Tihomir Čuljak
Podjela kršćana na katolike i pravoslavce uzrokovala je i podjele među vjernicima. To je na prostoru balkana dovelo i do podjele pojedinih kneževina i kraljevina. Pojedini vladari su se počeli okretati na jednu ili drugu stranu, ne prema teološkim kriterijima, već prema materijalnim interesima. U to vrijeme "centar svijeta" je bio pravoslavni Konstantinopol dok je zapad bio zaostalija katolička provincija. Zbog toga su se mnogi vladari na graničnom području balkana radije okretali ekonomski jačem Bizantu nego slabijem Rimu.
Tadašnji vladar Raške Stefan Nemanja (kasnije Sveti Simeon Mirotočivi) kršten je u Ribnici (današnja Podgorica u Crnoj Gori) u latinskom obredu, ali je kasnije kao odrastao čovijek prešao u pravoslavca. Oca su slijedili i sinovi osim Vukana koji se nije htio prekrstiti, te je do smrti ostao rimokatolik.
Jedan od sinova zvao se Rastko Nemanjić, a kasnije je prozvan Sveti Sava. U to vrijeme Raška je u crkvenoj organizaciji imala status podčinjen Bizantu, te je pripadala Ohridskoj arhepiskopiji. Prema srpskoj mitologiji Rastka Nemanjića je Nicejski patrijarh 1219. godine imenovao za prvog arhiepiskopa čime je Raška crkva postala autokefalna samostalna crkva, neovisna od Bizanta. Time je Rastko postao svetac za podčinjene pravoslavce koji su ga nazvali Sveti Sava. Međutim, za to ne postoje nikakvi dokumenti, ali postoji dokument iz rujna 1530. u kojem četvorica istočnih patrijarha potvrđuju kako cijela Ipekska dijaceza i suštinska Srbija pripadaju Ohridska arhiepiskopiji. Dokument je potpisao carigradski patrijarh Jeremija.
Iz ovoga je jasno kako je crkvena samostalnost bila političko pitanje kojim su svjetovni vladari pokušavali ojačati svoj položaj i državnu samostalnost. Sa političkim proglašenjem crkvene autokefalnosti povećana je moć i svjetovnih vladara raške kraljevine. Kralj Stefan Dušan, dijete Rašog kralja Stefana Uroša III Dečanskog i bugarske princeze uspio je osvojiti bizantsku sjevernu Grčku i Albaniju, sa izuzetkom Soluna, te se proglasio se za cara Serva i Grka u Skoplju. To je uspio zahvaljujući građanskom ratu i anarhiji u Bizantu, podupirući najprije jednu, pa onda drugu stranu, što je trajalo do 1348. godine.
Grci su tada Rašane posprdno nazivali Servi. To je riječ koju su Grci preuzeli od latina koji su svoje sluge i robove nazivali "servus". Na sjeveru Grčke i danas postoji grad Servia, a i u francuskoj postoji općina Servian. Također je u Rimu postojao Servski zid, koji je bio izgrađen kroz južni Rim.
Jačanjem države Car Dušan je odlučio ojačati i svoj crkveni položaj, te je godine 1346. tada samoproglašenu pećku arhepiskopiju proglasio za patrijaršiju. Time je on svoga službenika postavio za vrhovnog crkvenog poglavara. U sastav nove samoproglašene patrijaršije su ušle i mitropolije u osvojenim grčkim oblastima, kao i Sveta gora, do tada pod suverenitetom vaseljenske patrijaršije.
Nakon turskog osvajanja Smedereva i Srpske despotovine 1459. ukida se samoproglašena pećka patrijaršija i ponovno pripaja Ohridskoj arheiskopiji.
Godine 1577. godine Mehmed paša Sokolović, veliki vezir Osmanlijskog carstva porijeklom pravoslavac ustanovio je Pećku patrijaršiju ugarskih zemalja. Time nastoji pravoslavce u osvojenim zemljama odvojiti od pravoslavaca koji su izbjegla na zapad, te h vezati uz osmansku dinastiju. U ovu patrijaršiju ušli su svi krajevi osvojenih dijelova mađarsko-hrvatskog kraljevstva koji su obuhvaćali dijelove današnjeg Kosova, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Srbije, Hrvatske, Rumunjske i Mađarske. Patrijaršija dobiva od Carigrada povlastice, te je proširila svoju jurisdikciju nad pravoslavnima u svim zemljama, gdje su se izbjegli Srbi naseli u prethodnim pobunama protiv Turaka. Ovako, pod Turcima proširena pećka patrijaršija daleko je prelazila granice Patrijaršije iz doba Nemanjića. Patrijarh Makarije dobio je od sultana dopuštenje za popravljanje razorenih crkvi i manastira, te gradnju novih. To pravoslavni episkopi koriste za postepeno i masovno prevođenje katolika u pravoslavce. A i mnogi manji pravoslavni narodi poput Vlaha i Cincara se postepeno prevođeni u Srbe. To nisu potpuno uspjeli jedino u Bosni na terenu gdje su djelovali bosanski franjevci koji su od sultana dobili ferman o slobodnom djelovanju.
Godine 1592. patrijarh postaje Jovan Kantul koji se pridružuje zapadnim državama koje žele oslobađenje balkanskih naroda od Turaka.
U austrijsko turskom ratu 1593. - 1606. vršački episkop predvodi banatski ustanak protiv Turaka. Turska vojska zbog ovog ustanka oštro kažnjavaju Pećku patrijaršiju, a patrijarha Jovana vješaju u carigradu.
Poslije Jovana Kantula na čelo patrijaršije je došao Pajsije Janjevac koji je nastavio sa jačanjem pravoslavlja na račun katolika i sa prevođenjem manjih naroda u Srbe.
Pećki patrijarh Arsenije III Čarnojević, na primjeru Grčkih pobuna, ponovno se buni protiv Turaka, te nakon austrijsko turskog rata i poraza Austrije bježi prema ugarskoj i sa sobom 1690. vodi Kosovske Srbe. Austrijanci im daju status pričuve teritorijalne vojske u posebnom teritoriju koju nazivaju Vojna krajina. Svi stanovnici tih teritorija su oslobođeni plaćanja poreza, ali se na poziv odmah moraju javiti u rat. Novi pećki patrijarh Arsenije Jovanović u novom Austrijsko turskom ratu 1725. do 1737. ponovno poziva kosovske Srbe na ustanak. Zbog novog Austrijskog poraza Arsenije IV pokreće drugu veliku seobu Srba na sjever, u Ugarsku. Godine 1741. po narudžbi Pečkog patrijarha Arsenija IV u Beču je objavljena knjiga "Stematografija" koju autor Bugar Hristofor Žefarović piše na crkveno slavenskom jeziku. U njoj Hristofor navodi kako je titula Arsenija IV "Arhepiskop i patrijarh svih Srba, Bugara, Zapadnog Pomorija, Dalmacije, Bosne, obje strane Dunava i cijelog Ilirika". Dakle, srpska Pećka patrijaršija se kod izbjeglih pravoslavaca ne spominje. U to vrijeme hrvatski pravoslavci u austrougarskoj imaju svoju već 50 godina staru Karlovačka arhiepiskopiju sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima.
Zbog ustanaka Turska na svom teritoriju ponovno ukida Pećku patrijaršiju 1766. godine.
Osniva se nova samostalna metropolija u Crnoj Gori, Mitropolija cetinska. U Karlovcu je izbjegli Arsenije Čarnojević osnovao Karlovačku metropoliju. Osnovana je i pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini pod direktnom nadležnošću Carigradske patrijaršije.
U ovim Austrijsko - turskim ratovima Eugen Savojski je oslobodio velike teritorije od Turske vlasti, te su prekinuta turska osvajanja u Europi. Karlovačkim i Požarevačkim mirovnim sporazumom Austrija je oslobodila velike dijelove Hrvatske, Slavonije, Banata, današnju sjevernu Srbiju, dio Bosne, Vlaške, Ugarske i Erdelj.
Slabljenjem Otomanskog carstva Srbi podižu Prvi srpski ustanak u Beogradskom pašaluku od 1804.- do 1813. protiv janičara koji ne poštuju ni lokalnu ni carsku vlast. Janjičari su otkrili pripreme za ustanak, te su širom Pašaluka 4. veljače 1804. godine proveli tzv. Sječu knezova (svako selo je imalo svog kneza). To je pojačalo otpor, te su Karađorđevi ustanici uspjeli osloboditi pašaluk. Nakon toga u sukob ulazi centralna turska vlast. Oko 130.000 turskih vojnika napada iz Bosne, 60.000 iz Niša, 60.000 iz Vidana u Bugarskoj. Srpski otpor je slomljen 7. listopada 1813. godine, a Karađorđe i veći broj srpskih vojnika bježi u Austriju.
Već 1815. godine, slijediti Drugi srpski ustanak pod vodstvom Miloša Obrenovića. Ovaj ustanak je trajao od 23. travnja 1815. do 26. srpnja 1817., te je uz pomoć Rusije izborio uspostavu autonomije za Srbe unutar sustava turske uprave. Desetak godina kasnije uspostavljena je Kneževina Srbija, kao autonomne jedinice u okviru Osmanskog carstva.
Oslobađanjem Srbije od Turaka došlo je do stvaranja Mitropolije beogradske.
Krajem 19 stoljeća Nijemci počinju graditi željeznicu prema Bagdadu preko Beograda. Kako bi to mogli moraju imati dobre odnose i sa Turcima, a i sa svima na tom putu. Ova 1600 km duga željeznička pruga u građena je u razdoblju od 1903. do 1940. Prugu financiraju njemačke banke i poduzeća, a prvi dio izgrađen je već 1890. kroz Anatoiju koja je povezala Istambul sa Ankarom, te gradom Konyom.
Ova pruga je trebala konkurirati Sueskom kanalu do luka u Perzijskom zaljevu.
To je za Nijemce bio najvažniji geostrateški projekt zbog toga što su Sueski kanal i Crveno more kontrolirali britanci. Osmansko Carstvo je željelo održati kontrolu nad Arabijom i proširiti svoj utjecaj preko Crvenog mora u tada britanskom Egiptu. Ovim geostrateškim savezom Nijemci su stekli pristup i vlasništvo nad bogatim naftnim poljima u Iraku, te bi s linijom do luke Basre stekli bolji pristup istočnim dijelovima njemačkog kolonijalnog carstva zaobilazeći Sueski kanal.
Zbog ovog strateškog sukoba dolazi do priprema za I svjetski rat.
U Turskoj 1908. dolazi do Mladoturske revolucije kojom vlast preuzimaju turski nacionalisti. Time se pogoršava položaj ostalih nacija koje traže podjelu Turske. To podržava Austrougarska kako bi lakše iz anektirane Bosne i Hercegovine osvojila Sanđak, Kosovo, Metohiju, te došla do Soluna odakle imaju direktnu vezu prema Crnom moru. Takav razvoj ne odgovara Velikoj Britaniji, a ni Rusiji, te oni nastoje izazvati nepovjerenje lokalnih vođa prema Austrougarskoj i njemačkoj, kako bi tako zaustavili gradnju željeznice prema Bagdadu. To dovodi do zbližavanje balkanskih država i stvaranje njihovih saveza koji uz pomoć Rusije žele spriječiti austro-ugarsko-njemačko prodiranje na balkanski poluotok i Crno more.
U borbi oko ovih interesa dolazi do novih ratova na balkanu.
U prvom balkanskom ratu (listopad 1912. - svibanj 1913.) Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora ratovale su protiv Turske. Balkanske države su podijelile osvojena područja, a Osmanskom Carstvu je ostalo još samo malo zaleđe Istambula na tlu Europe.
U drugom balkanskom ratu koji je vođen od lipnja do kolovoza 1913. između Bugarske sa jedne, te Grčke, Srbije, Crne Gore, Rumunjske i Turske sa druge strane, tukli su se oko podijele teritorija osvojenog u prethodnom ratu. Nakon Londonskog mirovnog ugovora Srbija je dobila zapadnu i središnju Makedoniju, Kosovo, Metohiju i Sandžak, Grčka je dobila južnu Makedoniju zajedno sa Solunom, Crna Gora je dobila dio Sandžaka i Metohije, a Bugarska područje Trakije do crte Enos – Midija, te istočni dio Makedonije.
Nakon gubitka teritorija u Albaniji Srbija je ostala bez izlaza na more, što je za nju geostarateški problem.
Srbija traži obnavljanje ugovora s Bugarskom, želeći ustupke Bugarske u Makedoniji, ali Bugarska odgovara kako Srbiji, po ugovoru, pripada samo jedan dio Makedonije.
Nakon balkanskih ratova Austrougarska i Njemačka nastavljaju projekt pruge prema Bagdadu, ali kasne zbog tehničkih razloga u Taurus planinama. Zbog toga su imali velike logističke poteškoće u slijedećem ratu.
Nakon I svjetskog rata Austrougarska je nestala, a stvoren je niz novih država.
Nastala je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ujedno su i crkvene vlasti u Beogradu proglasile ujedinjenje svih pravoslavnih oblasnih Crkava u jednu Srpsku pravoslavnu crkvu koja je 1920. proglašena za nasljednicu pećke patrijaršije.
Stvaranjem Jugoslavije Srbi su dobili izlaz na otvoreno more preko Crne Gore i Hrvatske. Time su stvorili Veliku Srbiju, te njihovi zahtjevi za izlaz na more kod Soluna prestaju.
Sa stvaranjem Jugoslavije koju su Srbi vidjeli kao veliku Srbiju Srpska pravoslavna crkva je odmah počela voditi svetosavsku nacionalnu politiku kao politiku prevođenja svih pravoslavaca u Srbe. Hrvatska pravoslavna crkva je ukinuta, kao i Crnogorska, te Makedonska.
Također se počela provoditi politika općeg posrbljavanja parolama kako su Hrvati u stvari Srbi katoličke vjere, a i muslimani su Srbi muslimanske vjere.
Sve to je vođeno pod okriljem Srpske pravoslavne crkve i ideologije svetosavlja koje se kao srpska teološka ideologija razvija od 1930-ih godina na osnovu lika i djela Svetog Save. Time svetosavci naglašavaju etnički srpski karakter, nasuprot univerzalnom karakteru ostalih pravoslavnih crkava. Zahvaljujući državnoj potpori stotine tisuća katolika i muslimana u Kraljevini Jugoslaviji prelaze na pravoslavlje, a mnogi se u II svjetskom ratu priključuju četničkim postrojbama, odakle kasnije prelaze u partizane kao najžešći jugoslaveni. U samo ratu SPC je počela sa promidžbom istrebljenja ili prisilnoga prevođenja svih na pravoslavlje. To su počeli izmišljanjem zločina protiv srba kroz tzv. Valerijanov memorandum. “Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene su po čitavom svijetu. SPC tvrdi kako su u kotaru Lapac istrijebljeni Srbi, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate. Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovićau Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske. Čim je SPC napisala prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. To je dovelo do velikog rata koji se vodio ponajviše na teritoriju NDH u kojem je zahvaljujući pravoslavnim četnicima i boljševičkim partizanima poginulo preko 150.000 ljudi, a nakon rata više od pola milijuna je pobijeno.
Kada je došlo do raspada sovjetskog komunističkog carstva raspala se i Jugoslavija. U procesu raspada Jugoslavije Srbi su pokušali osigurati izlaz na otvoreno more u Karinu kod Zadra, te kod Dubrovnika, ali bez uspjeha.
Nakon domovinskog rata, te raspada Jugoslavije na Srbiju, Makedoniju, Hrvatsku, Sloveniju, BIH, a nešto kasnije Crnu Goru, i Kosovo Srbija ponovno gubi izlaz na otvoreno more, koje je kratko vrijeme imala preko Crne Gore. Te je stavlja u vrlo nepovoljni geostrateški položaj za koji će se ona u budućnosti nastaviti vrlo ustrajno boriti, ponekad agresivno, a ponekad lukavstvima. U tome će imati najveću podršku Rusije, koja u tome vidi i svoj izlaz na Jadran preko Srbije. Uz Rusku pomoć Srbi su pokušali srušiti crnogorskog predsjednika Đukanovića, ali to nisu uspjeli. Amerikancima je važno spriječiti Ruski izlaz na Jadran, te samim time neće dozvoliti ni Srpski izlaz na Jadran.
Rusi i Turci su pokušali 2017. godine za Srbe i Bošnjake osigurati izlaz na otvoreno more u Jadranu, u novom miješanju karata.
Početkom 2017. nakon jačanja prijateljskih odnosa između Putina i Erdogana pod njihovim utjecanjem počelo je dogovaranje između Bošnjaka i Srbije na štetu BIH Hrvata.
Upućenima je sve jasnije kako se povećava opasnost od podjele BIH na štetu Hrvata. Erdoganov interes za podjelom BIH je u tome da Muslimani dobiju izlaz na otvoreno more između Ploča i dubrovnika, dok je Putinov interes da Republika Srpska također dobije izlaz na Jadran na području Konavala, a i jedno i drugo se može dobiti samo ratom u pogodnom trenutku. Ovime bi Rusi preko Republike Srpske dobili izlaz na Jadran, dok bi Bošnjaci dobili državu u Europi morem spojeni sa drugim muslimanskim državama.
Naravno, obični Srbi i Bošnjaci u BIH o ovome ne smiju znati ništa pošto ni njima ne odgovara preseljenje iz jednog dijela BIH u drugi.
U veljači 2017. istovremeno i Bošnjaci i Srbi podižu optužnice protiv Hrvata po zapovjednoj odgovornosti. Hrvati smetaju i jednima i drugima dok svađanjem oko nebitnog Srbi i Bošnjaci pokušavaju izazvati predratno stanje. Sve više činjenica upućuje na zaključak kako su Putin i Erdogan dogovorili Bošnjačko - Srpsku koaliciju i podjelu BIH. Srbima treba dati sjeverno od Tuzle, te dio federacije između Trebinja i Dubrovnika, dok Bošnjacima kao kompenzaciju treba dati dolinu Neretve, te potpuno marginalizirati Hrvate na ovom području. Opasnost od Srpsko - Bošnjačke koalicije prva je, uz pomoć obavještajnih podataka, primijetila predsjednica Kolinda, te je počela govoriti o opasnoj situaciji u BIH, predlagati obnovu vojnog roka i raspoređivanja vojnih snaga u dolinu Neretve oko Ploča. U cilju što većeg iseljavanja Hrvata Bošnjaci na području Posavine od Tuzle do Save proširuju optužbe protiv Hrvata kako bi potakli njihov bijeg, a Srbi isti posao rade na području Hercegovine.
Nakon presude hrvatskoj šestorci bivših visokih funkcionera Herceg-Bosne: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću 29. studenog 2017. u Hagu po optužbi za "udruženi zločinački poduhvat" položaj Hrvata u BiH se dodatno pogoršava. Bošnjaci se dodatno ohrabruju, te pojačavaju broj istraga i pritiske na Hrvate. Kako se podjela BIH ne može provesti bez novog malog kratkotrajnog rata i Srbi i Bošnjaci se počinju militarizirati. Većina ovih nastojanja dolazila je iz Srbije, ali Dodig i bosanski Srbi iz zapadnog dijela Republike Srpske postepeno shvaćaju kako bi oni mogli biti slijedeće žrtve, ako pomognu Bošnjacima obračun sa Hrvatima, te se unatoč Vučićevim pritiscima popravljaju odnosu između Dodika i Čovića. Dodik rado prihvaća ruske investicije u naftnu industriju, metalsku industriju i prometnu industriju, ali odustaje od progona Hrvata u svom dugoročnom interesu, kako oni ne bi bili slijedeći na redu. Kako bi promijenili stavove beogradskih Srba i njihov sve bolji odnos sa Bošnjacima Dodik organizira susret u Beogradu sa Vučićem 6.12. 2017. kada su se susreli Vućić, Izedbegović i Čović u Beogradu. Sastanak nije završio najbolje po Izedbegovića, sudeći po konferenciji za novinare kad je Bakir Izetbegović izrazio drugačiji stav glede Kosova nego što je prethodno dogovoreno na sastanku Predsjedništva BiH i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Iako je prethodno Izedbegović bio spreman žrtvovati interese Kosovskih muslimana u interesu Bošnjaka, ovime se vratio na poziciju obrane Kosovara kako bi Vučiću pokazao da i on ima poneki as u rukavu. Usprkos ovom porazu u Beogradu Izedbegović ne želi promijeniti izborni zakon u federaciji BIH kako bi Hrvati mogli slobodno birati svoje predstavnike u tijelima BIH i Federacije BIH.
Shvaćajući ove opasnosti za Hrvate u BIH predsjednica Kolinda organizira put u Tursku kako bi spriječila potpunu političku marginalizaciju BIH Hrvata, te se 9. 1. 2018. sastaje sa Erdoganom gdje od njega traži da podupre ravnopravnost Hrvata u federaciji BiH. Iako je Erdogan slao pozitivne signale o dolasku Predsjednice Hrvatske u Tursku on ne želi izvršiti pritisak na Izedbegovića, te ga naziva telefonom. Nakon telefonskog razgovora sa Izedbegovićem Erdogan odgovara kako je pitanje Hrvata u BiH vezano uz Deytonski sporazum, i kako on ne daje direktive. Osam dana nakon neuspješne intervencije kod Erdogana 17. 1. 2018. Predsjednica Hrvatske putuje u Sarajevo kako bi razgovarala sa članovima predsjedništva BIH ne bi li ih nagovorila na promjenu izbornog zakona. Tada do osiguranja Predsjednice dolazi informacija kako bošnjačka frakcija obavještajne službe OSA priprema atentat na Predsjednicu Kolindu kako bi spriječila dogovore u Sarajevu. Međutim, BIH policija u kojoj je utjecaj Izedbegovića manji otkriva telefonski razgovor Damira Mehića koji je trebao izvršiti atentat na Predsjednicu. Ovaj kriminalac i osuđeni ubojica sa dobrim vezama u OSA-i je taj dan došao sa Kosova po zadatku još jedne likvidacije. Ta informacija je došla do Hrvatskih službi, te je Predsjednica promijenila vrijeme dolaska u Sarajevo, a potpuno je odustala od puta u Tuzlu. BiH delegacija s ministrom vanjskih poslova BiH Igorom Crnadakom na čelu uzaludno je čekala na aerodromu visoku gošću. Mehića su uhitili pripadnici Antiteroristički jedinice MUP-a RS u suradnji s pripadnicima FMUP-a u apartmanu hotela Vučko na Jahorini. Kako bi skrenuli pažnju sa pravih naručitelja, bošnjački mediji su par dana kasnije pisali kako je cilj bio Fahrudin Radončić, iako je on stalno u Sarajevu pa su na njega mogli organizirati atentat svaki dan, a ne baš kada je predsjednica susjedne države došla u goste. Pošto nije postojalo više izvora informacija o ovome ostalo je nerazjašnjeno jeli se radilo stvarnoj pripremi atentata, ili je OSA samo pustili dezinformaciju o pripremi atentata kako bi spriječili dolazak Predsjednice Kolinde u Sarajevo.
Nakon sastanka s članovima Predsjedništva BiH Kolinda Grabar-Kitarović i predsjedavajući Dragan Čović dali su izjave. Dragan Čović je rekao kako je primarni cilj BiH euroatlantske integracije, te je zahvalio Predsjednici na pomoći da kandidacijski status BiH bude realnost ove godine. Osvrnuo se i na negativne kritike koje je hrvatska Predsjednica dobila zbog politike prema BiH. ''Stvorena je jedna loša klima i netko je želi graditi i kad ste vi osobno u pitanju i kad je u pitanju komunikacija između nas. Ja mislim da za nju apsolutno nema mjesta i ja vas motiviram da i dalje kao i do sada, kao pravi prijatelj BiH pomognete da mi unutarnje odnose uredimo sami, da imamo uvijek partnera u RH", istaknuo je Čović.
Ovo približavanje Čovića i Dodiga u Hrvatskoj žestoko napadaju jugonostalgičari kao i pravaši koji ni 20 godina nakon rata ne mogu shvatiti kao muslimani više nisu "hrvatsko cvijeće", već su postali samosvojna nacija sa vlastitim strateškim interesima i ciljevima.
Ohrabren stavom Erdogana Bakir Izedbegović uspijeva dogovoriti novi sastanak sa Vućićem u Turskoj uz prisustvo Erdogana, kako bi ga ponovno nagovorio na jačanje saveza između Srba i Bošnjaka, a na štetu Hrvata. Istovremeno Ruski i Bošnjački agenti nastoje što više pokvariti odnose između Srba i Hrvata i u Hrvatskoj i u Srbiji. Zahvaljujući ruskim poticajima Srbi u UN-u organiziraju izložbu "Jasenovac-pravo na nezaborav", a proruski orijentirani šef srpske diplomacije Ivica Dačić povodom otvaranja izložbe izjavljuje "kako je važno ukazati na zločine koji su odneli stotine hiljada života i koji ne smeju biti zaboravljeni". Susret između Izedbegovića, Vučića i Erdogana se dogodio 29.1.2018., a beogradski tisak ga je najavio kao moguću prekretnicu u dosadašnjoj komunikaciji Beograda i Sarajeva. Za javnost, razgovarali su o povezivanju Sarajeva i Beograda autocestom, što je financijski spremna pomoći Turska. Obećavajuća bošnjačko - srpska koalicija potaknuta gospodarskim ulaganjima Turske u Srbiju Vučiću su primamljiva, te on ponovno odlučuje žrtvovati interese bosanskih Srba u korist Srbije. Nakon sastanka Bakir Izetbegović je izjavio kako je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio "povijesno" obećanje da njegova zemlja više nikada neće biti uzročnikom problema za BiH. A o čemu se stvarno razgovaralo možemo doznati analizom reakcije Čovića i Dodika. Isti dan 29.1. 2018. Predsjedatelj predsjedništva BiH Dragan Čović kritizirao je trilateralni sastanak njegova bošnjačkog kolege Bakira Izetbegovića s predsjednikom Srbije i Turske Aleksanadrom Vučićem i Recepaom Tayyipom Erdoganom, a zbog susreta je nezadovoljan i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nisu oni nezadovoljni zbog autoputa, već zbog onog što je stvarno bila tema razgovora, a to je Izedbegovićeva želja da Srbija ne podrži zahtjeve Hrvata za promjenom izbornog zakona u cilju održanja hrvatske ravnopravnosti u BIH. Kako bi to spriječili Čović preko Dodika traži trilateralni sastanak potpisnika Deytonskog sporazuma sa BIH vrhom, a to su Srbija i Hrvatska. Vućić pristaje pod uvjetom da dobije poziv od predsjednice Kolinde za posjet Hrvatskoj i priliku da Pupovcu oduzme titulu najvećeg zaštitnika Srba u Hrvatskoj.
Kako bi sabotirala bošnjačko - srpsku koaliciju dogovorenu između Erdogana, Vučića i Izedbegovića koji je štetan za interese BIH Hrvata predsjednica hrvatske Kolinda Grabar Kitarović odlučuje pozvati Vučića u službeni posjet Hrvatskoj.
Pošto je očito kako bi dogovor Vučić - Izedbegović mogao biti štetan za BIH hrvate predsjednica Kolinda odlučuje stvar pogurati sa Srpske strane, svjesna kako se na Balkanu definiraju novi odnosi u kojima bi najveće žrtve ponovno mogli biti Hrvati iz federacije BIH. Zbog dobrog odnosa sa Arapima mnoge države u Europi su spremne prešutno federaciju BIH prepustiti Bošnjacima kako bi oni imali svoju državu u europi, a sve na štetu BiH Hrvata, iako su europski sudovi dali pravo Hrvatima na izbor vlastitih predstavnika. Zbog toga zapad vrši pritisak na političare iz Hrvatske da se ne miješaju u BIH. Predsjednica Kolinda se oglušila na ovakve europske stavove svjesna kako će je oštro napasti svi mediji sa lijeve strane, kao i desni emotivci neupućeni u stvarne razloge pozivanja Vučića u Hrvatsku. Brisel je odmah povukao poteze da se taj sastanak sabotira, te su se pojavili zahtjevi za Vučićevo izvinjenje, zahtjevi za ratnom odštetom i slično iako je svima koji su to tražili jasno kako su ti zahtjevi potpuno nerealni, s obzirom na političku situaciju u Srbiji i s obzirom na Vučićev karakter. Vučić je iskoristio priliku da se pred Srbima pokaže kao najveći zaštitnik Srba u Hrvatskoj, te je pristao i na trilateralni sastanak u Mostaru na kojem bi uz članove predsjedništva BIH prisustvovali predsjednici Srbije i Hrvatske.
Odmah nakon sastanka predsjednika Vučića i predsjednice Kolinde reagira i ruski ministar vanjskih poslova Lavrova koji 21.02.2018. dolazi u Ljubljanu na sastanak sa Erjavcem na razgovor o 'Nestabilnom Zapadnom Balkanu' pri čemu Slovenski šef diplomacije spominje i arbitražu o razgraničenju sa Hrvatskom kao 'faktor nestabilnosti'. Stvarnu temu razgovora moguće je prepoznati analizom interesa i trenutka u kojem se sastanak događa, a to je ojačavanje ruskog poticaja u Sloveniji kako bi ona pojačala pritiske na Hrvatsku. Iako je Slovenija članica NATO saveza i EU ona se puno ne obazire na interese EU i SAD-a, te gleda svoj interes. A najvažniji interes joj je povećati promet preko luke Kopar u pravcu Austrije i Mađarske. U tome joj mogu pomoći i Ruska poduzeća i banke, te im Rusi to uvijek mogu obećati, pa Slovenci često vode prorusku politiku. Odmah nakon posjete Ljubljani slijedećeg dana 22.02.2018. Sergej Lavrov dolazi u Srbiju gdje prema mišljenju medija Moskva želi provjeriti raspoloženje u Beogradu nakon nedavnog usvajanja strategije proširenja Europske unije za države zapadnog Balkana. Po procjeni medija, cilj Lavrova je doznati dali je došlo do promjene usvajanjem te strategije i je li došlo do promjene stavova Beograda po tim pitanjima. Ali, pošto je do ovog došlo odmah nakon Vučićevog posjeta Zagrebu logično je zaključiti kako je Lavrov došao provjeriti što je dogovoreno u Zagrebu, te kako nagovoriti Vučića da odustane od podrške Hrvatima u BIH. Nakon razgovora je zaključeno kako je ekonomska suradnja Srbije i Rusije u usponu.
Sve to zabrinuto prate i Amerikanci, te izjavama kako ne može biti stvoren treći entitet u BIH nastoje što više pogodovati Bošnjacima, a na račun Hrvata kako bi smanjili utjecaj Putina i Erdogana na njih, ne shvaćajući kako time samo ohrabruju njihove želje za izlazak na Jadran od čega bi najviše koristi imala Rusija. Procjene Amerikanaca temelje se na vjerovanju kako je bošnjačko hrvatska federacija dovoljno nestabilna za lako izazivanje nereda u slučaju potrebe, nakon čega bi se oni umiješali, ne shvaćajući kako bi i Rusi na isti način mogli iskoristiti nestabilnost federacije BIH.
Kako bi se Hrvatska dugoročno zaštitila od Srpskih geostrateških interesa i ciljeva, a to je izlazak na Jadran Hrvatska treba omogućiti slobodan izlazak i srpske i ruske robe do jadranskih luka. Srbi će nastojati svoj izlazak na Jadran osigurati prije svega kroz Crnu Goru, a izlazak kod Dubrovnika im je rezervna opcija koju mogu ostvariti samo ratom. Zbog toga Hrvatska mora snažno ojačati vojnu obranu na jugu Hrvatske. Svi hrvatski branitelji i njihova djeca, vojnici, policajci i povratnici iz inozemstva morali bi dobiti beskamatne kredite za izgradnju obiteljskih kuća na području Dubrovačke županije, te na području općine Ravno u BIH između Dubrovnika i Trebinja. Zainteresiranima bi trebalo pokloniti neizgrađena zemljišta, pod uvjetom da tu sagrade obiteljsku kuću u određenom roku. Zainteresiranima treba dodijeliti građevinske placeve veličine najmanje 40 x 40 metara, s tim što bi kuće trebale biti najmanje 15 metara udaljene od susjednih kuća. Svaka kuća bi trebala imati podrum ispod cijele površine.
Takve kuće bi imale više funkcija;
Prva funkcija je omogućiti mladim obiteljima dovoljno prostora za odgoj većeg broja djece.
Druga funkcija je povećati broj Hrvata u ovoj zoni, te povećati cijenu nekretnina kako bi se povećao interes Srba za prodaju zemlje oko Trebinja. Dubrovčani imaju dovoljno novca za kupovinu velikog broja kuća oko Trebinja koje bi ljeti mogli koristiti za stanovanje, dok svoje kuće iznajmljuju turistima.
Treća funkcija bi bila da podrumi posluže kao obrambene točke u slučaju nekoga možebitnog budućeg vojnog sukoba.
Ovdje također treba izgraditi brzu cestu Dubrovnik Trebinje, kako bi Dubrovčani izgradili kuće uz ovu cestu.
Također bi trebalo izgraditi autocestu Popovim poljem u BIH kako bi se na čitavom teritoriju povećao broj Hrvata, te kako bi se povećala robna razmjena između Hrvatske i Crne Gore, što je u obostranom interesu.
Osim ovog geostrateškog državnog srpskog interesa postoje i vrlo snažni geostrateški interesi srpske svetosavske crkve.
Ova crkava u skladu sa svojom tradicijom svoj interes vidi u pretvaranju svih Hrvata koji govore štokavski u Srbe katoličke vjere, sa daljim ciljem pretvaranja u pravoslavce i pripajanjem Srbiji svih teritorija na kojem žive. Kako bi se osujetila ova svetosavska geostrategija osvajanja svih teritorija gdje postoje srpski grobovi i geopolitike prekršatavanja i posrbljavanja Hrvatska država bi morala omogućiti svim Makedoncima, Crnogorcima, Bugarima, Grcima, Rusima i ostalim pravoslavcima nesrbima ulazak u Hrvatsku pravoslavnu crkvu kojoj bi trebalo pomoći u izgradnju hramova u nekoliko najvećih gradova. U tu crkvu bi se vremenom priključili i svi oni Srbi koji ne poznaju nikoga u Srbiji i koji tamo nikada nisu bili.
Oznake
Izdvojeni tekstovi
