Pad Odžaka

Nakon pada Zagreba cijela NDH je došla pod vlast komunista, osim nekoliko mjesta u Bosni gdje su se lokalni ustaški zapovjednici odbili predati. Najduže se branio Odžak. Odžak je čitav rat bio u vlasti hrvatskih snaga te ga ni četici, a ni partizani nikad nisu uspjeli zauzeti. Obranu je ustrojio prvi zapovjednik lokalne vojske dr. Zdenko Odić, a nakon njegove pogibije u borbi protiv četnika 8. ožujka 1943. zapovjedništvo preuzimaju ustaše Petar Rajković i Ivan Čalušić. Nakon povlačenja Nijemaca i Hrvatske vojske lokalni zapovjednici su odlučili boriti se do kraja, a ne se predati, poučeni iskustvima u drugim mjestima gdje su partizani masovno ubijali sve koji su se predavali.

Odsudna obrana je počela nakon partizanskog ulaska u Sarajevo 6. travnja1945. godine i povlačenja Nijemaca i ostalih hrvatskih postrojbi preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne gdje su se spojili partizanski korpusi sa zapovjedi o što hitnijem spajanju s jedinicama Crvene Armije na Srijemskom frontu, kako Sovjeti ne bi mogli ući u Slavoniju. Pri tome su partizani ubijali sve što su zarobili, a što nije na vrijeme prešlo na njihovu stranu. Nastojali su što brže zauzeti teritorij kako bi Sovjetima dokazali sposobnost kontroliranju teritorija, te kako bi dokazali kako se jedino s njima može razgovarati o budućnosti zemlje. Zbog obrane Odžaka morali su zaobići ovo područje u Bosanskoj Posavini i nastaviti dalje. Kad su se sve postrojbe NDH povukle i Rajković je razmišljao da to učini, ali su svi zapovjednici taj plan odbili, pa je na kraju dogovoreno ostati i boriti se do zadnjeg čovjeka.

Položaje za obranu Odžaka utvrdio je i temeljito pripremio inženjer Blaž Jurkić, visokokvalificirani inženjerijski stručnjak. Izgrađeni su rovovi i zapreka od bodljikave žice. Branitelji Odžaka su uspjeli sačuvati dovoljno naoružanja, streljiva i hrane. Ustaške postrojbe postavljene su na sve važnije strateške točke branjenog teritorija. Vanjska obrana postavljena je južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je crta obrane išla jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Sa sjevera crta obrana je išla desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud. Svako od ovih sela bilo je posebno utvrđeno i osigurano.

Obrambeni su rovovi iskopani tako da je u svaku zemunicu moglo stati jedno odjeljenje vojnika, a rovovi su bili pokriveni drvenim trupcima kao zaštitom od minobacačkih granata. Obranom je zapovijedao Ivan Čalušić koji je sa svojom vojskom držao sam Odžak, te sela Srnavu, Jošavicu, Potočane, Vrhovac i Svilaj. Petar Rajkovačić zapovijedao je ostalim područjem u odžačkoj okolici, a obranu južnog krila odžačkoga kraja (Pečnik) Petar je povjerio svom bratu Ivi Rajkoviću. Istočno krilo držali su Pejo Ilak (Gornja Dubica) i Martinović (Balegovac). Petar Rajković je pod svojim zapovjedništvom imao oko 850 vojnika, Ivan Čalušić oko 1.000, a pridružilo im se i nekoliko stotina pripadnika seoske straže. Sa streljivom su se opskrbili s njemačkog ratnog broda koga su u jesen 1944. saveznički zrakoplovi pogodili i onesposobili na Savi. U travnju 1945. na području odžačke općine našla se i veća skupina hrvatskih vojnika iz Bosne i Slavonije, kojima su zapovijedali pukovnici Ibrahim Pjajić i Avdaga Hasić.

Početkom travnja 27. divizija, 3. korpusa partizanske vojske dobila je zapovijed o presijecanju odstupanje neprijateljskih snaga u dolini Bosne, prema Brodu, uz pomoć 2. armije i 57. divizije, a sve s namjerom da 2. armiji pripremi teren za njeno daljnje nadiranju na zapad. U sastavu 3. korpusa JA bile su 27. divizija kojom je zapovijedao Miloš Zekić, 38. divizija kojom je zapovijedao Franjo Herljević i 53. divizija kojom je zapovijedao Đurađ Predojević. Odnos snaga Ođaka u korist partizana bio je 11 prema 1.

Bitka za Odžak počela je 19. travnja 1945. godine. Partizanska akcija započela je pokušajem blokiranja ustaša u trokutu između rijeke Bosne i Save sa dvije strane, i planine Vučjak sa treće strane. U tu akciju su poslane 16. muslimanska brigada, 19. birčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada, a sve spomenute brigade pripadale su 53. diviziji. Zapovijed je bila "Opkoli i odmah uništi!" Tijekom 25. travnja 1945. godine, 25. divizija, 18. divizija i dijelovi 16. srpske brigade izvršile su proboj od sela Svilaja preko Novigrada prema Prudu, a sa 19.srpskom i dijelovima 16. muslimanske brigade krenuli su na Vlašku Malu. Zapovijed je bila da 16. muslimanska izvrši što jači pritisak na branitelje i time im onemogući slanje pomoći u obrani protiv jedinica 25. divizije. Hrvatski vojnici su na početne napade neprijatelja odgovorili žestokim protuudarom. Tog dana iz stroja je izbačen zapovjednik 16. muslimanske brigade Spasoje Mičić, a kasnije i komesar 4. bataljuna 16. brigade Matija Tunjić, dok je nekoliko dana kasnije poginuo i Miloš Trišić, komandant 19. birčanske brigade. U tom protunapadu, partizani su vraćeni ne samo na početne položaje, nego i dalje. Partizanski zapovjednik akcije Miloš Zekić odredio je 4. svibanj 1945. godine za početak opkoljavanja i "čišćenja". Pojedine partizanske kolone uspjele su stvoriti "klinove" u međuprostorima, ali nisu uspjeli slomiti niti jednu točku ustaškog otpora. Jugoslavenskim se partizanima pridružio i veliki broj četnika koji su kokardu zamijenili petokrakom. U žestokoj borbi partizani uspijevaju potisnuti ustaše iz Odžaka u Vlašku Malu. To je selo smješteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih prilaznih puteva. Prije bitke sva trava je pokošena i žbunje sasječeno, kako bi se mogli boriti na brisanom prostoru prsa o prsa. Obrambene postrojbe puštale su partizane na nekoliko desetaka metara, a zatim bi otvorili paljbu i nanosili im ogromne gubitke. Na Vlašku Malu su se skoro mjesec dana smjenjivati partizanski napadi, ali linija bojišnice nije bila pomaknuta. Zapovjedništvo zapadne crte obrane preuzima Ivan Čalušić, a Petar Rajkovačić dijeli svoje postrojbe na četiri voda kojima se priključuje i Novačka satnija pod zapovjedništvom Nikole Šanjića. Borbe od 19. do 28. travnja traju uz stalne juriše na ustaška utvrđenja pri čemu je poginulo, ili ranjeno preko 630 partizana. Dana 4. svibnja jurišaju tri brigade Miloša Zekića, ali su prisiljene na povlačenje; 14. brigada je predvečer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, a 16. brigada nadirala je od Potočana, ali su ustaše odmah uzvratile protunapadom i izbacile brigadu čak iz Potočana, tako da je morala odstupiti prema Lipi.

Dana 8. svibnja, na dan kapitulacije Njemačke, dok je glavnina Hrvatskih oružanih snaga već napustila Hrvatsku i kreće se prema Austriji, 5.000 partizana uspijeva se probiti do Vlaške Male koju brani Petar Rajkovačić s nekoliko stotina ustaša. Taj partizanski napad na Vlašku Malu bio je izuzetno jak. Međutim, ustaše su preko noći dobile pojačanje iz Pruda. Kada su se partizani u jurišu ponovo primakli prvim crtama obrane Vlaše Male ustaše su iskočile iz rovova i zaklona i jurišem natjerali partizane u panično povlačenje. Tu su ih ustaše odbacile do sela Vrbovca. Iz tog sela zapovjednik 14. brigade Stevo Kovačević šalje štabu Trećeg korpusa pismo slijedećeg sadržaja: "On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mjesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili 34.000 naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do posljednjeg čovjeka". Stevan Kovačević dalje izvještava: "Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešto nisu još vidjeli. Svaki ustaša mora najprije da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki objekt". Sljedećeg dana ustaše odbacuju brigadu do Vrbovca, a Stevo izvještava: "Nalazimo se i dalje na polaznim položajima. Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj. Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka, a nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika. 9. svibnja u neprekidnim jurišima naši borci uspjeli su da prodru kroz međuprostore, sve do sela Dubice, ali poslije podneva neprijatelj je ubacio u borbu nove, jake rezerve". Štab Trećeg partizanskog korpusa šalje u pomoć 18. brigadu iz sklopa 53. divizije, sa ciljem konačnog slamanja otpora.

Tito i generali JA šalju 23. i 24. svibnja 1945. iz Beograda na Odžak dvije eskadrile najmodernijih engleskih i njemačkih zrakoplova. U njihovu napadu biva po drugi put ranjen zapovjednik obrane Petar Rajkovačić. U noći od 22. na 23. 5. ustaše su izvršile četiri uzastopna protunapada. U praskozorje 23. 5. vrše još jedan protunapad u kojem pada polovina jurišnika. Bolnica u Prudu bila je prepuna ranjenika, među njima je bio i sam Rajkovačić. Zrakoplovstvo je bombardiralo ustaške položaje cijeli dan. Birčanska i Romanijska partizanska brigada izvršile su 25. svibnja usredotočeni napad na Odžak. Poslije dva sata borbe Odžak je zauzet, a borbe su se vodile za svaki rov i za svaku kuću. Iza ponoći počeli su juriši na posljednja uporišta u Vlaškoj Maloj i Balegovcu. U borbama tog dana poginulo je 332 ustaša. Vlaška Mala pala je nakon četiri sata borbe, u partizanske ruke 25. svibnja 1945. godine. Zadnje borbe vodit će se još kod Pruda na ušću Bosne u Savu, gdje su partizani nekoliko puta forsirali rijeku Bosnu.

Padom Pruda palo je i posljednje uporište vojske NDH. Nakon 36 dana krvavih borbi, i 16 dana nakon kapitulacije Njemačke, završena i posljednja bitka već službeno završenog Drugog svjetskog rata u Europi. Partizana je u borbi samo među "prvoborcima" poginulo 1100, a onih nedavno mobiliziranih bilo je puno više. Jedna grupa od oko 170 ustaša koji su se zatekli u Vlaškoj Mali odlučili su pokušati očajnički proboj. Udarili su na 14. brigadu zapovjednika Steve Kovačevića, te su probili partizanske linije i našli se partizanima iza leđa. Mnogi ustaše iz te grupe su se tako spasili, a među njima su bili pukovnik Ibrahim Pjanić i pukovnik Avdaga Hasić. No ni nakon bitke otpor nije prestao, u šumama je ostala skupina od posljednjih tridesetak odžačkih branitelja koja se nije htjela predati. Oni su kao križari djelovali do početka 1947., kada ih je izdao jedan ubačeni doušnik. Juro Šebešić, posljednji iz te skupine, poginuo je u proljeće 1947. godine kao zadnji vojnik odžačke obrane. Ivan Čalušić također se uspio probiti iz partizanskog obruča i povući se u brda Vučjaka gdje je djelovao sa svojom križarskom skupinom.

Partizani su nakon ulaska u Odžak počinili mnoge masovne zločine. Poubijali su sve koje su zatekli u prudskoj bolnici (80 ranjenika i 4 bolničara). Vršena su masovna strijeljanja zarobljenika i civila, svih muškaraca iznad 15 godina. Dvjestotinjak boraca koji su se predali nekoliko dana su izgladnjivani, te su zatim jedan po jedan poubijani. Nakon borbe partizani su ubili blizu 5.000 ljudi.

Nakon bitke na Lijevča polju protiv četnika, bitka za Odžak je najveća obrambena bitka ustaša protiv partizana nakon pada Italije i dokaz je kako je borba protiv jačega protivnika moguća. Borba za Odžak je pokazala kako je obrana moguća ne samo u planinskom, već i u ravničarskom području, čak i kad je odnos napadača prema obrani bio 11:1, pod uvjetom da branitelji znaju za što se bore. Da je Pavelić znao cijeniti branitelje spremne za obranu, a ne politički izlaz gledati u povlačenju, Hrvatska se mogla braniti, barem u brdskom području. Za to je trebalo samo nabaviti streljivo što se moglo baš onako kako su to napravili branitelji Odžaka, od Nijemaca čiji brod su onesposobili zapadni avioni. Isto to su mogle raditi i povjerljive grupe ustaša u partizanskoj odjeći, širom Hrvatske. Da je obrana potrajala nekoliko mjeseci postojala je mogućnost za iskrcavanja saveznika kao "pomoć" partizanima, a tada bi se barem djelomično mogla ostvariti i podjela Jugoslavije po dogovoru "fifti/fifti", ali ne utjecaja što su tražili Britanci, već teritorija, što su tražili Amerikanci.