Borbe u Slavoniji u proljeće 1993.

Prvi puta partizani su upali u Slavoniju nakon što su zauzeli Mrkonjić grad čime su počeli zauzimati središnju Bosnu. Kako bi ovo područje mogli prepustiti Italiji Tito se odlučuje prebaciti i u Slavoniju. Dvanaest dana kasnije, 6. 8. 1942. godine, partizani su izvršili napad na naftne izvore Gojla, gdje se proizvodila nafta za rafineriju u Sisku. Napad je počeo u pola pet ujutro. Partizani su jednim bataljunom organizirali zasjedu prema Garešnici, sa drugim srušili prugu Beograd- Zagreb kod Krivaje, a treći bataljun je fingirao napad na Gornju Jelensku i Garešnicu. Četvrti bataljun je postavio zasjedi prema Banovoj Jarugi, a peti prema Kutini. Time su partizani prodrli u brdsko područje zapadne Slavonije gdje je bilo dosta srpskog stanovništva. Naftne izvore branilo je oko 120 domobrana i oko 30- 40 njemačkih vojnika, a napalo ih je oko 500 partizana iznenadnim napadom. Branitelji su većinom pobijeni, a požar je uništio postrojenja. Nakon toga dio se skriva po šumama a dio se povlači.

Drugi jači prodor u Slavoniji počinje dva mjeseca kasnije, nakon što su se morali povući iz Jajca, kako bi spriječili koncentriranje snaga NDH na području Srednje Bosne. Radi toga se prebacuju preko Save u Slavoniju, te organiziraju napad na Daruvar, koji nije uspio pa s oko 2000 uglavnom srpskih boraca upadaju u malo hrvatsko selo Španovicu, između Pakraca i Požege od 4. do 6. listopada 1942. godine. Nakon pljačke sela i njegovog spaljivanja Selo je opljačkano i spaljeno, te je odvezeno od 450 do 600 kola hrane, raznih predmeta i mnoštvo stoke. Zarobljenu hranu su prevezli u Bosnu, te su nakon toga smanjili napade u Slavoniji, zahvaljujući dogovorima s Nijemcima o nenapadanju željezničke pruge Zagreb - Beograd, nakon operacije Weiss.

Treći puta partizani upadaju u Slavoniju dok su napadali Gospić i dok se Nijemci pripremaju za operaciju Schwartz. Širom NDH partizani intenziviraju napade kako se vojska NDH ne bi mogla koncentrirati na važne operacije. Radi toga Hrvatska vojska ne može pomoći braniteljima Gospića, a dobar dio hrvatskih postrojbi Nijemci su prebacili na područje istočne Hercegovine gdje traju dvomjesečne pripreme i opkoljavanje za operaciju Schwartz. Pripreme za ovu operaciju u Crnoj Gori traju od sredine, a Tito je odmah nakon što je shvatio kako je opkoljen radio vezom zapovjedio pojačane napade u srednjoj Bosni, na Banovini, u Slavoniji i u Lici, kako bi se smanjila koncentracija vojnika NDH na području Sandžaka.

Na prostoru sjeverno od Rume u borbama se 14. travnja 1943. partizanima predalo 5 domobrana, a zarobili su 15 pušaka, jedan mitraljez i oko 1000 metaka.

Pripadnici 4. partizanske divizije 16. 4. 1943. napadaju borbeno neiskusnu domobransku postrojbu kod sela Šušnjara blizu Slavonske Požege. Poginulo je preko 100, a zarobljeno 583 domobrana i 10 časnika. Kako se domobranske postrojbe nisu smjenjivale na najtežim terenima vojnici i u trećoj godini rata nisu imali borbenog iskustava, te ih partizani uspijevaju lako savladati. Pojačane su i sabotaže na lokalnim prugama kod Virovitice, Podravske Slatine, Daruvara i Bjelovara, na područjima gdje postoji više srpskih sela. Jačaju i napadi na vlakove, u kojima je nestalo više putnika, a među njima i dva njemačka vojnika. Kod Novske partizani su zarobili 29 hrvatskih vojnika. Na području Papuka partizani osvajaju 273 puške, 6 pištolja, 17.771 puščanih metaka, 110 ručnih granata, 158 granata, 48 kg eksploziva, 19 poljskih kuhinja, veći broj stoke, nekoliko skladišta hrane.

Iz ovoga je vidljivo kako lokalne postrojbe nemaju sposobnosti ni zaustaviti iznenadne upade, a ne organizirati nekakve protunapade. Hrvatske postrojbe na ovom terenu nisu imale skoro nikakvo ratno iskustvo, te lako gube borbe. To je posljedica Pavelićevog neznanja o tome kako sama obuka vojnika ne vrijedi puno dok se ne prođu „ratno krštenje” vojnika sa više poginulih suboraca. To se moglo izbjeći da nije svuda stvarao nove postrojbe s mobiliziranim vojnicima i zapovjednicima, već da je najbolje postrojbe poput Crne legije jačao mobilizacijom novih vojnika i tako od bojni stvarao zdrugove, a od zdrugova korpuse. Međutim on se uporno držao svog ustroja po kojem dragovoljci idu u ustaše dok se mobilizirani vojnici šalju u domobrane u kojima su čak i zapovjednici mobilizirani. Svi koji išta znaju o ratovanju znaju kako se prvo mobiliziraju dragovoljci, pa specijalisti za pojedina oruđa, pa tek onda svi ostali. Na taj način od dragovoljaca se stvaraju sposobni i borbeni zapovjednici desetina i vodova, bez kojih nema ratovanja.

Na području Papuka lokalne hrvatske postrojbe kreću u protunapad, te u okviru akcije čišćenja terena 17. travnja 1943. nailaze na jak otpor. Radi ratnog neiskustva uništeni su u tri sata, pri čemu je oko 900 domobrana i ustaša poginulo, ili zarobljeno zajedno sa zapovjednikom pukovnikom Tomislavom Bosnićem. Nakon dolaska većeg pojačanja, uspjeli su osloboditi 200 zarobljenih Hrvata. Ovo se ne bi dogodilo da su sve postrojbe od bojne na više imale izvidničke postrojbe koji bi mogli javljati gdje se nalaze komunističke postrojbe i koja im je snaga. Prilikom ovih novih borbi oko područja Papuka hrvatski gubici iznose 10 mrtvih, 223 nestala. Hrvatske jedinice također vode borbe na Petrovoj gori gdje je poginulo 13 partizana.

Oko Podravske Slatine 19. travnja partizani provode nasilnu regrutaciju i pljačkaju okolna sela, iz čega se može zaključiti kako imaju više oružja nego ljudstva. Ovo je moguće zato što Pavelić nije na vrijeme naredio prisilnu mobilizaciju lokalnih Srba od 18 do 45 godine u pomoćne radne, civilne, jedinice, te ih naoružane lopatama i krampovima uputio u izgradnju cesta i utvrda. Umjesto toga pojedine ustaške jedinice provode odmazde po srpskim selima i tako civile pretvaraju u partizane. Da je predvidio kako će veliki dio od 24 vagona streljiva i oružja zarobljenog u Prozoru završiti upravo u Slavoniji mogao je poduzeti korake potrebne za pravovremenu neutralizaciju partizanskih mobilizacija.

Kako bi uništili partizane na području Slavonije Nijemci planiraju novu lokalnu operaciju koja počinje 20. travnja 1943. a u njoj sudjeluje oko 35.000 vojnika njemačke 187. divizije i NDH postrojbi kako bi odbili 12. slavonsku partizansku diviziju od željezničke pruge Zagreb-Beograd i iz Požeške doline. Pavelić je uspio uvjeriti Nijemce kako bi zbog političkih razloga bilo dobro da operaciju vodi Hrvatska vojska, te da Nijemci samo pomažu, i je to bila jedina operacija u čitavom ratu u kojem su ustaše zapovijedale Nijemcima. Zbog velikih gubitaka neobučene i neiskusne Hrvatske vojske kao i neiskusnih zapovjednika na ovom području i velike količine oružja koje je završilo u rukama partizana Nijemci su u svim kasnijim operacijama hrvatske vojnike tretirali samo kao pomoćne snage. Umjesto da se eliminira partizanska prijetnja broj partizana je znatno povećan uz pomoć zaplijenjenog oružja, te je formiran prvi slavonski partizanski korpus, zbog čega su Nijemci i ustaše morali na ovom terenu držati znatno veće snage. Nakon operacije njemačko izvješće iz Glavnog ureda 187. pričuvne divizije procjenjuje njemačke gubitke i potvrđuje velike gubitke hrvatskih postrojbi, pri čemu primjećuju kako su gubici partizana vjerojatno mali, te kako su njihova borbenost i organizacija izvrsni. Iz toga se može zaključiti kako se radi o borbeno iskusnim jedinicama iz Bosne koje su samo popunjene lokalnim srpskim borcima. U izvještaju se također kaže kako odmazde nad civilnim stanovništvom koje obavljaju ustaše samo pomažu partizanima. Ubijeno je 882 hrvatska vojnika, oko 1033 je ranjeno, a 1250 zarobljeno. Partizani su zarobili čak i 25 minobacača. Obuka domobrana i ustaša na ovom području koju su provodili Talijani potpuno je zakazala.

Da je Pavelić znao svakih nekoliko mjeseci rotirati postrojbe iz mirnih područja sa onima iz Bosne gdje su vođene najjače borbe sve bi jedinice imala ratno iskustvo, te partizani ne bi mogle u Slavoniji ostvariti lake pobjede, osobito zato što je u Slavoniji bio puno manji postotak srpskog stanovništva nego u Bosni.

Prema izvješćima Vermahta jače komunističke grupe su 23. travnja opažene i na prostoru Broda, Našica, i Virovitice. Na prostoru zapadno od Osijeka i Moslavačke gore 24. travnja partizani pljačkaju i nasilno provode regrutaciju. U Srijemu 25. travnja zabilježene su pojedinačne komunističke pljačke. Njemačka 369. divizija javlja, kako su četnici izvršili prepad na kolonu hrvatskih radnika, pri čemu je sto hrvatskih vojnika iz osiguranja zatajilo. Na prostoru oko Požege i Daruvara 29. travnja nastavlja se komunistička pljačka.

NDH sve više gubi i Slavoniju. Progon Slavka Kvaternika s čela domobranstva, i Eugena Dide Kvaternika s čela obavještajne službe je počeo donositi rezultate koji odgovaraju komunistima.

U izvještaja Vermahta od 1. svibnja piše; Hrvati su izgubili bitku sa nadmoćnijim neprijateljskim snagama na planini Papuk.

Sjeverno od Rume u Srijemu 2. svibnja napadnuta je jedna hrvatska policijska stanica, pri čemu je zarobljeno 11 policajaca sa oružjem.

Jedna hrvatska jedinica kod Voćina (Podravska Slatina) 8. svibnja našla se u snažnom partizanskom obruču. Hrvatske vojne snage (tjelesna garda Poglavnika), koje su krenule iz Slatine prema Voćinu, odbijene su slijedećeg dana. Posada u Voćinu od 600 Hrvata uspjela se probiti prema Podravskoj Slatini. Tek 12. svibnja partizani su protjerani iz Voćina uz gubitke od 140 mrtvih.

Ustaše i domobrani su još uvijek držale posade u srpskim selima, umjesto da se koncentriraju na obranu većih mjesta i hrvatskih sela, a Srbe su trebali samo mobilizirati u radne postrojbe.
 

U Crnoj Gori 17. svibnja započela je dva mjeseca pripremana napadna operacija "Schwarz", koju su partizani nazvali 5 neprijateljska ofenziva, a koja je planirana prije poraza Nijemaca u Africi. U ova 2 mjeseca partizani su se pokušavali probiti kroz obruč, ali u tome nisu uspijevali zahvaljujući tome što u operaciji nisu sudjelovali Talijani, pa se partizani nisu mogli provući kroz njihove redove.

U Slavoniji 18. svibnja 1943. uz oblačno i kišovito vrijeme partizani vrše sabotaže na pruzi kod Voćina, u Bosni kod Jajca, a na pruzi Zemun - Novi Sad 19. svibnja također je izvršena sabotaža.

U Slavoniji je krajem svibnja provedena uspješna akcija čišćenja na prostoru Daruvar – Virovitica, pri čemu je ubijeno 22 partizana i 6 zarobljeno. Na planini Moslavina primijećena je grupa od oko 350 partizana. Borbe se vode i na prostoru Glina - Petrovac - Bosanska Krupa gdje partizani imaju 5 mrtvih. Sjeverno od Slavonske Požege 26. svibnja primijećene su partizanske snage sa oko 1.500 ljudi. Na prostoru Bjelovara komunisti sa oko 150 ljudi napadaju jednu hrvatsku jedinicu. Borbe između Hrvata i partizana vode se i kod Koprivnice, u kojima je ubijeno 8 komunista i 4 zarobljeno.

Jake komunističke snage kod Slavonske Požege 29. svibnja ugrožavaju više naselja. 12 partizanska divizija 29. 5. 1943. kreće u napad na pedesetak puta slabijeg protivnika, te zauzimaju Ferovac, Majur, Kutjevo i Kulu kod Slavonske Požege, što je sve branila tek jedna ustaška bojna. Dva dana kasnije partizani zauzimaju sela Čaglin, Ljeskovicu i Darkovac kod Slavonske Požege, pri čemu su zarobili 206 domobrana i 3 časnika. Borbe ustaša sa partizanima vode se i kod Okučana pri čemu je 7 partizana ubijeno. U Slavoniji Slavonska Požega pala je u rukama komunista. Ustaše su u borbama imale znatne gubitke. Njemačka 114. divizija vodi borbe sa partizanima kod Bosanskog Novog. Nijemci 31. svibnja 1943. javljaju kako su sve češći slučajevi da se hrvatske jedinice, prilikom neprijateljskih napada, bez otpora daju razoružati, ili zarobiti.

Ustaški bataljun u akciji čišćenja terena sjeverozapadno od Požege naišao je na jaki partizanski otpor. Komunisti su gađali Požegu sa lakim naoružanjem, a kod Gline su napali jednu hrvatsku jedinicu i zarobili pukovnika Lanića sa 21 vojnikom. Jake komunističke snage od nekoliko tisuća vojnika primijećene su 1. lipnja 1943. nedaleko Slavonske Požege, te se dobro naoružani i opremljeni, kreću prema jugu. Protiv njih je djelovalo i zrakoplovstvo. Zbog situacije oko Požege, iz Zagreba krenula je jedna njemačka bojna u pomoć.

Po partizanskim položajima u Slavoniji 4. lipnja djelovalo je njemačko i hrvatsko zrakoplovstvo. Glavne borbe su prenesene s prostora Slavonske Požege na prostor Našica. Borbena jedinica, koja je krenula u proboj partizanskog obruča oko Našica, naišla na snažan otpor 8 km sjeveroistočno od Našica u selu Gornja Motičina. Donja Motičina je mjesto zapadno od Našica okruženo srpskim selima. Između Gornje i Donje Motičine prolazile su partizanske komunikacije koje su bile ugrožene postojanjem jakog ustaškog uporišta u Donjoj Motičini koje je branila lokalna seoska straža. Radi toga partizani su odlučili zauzeti Našice i Donju Motičinu u jednoj operaciji. Napad je počeo u zoru 4. lipnja. 1943. godine. Kako je Motičina sa tri strane okružena šumama napadači su bili u dobrom položaju, te su istodobno napali iz više smjerova. To su im omogućili lokalni branitelji koji se u dvije godine ratovanja nisu sjetili kako bi bilo dobro posjeći šumu oko sela i sa brda iznad sela. Motičanske su se seoske straže organizirano povlačile prema središtu mjesta, gdje su u blizini crkve bili iskopani bunkeri koji su im bili posljednja crta obrane. Tu je započela dugotrajna borba, za vrijeme koje su partizani u dijelu koji su zauzeli, počeli sa ubijanjem civila. Borbe su potrajale od zore do oko 17 sati kad su partizani uspjeli probiti obranu, nakon čega se i branitelji povlače u crkvu. Kako nisu imali topove kojima bi ju razorili, partizani su lokalno stanovništvo iskoristili kao živi štit. Natjerali su civile da oko crkve naslažu drva i zapale ga. Vatra je zahvatila veći dio zgrade, nakon čega je dim iz crkve istjerao manji dio branitelja. Veći dio branitelja sklonio u toranj i na tavan, a partizani su računali kako će ih vatra i dim natjerati na predaju, ili ugušiti. Tijekom noći pala je kiša i ugasila požar, te su se preostali motičanski branitelji pred jutro, tiho konopcem spustili s crkvenog tornja i pobjegli. Ubijeno je 76 Motičana, od čega samo dvadesetak boraca u obrani sela, dok su ostalo bili civili.

Sjeverozapadno od Bjelovara 6. lipnja izvršen je napad na jedno hrvatsko uporište pri čemu je 28. Hrvata zarobljeno.

Prema njemačkim izvješćima od 8. lipnja, konačni hrvatski gubici u borbama za Našice: 71 ubijen, 26 ranjenih, 97 nestalih vojnika, te 80 mrtvih civila, a partizani imaju 280 mrtvih. Hrvatska postrojba koja je krenula u pomoć prema Slavonskoj Požegi, najvećim dijelom je dezertirala. Svega 100 ih je stiglo u Pleternicu.

Jugoistočno od Virovitice 9. lipnja partizani su razoružali 13 domobrana, dok je 12. lipnja izvršena nova sabotaža na pruzi kod Virovitice.

Operacija "Schwarz" službeno je završena 15. lipnja, (35 dana nakon Romelovog poraza u Africi), iako su se sukobi na svim drugim dijelovima ratišta pojačali. Radi toga se Nijemci počinju prebacivati prema Jadranu, u talijansku zonu utjecaja, kako bi spriječili eventualno iskrcavanje saveznika. Isto to radi i Tito koji prestaje slušati talijanske tajne zahtjeve za prebacivanje borbi na sjever, te se i partizani postupno počinju prebacivati na jug prema Jadranu.

Radi toga se i partizani iz Slavonije dijelom prebacuju u Bosnu, te zahvaljujući tome hrvatske jedinice uspijevaju 18. lipnja 1943. razbiti partizane sjeverno od Bjelovara i sjeverozapadno od Gline. Kod sela Nježića pokraj Slavonske Požege 22. 6. 1943. 21. brigada 10. partizanske divizije napada manju njemačku borbenu grupu koja je prodrla u Požešku kotlinu, ali se morala povući radi puno jačih partizanskih snaga.