Povlačenje Hrvatske vojske na zapad

Kako su partizani išli prema zapadu tako su se i lokalni komunisti ohrabrivali, te su u logoru Jasenovac 22. travnja 1945. organizirali ustanak. Prema zapisanim sjećanjima ustaškog poručnika Bože Jelića koji je ranjen oko Mostara, pa je u Jasenovac došao zato što je tu bila smještena vojna bolnica i Glavno zapovjedništvo 9. stajaćeg ustaškog zdruga. Među liječnicima su bila i dvojica vrlo dobrih Židovskih liječnika, te se tu liječio oko mjesec dana. Nakon liječenja je ostao u logoru zato što je imao gelere u tijelu. Prema njegovom svjedočenju dio logoraša je 22. travnja u jutro organiziralo pobunu uz pomoć strojnica "Maks". Ove strojnice su se proizvodile u logoru, a pojedi logoraši su uspjeli dio njih sakriti i organizirati pobunu. Pobili su stražu na jednom ulazu u logor, te su pobjegli. Logorska straža je uspjela uhvatiti većinu, dok se manji dio uspio pridružiti partizanima oko Novske. Podatke o proizvodnji oružja, kao i električne energije za šire okolno područje u logoru Jasenovac doznali su i zapadni saveznici, te su ga bombardirali tijekom veljače, ožujka i travnja 1945. tako da je u najvećem dijelu bio uništen prije dolaska partizana. Nakon rata strojevi za proizvodnju oružja su preneseni u Kragujevac gdje je komunistička Jugoslavija započela svoju proizvodnju oružja. Na taj način su logorske zgrade u kojima se proizvodilo oružje postale slobodne, te je tako znatno povećan kapacitet logora za držanje novih zatočenika, zarobljenih ustaša i domobrana, a kasnije i informbirovaca.

Partizani se Zagrebu približavaju početkom svibnja 1945. idući za Nijemcima koji se nastavljaju povlačiti prema zapadu, napuštajući jednu po jednu liniju kako manji dijelovi postrojbi ne bi bili opkoljeni i uništeni, te se 5. 5. 1945. povlače i iz Petrinje. Za njima u grad ulazi 28. divizija 2. armije JA. Nijemci se kreću prema Sisku i Zagrebu a partizani idu za njima uz manje okršaje. U Sisak partizani ulaze isti dan, te produžuju prema Zagrebu.

Na pravcu prema Karlovcu partizani napadaju na grad od 30. travnja, a zauzimaju ga 5. svibnja, dan nakon što su zauzeli Petrinju i Sisak.

U napadu na Karlovac prelaze rijeku Unu s četiri divizije. Grad brani 104. Njemačka divizija, dvije policijske pukovnije, lovačka bojne, pionirska bojna i manji broj hrvatskih vojnika. U napad partizani kreću 1. svibnja, a Nijemci u dva dana napuštaju jednu po jednu obrambenu liniju u okolnim mjestima. Noću 2./3. svibnja 1945. izbijaju na zadnju liniju obrane i okružuju Karlovac, te su zauzeli desetak kilometara sjeverozapadno Ozalj. U noći 5. svibnja partizani probijaju obranu te dolazi do cjelodnevnih uličnih borbi. Dolazi do razdvajanja njemačkih postrojbi koje se slijedeća dva dana povlače prema Samoboru, a manji dijelovi ostaju opkoljeni te su do 7. svibnja, na sam dan kapitulacije Njemačke svi pobijeni. Odmah potom u Karlovcu je formiran logor za ratne zarobljenike i civile na Dubovcu, gdje su mnogi zarobljenici i civili ubijeni i bačeni u masovne grobnice. Dio logoraša je stočnim vagonima odvezen je na lokaciju Međuvođe - Lužnjak kod rječice Globornice, gdje su nakon izlaska iz vagona likvidirani i bačeni u jame. Smaknuća su obavljana i na području Sjeničaka, u šumi Muljci, gdje je ubijeno 77 osoba je sa šireg područja Ozlja, Ribnika, Vivodine, Krašića i Jaškova u svibnju i lipnju 1945. Veći broj civila iste godine likvidiran je na području Banskog Kovačevca i Desni Štefanki.

Prije povlačenja iz Zagreba Pavelić je naredio i posljednji neshvatljiv potez, mobilizaciju 60.000 dječaka od 16 godina po Zagrebu i okolici, što bi se moglo shvatiti jedino kao odluka za borbu, iako to nije namjeravao. Ovo se može shvatiti jedino pod pretpostavkom kako je on sanjao kako će u izbjeglištvu formirati novu vojsku s kojom će se vratiti u Hrvatsku kad zapad zarati protiv komunista. Dan prije nego je otišao, Poglavnik je održao govor pred narodom i ničime nije dao naslutiti kako će započeti povlačenje. Po mišljenju najbližih suradnika, do zadnjeg trena je vjerovao kako će mu Nijemci dati oružje i streljivo, te zajedno sa njime braniti Zagreb, što je bilo suludo.

Za oružje se mogao sam izboriti da je znao logično vojnički razmišljati. Da je na vrijeme znao predvidjeti povlačenje Nijemaca mogao povjerljivim malim postrojbama zapovijediti, pod lažnim zastavama, minirati mostove i ceste kako Nijemci ne bi mogli sa sobom odnijeti oružje i streljivo, a ranije je mogao organizirati ustaške mnogobrojne diverzantske grupe koji bi nakon pada Njemačke djelovali kao hrvatski partizani. Ti hrvatski gerilci bi nakon pola godine skrivanja i manjih obrambenih borbi postali pretežak teret za Tita koji bi im morao ponuditi amnestiju. Odugovlačenjem bi riskirao da ih antikomunistički sve više raspoložena Amerika počne pomagati, a tada Titi ni Staljin više ne bi mogao pomoći. Staljin je Amerikancima i Britancima obećao podjelu utjecaja pola/pola, što je Tito prekršio.

Dan prije povlačenja iz Zagreba Nijemci su Paveliću javili kako ipak neće biti ništa od obrane Zagreba, te je on 6. 5. 1945. godine otišao iz Zagreba. Iste noći je javio svojim najbližim suradnicima neka vode narod na zapad, zato što je obrana Zagreba uzaludna, jer ako padne Njemačka, past će i Hrvatska, bio Zagreb obranjen ili ne. Tadašnji zapovjednik svih Hrvatskih obrambenih snaga General Luburić je vrlo glasno branio stav kako treba ostati braniti Zagreb, iako se već pripremao za bijeg. Obrana u ravnici je bila nerealna, a pitanje je dali je on to uspio shvatiti, ili je mislio druge navesti na obranu kako bi on njima zapovijedao iz inozemstva kamo se spremao. Obrana NDH je bila moguća samo u planinskim dijelovima, da se za to puno ranije pripremila politički, logistički i vojno. Za takvo nešto trebalo je čitavu vladu i vojna zapovjedništva premjestiti u Bosnu, odmah nakon pada Italije, kada je zarobljeno oružje trebalo sakriti od Nijemaca po izdvojenim planinskim položajima. Da je prije kapitulacije u Dalmaciju poslao ustaše u partizanskoj odjeći oni su mogli zarobiti i zakopati velike količine oružja i streljiva, kao što su to napravili partizani.

Na Bilogori partizani 29. travnja probijaju linije obrane, nakon što su Rusi zauzeli Berlin.

U praćenju Nijemaca koji se povlače II partizanska armija početkom svibnja 1945. godine dolazi do Karlovca. U dvodnevnim borbama između rijeke Dobre i Korane probijene su obrambene linije 3. svibnja, te su 4. svibnja noću zauzele Ozalj. Poslije kratke pripreme, noću sa 5. na 6. svibnja partizani napadaju i sam Karlovac. Noću sa 6. na 7. svibnja posljednje Njemačke jedinice napuštaju područje Karlovca, dok su manji opkoljeni dijelovi u sjevernom dijelu grada uništeni.

Tada zapovjednik Grupe armija "E", Lohr naređuje povlačenje svih njemačkih snaga s linije Karlovac - Zagreb - Varaždin prema Austriji. Zajedno s njima 8. svibnja povlače se i snage HOS-a s političkim čelništvom NDH.

Idući dan 9. svibnja 1945. godine u Zagreb ulaze partizani te ubijaju sve ranjene domobrane i ustaše, te mnoge civile. Pri tome su napunili mnoge masovne grobnice.

U Zagrebu i njegovoj okolici tada se nalazilo oko 800.000 izbjeglica. Da su Nijemci čak i tada oružje prepustili hrvatskoj vojsci, te da su među izbjeglicama mobilizirani svi sposobni za nošenje oružja moglo se krenuti u protunapad prema bosanskim planinama i prijeći na gerilsku borbu, ali uz jasan politički cilj i razrađenu strategiju za ostvarenje toga cilja.

Dr. Vjekoslav Vrančić je dobio zapovijed od Pavelića da preda hrvatsku vojsku i civile Britancima, te da od njih zatraži pomoć u borbi protiv partizana, a ako bi Britanci odbili, zapovjeđeno mu je da prihvati sve njihove zahtjeve, te da im se svi predaju tako da narod i vojnici prežive. Pavelić je slao zapovijedi koje nisu imale nikakve veze sa stvarnošću, već su bile samo plod njegovih želja. Vidio je sukobe između partizana i Britanaca, iako su oni u tom trenutku bili potpuno nerealni i postojali su samo kao britanske obavještajne dezinformacije. I iz posljednje zapovijedi dr. Vrančiću je vidljivo kako on živi u svome svijetu i kako ne shvaća realnost. Nikako mu nije ulazilo u glavu kako su partizani i Britanci strateški saveznici u očuvanju Jugoslavije, a ne neprijatelji, te kako je geostrategija i geopolitika Britancima važnija od ideologije.

Pavelić je preko Austrije, Italije i Vatikana prebjegao u Argentinu, a uz pomoć Krunoslava Draganovića tamo je otišlo oko 100.000 Hrvata. Iako su partizani tražili Pavelićevo izručenje Britanci to nisu željeli učiniti zato što su računali kako im može biti koristan u slučaju novog rata protiv komunizma, a ni Amerikanci ga nisu željeli izručiti kako ne bi izgubili mogućnost suradnje sa svojim obavještajcima, antikomunistički raspoloženim Hrvatima koje su uključili u svoje obavještajne službe.

Ustaše su se kao i srpski i crnogorski četnici, nedićevci i ljotičevci, te albanski i bugarski antikomunisti povlačili zahvaljujući britanskim obavještajnim glasinama o pregrupiranju i zajedničkoj borbi protiv komunizma, što su Britanci širili kao ratnu varku kako bi svojim saveznicima u obnovi Jugoslavije partizanima olakšali pobjedu. Na ovu ratnu varku nisu nasjeli jedino grčki antikomunisti, te je zahvaljujući tome, nakon nekoliko godina teških borbi, uz Britansku pomoć, demokracija u Grčkoj spašena. Da je Pavelić preko naših iseljenika razvio vanjskopolitičku obavještajnu mrežu u Londonu i Washingtonu mogao je na vrijeme doznati za savezničke dogovore o vraćanju zarobljenika tamo gdje su ratovali, te je mogao na vrijeme razlučiti ratnu varku od stvarnog obećanja. Da su ustaše kao i Grci zanemarili Nijemce, te da su se odlučno branili poput nekih manjih ustaških postrojbi u BIH, da su za to pridobili i dio četnika, osobito crnogorskih koji su željeli samostalnu Crnu Goru, te albanske bjelogardejce u povlačenju, obrana protiv svježe mobiliziranih i neobučenih partizana bila bi moguća. Ali za ovakvo nešto trebalo se na vrijeme pripremiti, a ne samo slušati njemačke naredbe. Izabravši opciju povlačenja prema Bleiburgu Pavelić je odustao od Hrvatske države, nakon čega je Tito mogao bez otpora obnoviti Jugoslaviju, likvidiravši sve zarobljenike i opozicijski raspoložene civile koji bi se kasnije tome mogli suprotstaviti. Jedini ozbiljan otpor partizanima su pružili Nijemci u obrani Rijeke, Istre i Trsta gdje je poginulo oko 20.000 partizana.

Njemačka je 7. svibnja potpisala bezuvjetnu kapitulaciju u francuskom gradu Reimsu. Nijemci se nastavljaju povlačiti iz Hrvatske, te su 8. svibnja na liniji Koprivnica-Slunj, kad su partizani ušli u Zagreb. Partizani su 13. svibnja uspjeli okupirali čak i Trst, gdje su napokon stali, kako se doista ne bi sukobili sa zapadnim saveznicima, iako se Tito ni toga ne bi odrekao da je dobio odobrenje od svog glavnog naredbodavca Staljina. Rado bi se proširio na Italiju, Bugarsku, Albaniju i Grčku, ali to je bilo suprotno dogovoru između Staljina i Cherchila. Tri godine kasnije Tito se upravo zbog Grčke posvađao sa Staljinom. Za razliku od Pavelića koji je do zadnjeg trenutka vjerno služio sve svoje saveznike, Tito je služio i Mussoliniju i Hitleru i Cherchilu i Staljinu dok mu je to bilo u interesu, ali ih je sve izdao kad je to odgovaralo njegovim interesima.

U Zagreb su prve ušle jedinice 2. armije pod komandom Srbina Koče Popovića 8. svibnja. Partizanska 1. i 2. armija 'oslobodile' su Zagreb, a komandant prve Armije bio je prosrpski Crnogorac Peko Dapčević. Time je počela druga Srpska okupacija Hrvatske pod zastavama komunističke ideologije.

Hrvatski komunist Ivan Šibl, politički komesar 10. Zagrebačkog korpusa u svojim ratnim memoarima piše: „Ulice su pune vojske. To su borci 1. i 2. armije….Armije su provaljale Srbiju i Srijem i putem mobilizirale sve što je bilo sposobno nositi pušku. Seljački momci uplovili su u brigade sa šajkačama, šubarama ,....prava narodna armija!“

U krvavim orgijama pobili su od prostitutki sve do časnih sestara, pa čak ranjenika i TBC- bolesnike po zagrebačkim bolnicama. Ubijeno je oko 15.000 civila, mnoge žene i djevojke su prije ubojstva silovane, a ubijeno je i preko 500 male djece. Svime je rukovodio bivši oficir srpske kraljevske vojske generala Draže Mihailovića, ortodoksni četnik Đoko Jovanić, komandant šeste ličke - udarne divizije sa svojim koljačima za 'brza dejstva'. Kasnije je zbog tih 'zasluga' postavljen za načelnika zagrebačke vojne oblasti (1967.-74.), te proglašen narodnim herojem (1951.). Na sličan način postupio je i prema Slovenskim domobranima, a i prema četnicima koji nisu na vrijeme prešli u partizane. Nakon povratka zarobljenika sa prisilnog rada u Njemačkoj izdvojio je sve bivše oficire kraljevske vojske i strijeljao ih, te je na taj način život završilo i nekoliko desetina bivših hrvatskih avijatičara iz kraljevine Jugoslavije.

Nakon povlačenja iz Zagreba hrvatska vojska štiti stotine tisuća civila koji bježe od komunista, o čemu partizani sve znaju. U prodoru prema zapadu partizanske Armije I, II, III i IV su u borbama nakon kapitulacije Njemačke od 9. do 15. svibnja 1945. ubili 92.507 svježe mobiliziranih domobrana, ustaša i civila zahvaljujući tome što su se Nijemci radije predavali partizanima, nego da svojim "saveznicima" predaju oružje i streljivo. Na Bleiburgu je 15. svibnja zarobljeno prema dokumentima Vojnog arhiva u Beogradu 444.426 vojnika i civila od kojih je nešto oko 10 % posto uspjelo preživjeti zarobljavanje i naknadni "križni put" prema istoku.