Partizansko osvajanje Knina

Krajem 1944. Nijemci se uz obalu povlače prema zapada i napuštaju sva mjesta, uključujući i gradove, u koje ulaze partizani za koje su sigurni kako neće dopustiti iskrcavanje zapadnih saveznika. Nijemci brane tek gradove u unutrašnjosti, kao obrambenu liniju Višegrad, Mostar, Livno, Knin. Ova linija prema sjeveru štiti pravce povlačenja preko Bosne i Slavonije. Na toj liniji partizani su lagano došli do Knina, ali dalje ne mogu zato što Knin brani veliki broj četnika. Knin je kao glavno željezničko i cestovno čvorište bio centar obrane, a preko njega su se trebale izvući preostale osovinske snage iz Dalmacije. Ulaskom Rusa u Beograd 18. listopada četnici shvaćaju kako Nijemci gube rat te im borbeni moral postaje sve slabiji i pojavljuju se težnje za povlačenje na zapad.

Nakon poraza između Šibenika i Drniša Nijemci odlučuju u obrani Knina jače upotrijebiti četnike, a četnički vojvoda Đujić Generalu Fenu, preko svog izaslanika majora Novaka Mijovića pismom odgovara: „Četnička komanda sa svim svojim oružanim snagama od meseca septembra prošle godine radi i sarađuje sa Nemačkom vojskom u ovim krajevima iskreno i lojalno. Ovo su nam nalagali naši zajednički interesi... Kada je pre skoro mesec dana otpočela velika partizanska ofanziva na Knin i kada su četnici izgubili jedan veći deo teritorije četnici su uvideli da je više ovde njihova borba uzaludna jer da će ipak morati jednog dana napustiti ovu teritoriju. To je od strane predstavnika ove komande majora Mijovića tačno rečeno Komandantu Nemačkog Korpusa u Kninu. Sa strane gospodina generala komandanta Korpusa je izražena želja da ne treba da se rastavljamo nego da do kraja zajednički podelimo sudbinu pa šta nam bude. Sa naše strane po principu solidarnosti i bratstva po oružju to je prihvaćeno pod jednim drugim uslovom i načelom u čemu smo se jednoglasno saglasili: Da naš dalji rad kao i uspešan ishod našega rada mora počivati na uzajamnom potpunom poverenju i razumevanju kao i u uzajamnoj pomoći kako u municiji tako i u oružju, odeći i hrani. Stali smo na gledištu da samo zajednički možemo naći izlaza iz situacije. Na osnovu svega toga četnička komanda je i donela odluku i ako to nije bilo više u njenom interesu da četnici ostanu i bore se zajedno sa nemačkom vojskom dok će nam ranjenike, bolesne i civile Nemci jednim delom evakuisati a jednim delom pomoći nam da se evakuišu ..."

Područje Knina brani oko 20.000 Nijemaca, četnika Momčila Đujića, te ustaša i domobrana sa 20 tenkova, dok partizani napadaju s oko 40.000 vojnika i 40 tenkova partizanskog 8. korpusa.

Partizani sve snažnije pritišću Knin od 7. do 15. studenog, a u napadima sudjeluje i savezničko zrakoplovstvo. U ovim napadima, partizani navikli na gerilsko ratovanje, pretrpjeli su velike gubitke u frontalnom sukobu. Tito 25. studenog pokreće završni dio osvajanja Knina, "Kninsku operaciju" koja traje do 5. prosinca završila osvajanjem Knina. Radi snažnog savezničkog bombardiranja s položaja bježi četnički vojvoda Momčilo Đujić koji odlučuje izvući svoje snage iz Knina na sjever prema Karlovcu. U kronici njemačke 373 divizije je zapisano: „Do znatnog slabljenja fronta kod Knina došlo je kad je 6-7.000 četnika popa Momčila pješački prebačeno u područje Karlovca. Razlog koji je ovo izazvao je neprijateljstvo sa ustašama, pa je odlučeno da se formira jedan četnički korpus u oblasti Ljubljane.“

Četnika je u Kninu bilo 4-5 puta više nego ustaša i domobrana pa oni nikakvo ne mogu biti razlog njihovog bijega prema Karlovcu i Ljubljani. Đujićevi četnici se očito nastojali što prije povući na zapad. Nakon toga se i General Gustav Fehn uz zaštitu ustaša i domobrana 17. studenog uspijeva probiti u Bihać, te obranu Knina prepušta generalu Windischu. U Kninu ostaje oko desetak tisuća Nijemaca.

Nakon povlačenja četnika ustaše su se mogli ili povući u planine, ili se povući prema Zapadu, a Pavelić odlučuje da štite povlačenje Nijemaca. Da je odabrana borba za hrvatsku gerilskom taktikom još uvijek su mogli prerušeni u četnike ili partizane oteti Nijemcima zalihe streljiva i sklonit se u planine, te nastaviti borbi protiv komunista. Time bi i partizani morali dio svojih snaga ostaviti na ovom terenu, te bi teže progonili Nijemce na putu prema Sloveniji.

Nijemci procjenjuju kako su partizani dobro opremljeni topništvom i minobacačima, uz veliki utrošak streljiva, te kako imaju borbenu vrijednost regularnih trupa. Zbog uporne njemačke obrane, partizani jačaju svoje snage na četiri divizije ojačane tenkovskim satnijama, te odlučuju napasti sa svih strana kako se Nijemci ne bi mogli izvući.

Nakon dvadesetak dana neuspješnih napada partizani od 25. studenog kreću u opći napad koji napreduje vrlo sporo, te partizanski zapovjednik Petar Drapšin 1. prosinca uvodi nove snage. Nijemci počinju popuštati 2. prosinca, te se pokušavaju probiti iz obruča. Teške borbe protiv njemačkih snaga vođene su sve do 4. prosinca, kada partizani osvajaju Knin. Njemački zapovjednik sa oko 200 Nijemaca se probio do četničkih postrojbi sa kojima se probio u južnu Liku. U obrani Knina poginulo je i ranjeno preko 11.000 Nijemaca, a broj poginulih partizana 8. korpusa 629 mrtvih, 2.275, pri čemu je poginulo najviše dalmatinskih partizana. Broj poginulih i ranjenih partizana morao je biti znatno veći zato što je poznato kako oni koji napadaju imaju 2-3 puta veće gubitke od onih koji se brane. Nakon zauzimanja Knina partizanima je otvoren prostor za prodor prema Rijeci, dok prema Zagrebu nisu ni namjeravali kretati kako bi Nijemcima ostavili mogućnost povlačenja. Zarobljeno je oko 4.000 Nijemaca koji su uskoro pobijeni.

Da je Pavelić znao strateški razmišljati mogao je pokvariti ovakve Titove planove vrlo jednostavno. Mogao je poslati sve hrvatske postrojbe sa zapada i iz Slavonije u Bosnu i Hercegovinu, u obranu od komunista, te tako 20 kilometara od Slovenske granice napraviti prazan prostor u koji bi bez borbe ušli dalmatinsko lički i slovenski partizani do Mađarske granice, što i Tito ne bi mogao spriječiti. U tom prostoru bi trebao ostaviti samo povjerljive diverzantske grupe sa zadatkom rušenja svih mostova i pruga prema zapadu, te zato optužiti partizane. Tako bi Nijemci nakon pada Budimpešte ostali opkoljen i bez teritorijalne veze sa zapadom, nakon čega bi morali dati barem dio oružja ustašama. Nakon toga bi povlačenjem Pavelića sa vlasti nova hrvatska vlada mogla proglasiti prijelaz na zapadnu stranu, zbog čega bi i mnogi bivši domobrani napustili komuniste. Nakon borbe sa komunistima, poslije najviše godine dana Amerikanci bi prestali pomagati komuniste, te bi postojala mogućnost opstanka hrvatske države, uz manje žrtve nego na Bleiburgu. Međutim, Paveliću obrana nije padala na pamet. Razmišljao je samo kako se povući na zapad i priključiti antikomunističkoj koaliciju, o čemu su Britanci slali svoje obavještajne dezinformacije.
 

Do su partizani osvajali Knin, na području Istre 19.11. 1944. počela je Njemačka operacija protiv 9. partizanskog korpusa. Okruživanje i operacija čišćenja je bila pokrenuta iz garnizona Gorice, Idrije, Postojne i Sežane sa ciljem uništenja partizanskog uporišta u Trnovskim planinama. Učestvovalo je oko 5.000 ljudi, uključujući i 500 SDK iz Postojne, 10. SS Policai Regimente, talijanske R.S.I. trupe i Slovenskih domobrana. Kako je teren bio velik i kršovit partizani su se uspjeli provući kroz linije. Na tom području nema ustaških i domobranskih postrojbi, ali ima hrvata koji u njemačkim uniformama i s njemačkim zapovjednicima djeluju u SS postrojbama.