Povlačenje Nijemaca iz Srbije i zaleđa Jadrana

Dok traju borbe za Knin partizani u Lici se nastoje proširiti prema sjeveru i u okolnom području. Tu su mjesecima trajali manji sukobi, a ulaskom partizana u Bilaj sasvim su se približili Gospiću. U pripremi namjeravali su grad potpuno okružiti i presjeći komunikaciju s Karlobagom i Otočcem kako bi onemogućili povlačenje snaga koje se branile Gospić. Partizanske jedinice 35. divizije i 2. brigada 13. divizije 11. korpusa NOVJ zauzele su Gračac 9. 12. 1944., te uništile njemački združeni odred, jačine oko 1400 vojnika iz sastava njemačke 264. pješačke, 373. i 392. legionarske divizije. Poginulo je 260, a ranjeno 45, njemačkih vojnika, dok izvješća o broju poginulih partizana nema. Nakon toga su krenuli prema Medka čime su se približili Gospiću. Poučeni velikim gubitcima u prethodna dva pokušaja na sam Gospić nisu krenuli, ali su nastavili sa stalnim manjim borbama u okolici.

Njemačke jedinice s juga, 5. siječnja 1945. stigle su iz Grčke u Višegrad, a dva dana kasnije jačaju borbe na prostoru između Save i Drine. Partizani napadaju Nijemce 9. siječnja kod Prijepolja odakle se Nijemci povlače preko rijeke Lim. Na Srijemskom frontu bugarsku armiju zamjenjuju Titove snage, iz dva razloga. Prvo, Srbi u Bugarima vide okupatore, a drugo Tito nema povjerenja u Bugare koje nadzire Staljin. Obranu njemačkih snaga u povlačenju vode uglavnom kozačke jedinice pod njemačkim zapovjedništvom.
I zadnje njemačke jedinice 14. siječnja iz Grčke stižu do Višegrada, a najteže obračune vode na Kosovu, te kod Čačka i Kraljeva, gdje se povlače pred 3 bugarske armije, tri ruske divizije i partizanima. U povlačenju Nijemci su uspjeli uništiti 223 cestovna mosta, 281 željeznički most, 95 tunela, 9.776 vagona i lokomotiva, te su se preko Kraljeva i Višegrada stigli do Virovitice. Nijemci znaju kako iza sebe treba srušiti sve mostove, ali Paveliću ne pada na pamet kako bi to trebalo raditi i na granici prema Sloveniji kako Nijemci ne bi mogli izvesti svoje zalihe streljiva.

Kralj Petar shvaća kako je pogriješio priznavši Tita, te 14. siječnja opoziva svoju raniju izjavu i govori protiv Tita, uz zahtjev za održavanje referenduma. Shvatio je kako su četnici previše slabi za pariranje Titu i kako je većina Srba došla pod Titovu kontrolu, te kako on nema vojne snage koje bi ga mogle podržati pri povratku u Jugoslaviju. U Britanskom parlamentu Čerčil se 19. siječnja jasno izjasnio za Tita, a protiv kralja Petra.

U povlačenju, 15. siječnja 1945. Nijemci uspijevaju očistili pravac Sarajevo-Brod, kako bi se mogli slobodno povlačiti, a ojačali su i Srijemski front. U povlačenju Nijemce prate partizani, te 18. siječnja jačaju na prostoru Drina-Sava, te oko Mostara. Na tom putu vrlo važan je bio Brod u kojemu je tada živjelo 15.000 stanovnika. Kako bi oslabili Nijemce Saveznici 19. siječnja 1945. godine bombardiraju Brod pri čemu je poginulo 300 Brođana. U tom bombardiranju u kojem je uništeno 80% grada, sudjelovalo je 720 bombardera i 260 lovaca. U nekoliko sati na grad je palo 1050 bombi, teških između 100 i 500 kilograma. Grad je ukupno bombardiran 27 puta. Više od Broda bombardiran je Split s okolicom, koji je napadnut 71 put, zatim slijede Slavonski i Bosanski Brod s okolicom i Zagreb koji su pretrpjeli po 61 napad, Zadar s okolicom 54 napada, Rijeka s okolicom 44 puta, te ostala mjesta s manje od 70 napada. U većini slučajeva napadani su civilni ciljevi, dok su željeznički i cestovni mostovi bombardirani rijetko. Bombardiranje su naručivali partizani, a njima nije odgovaralo zaustavljanje njemačkog povlačenja.

Na Srijemskom frontu do 20. siječnja poginulo je oko 12.000 partizana. Nijemci 24. siječnja 1945. primjećuju kako partizani nastupajući za njima, u Srbiji mobiliziraju nove snage kojima ih pokušavaju zatvoriti, ali Nijemci ipak uspijevaju probiti obruč kod Vlasenice. Kako Rusi ne bi ušli u Slavoniju, a također i kako ne bi došlo do opkoljavanja Nijemaca od strane partizana sa juga Tito zapovijeda partizanima iz Užica premještaj na Srijemski front gdje oni 26. siječnja 1945. dovode jednu novu diviziju, čime slabe svoje snage u Južnoj Srbiji kuda se povlače Nijemci. Očito je kako Tito želi spriječiti ulazak Rusa u Srijem i Slavoniju, te mu je to važnije nego se boriti protiv Nijemaca koji ionako bježe na zapad, pa nema potrebe za njihovim opkoljavanjem. Opkoljavanjem bi prešli u odsudnu obranu što bi usporilo partizansko napredovanje i izazvalo prevelike žrtve, te prepuštanja oružja četnicima, domobranima i ustašama, što bi moglo dovesti do ponovnog jačanja četnika u Srbiji i Bosni, te domobrana i ustaša u Hrvatskim krajevima. Na jugu Hercegovine, Nijemci iz Srbije se 28. siječnja probijaju prema Ljubuškom, Čapljini i Mostaru, te izbijaju do Metkovića. Pri tome ruše mostove na Neretvi, a partizani ih prate uz manje napade. Nijemci u povlačenju 29. siječnja vode borbe oko Mostara i Bijeljine. I četnici iz Srbije se povlače, te su 1. veljače primijećeni južno od Tuzle.

Slijedeći dan oko 25.000 partizana prelaze u Slavoniju, čime Tito dodatno jača svoje snage u Slavoniji kako Rusi ne bi ušli u Slavoniju na putu prema Zagrebu, a i kako bi olakšao povlačenje Nijemaca preko Bosne. Titu je izuzetno važno i područje Istočne Hercegovine zbog sprječavanja eventualnog savezničkog iskrcavanja. Nijemci su obalu prepustili partizanima očekujući kako oni neće dopustiti iskrcavanje saveznika, iako su Britanci sa manjom topničkom postrojbom zauzeli Dubrovnik. Britanci su željeli iskrcati i veće postrojbe, ali su partizani to sprječavali, te su zbog potencijalnog otpora Britancima morali proširiti svoje zaleđe kojim su se Nijemci povlačili iz Grčke, Albanije i Crne Gore. Zbog otpora jačem britanskom iskrcavanju dolazilo je i do manjih oružanih sukoba između partizana i britanske vojske u periodu od kraja 1944. do prvog dijela 1945. Nakon partizanskog zauzimanja Srbije Cherchil shvaća kako su četnici postali nesposobni za obnovu Jugoslavije, te kako to u buduće može napraviti samo Tito, te prestaje pomagati četnike, iako američki časnici stacionirani u četničkom zapovjedništvu još uvijek žele pomagati četnike kao uvjerene antikomuniste.

Tada četnici pokušavaju osvojiti Dubrovnik, što nisu uspjeli. Kralj Petar shvaća kako bi još jedino njegov povratak mogao dići moral četnika, te se bez znanja Engleza pokušava vratiti u Jugoslaviju preko Dubrovnika. U tom cilju jedna veća četnička postrojba se pokušava probiti prema Dubrovniku, pri čemu su razbili partizansku jedinicu koja ih je u tom pokušala spriječiti. Tada su se kod Dubrovnika iskrcali britanski komandosi koji su u Mačkovu klancu ušli u sukob s četnicima kako bi spriječili njihov prodor do Dubrovnika i spajanje s Kraljem Petrom koji sada, čak i uz pomoć saveznika, po njihovoj obavještajnoj procjenom, više ne može obnoviti čitavu Jugoslaviju. Kako su četnici bili jači Britancima je u pomoć stigla manja partizanska postrojba koju su četnici također razbili, nakon čega partizanima u pomoć stiže jedna ustaška postrojba koja je razbila četnike, što je očiti primjer nedostatka sposobnosti strateškog razmišljanja kod ustaša. Svi ustaše koji su sudjelovali u ovom sukobu su poginuli ili ubijeni, a o tom događaju pisali su samo neki četnici u emigrantskim četničkim tiskovinama, i to je jedina informacija o ovom događaju.

Pitanje je po čijoj zapovijedi su ustaše pomagali Britancima i partizanima? Ako su to napravili po Njemačkoj zapovijedi logično je zaključiti kako su i oni željeli spriječiti četničko izbijanje na Jadran, vjerujući kako su partizani manje zlo za njihove kratkoročne vojne interese od četnika, zato što bi četnici odmah pozvali saveznike na masovno iskrcavanje, dok će to partizani spriječiti. S druge strane, ako su ustaše poslane u pomoć partizanima po Pavelićevoj zapovijedi očito je kako se Pavelić, između četnika i partizana opredijelio za partizane, kao manje zlo kojem treba prepustiti teritorij NDH. Ni nakon 4 godine ratovanja ne shvaća kako četnici više ne mogu obnoviti Jugoslaviju, ali komunisti mogu. Da su četnici uspjeli ući u Dubrovnik i dočekati kralja Petra većina Srba u partizanima bi pobjeglo u četnike, te bi se oni mogli vratiti u Srbiju kao zapadni saveznici, a to znači i kao Ruski saveznici. Međutim, ti četnici ne bi imali snage obnoviti Jugoslaviju zato što bi protiv sebe imali partizane koji žele isti teritorij. Dok bi se partizani i četnici međusobno tukli hrvatske snage bi se mogle oporaviti, a za to je bilo najvažnije minirati sve mostove prema Sloveniji kako bi se dokopali njemačkog oružja i streljiva. Nakon toga bi mogli proglasiti opću mobilizaciju, te amnestiju za sve one koji su prešli u partizane. Međutim, ovakav strateški plan je bio previše kompliciran za Pavelića.