Opća ofenziva Novosadskog korpusa na Osijek krajem 1991. (četvrti nastavak)

Prethodni tekst

Nakon pada Novog Tenja i Antunovca, idućeg dana 6. prosinca 1991. u ranim jutarnjim satima Samostalna tenjska satnija se raspoređuje na pričuvni položaj Logor i Tufek na potezu prema Policeru, te ulazi u sastav 2. bojne 106. brigade u kojoj djeluje do kraja 1991. Prilikom povlačenja jedan pripadnik tenjske satnije, Stjepan Rakuša porijeklom iz Zagreba se izgubio u ulicama, te ga nitko više nije vidio. U zapovjedništvu obrane grada shvaćaju kako obrana nije moguća bez dubokih rovova, tranšeja i utvrđenih zemunica, te se odjednom na prvoj liniji pojavljuju bageri koji su se do tada rijetko viđali. Počinje kopanje rovova koji su se davno prije mogli iskopati.

Na području Ivanovca, nakon izvlačenja iz Antunovca iscrpljenih pripadnika 2. bojne, 101. brigade na prvoj crti obrane u Ivanovcu u noći 6./7. prosinca 1991. ostalo je malo vojnika brigade. Zbog teške situacije na bojišnici i velike iscrpljenosti njezinih pripadnika, zapovjednik 2. bojne, 101. brigade, uz odobrenje zapovjednika brigade, zapovjedio je 6. prosinca 1991. pripadnicima bojne izvlačenje iz Ivanovca u sela Vladislavci i Vuka, dok je 2. satniju zadržao na crti obrane do zamjene. Iscrpljene pripadnike 2. satnije navečer su zamijenile svježe snage – samostalne postrojbe 101. brigade HV-a, ukupno 18 vojnika i nekoliko branitelja iz ivanovačke i antunovačke satnije 130. brigade HV-a. koje je uputio zapovjednik brigade. Ostali pripadnici bojne sutradan su izmješteni u školu u Gorjanima, odakle kreću prema Zagrebu. Kako se tenkovi JNA ne bi probili iza Ivanovca Zapovjedništvo 3. bojne 132. brigade HV-a formiralo je jednu protuoklopnu grupu, naoružanu ručnim bacačima raketa i bestrzajnim topom, i rasporedilo se na obrambeni položaj na željezničkom prijelazu iz Ivanovca prema Antunovcu.

Povlačenjem 101. brigade iz Ivanovca noću je u Ivanovce upućeno pedesetak pripadnika specijalne policije. Ulaskom u selo specijalna policija je našla prazno selo te su se zaputili prema Ernestinovu gdje su zauzeli položaje u Bobotskom kanalu, kako bi spriječili ulazak JNA iz Ernestinova u Ivanovac. Selo je sa strane trafostanice branila samo jedna manja protuoklopna grupa 132. brigade, a selo iza njih je bilo prazno. Nakon informacije o padu Antunovca 3. A brigada se pod uzbunom vraća sa Županjskog ratišta na Osječko područje. Prvi su u Ivanovac ušli pripadnici minobacačke bitnice 3. A brigade koji su našli potpuno prazno selo, te su odmah vraćeni natrag u Livanu. U Ivanovac se vraćaju idući dan, nakon što su pješačke satnije zauzele položaje prema neprijatelju, te iz Ivanovca djeluju minobacačima prema Ernestinovu.

U ovim borbama za obranu sela južno od Osijeka od 20. 11. 1991. do 6. 12. 1991. godine provođena je i protuzračna obrana na paljbenim položajima u Osijeku, a izvodile su je postrojbe PZO:
- ltrd PZO 106. brigade HV; s 3 topničko-raketne bitnice; (Laki topničko-raketni divizion protuzračne obrane, samostalna taktička postrojba koja ima u pravilu tri baterije/bitnice, dvije topničke i jednu raketnu ili tri mješovite topničko-raketne bitnice.)
- 3. "A" gardijska brigada ZNG; s 3 bitnice koje uglavnom postaju 62.LARD;
- 62. lard PZO 1. OZ; s 3 topničko-raketne bitnice;
- PZO PU Osječko-baranjske; sa 6 raketnih odjeljenja "Velebit 1 - 6" i s 2 pzt 20/3 mm;
- topnički vodovi PZO 130., 135. i 160. brigade HV; s po 3 - 4 topa 20/1 mm i
pješačke postrojbe; s osobnim naoružanjem i nekoliko desetaka puškostrojnica na c/o.
Zahvaljujući tome u napadima na Nemetin, Tenje i Antunovac neprijateljski zrakoplovi nisu mogli značajnije sudjelovati u napadima, osim sve snimati iz velike visine.
 

Tijekom provođenja neprijateljske ofenzive od 19. studenog 1991. godine do konačne obrane grada 6. prosinca 1991. godine i zaustavljanja napada JNA, ukupna protuzračna obrana grada Osijeka bila je jačine gotovo jednog puka PZO.

Paralelno s ovom operacijom prodora JNA prema zapadu vođena je i operacija napada na Dubrovnik na južnom bojištu. Nova Tenja i Tenjski Antunovac posljednja su mjesta koja su pala na osječkom području. Samo iz tenjske satnije u ratu je poginulo 14 branitelja (abecednim redom): Bašić Petar, Batai Krunoslav, Bertanjoli Franjo, Cvijanović Lucijano, Čutunić Božo, Ćuti Željko, Duka Zvonimir, Grgić Miroslav, Haupert Petar, Ilinić Ivan, Maurović Andrija, Šenk Ivan, Šošić Jozo, Vuković Marko, a Stjepan Rakuša je proglašen nestalim. Samo 5. 12. na cijeloj crti obrane grada Osijeka 5. prosinca 1991. godine poginuo je 31 branitelj 101., 130., 135., 160. i 106. brigade. Sljedećeg dana, 6.12. iako nije bilo izravnih napada, položaji su granatirani cijelo vrijeme.
 

Od prvog dana rata ni iz jednoga mjesta (osim Laslova) koje je bilo pred padom nije izvršena planska evakuacija, niti uništenje materijalnih sredstava koja bi mogla poslužiti neprijatelju. To je zapovjedio jedino zapovjednik obrane Laslova. A upravo pljačka je bila osnovni motiv četnika za borbu. Kada su se branitelji Tenja povukli u Osijek, tenkovi su i dalje uništavali jednu po jednu kuću te su se tek krajem dana pojavili na ulazu i Tenje. Dotle je pješadija pljačkala kuću po kuću, ulicu po ulicu. Najprije bace bombe u kuće, a tek nakon toga ulaze u njih i pljačkaju što im se svidi. Na ulasku u Tenje primijećeni su tek nakon tri dana.

Obranu Ivanovca 7. prosinca preuzima 1. bojna 3. brigade ZNG-a, 4. bojna 132. brigade HV-a Našice, 3. bojna 107. brigade HV-a Valpovo i 2. bojna 130. brigade HV-a Osijek, koje trebaju zaposjesti sljedeće položaje:

• 1. i 2. satnija u razini željezničke pruge od Ivanovca prema Antunovcu, a 3. satnija 1. bojne 3. brigade ZNG-a u Divošu;

• 4. bojna 132. brigade HV-a Našice na području Ivanovca;

• 3. bojna 107. brigade HV-a Valpovo razmještena je kao pričuva na području Ovčare Čepinske,

• 2. bojna 130. brigade HV-a Osijek raspoređena je u Hrastinu i Paulin Dvoru prema Ernestinovu. Ojačana navedenim postrojbama, te protuzračnim i protuoklopnim oruđima iz sastava 130. brigade HV-a Osijek linije se stabiliziraju na crti Livana – Ivanovac – Paulin Dvor – Hrastin.

Iduće dvije noći nakon pada Antunovca male grupe branitelja Antunovca su upadale u Antunovac i u direktnoj borbi četnicima koji su pljačkali kuće nanijeli su velike gubitke. Radi toga oni bježe iz Antunovca, a zapovjednik njihove brigade u transporter stavlja cijelo zapovjedništvo, te kako bi ohrabrio četnike kreće s Orlovnjaka prema Antunovcu. Oklopnjak nailazi na trostruku protuoklopnu minu pri čemu je poginulo svih 17 oficira i 10 vojnika. Brigada se raspada, a u Antunovac dolaze četnički dragovoljci iz Srbije.

Nakon zauzimanja Antunovca, JNA i pobunjeni Srbi okomili su se svom žestinom na selo Ivanovac, čija je obrana ubrzo dobro organizirana i inženjerijski uređena, s postavljenim minsko-eksplozivnim zaprekama ispred prve crte obrane, čime su bili zapriječeni svi tenkovski prohodni prilazi mjestu iz smjera Antunovca i Ernestinova.

Po zapovijedi Ministra obrane RH Gojka Šuška od 7. prosinca 1991. godine zapovjednik ZOG-a Osijeka je bojnik Branimir Glavaš, a dotadašnji zapovjednik bojnik Eduard Bakarec obnaša dužnost Načelnika štaba ZOG-a.

Nakon dva dana razmišljanja, dok su se četnici i JNA u osvojenom mjestima dobro ukopali i postavili svoja minska polja Zapovjednik 1. OZ Karl Gorinšek daje zapovijed 3. A br. ZNG o provedbi napada na Antunovac u cilju odbacivanja neprijateljskih postrojbi, oslobađanja samog mjesta i stvaranja povoljnih uvjeta za daljnja napadna djelovanja prema Tenji i Ernestinovu čime bi se stabilizirao južni dio obrane grada Osijeka, a postrojbama u neposrednom dodiru s neprijateljem omogućila konsolidacija stanja, pregrupiranje i ponovna uspostava crte obrane.
 

Naše snage
Sukladno odluci o provedbi napada zapovjednici satnija raspoređuju postrojbe na planiranim pravcima napada:
- 1. ps/3. A br. ZNG raspoređena je na pravcu napada Ivanovac – Veliki pašnjak;
- 3. ps/3. A br. ZNG raspoređena je na pravcu napada Ivanovac – željeznička pruga Osijek – Vinkovci;
- 2. ps/3. A br. ZNG zauzela je položaj prema Divošu;
- bitnica MB 120 mm/3. A br. ZNG zaposjela je paljbeni položaj na ulasku iz pravca Čepina u Ivanovac s desne strane;
- dijelovi 101. br. HV i 130. br. HV;
- druga linija obrane 1./132. br. HV s oklopnom satnijom i baterijom VBR-a, po dubini Ivanovca i Vladislavaca.

Raspored snaga neprijatelja na prvoj liniji
- protuoklopni odred bio je raspoređen na prilazima Antunovca iz pravca Osijeka,
- tenkovska satnija bila je raspoređena po vodovima na izlazu iz mjesta prema Osijeku i selu Divoš.
- jedan vod se nalazi na pustari Stari Seleš kao pričuva, bitnica MB nalazila se na području pustare Novi Seleš, topnički divizion bio je raspoređen na prostoru pustare Stari Seleš – Bricin bunar – pustare Stari Orlovnjak.
Cilj napadnog djelovanja bio je ne dozvoliti neprijatelju organizaciju obrane, te iznenadnom akcijom napasti neprijatelja, osloboditi Antunovac i omogućiti uvođenje novih snaga radi nastavka napadnih djelovanja prema Tenji i Ernestinovu.
 

Na osnovu uputa zapovjednika 1. pb 3. A br. ZNG izvršila je napad s početkom u 6:00 7. prosinca iz dva pravca:
- 1. ps pravcem Ivanovac – Veliki pašnjak – željeznička stanica;
- 3. ps pravcem Ivanovac – groblje – nogometno igralište u Antunovcu.

Radi osiguranja desnog boka napada zapovjednik 1. pb 3 A br. ZNG-a šalje u mjesto Divoš 2. ps, jer je bilo napušteno od strane postrojbe koja ga je do tada branila, sa zadaćom organizacije obrane i utvrđivanja položaja, te da spriječi svaki upad postrojbi neprijatelja u mjesto i time osigura desni bok napada.
Pod okriljem noći 1. i 3. satnija uspjele su se približiti neprijatelju preko polja koristeći mrežu vodnih kanala. 3. ps uspjela je zauzeti položaje u visini željezničke pruge nasuprot nogometnom igralištu, ali 1. ps otkrivena je na prilazu prvim kućama prije nego je zaposjela povoljne položaje. Neprijatelj je otvorio snažnu pješačku paljbu po 1. ps koju uskoro podupire i jaka topnička paljba. Zbog snažne neprijateljske vatre, kao i nemogućnosti djelovanja snaga 101. br. HV i 2./130. br. HV ne mogu doći na dogovorene položaje, te se snage 1. i 3. ps postupno izvlače na polazne položaje u Ivanovac. Tijekom borbenih djelovanja postrojbe 3. br. ZNG imale su 3 ranjena pripadnika.

Ovaj napad je mogao uspjeti da su naši krenuli u Antunovac, kroz kukuruze prema koti Drvaruša, tu dobro ukopati protuoklopno odjeljenje, kako bi spriječili promet poljskim putem Tenje Antunovac. Na koti Drvaruša JNA se još nije bila ukopala, te se tu moglo doći kroz kukuruze blizu ruba kukuruzišta. Tu su se preko noći mogli dobro ukopati i nakon toga porušiti kukuruze ispred sebe. U zauzimanju Drvaruše podršku su mogli imati od 4 topa smještenih na liniji Policer – Brijest i koji su imali dobar pregled do ove kote. Melioracijske kanale su mogli koristiti kao tranšeje za dostavu pomoći i povlačenje. Nakon toga bi mogao krenuti napad na Antunovac bez straha od opkoljavanja, istim putem kojim su u Antunovac ušli i tenkovi JNA sa sjeverne strane kroz kukuruze i kanale iz pravca Josipin Dvora.
Na osnovu neuspjeha napada zaključeno je kako je topnička potpora djelovanjem samo jedne bitnice MB 120 mm nedostatna, te kako bez jakog topničkog djelovanja na uređene neprijateljske položaje koje se osim dobro naoružanog pješaštva brani neposrednim djelovanjem i oklopnom borbenom tehnikom i topništvom, te nije moguće ostvariti uspješna napadna djelovanja. Također se zaključuje kako je potrebna bolja koordinacije u planiranju i nadzoru napadnih akcija zbog sinkronizacije djelovanja, kao i sprječavanja gubitaka od mogućeg borbenog djelovanja po vlastitim snagama.
 

Zbog teške situacije na tom dijelu istočnoslavonske bojišnice, 7. prosinca 1991. u 12,30 sati na ZM-u 101. brigade HV-a u Beketincima održan je sastanak proširenog Zapovjedništva brigade, kojem su prisustvovali tadašnji potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, dr. Milan Ramljak, i zapovjednik 1. OZ Osijek Karl Gorinšek, sa svojim najbližim suradnicima. Na sastanku je razmotrena situacija na bojišnici, problematika i bojna djelovanja postrojbi brigade na istočnoslavonskom bojištu.

8. prosinca

Zapovjednik OZ Karl Gorinšek 8.12. 1991. daje novu zapovijed (Zapovijed od 8. 12. 1991. strogo povjerljivo, broj 515-112-54 objavljena u knjizi Slavonska krv.). U točci 1. procjenjuje kako su protivnici slabi, a u 2. točci zapovijeda postavljanje mina i prepreka u samome centru gradu, iz čega je logično zaključiti kako smatra da je protivnik dovoljno jak da uđe u sam grad. U istoj točci zapovijeda povrat izgubljenih položaja, te zauzeti liniju Nemetin – Mačori - Branjevina – stara ciglana – Nova Tenja – Rosinjska Bara – Jakovala – Tenjski Antunovac – Kolođvar – Briješće – Đurđevo polje – Ugljenište – ušće Karašice. Iz toga je logično zaključiti kako nije znao da položaj stara ciglana nikada nismo ni držali, kako je Rosinjača depresija koju ne vrijedi držati, a Široko polje je potpuno okruženo kukuruzima te ni njega ne vrijedi držati. Također se vidi kako još ne shvaća kako se između Rosinjače i Širokog Polja nalazi povišena kota Drvaruša ispred koje je čistina i koju bi prvu trebalo osvojiti.

Suprotno njegovom stavu kako je neprijatelj slab stvarno stanje je bilo drugačije, osobito u tenkovima. Na prvoj liniji bojišta JNA doista ima jednu oklopnu brigadu ojačanu lokalnim pješačkim snagama, ali se zanemaruje kako se nekoliko kilometara iza i dalje nalaze sve brigade koje su prethodnih dana sudjelovali u borbama. U tom trenutku napadači su imali višestruko jaču vatrenu moć i za protunad nisu postojale nikakve pretpostavke bez dobre pripreme, dopune streljivom, te dobrog i detaljno razrađenog plana napada. U istoj zapovjedni u točci 3. nalaže izgradnju zemunica rovova i tranšeja u više linija, a na tome gotovo nije ništa radio mjesecima ranije dok se to moglo noći raditi bez opasnosti od protivničke vatre.

Prema Gorinšekovoj zapovijedi 101. Brigada potpuno se povlači u dubinu teritorija. Tijekom angažiranja na području istočne Slavonije 101. brg. HV imala je 23 poginula pripadnika postrojbe i 89 ranjenih pripadnika, te se se pojedine satnije i bojne raspale.

Iako je s navedenom zapovjedi zapovjednik OZ Karl Gorinšek zapovijedio nove "Ho-ruk" napade na sve izgubljene položaje u Zapovjedništu grada, kojem zapovjedna dan ranije imenovani zapovjednik Branimir Glavaš, zaključuju kako to nije moguće izvršiti i kako bi moglo rezultirati velikim žrtvama.

Novi zapovjednik ZOG Osijeka Branimir Glavaš je u proteklih nekoliko mjeseci naučio dosta o ratu i shvatio je kako napad bez dobrog plana i dobre pripreme na jačeg protivnika ne može uspjeti, te je zapovijed za novi napad ignorirao.

U periodu od 30. studenog do 9. prosinca na inženjerijskim radovima bilo je prosječno angažirano oko 130 pripadnika postrojbi i pripadnika Narodne zaštite. U tom periodu iskopano je 5400 metara rovova, izgrađeno je 6 skloništa, 50 streljačkih zaklona i uređeno je 1000 m pješačkih staza, na liniji od oko 30 km. Na toj linije je ranije trebalo iskopati barem 30 kilometara i tranšeja, te barem stotinjak skloništa i natkrivenih streljačkih zaklona.

16. prosinca

Idućih desetak dana JNA i četnici se također oporavljaju od gubitaka, te u novi napad kreću 15./16. prosinca. Po njihovoj procjeni napad treba izvršiti na najslabijem dijelu obrane, iz smjera Ernestinova i smjera Koprivne, napadno djelovati kombiniranim snagama s ciljem probijanja crte obrane i ovladavanja prometnicom Osijek – Đakovo.
Naše snage
- 132. br. HV;
- 130. br. HV;
- 107. br. HV (dijelovi kao pričuva) ;
- topništvo 132. br. HV, 122. br. HV, 1. MAD (1.OZ) MAD ZOG-a.
Snage neprijatelja
1. gbr./1. gardijske divizije s cjelokupnim snagama za potporu i pješačke snage od oko 500 lokalnih četnika iz Šodolovaca, Petrove Slatine i Koprivne.

Tijek borbenih djelovanja
Nakon jake topničke pripreme u trajanju od oko sat vremena i angažiranja kombiniranih oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga poslije nekoliko sati borbe neprijatelj uspijeva zauzeti Paulin Dvor. Nakon žestokog djelovanja našeg topništva te nailaskom na našu jaku protuoklopnu obranu napad se zaustavlja. Na linije dolazi i oporavljena 101. brigada, te ojačava obranu.
Naše snage (130. br., 101. br. i dijelovi 132. br.), usprkos značajnim gubicima u ljudstvu uspostavljaju obranu na crti Amalijino polje – Hrastin.

Gubici u ljudstvu
- 101. br. 12 poginulih, 24 ranjena pripadnika,
- 132. br. 6 poginulih i 11 ranjenih pripadnika,
- 130. br. HV 5 poginulih, 22 ranjena i 4 nestala pripadnika.

Iskustva iz napadnog djelovanja.
Većina nastradalih pripadnika je pogođena u improviziranim zaklonima, te na otvorenom prilikom izvlačenja na pričuvne položaje. Razmišlja se o poboljšanju taktike obrane, te se zaključuje kako ispred prednjeg kraja moraju biti ukopani rovovi za protuoklopnu borbu, sa skloništima i komunikacijom s glavnim rovom. Ako se još ispred sebe ima kombinirano minsko polje koje se danonoćno čuva, neprijatelju je u cijelosti onemogućen prodor. Ovom prilikom je zaključeno i kako se napredovanje oklopa i pješadije bez obzira na snagu može zaustaviti ako postoji dobra topničko-raketna potpora.

Na području oko Čepina napadi traju do 25. prosinca, te pokušavaju zauzeti farmu Rudine, pri čemu im je uništen i jedan tenk, ali zahvaljujući dobrom ukopavanju branitelja u tome nisu uspjeli.
 

U borbama oko Osijeka koncem studenog i prosinca iz 106. brigade poginula su 92 branitelja, 72 su ranjena, a 15. je nestalo. Samo 5. prosinca oko Osijeka ukupno je poginulo 30 vojnika i 4 civila. Linije postavljene taj dan održale su se do primirja od 3. siječnja 1992. Tek 13 prosinca tijela poginulih su izvučena s Rosinjače. Iznijeli su ih pripadnici 106 brigade i bojne Frankopan pod zapovjedništvom Mladena Mikolčevića Padobranca. Našli su 15 tijela, a jedno je nedostajalo. Noć prije Ivica Matijević iz 3. bojne 106. brigade (Industrijska četvrt) sa svojim izviđačkim odjeljenjem razminirao je minsko polje koje je JNA postavila sjeverno i zapadno oko Rosinjače, te je tako napravljen prolaz za izvlačenje poginulih.

Krajem prosinca JNA odustaje od daljnjih napada u cilju presijecanja pravca Osijek – Đakovo, kako bi se preko većinski srpskih sela spojili sa Zapadnom Slavonijom. Na ovom području Srbi su početkom listopada 1991., uz pomoć Banjolučkog korpusa i dijela Bjelovarskog korpusa JNA uspjeli zauzeti značajan dio planinske Zapadne Slavonije, planine Papuk, Psunj i Ravnu Goru, te jugoistočni dio Bilogore. Pod nadzorom su imali i posavsko područje između Nove Gradiške i Novske. Najjače uporište su im bili Okučani te jugoistočno područje Pakraca. Odatle su ugrožavali gradove Nova Gradiška, Novska, Pakrac, Daruvar, Požega, Grubišno Polje Orahovicu, Slatinu i Viroviticu. Postojala je opasnost i da u snažnom prodoru zauzmu virovitičko-slatinsko područje, izbiju na madžarsku granicu i odsijeku slobodni dio Slavonije. Time bi ostvarili svoj cilj o granici do Virovitice. JNA je imala i planove daljnjeg prodora od Orahovice preko Našica napasti sa zapada područje Osijeka, Đakova i Vinkovaca. Time bi Osječko područje bilo potpuno opkoljeno bez mogućnosti opskrbe. Kako bi se to spriječilo prvi značajniji protunapad hrvatskih postrojbi koje su se tek osnovale bila je akcija Otkos 10 koja je odgurnula opasnost od Virovitice i Grubišnog polja.

Operaciju je 25. listopada 1991. odobrio načelnik Glavnog stožera Antun Tus.

Operacija Otkos 10 bila je jedna od prvih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske, a izvedena je na području Bjelovarsko-Bilogorske i Virovitičko -Podravske županije, te je trajala od 31. listopada 1991. do 12. studenoga 1991. U jednom trenutku je Pakrac došao u okruženje, ali hrvatske su snage 30. listopada 1991. oslobodile selo Toranj, a 12. studenoga su oslobodile sela Krndiju, Omanovac i Majur, čime je razbijeno neprijateljsko okruženje na sjevernom sektoru Pakraca. Kako je u to vrijeme padao Vukovar javnost je o ovim uspjesima HV-a malo znala. Unatoč raznim primirjima topnički napadi na položaje hrvatskih branitelja gotovo nikada nisu prestajali. To je osobito bilo izraženo 27. studenog kada je neprijatelj žestoko napao Pakrac, Prekopakru, Klisu, Lipik, i Filipovac, pa su se branitelji ponegdje morali povući na pričuvne položaje. Napadi su nastavljeni i narednih dana, osobito 29. i 30. studenog. Pakrac je poslije Vukovara najrazrušeniji grad Slavonije. Iako je izgledalo kako će Pakrac svaki čas pasti, u tom periodu oslobođen je okupirani dio Bilogore s oko 300 četvornih kilometara.

Nakon početnih uspjeha operacije Otkos 10. započela je i operacija Orkan '91. koja je počela od 29. listopada 1991. Bitka za Pakrac počinje 1. prosinca kada su branitelji Srbe protjerali iz dijela okupiranog Pakraca. Sljedećeg dana, 2. prosinca hrvatski branitelji ulaze u Novi Majur i dio sela Kukunjevac. Hrvatski branitelji 6. prosinca iz tri smjera oslobađaju Lipik, te su Srbi protjerani i iz Kukunjevca i iz sela Dobrovca, a neprijatelj je odbačen prema Bijelim Stijenama. Ovom akcijom i Pakrac je deblokiran, a Srbi su odbačeni na zapadne padine Psunja. Ovim operacijama oslobođen je najveći dio zapadne Slavonije, te je spriječen naum odsijecanja Slavonije od ostatka Hrvatske.

Neprijatelj je 12. prosinca morao napustiti uporišta u selima Gornja Pištana, Kokočak, Pušina i Slatinski Drenovac. Dana 16. prosinca borbena djelovanja su usmjerena prema Slatinskom Drenovcu, kada su oslobođena sela Slatinski Drenovac, Prekoračani, Đurići i Jankovac. Od 16. do 21. prosinca u šumama na oslobođenom području otkriven je veliki broj skrivenih bunkera, naoružanja, streljiva i ostale opreme.

Od 16. do 19. prosinca oslobođeno je šire područje oko Papuka, a 20 prosinca i područje Daruvarsko – pakračkog bojišta. Oslobođeno je i područje ispod Papuka i preko Ravne Gore prema četničkom uporištu Bučju. Ovim operacijama oko 15 hrvatskih brigada je porazilo JNA i srpsku paravojsku koji su raspolagali s oko 13.500 ljudi, oko 100 tenkova, te 120 do 150 komada topničkog oružja. Tijekom akcije poginulo je 253 hrvatskih branitelja, ranjeno ih je 557, a nestalo 9.

Radi ovih oslobodilačkih uspjeha u Beogradu shvaćaju kako od spajanja Novosadskog korpusa iz pravca Osijeka prema Zapadnoj Slavoniji nema ništa, te borbe na osječkoj bojišnici se polako stišavaju. Ove oslobodilačke akcije, te obrana Osijeka i Dubrovnika ojačale su pregovaračke pozicije hrvatske u međunarodnim pregovorima, a među Srbima je rastao bijes. Zračna opasnost je 1. siječnja oglašena u 26. hrvatskih gradova. U noći 1. siječnja počeo je jak topnički napad na Vinkovce, Osijek, Novsku, Daruvar, Sisak, Otočac, Gospić, HE Peruča na Cetini, Zadar, Sustjepan, Lapad i Srđ. Toga dana, 1. siječnja 1992. dana zauzeli su samo Novigrad i nekoliko okolnih sela.

Idući dan, 2. siječnja potpisan je u Sarajevu Vencov plan o prekidu vatre na kopnu moru i zraku koji je stupio na snagu 3. siječnja 1992. sporazum su potpisali srpski general Andrija Rašeta i hrvatski ministar obrane Gojko Šušak, uz posredovanje izaslanika glavnog tajnika UN-a Cyrusa Vancea. U tom trenutku Srbi su držali 26,5 posto ukupnog kopnenog teritorija Hrvatske. Na temelju potpisanog sporazuma Vance je 3. siječnja otputovao iz Beograda u New York gdje je glavnom tajniku UN-a Butrosu Butrosu Ghaliju podnio izvješće o raspoređivanju 10.000 vojnika, policajaca i promatrača (Unprofor) u tri područja; Istočnoj Slavoniji i Baranji, u Zapadnoj Slavoniji i u Krajini.

Ovo je bila velika diplomatska pobjeda Predsjednika Tuđmana, a Milošević ga je potpisao vjerujući kako će ta područja ostati zauvijek u srpskim rukama, a on će se moći prebaciti na rat u Bosni i Hercegovini. Predsjednik samoproglašene republike Srpske Krajine Milan Babić sporazum nije prihvatio zato što je u njemu pisalo kako ti krajevi ostaju dio Hrvatske države. Milošević je shvatio kako je Hrvatska vojska dovoljno ojačala da može potpuno osloboditi Zapadnu Slavoniju, a nakon toga i Krajinu, stoga što su Hrvati i Muslimani u BIH već raspolagali s oko 100.000 naoružanih ljudi pa je JNA morala i tu držati toliko vojnika i nije mogla značajnije krenuti u pomoć Zapadnoj Slavoniji. Radi toga je 27. veljače dužim političkim pritiscima smijenio neposlušnog Milana Babića i postavio Gorana Hađića.

Na osnovi dogovora iz Sarajeva JNA je prihvatila povlačenje iz Hrvatske. U tom je trenutku JNA imala u Hrvatskoj oko 90.000 vojnika (redovni i rezervisti), 900 tenkova, 700 oklopnjaka, 1.200 topničkih cijevi i drugog oruđa. Na okupiranom su području ostale lokalne srpske jedinice i paravojne postrojbe iz Srbije pod zaštitom 10.000 pripadnika Unprofora. Unprofor se raspoređuje u ožujku i travnju 1992. godine, te se pješaštvo zaraćenih snaga mora povući 5 km, a topništvo 120 mm na 20 km i dalje.
 

Kraj