Utjecaj iskrcavanja u Normandiju na NDH

 Anglo-američke vojne snage 6. lipnja 1944. izvršile su invaziju na Normandiju, zbog čega se situacija za Njemačku i njene saveznike dodatno pogoršava. Gubitak rata postaje potpuno jasan. Nakon što se saznalo za ovaj "anglo-američki" udar, Pavelić počinje tajne pregovore sa Sovjetskim posrednicima koji mu obećavaju priznanje nezavisnost Hrvatske samo ako Pavelić dopusti slobodan prolaz Crvenoj armiji kroz Hrvatsku i slobodno djelovanje komunistima. Da je Pavelić tada djelomično popustio i prepustio Sovjetima koridor uz Slovensku granicu od Međimurja koje su držali Mađari do Istre mogao je spriječiti povlačenje Nijemaca. Ovakvim sporazumom sa Sovjetima prodorom Crvene Armije onemogućilo bi se povlačenje Nijemaca iz Grčke, te bi se Hrvatska vojska mogla naoružati njihovim oružjem prilikom njihove predaje. Međutim, Pavelić ne shvaća kako je u hrvatskom interesu spriječiti povlačenje Nijemaca te odbija sovjetski prijedlog i ostaje vjerni njemački saveznik do kraja rata i propasti NDH.

Iz ovih pregovora je vidljivo kako je i Staljin želio iz Mađarske ući u Hrvatsku, kako bi preko Zagreba mogao krenuti prema Italiji, bez odobrenja Tita, koji je u to vrijeme pregovarao sa Cherchilom, što je kod Staljina izazivalo sumnju. Da je Pavelić na ovu Staljinovu ponudu barem djelomično pristao Hrvatske žrtve bi bile znatno manje, te je postojala mogućnost formiranja komunističke Hrvatske države, što nije odgovaralo ni Britancima, a ni Titu koji bi ostao vladar dijelova Bosne i Crne Gore koju je tada držao, zato što još uvijek nije uspio ući u Srbiju i mobilizirati svježe srpske snage.

O ovim pregovorima Tito je vjerojatno znao, te on početkom svibnja odlučuje osnažiti svoju političku moć u Hrvatskoj, te oslabiti utjecaj hrvatskih komunista. Zbog toga dolazi do sazivanja trećeg zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom, 8. i 9. svibnja 1944. Na tom je zasjedanju formalno utemeljena Federalna Država Hrvatska, čime je formalno ojačan položaj Hrvatske, ali je ukidanjem Izvršnog odbora, i osnivanjem Prezidija Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, moć Hrvatskih komunista zapravo smanjena. Donesena je Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske u Drugom zasjedanju AVNOJ-a, u okviru koje je prihvaćena odluka o stvaranju zajedničke federativne države s ostalim narodima Jugoslavije na principu nacionalne ravnopravnosti. Ovom odlukom poništene su želje pojedinih hrvatskih komunista za stvaranjem Sovjetske Hrvatske države. Tadašnji vođa hrvatskih komunista Andrija Hebrang uspijeva zadržati mjesto glavnog hrvatskog komunista, ali sa znatno manjom snagom. Umjesto Izvršnog odbora izabrano je Predsjedništvo od 31 člana. Tim odlukama ZAVNOH se preoblikovao iz "Vlade" u »Sabor Hrvatske«. Kao jedna od mjera za privlačenje Hrvata u partizane bila je i odluka o uvođenju vjeronauka kao izbornog predmeta u škole.

Ovo je bio drugi veliki Titov udar na hrvatske komuniste, nakon prvog koji se dogodio na samom početku rata. Prije napada Njemačke na Jugoslaviju, Mačekova vlada je 31. 3. 1941. uhitila i smjestila u logor Kerestinec dobar dio hrvatskih komunista. Dolaskom ustaša na vlast oni su preuzeli upravu, te su 9. 7. 1941. streljali deset logoraša komunista, a preostali komunisti - robijaši su u dogovoru sa članovima Gradskog komiteta KPH Zagreb organizirali bijeg iz logora u noći s 13. na 14. 7. 1941. U bijegu je sudjelovalo 111 uglavnom komunista. Zbog loše organizacije većina logoraša je uhvaćena i ubijena, a spasilo se samo njih 14. Jedan od ključnih organizatora bijega bio je Slovenac Josip Kopinić, kominternin agent u Zagrebu i glavna veza između Moskve i Tita. Hrvatski komunisti su smatrali kako se zbog podijele Jugoslavije i KPJ treba prilagoditi takvom stanju. To je Kopinić dojavio Titu, nakon čega se i sam počeo prikazivati kao zagovornik takve podijele. Uvjerio je Gradski komitet KPH Zagreba kako ima mandat Kominterne u poticanju akcije i samostalno rukovođenje. Tako je i uspio organizirati bijeg hrvatskih komunista iz logora, pri čemu je poginulo blizu 70 komunista. Bijeg je organizirao tako da to doznaju stražari. Na taj način je Slovenac Kopinić uz pomoć ustaša uspio likvidirati najvažnije hrvatske komuniste, uključujući najvažnijeg hrvatskog komunističkog intelektualca Augusta Cesarca, čime su među hrvatskim komunistima ojačali unitaristički projugoslavenski komunisti. Na ovaj način Tito se uz suradnju sa Kopinićem, posredno korištenjem ustaša, riješio potencijalnih hrvatskih unutarpartijskih konkurenta.

Pod pritiskom Engleza 16. lipnja 1944. na Visu dolazi do sporazuma između Tita koji je avionom pobjegao iz Drvara i Jugoslavenske izbjegličke vlade, koju vodi Šubašić. Titov, general Velebit odlazi u London kao njegov predstavnik kod Britanske vlade, te je ujedno i veza sa Jugoslavenskom izbjegličkom vladom. Ovime su Englezi pomogli Titu u moralnom i političkom pogledu, što je dovelo do prelaska mnogih četnika u partizane, a i domobrana koji su u Šubašiću vidjeli Hrvata koji će braniti Hrvatske interese.

Za to vrijeme, u Slavoniji višestruko brojniji partizani napadaju mjesta u široj okolini željezničke pruge Zagreb Beograd, ali ne i samu prugu, te noću 19. 6. 1944. napadaju Podgorač između Đakova i Našica, napavši njemačko uporište kojeg je branio garnizon od oko 500 njemačkih vojnika. Borba je završena nakon 18 sati borbe, 20.6. oko 14 sati, potpunim porazom njemačke obrane koji su imali 361 poginulih i 101 zarobljenih.

Komunistički pokret u Albaniji 25. lipnja, po vlastitoj odluci, postaje dio Titove organizacije, vjerojatno misleći kako će time zajedno sa Kosovom postati jedna federativna jedinica u Jugoslaviji. Kada bi se to dogodilo broj Albanaca u Jugoslaviji bi bio puno veći, što Srpskim komunistima ne odgovara pa do stvarnog ujedinjenja nije došlo.

Zbog straha od širenja komunista i na Srbiju Njemačko zapovjedništvo 29. srpnja 1944. u Beogradu sprema plan "Rübezahl", koji treba spriječiti upad Titovih partizana u Srbiju, kako bi se prugom Solun - Beograd moglo prometovati. U pozadini ove operacija Nijemci i Crna legija pod zapovjednikom Franjom Sudarom vrše proboj do Zvornika i Srebrenice. Partizani su 4. kolovoza prešle rijeku Lim, a slijedeći dan su neke jedinice stigle su do doline Ibra. 8. kolovoza 1944. dijelovi partizanskih jedinica približili su se na 40 km Kraljevu, gdje su zaustavljeni i protjerani natrag.