Zoran Milanović si je osigurao drugi mandat na Pantovčaku!

Zoran Milanović je u nekoliko dana oko proslave operacije "Oluje" uspio nezamislivo. Osigurao si je pobjedu na idućim predsjedničkim izborima približivši se hrvatskim braniteljima, pa čak i onima iz BiH. Približio se svima osim HOS-ovcima koji uporno nose oznake ZDS.

Računica mu je vrlo jasna.

Nakon pada Vukovara Manolić je Tuđmana uvjeravao kako 30.000 HOS-ovaca planiraju napraviti vojni udar, iako ih je u tom trenutku u čitavoj Hrvatskoj bilo oko 3.000. Bilo je i pojedinaca koji su jedno vrijeme bili u HOS-u, ali su odatle prešli u druge postrojbe. Ako tome pribrojimo HOS-ovce iz BIH katoličke vjere sveukupni broj onih koji su se neko vrijeme borili u postrojbama HOS-a nikako ne može prijeći 10.000. Ako tome pribrojimo članove njihovih obitelji to je maksimalno 50.000 birača.

Milanović to vrlo dobro zna, te je vrlo lukavo i svijesno odlučio odbaciti ovaj dio branitelja, kako bi uz sebe zadržao lijeve birače koji su ga doveli na vlast.

Na prošlim izborima Milanović je pobijedio ponajviše zahvaljujući desnim biračima koji su bili previše demoralizirani kako bi uopće izašli na izbore. Kako bi pobijedio na idućim izborima Milanović mora zadržati ljevicu, uz pridobivanje dobrog dijela desnice.

Podijelivši odlikovanja hercegbosanskim brigadama HVO-a i tamošnjim zapovjednicima dobio je dobar dio glasova ne samo Hrvata u BIH već i među hrvatima koji žive u Hrvatskoj, a porijeklom su iz BIH. A takvih ima oko 700.000.

Ovim potezom Milanović je svijesno ušao u sukob sa Bošnjacima kojima najviše smeta general Zlatan Mijo Jelić koji je sa 22 godine preuzeo obranu Mostara i uspio ga sačuvati od prodora Muslimana prema Jadranu dolinom Neretve. To mu ne mogu oprostiti, a neće oprostiti ni Milanoviću.

Milanović nikakav problem sa tim ne bi imao kada bi Bošnjaci bili sami. Međutim, oni iza sebe imaju arapske države, Erdogana, ali i Putina. Među njima najopasniji je Putin koji ima vrlo dobre službe za vođenje hibridnih ratova.

Izjavom kako je "Udruženi zločinački poduhvat" izmišljotina haškog tribunala protiv Hrvatske Milanović je dobio velik dio hrvatskih branitelja, ali i intelektualaca koji su to i do sada tvrdili.

Neprimjetno je prošla Milanovićeva izjava o građanskom ratu koji se vodio od 1941. do 1945. godine. Ovo je u suštini istina, ali je u potpunoj suprotnosti sa tvrdnjama svih antifašista koji u drugom svjetskom ratu vide rat između dobrih antifašista protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika. A taj rat je doista bio građanski rat u kojem je bilo najviše Hrvata i na jednoj i na drugoj strani, barem do konca 1944. godine. U tom građanskom ratu najvažniji operator sukoba bili su upravo talijanski fašisti kojima su trebali sukobi kako bi oni mogli biti mirotvorci koji si uzimaju malo po malo teritorija NDH koja nije sposobna osigurati mir na svom teritoriju. Po njemačkoj odluci talijanski fašisti su trebali naoružavati ustaše i domobrane, ali su oni to radili u minimalnim količinama. Hitler je do kapitulacije Italije ukupan broj hrvatskih vojnika i redarstvenika u NDH ograničio na 50.000 ljudi, ali im nije dao oružje. U početku čak je i Paveličava osobna straža bila naoružana osobnim i lovačkim naoružanjem. Tek kada je Eugen Dido Kvaternik 1942. uspio preko šverca iz Švicarske nabaviti 3.000 kvalitetnih pušaka i strojnica za Francetićevu legiju u Sarajevu Pavelić je pola oružja zaplijenio kako bi naoružao svoju osobnu stražu.

Za to vrijeme Talijani su četnicima za ustanak osigurali puno više oružja nego što su osigurali svojim "saveznicima" ustašama i domobranima. Kada se, prema ranijem dogovoru sa NDH o demilitarizaciji Druge zone, 27. srpnja 1941. talijanski garnizon povukao iz Topuskog, Vrginmosta i Slunja prema obali, Srbi iz okolnih sela su isti dan počeli sa napadima talijanskim oružjem i oružjem zaostalim od kraljevine jugoslavije. Na taj način je spriječen dolazak hrvatske vojske u Drugu zonu odakle su se talijani prema dogovoru morali povući. Toga dana izbila je pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i svim okolnim krajevima, dok u Prvoj zoni, na anektiranom području nema nikakve pobune. Sve ovo partizanski propagandisti su odmah proglasili kao pobunu protiv fašističkih okupatora i njihovih domaćih suradnika, iako nikakvih napada na talijanske fašiste nije bilo.

Osim što su obilno naoružali Srbe kako bi se oni mogli pobuniti, Talijani su počeli naoružavati i partizane. Prvu količinu oružja su talijanski mornari komunistima dostavili u Crnu Goru, oko 25.000 pušaka u rujnu 1941., a nakon toga su im tajo dostavljali toliko da se mogu braniti od ustaša i Nijemaca, ali nedovoljno za ozbiljne napade na talijanske veće postrojbe. Za prvu pošiljku oružja preko luke u Boki Kotorskoj, koja je tajno isporučena grupici Titu najodanijih komunista doznala je obavještajno nadzorna služba NDH (UNS), te je to javljeno Eugenu Didi Kvaterniku koji je s tim upoznao Pavelića. Informacija o talijanskom naoružavanju partizana proslijeđena je Hitleru, ali je on zaključio kako se radi o dezinformacija hrvatskih nacionalista koji žele sukobiti njemačku i talijansku politiku.

I tako je izazvan građanski rat koji se uglavnom vodio na teritoriju NDH i u kojem su se protiv Hrvata najviše borili drugi Hrvati.

Priznanjem kako se tu radilo o građanskom ratu Milanović je osvojio glasove mnogih domobrana i njihovih potomaka, a time neće izgubiti glasove ljevice, osim najekstremnijih kojima je antifašistička ideologija sredstvo za preživljavanje.

Zahvaljujući nabrojanim vrlo jednostavnim potezima i izjavama Milanović si je osigurao mnogo glasova na "desnici", a izgubio je vrlo malo na ljevici. Jedini ozbiljni neprijatelji koje je stekao su Bošnjaci i njihovi geostrateški i geopolitički saveznici, među kojima su najopasniji Rusi. Time je Milanović došao na poziciju na koju je njegova prethodnica Kolinda Grabar Kitarović došla 2017. kada je uspjela razbiti Srpsko-bošnjačku koaliciju u BIH. I tada su počeli napadi na nju sa kupljene desnice. Kitarovićka je uspjela razbiti Srpsko-bošnjačku koaliciju zahvaljujući ponajprije podjeli između samih Srba u BIH. Onima u istočnom dijelu BIH bi odgovarao novi sukob protiv Hrvata u kojem bi se oni mogli pripojiti Srbiji, dok su se Srbi oko Banja-luke pobojali kako bi nakon obračuna Bošnjaka sa Hrvatima i oni mogli doći na red.

Pošto se umiješala u rusku geopolitiku Grabar Kitarović je morala pasti, a sa iste strane bi se mogao pokušati organizirati i napad na Milanovića.

Za ostvarenje toga cilja potrebno im je pronaći dva protukandidata.

Jedan Milanovićev protukandidat mora biti iz HDZ-a, i mora imati veliki ugled na desnici, ali u u centru, i koji nije spreman ulaziti u sukobe sa ruskim i bošnjačkim interesima.

Drugi Milanovićev protukandidat bi morao doći sa ljevice i njegova uloga bi morala biti što više napadati Milanovićev lijevi bok kako bi ga se ogadilo među lijevim biračima koje treba demoralizirati i nagovoriti na neizlazak na izbore. Ovaj kandidat koji mora biti dobro poznat u javnosti od početka bi se morao predstavljati kao siguran pobjednik, te mu je potrebno osigurati veliki medijski prostor i dobri donatori. Medijski prostor nije teško organizirati, ali naći domaće donatore biti će malo teže. Tadesci i Roglić su dobri sa Milanovićem pa će Rusi to morati preuzeti na sebe, ili prebaciti na nekog privatnika koji ima velike poslove sa arapskim poduzećima.

Unatoč velikom ruskom iskustvu u ovakvom hibridnom ratu teško će uspjeti u igri koja je više puta isprobana u različitim državama, pa više i nije tajna. Milanović na mjesto predsjednika nije došao neiskusan, te u obavještajnom sustavu ima dosta svojim ljudi koje je tamo postavio za vrijeme dok je bio premijer. Ti njegovi dobro pozicionirani kadrovi imaju dovoljno vremena prikupiti prljave podatke o svim njegovim mogućim ozbiljnim protukandidatima sa ljevice. A kako bi se potpuno osigurali vjerojatno će i oni naći nekoliko rezervnih lijevih kandidata kojima će biti glavni zadatak napadati potencijalno opasne kandidate sa ljevice. Uz to moguće je angažirati i nekoliko ridikuloznih kandidata na desnici koji bi imali zadatak napadati najopasnijeg Milanovićevog protukandidata sa desnice.

Ljevičari u ovakvim igrama imaju velikog iskustva, te stoga ne vidim scenarij u kojem bi Milanović mogao izgubiti na slijedećim izborima. Stolica na Pantovčaku mu je osigurana idućih 9,5 godina. To bi mogla promijeniti samo neka velika ekonomska i socijalna kriza koja bi pomela čitavu sadašnju političku elitu i dovesti na vlast potpuno nove ljude.