Anarhija nakon prvog svjetskog rata u Hrvatskoj

Velika Britanija i Francuska su pobjedu u ratu iskoristili za razbijanje Austrougarske i slabljenje Njemačke, te za formiranje novih nestabilnih višenacionalnih država u kojima je lako po potrebi izazvati nestabilnost, osobito na prostoru između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Za to su se pobrinuli već na mirovnoj konferenciji koja je održana od 18. siječnja 1919. do 21. siječnja 1920. u Parizu. Većina pregovora sa pojedinim državama je održavana u dvorcu Versailles pa je konferencija nazvana Versajska mirovna konferencija. Britanski geostratezi i naftni lobiji su u proteklom ratu uspjeli dobiti veliki dio svjetskih naftnih polja, ali ne sve. Radi toga im je bio potreban još jedan rat između Njemačke i SSSR-a kako bi se u tom ratu dokopali i onih naftnih polja koje u Prvom svjetskom ratu nisu uspjeli zauzeti. Zato su Britanci sve države između Njemačke i SSSR-a nastojali u budućnosti oslabiti i sukobiti sa Nijemcima kako bi ih Nijemci zauzeli i tako se sukobili sa sovjetskom Rusijom koja su se također željeli širiti na taj prostor. U sve nove države su progurali manjinske izborne sustave u kojem se glasa za političke stranačke, a ne pojedine političare na izbornim jedinicama. Na taj način su osigurali da u parlamente tih država uđu nesposobni političari kojima se vrlo lako neki pojedinac može nametnuti kao diktator.

U takvim izbornim sustavima predsjednik stranke postavlja ljude na izbornu listu i o njemu ovisi tko će ući u parlament. Oni koji se dobro ulizuju Predsjedniku obično idu na drugo mjesto i nekoliko slijedećih, Predsjednik ide na prvo mjesto, a oni koji imaju nekakvu popularnost dolaze na kraj liste. Posljedice ovakvog izbornoga zakona je potpuna moralna degradacija političke elite gdje su sav politički prostor zauzeli prosječno inteligentni, nesposobni politički mediokriteti bez ikakvoga političkog stava i moralnih normi za koje bi se iskreno zalagali. Za razliku od toga SAD i Britanija imaju većinski izborni zakon po kojem u parlament ulaze samosvjesni političari koji u parlament ulaze u svojoj izbornoj jedinici, zahvaljujući ponajviše svome imenu i prezimenu, te uvijek brane svoje osobne stavove i osobnu moć, pod cijenu razlaza i sa strankom i sa Predsjednikom stranke, kada je to u interesu njihove izborne jedinice. Manjinski izborni zakon najviše su gurali masoni koji su svi imali svoje središte u Londonu gdje se političari biraju potpuno suprotnim većinskim izbornim sustavom.

Poljacima su dani teritoriji u kojima je živjelo više milijuna Nijemaca. Versajski ugovor dao je Poljskoj velike dijelove teritorija u regijama poput zapadne Pruske i zapadnog Posena koje su većinom bile njemačke. Najbogatiji industrijski dio Gornje Šleske također je kasnije pripao Poljskoj, unatoč činjenici da je Poljska tamo izgubila plebiscit. Danzig su naseljavali gotovo isključivo Nijemci, a poljska manjina 1922. činila je manje od 3% od 365.000 stanovnika grada. Versajski ugovor pretvorio je Danzig iz njemačke prijestolnice u protektorat Lige nacija podložan brojnim strukturama uspostavljenim u korist Poljske.

Čehoslovacima su na upravu dani neki teritoriji na kojima su većinu činili Nijemci, Mađari i Poljaci, a Srbima su dani teritoriji na kojima su većini bili Slovenci, Hrvati, Muslimani, Makedonci i Albancima. Mađari su sa Saveznicima tek 4. 6. 1920. sklopili Trianonski ugovor u Versaju po kojem je Mađarska izgubila dvije trećine teritorija, koji je podijeljen između Austrije, Čehoslovačke, Kraljevine SHS i Rumunjske. Sporazumom su mađarske oružane snage ograničene na 35.000 lako naoružanih vojnika, radi održavanja unutarnjeg mira. Po ovom ugovoru samo u Erdelju u Rumunjskoj ostalo je oko 2.000.000 Mađara.

Kapitulacijom Austrougarske, raspušteni austrougarski vojnici i seljačke mase su počele sa pljačkom vojnih skladišta, privatnih trgovina i plemićkih dvoraca. U anarhiji je sudjelovalo više stotina tisuća vojnika koji su se vraćali s balkanskog i talijanskog ratišta. Pljačku su od ranije provodili i vojni dezerteri. Masovne mobilizacije, teški gubici na frontama, rekvizicije i nestašica, te ratno bogaćenje pridonijeli su rastu nezadovoljstva u narodu, te dezertiranje. Dezertere su počeli nazivati zeleni kadar, a ponegdje i komiti. Dezerterske skupine postajale su sve veće i raširenije, pa su se pretvarale u društveni pokret. Meta njihovih napada bili su vlastelini, trgovci, političari, lokalni čelnici, pa i svećenici. Ti su napadi bili mješavina razbojništva i bune protiv činovnika, veleposjednika, pohlepnih trgovaca i lihvara. U 1917. vlasti su u Hrvatskoj-Slavoniji uhitile 20.000 dezertera. Do ljeta 1918. zeleni kadar je izrastao u značajnu oružanu skupinu od nekih 200.000 ljudi, u mnogim dijelovima Hrvatske-Slavonije. Ovoliki broj dezertera, da ih je vlast uspjela staviti pod svoju kontrolu velikim obećanjima, mogli su zaustaviti prodore srpske vojske. Potkraj listopada, u tijeku studenoga i velikim dijelom prosinca zeleni kadar pljačka po gradovima i vlastelinstvima. Najgore razdoblje bilo od 24. listopada do 4. studenog, otprilike tjedan prije i poslije uspostave nove vlasti u Zagrebu. Veliki neredi počeli su u vojarnama. Vojska se podijelila po narodnostima, te su se skupine vojnika kretale svaka prema svojoj domovini.

U Slavoniji su nemiri počeli pobunama unutar samih vojnih jedinica. Tako se 24. listopada pobunila vojska u Požegi. Nemiri u Orahovici otpočeli su u vojarnama, kad su se, 26. listopada, sukobili vojnici češke i dalmatinske pukovnije. Nakon toga dijelovi bivše 23. pukovnije sudjeluju u izbijanju nemira u Našicama 27. listopada, a dan kasnije dijelovi 28. domobranskog bataljuna počinju pljačkati u Osijeku. Pobuna se širila od Slavonske Požege i Našice na zapad prema Novoj Gradiški i Kutini i istočno prema Osijeku. Potom su se proširili i na Hrvatsko Zagorje. Vojnici su harali u Pakracu, Daruvaru, Županji, Otočcu, Brinju, Perušiću, Gospiću. Bosanski i dalmatinski vojnici opljačkali su Petrinju 29. listopada dok su prolazili kroz nju. Pobunjena vojska u petrovaradinskoj tvrđavi 2. studenoga pljačka magazine i javne zgrade. Ruski ratni zarobljenici pridružili su se pobunjenicima, a ponekad su upravo oni organizirali pobune. U Zagrebu najviše su pljačkali kriminalci koji su pušteni iz zatvora, te povratnici sa ruskog bojišta. Njima su se priključili domaći seljaci i ranije grupe zelenog kadra.

U gradovima su glavna meta bili trgovci, najčešće Židovi koji su znali mitom izbjeći vojnu obvezu, te se dodatno obogatiti u ratnoj nestašici. Najprije su napadali Židove, a zatim grofove te ostalu gospodu. Pljačkane su i javne ustanove, općinske blagajne, skladište robe, hrane i oruđa, vagoni na željezničkim postajama, a bilo je dosta i mrtvih. Na nekim mjestima porušeni su nasipi, pokidane električne žice, uništene poštanske instalacije i spaljene žandarske postaje. Pljačkani su zemljišni posjedi i gospodarstva, namještaj, odjeća, stoka, te su posjećene vlastelinske šume kako bi se seljaci mogli ogrijati. Opljačkani su čak i neki bogatiji seljaci, te posjedi Katoličke i Pravoslavne crkve.

U suzbijanju nereda vlasti nisu mogle računati ni na seljačke straže koje su bile ustanovljene u skladu sa smjernicama Narodnog vijeća.

Bilo je i sukoba među nacijama osobito u Bosni i Hercegovini, gdje se kršćanski seljaci, osobito pravoslavci iz sjeverozapadne Bosne, Semberije i istočne Hercegovine počeli ubijati age i subaše. U Kutini su srpski i hrvatski jugo-unitaristi 29. listopada izazvali izgrede skidanjem hrvatskih zastava, te natpisa na mađarskom jeziku. Hrvati iz Udbine zatražili su pomoć od Narodnog vijeća, jer "politički zločinci Srbi bez ikakvih razloga prijete Hrvatima". Hrvatski inženjer iz Osijeka tvrdi kako se seljaci iz daljskog područja, ponašaju kao da objava nove države uključuje uništenje svih pripadnika drugih narodnosti, te oduzimanje njihove imovine. Slično su Hrvati u Novoj Gradiški napali isključivo židovske i srpske trgovine, te zapalili kuću crkvene pravoslavne općine.

Mnogi seljaci su zahtijevali osnivanje Republike, a pod tim su smatrali državu bez vojne obveze, plaćanja poreza i drugih tereta. Čak je i osnovano nekoliko takvih republika. Petrijevačka republika trajala je desetak dana i pala 14. studenoga. Donjomiholjačka republika pala je 20. studenoga. Feričanska republika kapirulirala je negdje u studenome. Sve ove težnje su se mogle iskoristiti za stvaranje Hrvatske republike tako da su na vrijeme imenovani ministri i vojni zapovjednici s ratišta, popularni među vojnicima koji bi znali uspostaviti red svojim autoritetom.

Boljševici, Mato Žanić i Josip Kraš organizirali su 29. listopada javni zbor u Banovoj Jaruzi, na kome je izabrano Radničko-seljačko-vojničko vijeće, po uzoru na takva vijeća u Rusiji. U susjednoj Kranjskoj, 27. prosinca, seljaci, te manji broj radnika i obrtnika zbacili su općinskog predsjednika u Novom Mestu, u prigradskom naselju Kandija, te na njegovo mjesto postavili odbor sovjetskog tipa. Među pobunjenicima bili su povratnici iz Sovjetske Rusije, uključujući sudionike oktobarske revolucije. Ova republika je trajala samo četiri dana.

Većina nereda je ugašena do sredine studenoga, ali su ponegdje izbijali i u prosincu. Pobune su okončane obećanjima Narodnog vijeća o agrarnoj reformi, te uz pomoć oružanih snaga, a najviše dolaskom srbijanske armije i vojske Antante (Francuzi i Grci), koje su polako zauzimale sjevernu Hrvatsku. Samo Narodno vijeće vidjelo je u srbijanskoj armiji gotovo magičnu mirotvornu moć. Na primjer, mjesne vlasti Požegi traže od Zagreba da pošalje Srbijance kako bi se uspostavio red.

Da su zagrebački političari feldmašala Borojevića imenovali za vojnog zapovjednika, te mu dali zadatak da sve te raspuštene vojnike organizira u obrambenu vojsku ni Talijanska ni Srpska vojska ne bi mogle ući na hrvatski teritorij bez velikih borbi. Umjesto toga, Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS ubrzano je donio odluku o ujedinjenju s kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, unatoč jakom protivljenju Stjepana Radića.

Ujedinjenje je proglašeno 1. prosinca 1918., suprotno naputku Narodnoga vijeća i bez pristanka Hrvatskoga sabora. U Srbiji je među Crnorukašima i među beogradskim intelektualcima, te u Srpskoj pravoslavnoj crkvi prevladavalo mišljenje kako srpska vojska treba okupirati dijelove Austrougarske u kojima ima pravoslavaca, te sa toga prostora protjerati sve ostale narode. Srpski regent Aleksandar je bio svjestan kako zapadne države ne bi dopustile masovno etničko čišćenje te je odlučio stvoriti zajedničku državu u kojoj će se pod imenom Jugoslavena svi narodi vremenom pretvoriti u Srbe. Zbog toga se počeo prikazivati kao ujedinitelj, a na ujedinjenje je pozvao i Crnogorskoga kralja Nikolu koji je prihvaćao ujedinjenje u federaciju, ili konfederaciju, ali ne i u unitarnu državu. Međutim, Aleksandar je, zahvaljujući jačoj vojnoj sili odlučio stvoriti unitarnu državu, a za ovo je dobio i diplomatsku podršku na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine. Vrlo brzo, srpski vojnici, žandari i državni službenici su se počeli ponašati kao okupatori, iako se Regent Aleksandar u medijima nastojao prikazati kao ujedinitelj.

U Zagrebu se protiv toga pobunila grupa građana i vojnika bez oružja koje su Srpski vojnici lako pobili (prosinačke žrtve¹). U ubijanju hrvatskih nezadovoljnika najviše su se istakli hrvatski petokolonaši, zagovornici Jugoslavije koji su 1920. osnovali organizaciju "Orjuna". Ekstremni hrvatski zagovornici ujedinjenja sa Srbijom, orjunaši su bili jugoslavenski nacionalisti i teroristi osnovani s ciljem zaštite unitarne jugoslavenske države. Blisko su surađivali sa četnicima i jugoslavenskom vojskom od kojih su dobivali oružje. Prvo četničko udruženje u Jugoslaviji osnovano je 1921. u Beogradu, a postojali su i ranije kada su pod nazivom komiti djelovali u Makedoniji. Orjunaši su kao i četnici koristili metode terora protiv političkih protivnika, hrvatskih nacionalista i jugoslavenskih komunista. U tom cilju im je dozvoljeno održavanje i vojnih vježbi, a organizacijski su imali svoje dobro uvježbane i organizirane naoružane skupine ("akcijske čete") za pritisak i teror.

Veći otpor Srbima pružili su tek crnogorski pristalice cara Nikole, takozvani Zelenaši, te Kosovski Albanci. General Krsto Popović je uoči pravoslavnog Božića organizirao pobunu koncem 1918. po Julijanskom kalendaru. Oružani otpor Srbima i njihovim pristašama u Crnoj Gori potrajao je do 1929. U tom ratu ubijeno je do 30.000 Zelenaša, takozvanih Komita, te je spaljeno oko 6.000 njihovih kuća. Srbima su najviše pomagali lokalni petokolonaši Bjelaši koji su se borili za Srpsku kraljevinu, a protiv svoje kraljevine. Na Kosovu se pojavljuju veliki oružani sukobi vojske i žandarmerije s albanskim Kačacima, te su mnogi pobijeni, a veliki broj Albanaca morao se iseliti sa Kosova.

Nakon okupacije Hrvatske bez otpora stvorena je država sa dva kulturno-civilizacijska mentaliteta, tri vjere i dva različita pisma. Hrvatski zagovornici jugoslavenske ideje su vjerovali kako će Hrvati biti jači na polju kulture, znanosti i ekonomije i tako osigurati povoljan status Hrvatske u zajedničkoj državi, dok je jedan dio vjerovao i u proces stvaranja jugoslavenske nacije. Jedino su se frankovci snažno protivili ujedinjenju sa Srbijom. Većina naroda uskoro je shvatila kako je Hrvatska okupirana od mentalnih bizantinaca kojima je osnovni način upravljanja državom veze i korupcija. Provođenjem agrarne reforme oduzeta je zemlja velikim vlasnicima, te su na nju doseljeni Solunski dobrovoljci. Hrvatska poduzeća koja su izvozila u Srednju Europu morali su dobiti izvoznicu, a ona se dobivala u Beogradu uz pomoć veza i mita. Sustavna korupcija vrlo brzo je postala osnovni način upravljanja državom. Velika pljačka hrvatske imovine je izvršena i zamjenom 4 krune za 1 dinar, a kruna je vrijedila kao švicarski franak. Radi tiskanja velike količine dinara inflacija je 1919. dovele do inflacije od 1100 posto, a plaće su porasle samo 20 do 50 posto. Mnogi seljaci su ostali i bez stoke koju je zaplijenila vojska za svoje potrebe. Radi toga je došlo do pobuna na području bjelovarske, zagrebačke i varaždinske županije koje su krvavo ugušene.

Izvori;

1 Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. označava krvavo gušenje protivnika jugounitarizma po zapovjedi komesara zagrebačke policije Grge Angjelinovića nad pripadnicima 25. i 53. domobranske pukovnije koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića. To je bila reakcija na proslavu ujedinjenja, koju su jugounitaristi organizirali na Trgu. Poginulo je 13, a ranjeno 17 ljudi. Dva dana ranije zabranjen je pravaško-frankovački dnevnik Hrvatske, čime je posljednji broj izašao 3. prosinca 1918. godine. U tom je broju izašla pravaška poslanica narodu, u kojoj se zalažu za ustroj države koji bi proizlazio iz ujedinjavanja svih hrvatskih zemalja u novu federalnu državu republikanskoga uređenja. Federaciju bi sačinjavale slobodne, nezavisne i suverene države Slovenaca, Hrvata i Srba, a odluka o ujedinjenju mora biti slobodna volja cjelokupnog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba. Izvor; Wikipedija