Stvaranje Hrvatsko- Srpsko- Slovenske države

Tijekom rata, hrvatski političari, najčešće pravnici, književnici i filozofi nisu vjerovali u silu te su stalno donosili nekakve deklaracije. Da su istovremeno sa donošenjem deklaracija osnovali vojno zapovjedništvo i nekoliko obavještajnih službi deklaracije bi možda i zaživjele. Na kraju rata, prije nego je austrougarska vojska raspuštena zapovjednik talijanskog ratišta feldmaršal Svetozar Borojević, Hrvat pravoslavne vjere je hrvatskim političarima nudio raspoređivanje vojske prema Italiji i Srbiji kako bi spriječio okupaciju Hrvatske. Među vojskom Borojević je imao veliki vojni ugled, te je na raspolaganju imao austrougarske vojne postrojbe stacionirane na Hrvatskom teritoriju. Također je u obrani mogao koristiti pričuvne vojne postrojbe sastavljene od starijih vojnih obveznika koje su nosili naziv Ustaše¹. Hrvatski politički naivni "malo-umnici" su to odbili.

U SAD-u predsjednik Wilson iznio je na zajedničkoj sjednici Kongresa 8.1.1918. „14 točaka“ kojima je definirao što je potrebno za osiguranje trajnog mira u Europi nakon prvog svjetskog rata.

Većina hrvatskih političara je prihvatila Svibanjsku deklaraciju². Jedino Hrvatsko - srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju o stvaranju SHS-a. Svetozar Privičević protivio se ideji po kojoj bi buduća južnoslavenska država trebala biti neka vrsta širega političkog okvira, u kojem bi bila očuvana hrvatska državnost. U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka deklaracija koja se zauzimala za stvaranje neovisne i demokratski uređene južnoslavenske države, zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«. Hrvatski sabor je na zasjedanju 29. listopada 1918. jednoglasno prihvatio zaključak o prekidu svih državnopravnih veza s Ugarskom i Habsburškom Monarhijom. Zaključak je sadržavao izjavu kojom se Hrvatska, zajedno s Rijekom, proglašava posve samostalnom državom, koja pristupa Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodnomu vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba Sabor je priznao »ustavnu vlast«. Odluku o obliku vladavine i unutarnjem uređenju Države Sabor je prepustio Ustavotvornoj skupštini.

Dok su hrvatski političari vijećali talijanska vojska je započela okupaciju hrvatskih područja u skladu s Londonskim ugovorom iz 1915. Zbog toga je dalmatinska vlada zatražila što brže ujedinjenje sa Srbijom kako bi Srbi zaštitili Hrvate. Uz opasnost od anarhije i kaosa nastalog raspadom režima, na teritorij Države SHS prodirala je talijanska vojska odmah nakon kapitulacije Austro-Ugarske. 3. studenoga 1918. Talijanska se vojska približavala Ljubljani, a prodirala je i u Istru, te Dalmaciju preko crte koja je bila određena Londonskim ugovorom. Istovremeno je sa istoka u Hrvatsku i Mađarsku ulazila srpska vojska potpomognuta francuskim trupama. Narodno vijeće je pozvalo srpsku vojsku, koja je već ušla na njezin teritorij, da zaustavi bunt masa i spriječi prodor talijanske vojske u Sloveniju, Istru i Dalmaciju. Međutim, Srbima ne odgovara preveliki postotak Hrvata u njihovoj novoj državi, te se ne trude u prodoru prema Dalmaciji kako bi zaustavili širenje Talijana. Umjesto toga se nastoje što više proširiti na dijelove jugozapadne Rumunjske i jugoistočne Mađarske. O tom prodoru Srpske vojske na područje Rumunjske, Mađarske i Hrvatske francuski premijer George Clemenceau, na konferenciji u Versailesu je rekao; "Sve što su Srbi svojim "junaštvom" osvojili u prvom svjetskom ratu, osvojili su držeći se za repove naših konja". Kako bi barem nešto spasio zapovjednik malobrojnih snaga Narodnog vijeća SHS-a pukovnik Slavko Kvaternik u prosincu ulazi u Međimurje. Te snage su po odluci Narodnog vijeća formalno pripojene novoj "jugoslavenskoj vojsci" te je na taj način Jugoslavija pripojila Međimurje.

Izvori;

1 Naziv ustaše je stari balkanski naziv za pobunjenike protiv turske, ili austrougarske vlasti. Ime su koristili i pobunjenici u Bosni i Hercegovini, Sanđaku i Crnoj Gori. Prema zapisima dr. Rudolfa Horvata isti naziv su koristili srpski srijemski pobunjenici pod vodstvom Teodora Avramovića Ticana iz 1807. potakniti Karađorđevom pobunom protiv Turaka.

2 Svibanjska deklaracija, poznata i kao Bečka ili Majska, programska je izjava narodnih zastupnika Jugoslavenskog kluba u Carevinskom vijeću, parlamentu austrijskog dijela Austro-ugarske. U njoj je bio sadržan program ujedinjenja svih Južnih Slavena u okviru austrijske monarhije, trijalistički uređene, s dinastijom Habsburga na čelu. U izjavi se tražilo "na temelju narodnog načela i hrvatskog državnog prava" ujedinjenje svih zemalja u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi u jedno državno tijelo, u okvirima Monarhije. Izvor; Wikipedija