Hibridni rat i kako pobijediti u njemu?

Posljednjih godina sve češće su čuje pojam "Hibridni rat".

Pod tim se obično smatra vojna strategija koja ima elemente konvencionalnog, nekonvencionalnog ("specijalni rat", ili "propagandni rat"), te kibernetičkog ratovanja,

Propagandni rat je bio osobito razvijen pojavom ideologija koje su nastojale osvojiti srca i umove ljudi kojima su nastojali manipulirati. Zahvaljujući takvom djelovanju nakon prvog svjetskog rata širom svijeta postalo je vrlo moderno biti komunist. U tom propagandnom ratu vrlo efikasan bio je Miroslav Krleža koji opisujući svoj put u SSSR 1925. godine piše: „U Moskvi vidio sam prosjake gdje drže u ruci buterbrod namazan prst debelo kavijarom, u žvaljama dimi im se cigareta, te punim ustima melju onaj ruski pravoslavni ciganjski napjev: graždane, budite dobri! Oduvijek sam bio protivnikom bengalske rasvjete, ali kad neko putuje danas Rusijom i osjeća faširano meso, gdje ga gogoljevski guši u grlu, on ne može da se usuglasi s europskom štampom kako Rusija umire od gladi. Između Jaroslava i Jakšange vidio sam po stanicama na golemim srebrenim zdjelama tolike mase pečenih rjabčika, (leštarka, Haselhun, Tetrao bonsai) da je to formalno izgledalo, kao da ih je netko izlopatao na hrpu… centar Moskve izgleda kao magazin kruha, krimskog voća, hladetine, ikre, sira, alve, naranča, čokolade i riba. Badnjeve masti, masla i kavijara, po metar duge tuste ribetine, crveno rasparano riblje meso, riblja slanina, vonj juhe, ulja, sušene svinjetine, kože, špeceraja, biskvita, rakije, to je centar Moskve. Dakle, samovari se puše, mirišu topli masni, gogoljevski pirogi, brašnene vreće i badnjevi masla, tuste ribetine i faširano meso, pak juhe sa zelenjem, zeljem, lukom, govedinom, jajima i prosjaci koji boga radi moljakaju i slijepi i kljasti u kožusima iz crvene vune i krzna plaze od jutra do noći po svim cestama“.

Nakon drugog svjetskog rata došlo je do snažnog razvoja "specijalog rata", te posredničkih ratova "Proxi war", gdje se preko posrednika ratuje na teritorijima drugih manjih država kako bi se naštetilo jačim neprijateljima.

Sve ove vrste ratova su tajno vodile uglavnom obavještajne službe jačih država, ali je pojavom interneta i društvenih mreža ovaj rat postao puno vidljiviji običnih ljudima, pa se sve skupa počelo nazivati "Hibridni rat".

Pojedinim elementima hibridnog ratovanja sve češće se služe i velike korporacije u sukobu sa svojim konkurentima, a i pojedine stranke u borbi protiv drugih stranaka u predizborno vrijeme.

Temelj hibridnog ratovanja su informacije. Cilj je progurati informacije, ili dezinformacije do osoba kojima treba promijeniti mišljenje, stavove, ili raspoloženja, što se zove i Informacijski rat. Informacijski rat je postojao i prije internetskih društvenih mreža, a svodio se na vješto širenje dezinformacija upakiranih u ambalažu od općepoznatih istinitih podataka.

U hibridnom ratovanju velike države mogu prijeći i na blokade i sankcije protiv protivničkih država, dok se manje mogu ograničiti samo na propagandno i kompujutorsko ratovanje.

Kada država ratuje protiv države hibridni rat može završiti i stvarnim ratom.

Prije nego su osvojili dio Ukrajine Rusi su ucjenjivali plinom, kupovali političare i podržavali najekstremnije stranke sa desnice i ljevice koje su imale radikalne programe. Kada su Amerikanci na isti način pokrenuli kampanju protiv proruskih korumpiranih političara, ekstremisti su se počeli sukobljavati, pa su korumpirani morali pobjeći, nakon čega su Rusi preko mnogih informacijskih kanala proširili vijesti kako naoružane bande ukrajinskih nacionalista teroriziraju rusko pučanstvo na istoku Ukrajine. Nakon mjeseci takvih lažnih informacija Rusi u istočnoj Ukrajini su sa olakšanjem prihvatili dolazak ruske vojske.

U plasiranju lažnih vijesti informacije se koriste kao sredstvo za borbu protiv drugih informacija. Za ostvarenje tog cilja napadači nastoje preuzeti medijske kuće u država, ili tržištima gdje imaju svoje interese. Kada osvoje medijske kuće puno lakše je organizirati medijske afere. To su informacije koje nemaju namjeru informirati, već im je često namjera stvoriti priče o kojima će svi govoriti. Ovakve afere se šire kroz više medijskih kuća odjednom, te mogu stvoriti medijsku paniku u kojima svi čekaju riješenje afere koja je često potpuno izmišljena. Cilj afera je stvoriti podjele, natjerati protivnika na stalnu obranu, stvoriti nered i nepovjerenje u državni sustav, te zaustaviti gospodarski razvoj zemlje. Aferama se nastoji ukloniti najsposobniji pojedinci koji bi u budućnosti mogli postati ozbiljna prepreka za ostvarenje ciljeva napadača, dok se nesposobni i korumpirani u početku ne napadaju. Korupciji skloni se u početku kupuju mitom, i pomaže im se u dolasku na vlast, a napadaju se tek kada dođu u vrh vlasti, ali ne zato da bi se njih rušilo, već zato što se preko napada na korumpirane napada državni sustav koji se želi rušiti.

U hibridnom ratovanju protiv država već prije 2000.-te godine pojedine obavještajne službe najjačih država formirali su posebne odjele sa širenje dezinfomacija preko internetskih foruma, a kasnije preko portala i društvenih mreža. Razvojem ovih odjela osnovana su nova poduzeća i lažni medijski izdavači koji postupno preuzimaju medijski prostor.

Internet, a osobito društvene mreže omogućile su svakome da sudjeluje u proizvodnji i širenju informacija, te je time razbijen monopol "meinstrim medija" na širenje poželjnih informacija. Stari mediji su stoljećima širili "poželjne informacije" pri čemu su manipulirali, najčešće skrivanjem nepoželjnih informacija. Društvene internetske mreže su onemogućile skrivanje informacija, ali omogućuju i širenje potpuno izmišljenih informacija, čime su stari glavni mediji rijetko pribjegavali.

Velike države koje se sve agresivnije brane od tuđih dezinformacija najčešće se ljute zbog toga što su izgubili monopol na kreiranje javnog mnijenja. Zbog toga pribjegavaju čitavom nizu mjera za suzbijanje nepoželjnih informacija, ili dezinformacija. Za suzbijanje nepoželjnih informacija najuspješnija tehnika je zatrpavanje interneta sa tisućama nebitnih tekstova i filmova koje imaju isti naslov i ključne riječi kao informacija koju treba sakriti.

U širenju potpunih dezinformacija najčešće se koriste "trolovi", dok u širenju poluinformacija najčešće sudjeluju novinari sa svojim imenom i prezimenom.

Trolovi su nadimci ili "avatari" autora koji se iz raznih razloga ne žele predstaviti javnosti pod svojim imenom. Povijesno, najpoznatiji "trol" je Wiliam Shakespire čiji pravi identitet ni danas nije poznat, iako su mu djela poznata širom svijeta.

Trolanje je širenje istih ili sličnih tekstova koje najčešće ostavljaju autori komentara pod nadimkom na raznim portalima i društvenim mrežama, sa namjerom postizanja što veće čitanosti. Najčešći komentatori pojedinih tekstova na portalima su sami autori naručenih tekstova koji time žele postići veću čitanost svojih tekstova. Prijave se na društvenim mrežama pod desetak različitih nadimaka, te ponekad i sami sa sobom vode raspravu ispod svojih novinarskih tekstova.

U borbi protiv trolova najaktivniji su trolovi protivničke strane. Trolovi obavještajnih službi i korporacija pri tome koriste profesionalce koji znaju argumentirano omalovažiti protivničke točne informacije koje treba sakriti, ili ismijati protivničke dezinformacije.

Političke stranke kao trolove najčešće koriste stranačku mladež koja ne zna argumentirano suzbijati dezinformacije, već se najčešće koriste pljuvanjem protivnika, ili ih prijavljuju administratorima društvenih mreža za širenje govora mržnje, kako bi protivničke trolove izbrisali. Ovo je kratkoročna taktika pošto se svaki trol vrlo brzo može ponovno registrirati pod drugim nadimkom. Brisanje je puno uspješnija metoda kad se blokira autore koji nastupaju pod pravim imenom i prezimenom, ali takvi vrlo rijetko šire dezinformacije, pa ih je i teže obrisati.

Stanje u Hrvatskoj

U Hrvatskoj sve nacionalne medijske kuće su ili u rukama domaćih jugonostalgičara, ili u rukama stranaca od kojih su neki eksponenti srpskih obavještajnih službi. To je ostatak staroga sustava koji nije uspješno demontiran u ratu. Na suđenju Miloševiću u Haagu KOS-ov oficir Mustafa Čandić je svjedočio kako je KOS osnov preko 300 malih operativnih grupa KOG-ova (Kontraobavještajnih grupa) i instalirao ih u policiju, pravosuđe, sveučilišta, medije i politiku. Mnogi od njih su postali najradikalniji pripadnici HDZ-a, HSP-a i drugih stranaka. Hrvatske službe su kasnije uspjele razotkriti tek 3 takve grupe, grupu Opera, Labrador i LabrdorII. Zahvaljujući tome danas su u rukama hrvatski orijentiranih izdavača tek samo pojedini lokalni mediji. Jedina iznimka su pojedini internetski portali, što se može zahvaliti malim sredstvima potrebnim za osnivanje takvih medija. Ali i na tom tržištu postoji velika borba za oglašivače, pošto se veća čitanost postiže reklamiranjem - "bustanjem" pojedinih članaka preko društvenih mreža, a te reklame se plaćaju društvenim mrežama. Ovakvo reklamiranja pojedinih članaka je ipak puno jeftinije nego plaćanje reklama u tiskanim medijima ili na televiziji, a domet reklame je puno veći. To su shvatili i neki naši novi političari koji se koriste isključivo društvenim mrežama, te svakodnevno objavljuju nove informacije koje reklamiraju po drugim mrežama i ciljanim grupama. Time se vrlo brzo može promijeniti stanje društvene svijesti, pa se stari političari sve češće čude kada ih pobijedi netko za koga donedavno nisu ni čuli, ali ih vrlo dobro poznaju birači koji prate njihove profile, grupe i kanale.

U Hrvatskoj su primjeri dezinformacija ili kreiranja poželjnog stanja svijesti vrlo česti, osobito od onih koji ne mogu prežaliti raspad bivše države, te od onih koji su se na nezakonit način obogatili u procesu transformacije iz komunizma u tržišnu privredu. Pri tome se najčešće nastoji omalovažiti, osramotiti, ismijati i ukloniti iz politike sve koji su se spremni istinski založiti za hrvatske geopolitičke interese i za uklanjanje korupcije. Pri tome se najviše napadaju najsposobniji, dok se nesposobne ne dira, pošto su oni bezopasni.

Najnoviji primjeri se mogu pronaći u većini "meninstrim" medija i portala. Na primer, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na skupu u UN-u izjavi; "Ja vjerujem kako bi Hrvatska mogla biti najrazvijenija država kada bi se njeni uspješni iseljenici vratili u domovinu", a projugoslavenski novinari odmah napišu kako je rekla, "Hrvatska će biti najrazvijenija država na svijetu". Nakon toga gomila trolova ispod takvog teksta šalju gomile komentara tipa; "opet nas je osramotila", "stidim se što živim u državi koju nam takvi vode", te raznim uvredljivim i psovačkim komentarima. A naivni čitatelji bez sposobnosti logičnog razmišljanja koji pročitaju takve komentare često preuzimaju i takve stavove.

To je vrlo uspješan i čest alat u Hibridnom ratu.

Slične hibridne alate koriste i iz susjednih država. Na primjer, Vučić, Dačić ili Šešelj kao iskusni političari vrlo dobro znaju kako oni u Hrvatskoj mogu dići popularnost nekom hrvatskom političaru. Ako ga žestoko napadnu tom političaru će u Hrvatskoj porasti popularnost, a ako nekog pohvale popularnost u Hrvatskoj će mu pasti. Očit primjer je kada Vučiš napada samo jednog predsjedničkog kandidata koji time dobiva priliku za isto takav oštar odgovor. To je još jedan alat za kreiranje javnog mnijenja kojim srpski političari nastoje na vlast u Hrvatsku dovesti nekompetentne političare koji se nisu sposobni suprotstaviti Srpskim geostrateškim interesima.

Slične napade Srbi vrše i prema Crnoj Gori, uz podršku Rusa. Srbi u Crnoj Gori vide svoj izlaz na Jadran, a preko njih bi i Rusi također izašli na Jadran. U tom cilju ne vrši se samo promidžba preko društvenih mreža i portala, već se ponekad kibernetičkim napadima gase protivnički portali i objave na društvenim mrežama. Pojedini profili na mrežama se mogu ugasiti lažnim prijavama za širenje mržnje, a kad to nije uspješno mogu se raznim kompjutorskim virusima ugasiti stotine tisuća kompjutora i internetskih servera. Takvih napada u svijetu ima više milijuna svakog dana, bilo radi "cyber špijunaže", bilo radi uklanjanja sadržaja koji napadaču ne odgovara, "cyber ratovanja", bilo radi političkog "cyber aktivizma".

Danas se u Hrvatskom najjači hibridni napadi vrše protiv hrvatskog članstva u NATO savezu, protiv energetske sigurnosti, protiv jačanja gospodarske konkurentnosti, a najopasniji napadi su napadi koji za cilj imaju ostvarenje geopolitičkih interesa napadača. Ti napadi se najčešće ne vrše direktno na ciljeve koji se žele ostvariti, već češće na pojedince iz vlasti koji se zalažu za realizaciju tih ciljeva. Ovi napadi ne vrše se samo iz susjednih zemalja, osobito Srbije već i iz Rusije, ali i iz zapadnih korporacija koje žele nadzor nad hrvatskih gospodarstvom. U tom ratu strane službe ili lobiji nastoje omesti donošenja odluka, bilo narušavanjem međunarodnog ugleda hrvatske države, bilo plasiranjem „lažnih vijesti“, ili djelomično iskrivljenih vijesti u domaći javni prostor.

Zaštita od Hibridnih napadaja

Kako bi se zaštitili od Hibridnog ratovanja, osobito protiv napada na naš "Cyber prostor" potrebno je napraviti ono što države poput Izraela, SAD, Velike Britanije, Rusije, Kine i drugih imaju, a to su ustrojene i razvijene brojne i vrlo osposobljene vojne i civilne postrojbe kojima je cilj zaštita vlastitog cyber prostora, te napad na protivnika istim metodama.

U Hrvatskoj takve "postrojbe" imaju tek političke stranke koje svoju stranačku mladež angažiraju za napad komentarima na tekstove koji reklamiraju protivničke stranke.

Ovakve postrojbe bi morale imati i hrvatske obavještajne služe sa ciljem razotkrivanja i sprječavanja širenja afera i dezinformacija kojima se napadaju najvažniji državni dužnosnici koji obnašaju odgovorne funkcije. A taj posao ne mogu obavljati članovi stranačkih organizacija koji mogu samo vrijeđati sugovornike u internetskim raspravama. Za taj posao bi trebalo angažirati fakultetski obrazovane ljude sa puno radnog iskustva, a najpouzdaniji bi mogli biti natprosječno inteligentni fakultetski obrazovani umirovljeni branitelji koji imaju dovoljno vremena za nadmudrivanje po društvenim mrežama. Trebalo bi im samo slati linkove na članke koji šire dezinformacije ili poluinformacije, te zatražiti njihovu intervenciju iznošenjem stvarnih podataka.

Drugi način borbe je promatrati tko se oglašava i reklamira u medijskim kućama koje šire dezinformacije i smišljaju nepostojeće afere. Protiv svih koji se oglašavaju u takvim medijima trebalo bi pokrenuti protuafere, te plasirati razne prijave inspekcijskim službama kako bi im se otežalo poslovanje. Mnoga poduzeća oglašavaju se u aferaškim medijima pod reketaškim medijskim ucjenama, kako se o njima ne bi loše pisalo, te oni zato plaćaju reklame. Kako bi se to prekinulo potrebno je medijski razotkriti sve ono što o takvim poduzećima znaju medijski reketaši kako ih se time više ne bi moglo ucjenjivati.

Borba protiv ideoloških financijera aferaških medija puno je teža pošto se oni često udružuju sa stranih interesnim grupama. Takvi često ne plaćaju samo aferaške medije već financiraju i nove političke stranke ili nezavisne kandidate, te razne udruge koje se zalažu za ciljeve koji odgovaraju i njima i stranim naručiteljima. Takve stranke, nezavisni kandidati i udruge često imaju zadatak spriječiti napredak određenih političara koji predstavljaju potencijalnu opasnost za naručitelje napada, a takve nove stranke i nezavisni kandidati nakon obavljenog zadatka najčešće propadaju na prvim slijedećim izborima, pošto se za novi zadatak najčešće angažiraju nove stranke. A naši domaći ideološki financijeri nakon uspješno odrađenog posla troškove najčešće pokrivaju dobivanjem isplativih poslova i novim poslovnim vezama na međunarodnom tržištu, što im osiguravaju oni koji su ih angažirali na zadatku financiranja medija, stanaka i udruga.