Vrijeme terora

Kad je Pavelić poveo narod i vojsku u izbjeglištvo vjerovao je kako je to privremeno, dok zapad ne zarati sa komunistima, ne shvaćajući kako je to obična lutrija bez ikakvih čvrstih uporišta. U toj lutriji na bubanj je stavio hrvatski narod. Vidjevši kako su ga prevarili svi saveznici, došao je do zaključka kako treba vjerovati ratnom neprijatelju, iako bi bilo puno logičnije zaključiti kako nije sposoban procijeniti planove i interese ni saveznika, a kako bi onda mogao procijeniti interese i planove neprijatelja. Nesposoban za procjenu i ocjenu međunarodnih političkih okolnosti i igrača koji sudjeluju u političkim igrama učinio je zločin prema vlastitom narodu povevši ga u izbjeglištvo. Kad je doveo narod i vojsku do Bleiburga odlučio je vjerovati Britancima koji su imali interes prevariti i njega i vojsku koja je 4 godine ratovala na suprotnoj strani. Bez ikakve vojne i političke logike zaključio je kako su ti dojučerašnji neprijatelji preko noći, slijedom njegovih snova odjednom postali prijatelji.

Za Britaniju je prevara neprijatelja uobičajena ratna varka i to je mogao svatko sposoban za logično razmišljanje shvatiti, osim onih koji su se "hvatali za slamku".

Kad su Britanci odlučili ratnom varkom razoružati svoga ratnog neprijatelja, te pristigle vojnike, slijedom dogovora sa svojim saveznicima, vratila Titovim partizanima Pavelić se uspio spasiti, na račun vlastitog naroda. Kako komunisti postupaju sa svojim neprijateljima znao je vrlo dobro, te je zbog toga Pavelić još 1944. svoju obitelj poslao u Austriju. Nakon rata im se pridružio i živio s njima u američkoj okupacijskoj zoni. Iako se Pavelić javio Američkoj obavještajnoj službi, ni Amerikanci ni Britanci nisu radili ništa po pitanju njegova uhićenja, zato što im je još uvijek mogao koristiti, ako se politička situacija promjeni. Uskoro se preselio u Rim gdje su mu u skrivanju pomagali i svećenici. Amerikanci ga i dalje nisu pokušavali uhititi iako ga je Tito tražio, a njegov komunistički režim je to koristio za optuživanje katoličke crkve zbog pomaganja Paveliću.

Nakon predaje Hrvatske vojske Britancima kod Bleiburga i njihovog izručenja komunistima, oni su sukladno komunističkim običajima likvidirali hrvatsku vojsku zajedno sa nekoliko stotina tisuća antikomunistički nastrojenih hrvatskih civila. Hrvati su znali što ih čeka od partizanske, nakon ulaska 1944. Rusa u Srbiju, većinom srpske masovno mobilizirane vojske, te su se u velikom broju počeli povlačiti sa poraženim vojskama prema Austriji. I oni koji su ostali u Zagrebu pobjednike su dočekali sa zebnjom čekajući najgore, što se uskoro i počelo zbivati. U Zagrebu kao i širom Hrvatske i BIH počeli su masovni pokolji Hrvata, bez ikakvog otpora, zato što se vojska povukla. Mnogim hrvatskim partizanima nije bilo jasno zašto Zagreb pobjednike nije dočekao ovacijama kao osloboditelje, već mlako kao okupatore. Zadojeni tijekom rata komunističkom ideologijom nisu mogli shvatiti kako su oni samo sluge Srpskih i Ruskih interesa, a ne oslobodioci vlastitog naroda. Mnogi među njima, čak i koji nisu bili članovi partije već obični borci, bili su naredbodavci likvidacija, a Srbi najčešći izvršioci.

Nakon dolaska komunista na vlast skoro polovica Hrvata je ostalo bez građanska prava. Pokolji nevinih koji su počeli već za vrijem rata sada su naglo ubrzani i višestruko uvećani. Masovno su ubijani intelektualci i svećenici. Kako bi potpuno kontrolirali medije komunisti su ubili 38 novinara od njih 330 (za vrijeme NDH ubijeno je dvoje), 131 novinar je pobjegao u inozemstvo, 45 je promijenilo profesiju, a samo 27 je dobilo licencu za daljnji rad. Progonjeno, mučeno, ili streljano je više ljudi nego u svim "silama osovine" zajedno. Streljano je više članova vlade NDH nego prvaka Hitlerovog trećeg Reicha, više je streljano i prognano novinara i svećenika nego u svim zemljama "sila osovine"¹. Samo svećenika, bogoslova i časnih sestara je poslije rata ubijeno 664., među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca, te 31 časnu sestru², nenaoružane i obrazovane ljude. Likvidirali su ih posebne partizanske postrojbe, a kasnije i OZN-a, do svibnja 1945. njih 240, a nakon savezničke pobjede još 263, te kasnije na služenju u JNA 12. Franjevci su osobito bili trn u oku komunistima, te ih je u bosanskoj provinciji ubijeno 86, u hercegovačkoj 66, te 45 u dalmatinskoj provinciji. Četnici su ubili 37 klerika, nacisti 16, vlasti NDH 11, talijanski fašisti dvoje, u angloameričkom bombardiranju izginulo ih je 32, a u zatvorima ih je završilo na stotine.

I na prostoru Slovenije tajni partizanski odredi, koji su se tamo zvali UHZ od kojih je kasnije stvorena OZN-a, su nakon pada Italije postali vrlo brutalni, te su u očekivanju brze pobjede izdali zapovijed o likvidacijama koju su slovenski povjesničari uspjeli pronaći. Zapovijed glasi; “Čim bude dan signal za uzbunu, u akciju moraju stupiti sve UHZ. Dužnost zapovjednika je da angažiraju sve svoje članove. Svi moraju imati spremno oružje. (U nedostatku vatrenog oružja može se upotrijebiti drugo kao što su noževi, sjekire, krampovi, čekići i slično.)

Napad na stanove onih koji će biti likvidirani mora biti brz, odlučan i temeljit. Svatko predomišljanje i oklijevanje shvatit će se kao izdaja …

Grupe koje su na popisu likvidiraju se u potpunosti tj. sve do zadnjega. Skupina koja u svom sastavu ima makar samo jednoga izrazitog antikomunista se također u cijelosti likvidira.

Bespogovorno se moraju likvidirati sljedeće skupine:

1) Poznate vođe antikomunističkog pokreta, vođe nacionalnih organizacija, Sokola, Četnika, bivših orjunaša, članova streljačkih društava i slični. Za to je odabran poseban odjel čiji je prvi zadatak uništiti te skupine ….

2) Svi svećenici, članovi raznih katoličkih redova kao i njihovi najbliži suradnici. Ako se iz taktičkih razloga neki svećenici ne likvidiraju treba paziti da ih se stavi na mjesto koje im je primjereno.

3) Mora biti likvidirana sva inteligencija koja nije 100% vezana za KPS (Komunističku partiju Slovenije) i koja nije u nju učlanjena. Tu se ne smije tolerirati i samo platonsko simpatizerstvo OF (Osvobodilne fronte). Toleriranje takvih neodlučnih elemenata imalo bi za posljedicu da se u novoj sovjetskoj državi kod njih među prvima javi nezadovoljstvo.

4) Likvidirati sve pripadnike buržoazije, kao i trgovce, krupnije zanatlije, sitne poduzetnike.

5) Podrazumijeva se da svi moraju biti likvidirani; svi rentijeri, bogataši i industrijalci.

6) Konačno moraju biti likvidirani svi sitni predstavnici vladajuće klase, npr. oficiri, dočasnici, vojnici, policajci, činovnici financija, itd. Izuzimaju se samo oni koji su pravi članovi KPS koji su u redovima vojske. Ne mora biti samilosti za te i ako je manji broj tih ljudi član rodoljubivih nacionalnih organizacija.

7) Poubijati sve bogate zemljoposjednike, tzv. kulake i njihove obitelji.

Što se tiče onih bogataša, trgovaca i industrijalaca koji su novčano podržavali OF prema njima provesti isto načelo gore navedeno. Oni su time htjeli samo spasiti svoju kožu ….. “

Osim što su ubijali „klasne neprijatelje” komunisti su imali i ozbiljnije protivnike koje su lovili više godina. Neki hrvatski vojnici se nisu željeli predati u ruke krvnika te su nastavili tajno ratovati, U rujnu 1944. počele su pripreme pojedinih zapovjednika ustaša i domobrana za gerilski rat na Velebitu, gdje se na tome angažirao Jole Bujanović, veliki župan Like i Gacke. Bujanović je imao veliku potporu Delka Bogdanića, šefa domobranstva za Liku. O potrebi povezivanja hrvatskih skupina pod jednim zapovjedništvom i određivanja točnih zadaća u partizanskoj pozadini piše Bujanović 23. travnja 1945. predsjedniku Vlade NDH Nikoli Mandiću. U istom ga izvješću obavještava kako se na Maloj Kapeli i Velebitu, u šumama oko Brinja, Bužima, Dabra, Glibodola, Kosinja, Krasna, Kutereva, Lipica, Letinca, Lukova Sugarja, Pazarišta i Svetog Jurja nalaze veće skupine ustaša³" Pavelić je protiv nastavka borbe, ali neki istaknutiji pripadnici diverzantskih skupina odmetnuli su se i počeli stvarati križarske skupine. Radi toga to nije više bio organizirani ni sustavni rad. Od zapovjednika takozvanih diverzantnih sektora u Hrvatskoj otpor su organizirali Delko Bogdanić i Slavko Hajdinović, a u Bosni i Hercegovini samo Frane Primorac.

U ratu je na području Jugoslavije prema popisu koji je napravila komunistička savezna komisija bilo 597.323 ljudi koji su umrli u ratu i logorima. Samo u Hrvatskoj ih je ubijeno ili umrlo 185.685. U istom popisu piše kako u popis nije uračunato nešto više od 500.000 ubijenih ratnih zarobljenika nakon rata. Kada se tome pridodaju ubijeni civili koji širom zemlje u dva mjeseca nakon rata komunisti su ubili više ljudi nego je ubijeno tijekom 4 godine ratovanja, na svim zaraćenim stranama.

Otpor partizanskom teroru pružili su samo malobrojni "križari" koji su se odupirali nekoliko godina. Da je osnovano stotinjak skupina za gerilsko ratovanje partizani bi za uvođenje mira morali nuditi političke ustupke, poput amnestije. U takvom sukobu bi bilo mnogo žrtava, ali ne onoliko koliko ih je ubijeno na Blaiburgu i križnim putovima.

Gubitkom rata protiv jugoslavenskih nacionalista i komunista Hrvatska je izgubila Bosnu i Hercegovinu, te Srijem, Boku Kotorsku, dio Sandžaka, što je dobila Srbija, a dobila je Istru, Baranju i Međimurje, te pojedine priobalne gradove koje je prije rata držala Italija. Istarsko svećenstvo od ranije se zalagalo za priključenje Istre Jugoslaviji, a kasnije sa svojom Spomenicom na mirovnoj konferenciji u Parizu 1946/47 godine. Istra je pripala Jugoslaviji ponajviše zahvaljujući istarskim svećenicima na čelu sa Božom Milanovićem koji je je 31. srpnja 1945. inicirao sastanak u Pazinu, a na kojem je dvadesetak svećenika donijelo rezoluciju u kojoj se izjavljuje da „Istra iz etnoloških, geografskih i ekonomskih razloga mora biti definitivno priključena DF Jugoslaviji“. Istarsko svećenstvo od ranije se zalagalo za priključenje Istre Jugoslaviji, a kasnije su sa svojom Spomenicom na mirovnoj konferenciji u Parizu 1946/47 godine uspjeli ishoditi sjedinjenje Istre sa Hrvatskom. I tako je Istra pripala Jugoslaviji, ali tek nakon što su „Amerikanci saznali kako je Tito u sukobu sa Staljinom“, te su zbog toga stali na stranu Jugoslavije po ovom pitanju. Jednog od potpisnika Spomenice Bl. Miroslava Bulešića su komunisti zaklali na crkvenom pragu 24. kolovoza 1947. godine.

U Austriji Britanci su izručivši poražene vojske komunistima, a za svaki slučaj, vođe ovih pokreta i vlada, poput Pavelića, sačuvali kako bi ih se moglo upotrijebiti, ako Tito izmakne kontroli. Titu su u vladu ugurali Hrvata Šubašića kako bi bar dio umjerenih Hrvata prihvatio Titovu vladu. Nisu izručili jedino većinu četnika koje su sačuvali za rezervnog igrača Kralja Petra, ako moć Tita oslabi, a moć monarhista ojača. Kako bi osigurao vlast nad Srbima Tito je već na sastanku kod Drvara odobrio masovni pokolj Hrvata, čime je osigurao njihovu masovnu podršku, te je krenuo u jačanje svoje osobne moći tako što je dio oružja dobivenog od Staljina, nakon likvidacije Hrvatske vojske kod Bleiburga, preusmjerio komunistima u Albaniju i Grčku. U Albaniji su komunisti uspjeli osvojiti vlast, ali je otpor komunistima u Grčkoj bio previše jak, te je došlo do teškog građanskog rata. Kad su par godina kasnije Amerikanci od Rusa tražili poštivanje dogovora iz Jalte, te prestanak Titovog oružanog miješanja u Grčku, Staljin je to prihvatio, ali se Tito suprotstavio Staljinu koji ga je pokušao srušiti takozvanom rezolucijom Informbiroa. Tito je vjerovao u svoju snagu očekujući pomoć komunista Albanije, Bugarske i Grčke, ali su se svi oni opredijelili za jačega, to jest za Staljina. Tada su Britanci sve učinili kako bi ga održali na vlasti, uključujući ogromne nepovratne kredite u hrani, opremi i oružju, na što su nagovorili i Amerikance, uvjerivši ih kako je i Tito bolji nego Staljin, iako su vrlo dobro znali kako Titova represija nije ništa manja od Staljinove. (U Beogradskoj skupštini 1951. godine Aleksandar Leka Ranković, šef svih obavještajno terorističkih organizacija je podnio izvještaj kako je od 1945. do 1951. godine kroz logore prošlo 3.777.776 zatvorenika, a 568.000 narodnih neprijatelja je ubijeno.) Da je brojio umrle od gladi i bolesti izazvanih represijom broj ubijenih bio bi daleko veći. U vrlo kratkom vremenu nakon rata promijenjena je etnička slika čitavih regija u Jugoslaviji. Tito je pobio ili protjerao 160.000 Talijana, oko 200.000 Turaka i muslimana je izbjeglo u Tursku, ubijeno je ili protjerano i vrlo mnogo Albanaca, oko 600.000 Nijemaca folksdojčera je poginulo, pobijeno, ili protjerano kao i oko 500.000 Hrvata. U jugoslavenskim sabirnim logorima u ljeto 1945, godine na Kvarneru, tj. u Sušku, Trsatu, Bakru, pored grada Rijeke, te u logorima Zrenjanin, Vršac i Zemun u Srbiji ubijeno je ili umrlo oko 50.000 njemačkih vojnika. Zarobljeni vojnici su bili vrlo stručni i korišteni su za razne radove pa su čak projektirali i nadgledali izgradnju pruge Brčko-Banović, cesta Sarajevo- Beograd. Mnoge je Savezna Republika Njemačka otkupila svojom tehnikom i novcem.

1 Tihomir Dujmović; Hrvatske novinarske tragedije 1945-1995,

2 http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/125230/fra-bezina-u-vrijeme-ii-svjetskog-rata-ubijeni-su-663-svecenika-i-31-casna-sestra

3 Citat teksta M. Medica "Obavještajna služba na 15 Z. RADELIĆ, 2002, 111. 16 Z. RADELIĆ, 2002, 118. 17 Z. RADELIĆ, 2002, 191. 18 Z. RADELIĆ, 2002, 193. 219 J. Grbelja: Velebitska sudbina pričuvnog pukovnika NDH... Senj, zb. 29, 209-240 (2002) području Like... u Zborniku 11, Historijski arhiv u Karlovcu, Karlovac 1981, str. 810-811)".19 11. "