Ozna sve dozna

Zahvaljujući oružju koje su im ostavili Talijani već krajem 1943. partizani su u godinu dana toliko ojačali da su morali i formalno osnovati svoju obavještajnu službu, čime su ju odvojili iz poslova političke promidžbe kojim su se najviše bavili politički komesari. Početkom 1944. godine u Titov štab došla je prva sovjetska vojna misija koju je predvodio Nikolaj Vasiljevič Kornjejev, general GRU-a (Glavnoe Razvjedivateljnoe Upravljenije /Glavna obavještajna uprava/), vojno-obavještajne službe zadužene za operacije u inozemstvu, u čijem se sastavu nalazila i Specnaza (Jedinica za specijalne namjene). Kornjejevljev zamjenik bio je pak general NKVD-a Anatolij Gorškov. U sastavu misije nalazili su se i posebni instruktori NKVD-a koje je predvodio general G. S. Grigorjev. Daljnja dva člana misije bili su Nikolaj Petrahavljev i G.S. Haritonjevkov, obojica obavještajci i veterani Španjolskog građanskog rata. Nakon njihovog dolaska osnovana je OZN-a (odjeljenje za zaštitu naroda) formirana 13. 5. 1944. u Drvaru kao politička policija za progon klasnih neprijatelja. Prvi šef OZNA-e Ranković (tada drugi čovjek u partiji) u Drvaru je izdao naredbu: "bez milosti, dopuniti kartoteke i proširiti popise za likvidacije. Novi širi popisi". Osnivanju su bila prisutna dva ruska NKVD-ovca. Burtakov i Fimofejev. Rankovićev zamjenik je po preporuci sovjetskog izaslanstva¹ bio Svetislav Ćeća Stefanović koji je do tada bio instruktor CK KPJ u Pokrajinskom komitetu KPJ za Dalmaciju. Najviši kadrovi OZN-e, poput Ivana „Steve“ Krajačića u Hrvatskoj i Ivana „Matije“ Mačeka u Sloveniji, uvježbani su od ranije u SSSR-u ili Španjolskome građanskom ratu po „specijalnoj liniji“. Većinom su bili suradnici posebne jedinice NKVD-a koja se zvala SMERŠ („Smerti špionam“), osnovane u travnju 1943. godine. Glavni zadatak SMERŠ-a bio je “likvidacija špijuna, izdajica, kolaboratora i defetista”.

Ozna je u svome sastavu na terenu svake republike imala nekoliko bojni. Voditelji su na obuku poslani avionima u SSSR gdje ih je NKVD obučio. Strijeljali su sve koji su bili imalo sumnjivi, koji su se priključili postrojbama NOVJ-e, a bili su sumnjivi, ili se nisu priključili ali su predstavljali moguće političke suparnike NOP-u. OZN-a je formirana pri Povjereništvu za narodnu obranu NKOJ (Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije). Prema zapovjedi Tita OZN-a je organizacija s jedinstvenom organizacijskom strukturom i metodama rada na teritoriju Jugoslavije. Organizirala je doušnike na teritoriju čitave Jugoslavije, a imala je 4 odsjeka.

Prvi odsjek bio je zadužen za rad u inozemstvu i na okupiranom teritoriju, koji je vodio Maksimilijana Baće.

Drugi odsjek je radio na oslobođenom teritoriju, koji je vodio Pavle Pekić.

Treći odsjek imao je protuobavještajne zadaće u NOV i POJ, koji je vodio Jeftimije Jefto Šašić.

Četvrti odsjek se bavio statističko-tehničkim poslovima, koji je vodio Mijat Vuletić.

Postavljeni su i šefovi Ozne na regionalnim razinama: Ivan „Stevo“ Krajačić, organizacijski sekretar CK KPH, postao je načelnik Ozne u Hrvatskoj; Ivan „Matija“ Maček, organizacijski sekretar CK KPS, postao je načelnik Ozne u Sloveniji; Uglješa Danilović, organizacijski sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, postao je načelnik Ozne u Bosni i Hercegovini; Veljko Milatović, organizacijski sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, postao je načelnik Ozne u Crnoj Gori; Bane Andreev, organizacijski sekretar CK KPM, postao je načelnik Ozne u Makedoniji; Slobodan Penezić „Krcun“, član PK KPJ za Srbiju, postao je načelnik Ozne u Srbiji.

Titu je jaka obavještajna služba bila neophodna zbog kontrole sve većeg broja partizana među kojima je bilo sve više onih koji su prešli u partizane iz drugih vojnih postrojbi. Najviše je prebjega bilo iz četničkih jedinica, ali i iz domobrana. Četnici su prije propasti shvatili kako partizani pobjeđuju, te su mnogi nakon zarobljavanja, a osobito nakon amnestije, dobrovoljno stupali u komunističke partizane. Prema knjizi američkog pisca Stephena Clissolda (Povijesni prikazi zbornik sjećanja ratnih suboraca) u dvije amnestije od 17. kolovoza 1994. i 21. studenog 1944. u partizane je prešlo 264.000 četnika. Oni koji su pobjegli kući mobilizirani su u partizane krajem 1944. i početkom 1945. pri općoj mobilizaciji na područjima pod nadzorom partizana, što je iskoristilo njih više od 80%.

U jesen 1944. Tito je uputio apel hrvatskim vojnicima, koji glasi: svi hrvatski vojnici, koji se priključe partizanskoj vojsci od 15. listopada 1944. biće amnestirani. Tada je iz "domobrana" prebjeglo mnogo hrvatskih vojnika, a posebno veliki postotak dezertera činili su časnici hrvatske vojske. Iza ovih poziva krenuli su i drugi pozivi na amnestiju, 21. 11. 1944. i 6. 1.. 1945. Uskoro su se mnogi prebjezi pokajali. Prema izvješće OZN-e III. VI. Korpusa NOVJ (Slavonskog) upućenog u siječnju 1945. OZN-i za Hrvatsku se navodi "kako je OZN-a III pobila bez suda veliki broj bivših domobranskih oficira i vojnika /oko 200-300/ koji su prešli na našu stranu na poziv druga Tita poslije 15. IX. 1944. godine".

Ozna je zarobljenike u Slavoniji imala tri vrste logora: zarobljenički pri svakoj komandi područja (znači četiri logora: kod Novogradiške, Požeške, Slatinske i Osječke komande vojnog područja); kažnjenički s oko 1000 ljudi i logori za internaciju s oko 300 interniranih. Popis 110 strijeljanih domobranskih časnika i domobrana s osnovnim podacima, dostavljen je 25. siječnja uz napomenu da je u tome razdoblju "od 15. IX. 1944. do 1. I. 1945. likvidirano je po našim Opunomoćeništvima i ovom odsjeku osim domobranskih oficira ukupno 198 ljudi"².

U Drvaru je pripremljena i Uredba vojnim sudovima³, koja je potpisana 24. svibnja 1944. na Visu gdje je Tito pobjegao nakon Njemačkog desanta na Drvar. Uredba je imala 35 članaka, a 27. je glasio: „Kod ustanovljenja o delu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi odluku po slobodnoj oceni.“ Ovom uredbom Partija je ostvarila pretpostavke za neograničenu vlast u budućoj državi.

Važan posao OZNA-e je bila i kontrola svih Titovih suradnika koji bi mu mogli postati konkurencija, a njihova eliminacija je morala biti skrivena i od većine najbližih suradnika. Šef SKOJ-a Ivo Lola Ribar poginuo je 27. studenoga 1943. Prije rata bio je šef mladeži komunista, a bio je i u obavještajnoj mreži Kominterne koju su tada kodno zvali “Djed” u Moskvi. Do travnja 1942. Lola je sve izvještaje (“depeše”) slao Titu (“Valter”), a potom izravno “Djedu”. To znači kako ga je “Djed” u obavještajnoj piramidi izjednačio s Titom, a to se Titu zasigurno nije svidjelo. Sve izvještaje je potpisivao “kodnim imenom” Fischer! O tome je Tito (Valter) pisao Edvardu Kardelju, kolovoza 1942., koje mu je poslao s planine Cincar (iznad Glamočkog polja): “… Čini mi se da imate direktnu vezu s Djedom, pa bi bilo dobro da ga vi direktno o takvim stvarima uvijek informišete.” Lola je ubijen je na Glamočkom polju 27. studenoga 1943. pogođen iz aviona. Prije pogibije Lole iz Mostara je 7. studenoga 1943. pobjegao zrakoplov Dornier DO-17E iz zrakoplovne luke u Mostaru, te je sletio na partizanski teritorij, na Livanjsko polje. Prebjeglo je sedam domobrana, Džemil Bukovac, Krunoslav Kulušić, Viktor Tabaković, Petar Ercigonja, Vinko Putarek, Jure Grgić i Džemil Kažinić. Dvadeset dana kasnije, 27. studenoga 1943. zrakoplov izvidnik Heinkel He-46 koji je letio iz Banja Luke prema Splitu ugledao je prebjegli Dornier na Glamočkom polju, te ga uništio na uzletištu. Pri tome su poginuli Ivo Lola Ribar, major Robin Whetherley, potpukovnik Donald Knight, pukovnik Sava Kerković, potpukovnik Miloje Milojević je lakše ozlijeđen, a neozlijeđeni su ostali kapetan William Dikin, potpukovnik Vladimir Velebit (šef Lolinog osiguranja) i potpukovnik Milentije Popović.

Nekoliko dana prije “događaja na Glamoču”, u Jajce su spuštena tri ruska padobranca. Među njima je bila i Tanja (Nana) Šilović, agent NKVD-a od 1936., kćer dr. Srećka Šilovića, žena Otokara Keršovanija i Peke Dapčevića. Jesu li Rusi preko njih kontaktirali Lolu nema podataka, ali su to zasigurno mogli.

Tijekom istrage o tome Vladimir Velebit piše: “»henšl« leti iz Banje Luke do Glamoča skoro ceo sat”, što po njegovom mišljenju znači kako je isključena neka dojava radiovezom u Banja Luku i da je do napada došlo slučajno. Međutim, daljnji tijek istrage bio je usmjeren na potragu dojavnika, pri čemu se tvrdi kako “Glamočki aerodrom” tom prigodom nije bio osiguran, ni izvidnicima ni teškim strojnicama za obranu od mogućeg doleta neprijateljskog aviona. Suprotno tome William Dikin kasnije piše kako su izvidnici bili na okolnim brdima. Dikin je također napisao o Loli: “On bi vjerojatno bio jedan od vođa nove Jugoslavije.” Ako je ova Dikinova tvrdnja točna to bi onda značilo kako je protuzračnoj obrani naloženo ne djelovanje na avion. A to je mogao narediti i šef Lolinog osiguranja Vladimir Velebit koji je vidio istragu.

OZN-a je istragu dovršila u srpnju 1944. na otoku Visu, te su uhićeni braća Rekveni, koja su navodno u zatvoru izvršili samoubojstvo. Nakon ove istrage Vladimir Velebit putuje u London (1. 5. do 20. 5.) kao šef vojne misije. U pratnji je i Mato Jakšić iz masonske loža Sloboda. Prije puta Velebit je unaprijeđen u čin general-majora, formalno kako bi mu se status misije dignuo na viši nivo, a možda i zato što je izdao Lolu kojeg je trebao čuvati.

Pred kraj rata OZN-a je određivala tko će sve biti likvidiran i to je radila masovno. U tom poslu pomagao im je KNOJ koji je formiran 15. 8. 1944. odlukom Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije. KNOJ je bio podčinjen „povereniku za Narodnu odbranu”, tj. Titu, koji je njime rukovodio preko „načelnika Ozne”, tj. Aleksandra Rankovića, koji je po Titovoj naredbi formirao Štab KNOJ-a. Za prvog komandanta KNOJ-a imenovan je general-major Jovo Vukotić, a za njegovog zamjenika potpukovnik Nikola Ljubičić. Prvi politički komesar KNOJ-a postao je tadašnji pukovnik Vlado Janjić „Capo“. Za prvog načelnika Štaba KNOJ-a imenovan je potpukovnik Marijan Dermastia „Urban“, a za pomoćnika načelnika major Stojadin Soldatović. Za prvog obavještajnog oficira bio je postavljen potpukovnik Mesud Hotić. Formirano je osam divizija KNOJ-a: I. (hrvatska) divizija; II. (slovenska) divizija; III. (bosansko-hercegovačka); IV. (beogradska); V. (srbijanska); VI. (crnogorska); VII. (vojvođanska); VIII. (makedonska). U svibnju 1945. osam divizija imale su u svom sastavu 31 brigadu, tj. 133 bataljuna s oko 100.000 vojnika. Dana 28. kolovoza 1945. od dvije brigade iz sastava I. (hrvatske) divizije formirana je IX. (zagrebačka) divizija KNOJ-a.

Krajem 1943. i početkom 1944. u Bosni i Hercegovini postojale su čete i odredi pod neposrednim rukovodstvom OZN-e. Od tih jedinica su u drugoj polovini 1944. formirane brigade, a u 12 mjesecu 1944. formirana je Bosansko-hercegovačka divizija KNOJ-a.

U Hrvatskoj, GŠ NOV i PO Hrvatske još početkom lipnja 1943. u selu Crnoj Vlasti formirao je prvi bataljun PPK (protiv pete kolone), a nešto kasnije na Banovini još jedan. U prvoj polovini 1944. osnovano je još pet takvih jedinica. Od tih bataljuna PPK stvorena je 16. VI 1944. Prva brigada OZN-e. Do kolovoza 1944. formirane su još četiri brigade, i tako je 5. 8. 1944. formirana divizija OZN-e. Od jedinica te divizije 20. 8. 1944. formirana je i 9. hrvatska divizija KNOJ.

U ožujku 1944. u Sloveniji je, od četa i bataljuna VOS-a (Vojska državne varnosti) formirana OZN-a u sastava tri brigade i specijalni bataljun. Od tih jedinica formirana je 3. 12. 1944. Prva slovenska divizija KNOJ-a.

U Crnoj Gori sredinom 1944. formirana je Brigada narodne odbrane. U Makedoniji, Srbiji, Vojvodini, Kosovu i Metohiji, poslije stvaranja oslobođene teritorije od sredine 1944. formirane su postrojbe KNOJ-a od bataljuna OZN-e, partizanskih straža i drugih jedinica.

Djelatnošću KNOJ-a zapovijedao je povjerenik za narodnu obranu preko načelnika OZN-e. U izvršavanju zadataka komande i štabovi su surađivali i zajednički radili sa organima OZN-e, osobito u masovnim likvidacijama zarobljenika i svih politički nepodobnih civila, te njihove rodbine. KNOJ je ukupno imao oko 120.000 vojnika, a od toga 25.000 u Prvoj hrvatskoj diviziji KNOJ-a.

Osim partizana Hrvatsko stanovništvo su masovno ubijali i Četnici. Tako Ministarstvo vanjskih poslova NDH u svom Unutrašnjopolitičkom pregledu br. 11 od 11. IX 1944. od odjeljku “Četnici protiv NDH” navelo je kako su do tada ”četnici razorili oko 30.000 hrvatskih domova i poubijali najmanje oko 150.000 hrvatskog pučanstva”. Broj protjeranih Hrvata katolika i muslimana je daleko veći, a genocidnu četničku kampanju nastavili su krvoločnim ubijanjem partizani 1945., kojima je prešao veliki broj četnika na poziv Josipa Broza Tita.

Početkom kolovoza 1944. Tito se u Italije sastaje sa kraljem Petrom i Churchillom, a odmah potom obećava amnestiju svim četnicima kako bi mogao prodrijeti u Srbiju. U knjizi P. J. Cohena "Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom" piše; “Tito je javno tražio četničku podršku u zamjenu za ponuđenu amnestiju 17. kolovoza 1944. i desetine tisuća četnika se prestrojilo u partizane. Nakon njemačkog povlačenja iz Beograda, Tito je ponovo ponudio amnestiju 21. studenoga 1944. i 15. siječnja 1945., i četnici su još jednom bili glavni korisnici amnestije. Suradnja s komunistima je značila de facto rehabilitaciju onih koji su surađivali sa Nijemcima.“ “U jednom dokumentiranom slučaju, 3.000 četnika iz četničkog korpusa Čegar, blizu Niša, napustilo je svoga četničkog komandanta majora Mirka Ćirkovića, da bi masovno postali partizani u rujnu 1944., pridruživši se 14. partizanskoj diviziji… ova amnestija je proširena na četnike, hrvatske domobrane i slovenske domobrane koji su pomagali partizanima i koji, teoretski, nisu bili krivi za silovanja, ubojstva ili paljevine, radnje po kojima su četnici notorno bili poznati. ‘Odluka o općoj amnestiji osoba koja su u četničkim jedinicama Draže Mihailovića učestvovala ili ih pomagala ili su učestvovali u jedinicama hrvatskih ili slovenskih domobrana’, Službeni list Demokratske federativne Jugoslavije, 1. veljače 1945., tom 1., br. 12., str. 6. … Iz ove amnestije su isključeni ustaše, Slovenska bijela i plava straža, sljedbenici Ljotića i članovi Nedićeve administracije.”

Četnici preobučeni u partizanske uniforme su se trudili i nadalje ubiti što više katolika i muslimana. Tako su 22.10. 1944. osvojili Travnik gdje su u bolnici ubili oko 400 ranjenika i medicinskoga osoblja, a među njima i neke ranjene partizane kojima nisu povjerovali da su partizani.

Sovjetski zapovjednik trećeg ukrajinskog fronta maršal Fjodor Tolbuhin krajem 1944. godine osvaja Beograd i Budimpeštu, a početkom 1945. godine i Beč. Tolbuhin je, po naređenju Staljina, morao stići u Beč prije saveznika pa je išao najlakšim putem preko Srijema i Mađarske. Prije toga je ostavio Titovim partizanima zrakoplove, topništvo i stotine tenkova čime su partizani postali ozbiljna vojna sila. U Srijemu front pokušavaju probiti u partizane svježe mobilizirani Srbi, ali u tome ne uspijevaju, iako ih je poginulo oko 38.000. Ali Rusi uspijevaju probiti front u Mađarskoj, te se Nijemci povlače i iz Srijema. To koristi Tito koji slijedeći Nijemce u povlačenju zauzima teren iz njih, pri čemu većinski srpske postrojbe masovno ubijaju civile nesrbe u mjestima koja osvajaju.

Istovremeno sa osvajanjem terena uz pomoć Rusa Tito nastavlja ustrojavati institucije, te 1. ožujka 1945. drugo vojnoobavještajno odjeljenje GŠ NOV i POJ postaje Druga obavještajna uprava Generalštaba JA. Ova uprava kasnije, tijekom 1946. dobiva nadležnost nad jugoslavenskim vojnim izaslanstvima (atašeima), a 1947. u nadležnost dolazi i radio-izviđačka služba koja je do tada djelovala samostalno. (VOS je od 1964. imao četiri odjeljenja: operativno, informativno, analitičko i ono za radio-izviđanje (RI). Taj RI je izviđanjem radio-veza prikupljao „podatke strategijskog i operativnog značaja”. Tehnološkim napretkom, od 1974. ustrojeno je posebno Odjeljenja za elektronsko izviđanje pri Drugoj upravi GŠ JNA.)

Dok je Tito kao iskusni terorist gradio svoje obavještajno sigurnosne tajne službe koje su istovremeno bile i tajna policija Pavelić o tome ništa nije znao. Tito je u tom poslu imao pomoć svojih saveznika Rusa, dok su Pavelićevi saveznici nastojali onemogućiti razvoj takvih službi u NDH. Talijani su najvećeg neprijatelja vidjeli u Eugenu Didi Kvaterniku koji je osnovao UNS(ustašku nadzornu službu), dok su Nijemci nakon Eugenovog odlaska tu službu preuzeli u svoje ruke. Radi toga Ministar unutarnjih poslova Andrija Artuković osniva novu obavještajnu službu kao Glavno ravnateljstvo za javni red i javnu sigurnost (GRAVSIGUR). Međutim, u osnivanju Gravsigura Pavelić vidi ambiciju Artukovića za jačanje, te preuzima zapovjedništvo nad tom službom. Na ključne položaje Pavelić postavlja svoje pouzdanike koji ništa ne znaju o obavještajnom radu osim da Paveliću serviraju informacije koje on voli čuti. Unutar Gravsigura djeluje više različitih obavještajnih odjela kojima upravljaju potpuno nestručni i politički podobnici koji samo prosljeđuju informacije Nijemcima i Talijanima.

Pavelić je tek početkom 1944. počeo shvaćati kako partizani imaju svoje suradnike u njegovoj najbližoj okolini, te odlučuje nešto poduzeti. U noći 15./16. siječnja 1944. blokiran je cijeli Zagreb na 12 sati. Bila je to najveća racija tijekom rata. U akciji Redarstva i oružanih snaga od siječnja do srpnja uhićeno je 167 pripadnika grupa “Radoničić”, “Legin”, “Radić”, “Molnar”, “Krunić” i “Hočevar”, koji su optuženi za suradnju sa izvještajnim službama komunista u Zagrebu (POC), Rusa, Engleza, Talijana i Vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu. Prema optužbi prikupljali su vojno-obavještajne i političke podatke iz stožera Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, kao i od njemačkih visokih vojnih krugova. Članovima grupa sudilo se zbog “kaznenog djela protiv države” i “kaznenog djela protiv vojske”. Izrečene su 42 smrtne presude, od kojih 9 nije izvršeno. Osuđeno je 136 domobranska časnika i domobrana, te 30 civila.

U grupi "Radončić" glavni optuženi u grupi bio je dr. Karlo Radoničić koji je bio civil do 13. ožujka 1944. kada je mobiliziran kao pričuvni poručnik – sudac. Osuđen je na smrt strijeljanjem, ali je na molbu liječnika Mile Budaka (nećaka ministra Mile Budaka), Ante Pavelić Radoničiću smrtnu kaznu zamijenio doživotnom teškom tamnicom. Radoničić je sa zaručnicom slao izvješća britanskoj izvještajnoj službi, i liječniku Zlatku Matetiću koji je uz Stevu Krajačića i Dragutina Kabalina, tada bio najviši rukovoditelj obavještajne komunističke mreže u Zagrebu. Radoničić je na vezi držao 16 domobranskih časnika i dočasnika (najviše činove su imali glavnostožerni pukovnik Josip Hočevar, brodski pukovnik kapetan fregate Ante Gattin, glavnostožerni potpukovnik Marijan Žmavec, brodski bojnik Micho Marchi), uglavnom iz Zapovjedništva mornarice, i šest civila. Najmanju kaznu dobio je pukovnik Ante Gattin koji je 9. lipnja osuđen je na 6 mjeseci zatvora. O tom Gattinu Stevo Krajačić kasnije je napisao: “Miho Marchi odveo me kod Ante Gattina u Zapovjedništvu mornarice. Gattin mi je obećao sabotiranje dovršetka remonta riječnih ratnih brodova na Savi” (uoči operacije “Panther” na Banovini u sklopu zimskih operacija Druge oklopne armije Wehrmachta).

Unatoč takvoj suradnji Jugoslavenski komunistički “Vojni sud Splitskog Vojnog Područja”, u procesu od 19. do 21. prosinca 1945. u Splitu je osudio na smrt strijeljanjem Antu Gattina, Lea Zaccaria i Edgara Angelija. Kazna je izvršena 12. travnja 1946.

1 William Klinger u knjizi „Teror narodu – povijest Ozne, Titove političke policije“

2 Izvor, Zdravko Dizdar , Prilog Istraživanju problema beliburga i križnih putova (Vidi: Z. DIZDAR – V. GEIGER – M. POJIĆ – M. RUPIĆ, 2005, 43-44, 53-55, 73-87, dok. br. 2, 8 i 11. https://hrcak.srce.hr/file/27515

3 Josip Hrnčević u svojoj knjizi „Svjedočanstva“, jedan od autora te uredbe.