Tihomir Čuljak
5. prosinca
Novi veliki napad JNA pokreće 5. prosinca cijelom linijom obrane.
Snage obrane grada su;
- 106. br. HV ;
- 130. br. HV ;
- 135. br. HV;
- samostalna bojna (bivši SNO) ;
- PU Osijek + SJP;
- postrojba PP Beli Manastir (jačina satnije);
- inženjerija (satnija 106. brigade + satnija HŽ + pripadnici NZ i CZ);
- topništvo (MAD 1.OZ, MAD 106. brigade HV);
- protuzračna obrana (2 bitnice PZO 106. br HV, 62. LARD(Laki artiljerijsko-raketni divizion protuzračne obrane koji se sastoji najčešće od dvije bitnice topova od 20-57mm i jedne bitnice raketnih sustava, a mogu biti i dvije do četiri mješovite topničko-raketne bitnice.) PZO 1.OZ i trb PZO PU);
- služba osmatranja i prisluškivanja i satnija ZmiN-a; (služba osmatranja i prisluškivanja)
- KB Osijek i stacionar saniteta 106 brigade HV;
Dodatnim radovima 106. br. ZNG sa svojom inženjerijskom postrojbom Nemetin je dodatno utvrđen. (Uz pomoć poduzeća, mjesnih zajednice i jedinice Narodne zaštite linije oko čitavog Osijeka se dodatno fortifikacijski uređuju od 30. studenog do 9. prosinca angažiranjem oko 130 pripadnika postrojbi i pripadnika Narodne zaštite.)
Vodovi iz 1. satnije(Sjenjak) 2. bojne, te iz 3. bojne (Sveti Rok i Filipovica) drže položaje u šumi Rosinjača. U Antunovcu većinu položaja drži Zagrebačka 101. brigada, a branitelji iz Antunovca i industrijske četvrti odlaze na odmor u pozadinu.
Kada su četnici i JNA 5. prosinca krenuli u veliki napad na cijelu južnu i istočnu stranu Osijeka jedna oklopno mehanizirana kolona podržana satnijom pješadije krenula je iz Sarvaša u napad prema Nemetinu. Druga je krenula iz Klise prema Saponiji. Iz Starog Tenja je treća kolona krenula na Novo Tenje. Četvrta kolona je iz Novog Seleša krenula prema južnom ulasku u Antunovac. Peta kolona je iz Starog Tenja krenula poljskim putem prema centru Antunovca, pri čemu su skrenuli desno prema šumi Rosinjača. U ovome napadu na cijelu južnu crtu obrane Osijeka sudjelovale su snažne oklopno-mehanizirane postrojbe JNA potpomognute pješačkim brigadama, snagama TO s okupiranih područja, te mobiliziranim postrojbama iz Vojvodine u kojima su bili i prisilno mobilizirani Hrvati i Mađari.
Napad na Nemetin počeo je 5.12. 1991. u 8.27. po vrlo hladnom jutru. Vrlo jaka topnička priprema srbo -četničke vojske po cijeloj crti i po dubini i širini, trajala je skoro sat vremena, a onda je sve utihnulo nakon čega su krenuli tenkovi i pješadija.
Kod Nemetina crtu brani 1. satnija i jedna smjena prateće satnije 1./106. br. HV istočno od grada Osijeka prema Sarvašu i Klisi. Iz pravca Sarvaša uslijedio je napad oklopno-mehanizirane postrojbe, a iz pravca Klise pješački napad. Položaje Lugarnica, Saponija i Kolektor drži vod Gorana Bokića. Položaj Vikendica je držao Ivo Lukić-Učo, položaj Nivete i Podvožnjaka Davor Pinter, a položaj Čita je držao Zdravko Grnja.
Za kompletnu obranu Nemetina bio je odgovoran zapovjednik satnije Zlatko Boras.
Nakon topničke pripreme JNA je krenula s 12 oklopnjaka, desetak tenkova i oko 300 vojnika na širini od 2 i pol kilometra. U prvom naletu napad je najjači na pravcu Lugarnica -Vikendice, ali i na sve naše položaje u Nemetinu.
Naše bitnice minobacača 60 mm djeluju bez prestanka po crti bojišta, a u borbu se ubacuju i dva tek pristigla minobacača 82 mm, s kojima sam barata i djeluje zamjenik zapovjednika pratećeg voda Dragutin Jajetić i računač Željko Trajber. Na samoj cesti obrane kod zadnje kuće na Vikendicama borbena grupa iz sastava Pratećeg voda 1.pb.106. brg. s protuoklopnim BST 82 mm, zapovjednik Ivica Šaka čeka prvi tenk iza okuke iz pravca Sarvaša koji nadolazi. Čim je izašao iza okuke BST ga pogađa, ali ga je samo okrznuo, te on staje. Druga granata ga pogađa, nakon čega dolazi i drugi tenk kojega također BST pogađa i on staje.
U tom trenutku dio branitelje se po zapovijedi počeo povlačiti, ali dolazi pomoć voda sa odmora iz 1. ps. 1.pb. Dolazi i kamion s oko 25 ljudi koji idu u pravcu položaja Vikendice gdje nikada nisu bili, te zauzimaju položaje. Na čelu im je zapovjednik 1. satnije 1.pb. Miljenko Vrgoč, a pred dolazak na samu c/b kamion pogađa jaka mitraljeska vatra iz neprijateljskog oklopa s pruge. Pri tome su četvorica teže i lakše ranjeni ali ostatak juriša i vraća naše položaje. Za njima se vraćaju i oni koji su se počeli povlačiti. Vrgoč je u pomoć došao s ljudima koji su dan ranije sa smjene otišli na odmor, te ih je morao skupiti po Višnjevcu i Retfali.
Tik uz prvu crtu je bio raspoređen i protu-zrakoplovni top ORLIKON 20 mm iz sastava Pratećeg voda, koji je pogođen i uništen od strane neprijateljskog tenka s pruge, a na taj tenk djeluje BST top 82 mm s krova Saponije odakle ga Ante Gelo precizno pogađa i neutralizira ga. S krova je mogao vidjeti tenkove koji se radi kukuruza s tla nisu mogli vidjeti. Pogođen je i neprijateljski BVP, a taj tenk i BVP su na kraju dana zarobljeni. Tada prestaje nadiranje neprijatelja prema punktu Čita koji je taj tenk uništio, a pješadija JNA ga je skoro zauzela. U tom nisu uspjeli zahvaljujući braniteljima koji su ostali na punktu i borili se unatoč teškim gubitcima.
Čim je neprijateljsko topništvo počelo djelovati odgovara i naša minobacačka bitnica. Odmah počinju padati haubičke granate i po njihovom položaju iz pravca Sarvaša, Baranje i pravca Klise. Unatoč tome naša bitnica pucaju cijelo dopodne, pri čemu im je pogođen jedan rov i uništen minobacač. Dobivaju informaciju kako je neprijatelj zauzeo naš najistureniji pješački položaj Čita, te po zapovjedi djeluju po tom položaju. Od minobacačkih granata protivnički BVP-ovi se prevrću, a iz njih izlazi pješadija koja se sastojala od mobiliziranih vojnika iz BIH i Vojvodine. Među njima je bilo dosta Mađara i Hrvata, a zapovjednici su bili Srbi koji su ih držali na nišanu kako ne bi pobjegli.
U tijeku borbe minobacačlije su dobili direktan pogodak u rov i uništen je jedan minobacač 120 mm. Pogodila ga je haubica 105 mm ali nitko nije stradao jer je taj dan bila smjena i ljudi koji su trebali biti u tom rovu su kasnili na smjenu. Nakon konsolidacije obrane i uvođenjem pričuve kompletna 1. bojna prelazi u protunapad i vraća sve položaje prve crte obrane.
Tada u Nemetin dolazi i zapovjednik 1. bojne Ivan Šoltić do položaja Vikendice gdje preuzima ranjenike i vozi ih u bolnicu. I logistički vod stalno dovozi sredstva, opremu, mine, oružje i sve što je potrebno.
Istovremeno, na drugom pravcu kod Saponije i nadvožnjaka, s krova Saponije zapovijednik Merkaš zapovijeda postrojbama na nadvožnjaku na koje nadire neprijatelj uz pomoć oklopa i oko 300 pješaka. Zapovijedanje je moguće zahvaljujući tom što je odjeljenje veze uspostavilo žičanu vezu između svih položaja, te ju stalno održavaju krpanjem žica, a imali su i motorole.
Oko podneva zapovjednik 1. bojne Ivan Šoltić u borbu uvodi svu pričuvu, a za novog zapovjednika obrane Nemetina imenuje zapovjednika 4 satnije Ivana Majhena. Zapovjednik Ivan Majhen po dolasku uvodi dijelove 2.ps.1.pb. u obranu Saponije i Nadvožnjaka šaljući zapovjednika voda iz 2.ps . 1.pb. Zlatka Svobodu s 40 pripadnika voda i tri minobacača 60 milimetara i s 10 tek pristiglih sanduka mina 60 mm da ojačaju obranu i raspored postrojbe na nadvožnjaku. Njihov dolazak ojačava redove branitelja a minobacači siju smrt među pješadijom neprijatelja. S krova Saponije uz pomoć iz BST desetine, zapovjednik položaja Saponija i Nadvožnjak Slavko Merkaš i dočasnik Klasiček izravno otvaraju neprekidnu minobacačku vatru po BVP i pješadiji neprijatelja u vozilima i uz cestu, zaustavljajući ih preciznim minobacačkim pogotcima i kišom mina, tako dajući mogućnost onima iz rovova žešće djelovanje po neprijatelju koji dolaze iz pravca Klise i Tenja, kroz voćnjak i cestom. Uz postrojbe 1.i 2. ps. Šoltićeve 1.pb. u borbi s nadvožnjaka sudjeluje i jedna satnija i prateći vod iz Pancičeve 2.pb., pod zapovjedništvom Mire Tomljenovića. Tu se vode teške višesatne pješačke borbe i neprijatelju nanose teški gubitci, nakon čega je napad u popodnevnim satima slomljen i zaustavljen.
U popodnevnim satima oko 15, 30 neprijatelj još jednom pokušava napadom proći iz pravca Sarvaša na c/b Lugarnice -Vikendice, pri čemu pogiba zapovjednik voda na Vikendicama iz 3.ps .1.pb, Pavo Suvalj pri tom zadnjem neprijateljskom pokušaju proboja. Do tada je crta obrane ojačana i nema prolaska, a top MT 12 100 mm djeluje s tri protuoklopne granate po dubini te zaustavlja i taj pokušaj proboja oklopnjaka.
U večernjim satima, uz pomoć raketne desetine kojom je zapovijedao Iko Krolo izvučena su tijela poginulih branitelja na punktu Čita. Izvukli su ih pripadnici 3.ps.1.pb. uz kordinaciju i zapovijedanje pomoćnika bojne za obavještajne poslove Branka Reinera Kompe. Dok su ih izvlačili na protivnike se dijelovalo raketama ručne izrade u Vodovodu. Ove rakete su imale dužinu od 1 m, s lanserom od 4 m, bile su punjene čavlima i šarafima, a daljina djelovanja je bila 1,5 km.
U bitci za Nemetin ključni trenutak je bio kad je naša obrana popustila, a u ispomoć dolazi satnija zapovjednika Miljenka Vrgoča i dozapovjednika Slavka Merkaša, te prateći vod 1. bojne zapovjednika Miroslava Jularića. Dolaskom pojačanja, situacija na bojištu se mijenja i stabilizira c/o u našu korist, te se neprijatelj odbacuje na početne položaje. Tijekom protunapada uništeno je ili onesposobljeno više neprijateljskih oklopnih vozila, zarobljena je jedna trocjevna bova, te je
zaustavljen napad neprijatelja iz pravca Sarvaša. Napad neprijatelja nije uspio zahvaljujući hrabrim i odlučnim braniteljima koji su uspjeli u cjelodnevnoj borbi odbiti sve napade, osobito onima koji su se uspjeli u kratkom vremenu iz pripreme i odmora probiti iz Višnjevca i Retfale, te prijeći 12 kilometara dok je po gradu djelovala snažna topnička i minobacačka vatra. Zaslugu za obranu ima i činjenica da su postojale visoke taktičke točke na skladištima Saponije i nadvožnjaka odakle su se vidjeli svi neprijateljski položaji, te se protivnički tenkovi i pješadija nisu mogli neprimjetno kroz kukuruze i šikare privući našim položajima. Pomogla je i činjenica da se jutarnja magla rano digla pa su branitelji mogli vidjeti tenkove u nadiranju.
U ovoj borbi su uočene teškoće u zapovijedanju topničkim divizijunom, te se on idućih dana dijeli na dva divizijuna, jedan za podršku s minobacačima, topovima B1 i samohotkama, a drugi za protuoklop s dvije baterije topova MT12 i maljutkama.
Toga dana u borbama 1. bojna bilježi 6 poginulih i 15 ranjenih vojnika. Najaviše poginulih je na položaju Čita koje drži vod Gerila iz MZ Šandor Petefi kojim zapovijeda Ivica Rotim i Zlatko Slišković gdje su poginuli Željko Ivanović, Zlatko Vukasović, Goran Reščić i Damir Šustić.
Nakon uspješne obrane Nemetina oko njega je do kraja godine bilo niz manjih bojnih djelovanja i ''puškaranja'', poglavito uporabom snajpera, ali crta bojišnice je bila stabilna i ostala nepromijenjena. Nakon ove bitke zapovjednik obrane Nemetina postaje Ivo Lučič Učo.
Istovremeno sa napadom na Nemetin počeo je napad i na Novo Tenje.
Snažni napad na sve južne i istočne položaje obrane Osijeka počinje pred jutro. Pojačana topnička vatra na Novo Tenje je počela već predveče, 4. prosinca, na Novo Tenje, Tufek, Policer, Antunovac, ali i kotu Drvaruša na kojoj nisu postojali naši položaji. Od te topničke vatre u Novoj Tenji te večeri imaju gubitke od desetak ranjenih i četiri poginula. Samostalna Tenjska satnija je do toga trenutka porasla na 170 ljudi. U tom trenutku satniji je pomagao i vod sportske satnije s oko 30 vojnika. U jutarnjim satima počinje siloviti napad na sve crte obrane Tenja i satnija pruža snažan otpor kombiniranom napadu 20 tenkova, 15 transportera i oko 1000 pješaka. Tenkovi napreduju ulicama i vrtovima iz pravca Starog Tenja, ali i s lijeve stare iz pravca stare ciglane koja se nalazi bočno 600 metara istočno od Tenje. Tenkove na ciglani se moglo gađati BST-om s položaja General, ali njega tamo nije bilo, a mogli su ih gađati i maljutkaši s Poljoprivrednog fakulteta, ali su i oni taj dan bili na drugoj lokaciji.
Tenjska satnija je do tada uspostavila dvostruku vezu do svih položaja. Radi svakodnevnih borbi u Tenje je često dalazilo sanitetsko vozilo 106. brigade s doktorima Hrvojem Lukačevićem, Romanom Pavićem i Slavenom Pavićem. Pri jednom takvom dolasku vozilo je naletjelo na minu te je dr. Slaven Pavić ranjen.
Ogorčene borbe se vode cijeli dan, a od branitelja su poginuli Božo Čutunić, Željko Ćuti i Lucijano Cvijanović-Luka, dok je tridesetak vojnika ranjeno. Neprijatelju su naneseni teški gubitci: 60-ak poginulih, oko 140 ranjenih, 3 uništena tenka, 1 oklopni transporter, a 7 tenkova onesposobljeno je u minskim poljima. Poslije podne zapovjednik obrane Tenja pokušava uspostaviti kontakt s položajima na Rosinjači, ali ne uspijeva. Nije znao kako su Rosinjača i Antunovac već pali, te šalje grupu izviđača kroz kukuruze prema 750 metara udaljenoj šumi Rosinjača. Izviđači nalaze praznu šumu te to javljaju svom zapovjedniku. On shvaća kako bi Tenje moglo biti opkoljeno. Od protuoklopnih sredstava sve je bilo utrošeno te satniji prijeti opkoljavanje zbog čega je satnija prinuđena povući se iz Tenje.
Nakon pada Ernestinova na liniji od položaja Policera prema Brijestu postavljena su 4 protuoklopna topa pod zapovjedništvom Dražena Galovića, na položajima "vrapci" ali oni su imali dobar pogled samo 2 km ispred sebe do kote Drvaruša. Zadatak im je bio spriječiti proboj tenkova iz Tenja i šume Rosinjača prema Osijeku. Zapadno od kote Drvaruša kukuruzi su se prostirali do Josipin Dvora, a istočno se nalazila manja parcela kukuruza do sjeverne strane šume Rosinjača, te radi toga topnici nisu mogli vidjeti dalje od Drvaruše, a nisu vidjeli ni prostor oko Rosinjače. Prilikom napada na Rosinjaču tenkove su mogli čuti kao buku u daljini, ali ne i vidjeti. Dan prije napada 4. 12. Galović je sa zapovjednikom 1. voda 2.satnije (Knez Domagoj) Hrvojem Čuljkom koji je držao položaj iza Rosinjače otišao na taj položaj do kojeg je bila povučena telefonska veza, te su ušli u Rosinjaču do naših položaja u šumi. Došli su do rova dubokog pola metra i savjetovali vojnike da se povuku na neki povišeni položaj. Oni su im odgovorili kako je ovo previše glup položaj da bi ga četnici napadali, te su tu sigurni. Nisu shvaćali kako JNA, ako krene na Antunovac ne može iza sebe ostaviti neku našu jaču borbenu grupu u blizini puta kojim idu u napad, kako im ta grupa ne bi presjekla put iza leđa i napali ih odostraga. Dražen Galović i Hrvoje Čuljak su otišli pedesetak metara naprijed do ruba šume, prošli su kroz parcelu kukuruza od oko 200 metara ispred i došli na povišeni položaj ispred kojeg je bila čistina s koje se vidi poljski put Tenje - Antunovac. Galović je odlučio idući dan tu uz rub kukuruza postavi svoje topničke izviđače i do njih povući telefonsku liniju koju bi provukao do telefonske linije koja je bila povučena do položaja koju je držao 1. vod 2. satnije 2. bojne. Međutim, bilo je kasno. Slijedeći dan Rosinjača je pala.
Kada je u rano jutro krenuo snažni topnički napad na sve položaje u šumi Rosinjača granate su se aktivirale na krošnjama drveća, te su kosile sve ispod sebe. Radi toga se vojnici ispod nisu mogli kretati. U Rosinjači je bio smješten vod iz 1. satnija 2. bojne 106. br. HV (Sjenjak) na istočnom dijelu šume, te 2 voda iz 3. bojne 106. br. HV (Sveti Rok, Filipovica i Bosutsko naselje koji su se izmjenjivali) – centralni i zapadni dio šume Rosinjača. Ukupno je na liniji od oko 550 metara bilo oko pedesetak vojnika. Branitelji 1. satnije 2. bojne (Sjenjak) s lijeve strane šume su se povukli čim su shvatili kako se ne mogu boriti protiv oklopa koji dolazi kroz kukuruze, pri čemu su od gelera imali nekolicinu ranjenika. Dok je trajao minobacački napad s desne strane šume je došao oklopnjak koji je Pam-om gađao uzduž rova, a od naprijed je napala pješadija, te se radi vate s dvije stane branitelji nisu mogli braniti. Radi topničke vatre po krošnjama drveća vojnici se nisu mogli slobodno kretati, a nije bilo ni zajedničkog zapovjednika koji bi im to naredio. Svaki vod je imao svog zapovjednika, te nitko nije zapovijedao čitavim položajem. I vojnici iz sredine šume su se uspjeli izvući prema Tufeku, dok ih je 16 smješteno uz desni rub šume poginulo. Da je među njima bio neki borbeno iskusan zapovjednik odjeljenja ili voda otporan na stres i dovoljno autoritativan mogao ih je prisiliti da unatoč snažnoj paljbi s boka, odnaprijed i odozgo iskoče iz rovova, te se prebacivanjem od drveta do drveta povuku prema nazad, ali na žalost tu takvog zapovjednika nije bilo.
Postrojbe raspoređene po dubini prihvatili su branitelje koji su se povlačili do položaja iza šume, koju je držao 1. vod 2. satnije, te dalje prema Tufeku kojeg u tom trenutku drži 3. vod 2, satnije iz MZ Croatia kojim zapovijeda Željko Gajić. Iz zapovjedništva 2. bojne je poslan Rebin inženjerijski vod u protunapad. Od Tufeka su krenuli rubom kukuruza te su na prednjem rubu velike table kukuruza zalegli u plitki zarasli kanal gdje su se rasporedili kako bi mogli djelovati na protivnika, ako bi krenuo u opkoljavanje Tenja. Tu su ležali do mraka nakon čega su se povukli.
U napadu na Rosinjaču pretpostavlja se kako je neprijatelj na prilazima šumi Rosinjača s juga imao dva oklopno – mehanizirana voda, te oko 70 pripadnika pobunjenih Srba iz TO Tenja potpomognutih vodom Belih orlova.
Uzroka pada ovog položaja ima više.
Šumu Rosinjača držala su tri voda iz dvije različite bojne 106. brigade bez zajedničkog zapovjednika. Pojačano držanje ove šume zapovjedio je zapovjednik OZ Osijek Karlo Gorinšek, što je zapovjednik 106. brigade Eduard Bakarec proslijedio na 2. bojnu i 5. bojnu. Bakarec je u Gorinšeku vidio velikog vojnog stručnjaka i o njegovim zapovjednima nije puno razmišljao, već ih je samo spuštao na niže postrojbe. A sam nije imao običaj povremeno odlaziti na obilazak trena kako bi vidio stvarno stanje na bojištu. Isto tako postupio je i zapovjednik 3. bojne Želimir Meštrović. Svi koji su u JNA pažljivo pratili obuku znali su kako se u depresijama drže minobacačke i haubičke postrojbe, kako bi ih neprijatelj teže uočio, a kako se protuoklopne i protupješačke postrojbe drže na povišenim kotama.
Vojnici su u Rosinjaču upućeni kako bi se dobro ukopali, spriječili opkoljavanje Tenja s desne strane, te spriječili komunikaciju poljskim putem između Tenja i Antunovca. Ovaj zadatak oni nisu mogli izvršiti zato što je ispred šume i lijevo od nje bio visoki neobrani kukuruz, te oni poljski put ispred nisu mogli ni vidjeli. Kukuruz je bio i lijevo od njih tako da su od Tenja vidjeli samo krovove kuća. Ukopati su se mogli samo plitko zato što je na pola metra izbijala podzemna voda. Tenkove koji bi pokušali proći pokraj njih na samo 100 metara udaljenosti mogli bi čuti, ali ne i vidjeti. Vojnici iz 3. bojne su svaki dan dolazili na Rosinjaču kamionima do Josipin Dvor, odakle su pješke išli do šume Rosinjača. Pri tome su svaki dan prolazili povišenu kotu Drvaruša i nije im palo na pamet da se tu trebaju ukopati. Dobili su zapovijed za držanje šume i zapovijedi su se slijepo držali, ne razmišljajući o vlastitom životu. Pobijedio ih je „general kukuruz” o kojem nisu ni razmišljali. A taj „general” se kao i kod Ernestinova 15 dana ranije pokazao kao vrlo opak protivnik. Protivnik kojeg ne možeš vidjeti ni na topografskim kartama niti na avio snimkama. Možeš ga uočiti jedino zapovjednim izviđanjem, što u Osječkoj operativnoj zoni nisu imali običaj raditi.
Nakon pada Rosinjače krenuo je napad JNA i na Antunovac. Ključna točka za obranu Antunovca sa juga i sjevera je bila kota Drvaruša koja se nalazi istočno od Antunovca 600 metara zapadno od depresije Rosinjska bara. Udaljenost Drvaruše od puta prema Antunovcu je 1 km na jug, do samog Antunovca kao i do pustare Josipin Dvor udaljenost je oko 2 km. Kota Drvaruša s nadmorskom visinom 91,5 je oko 3 metra viša od Rosinjske bare i ispred nje je bilo polje polegle pšenice, te se s tog mjesta odlično vidjela prtena cesta od Tenja prema centru Antunovca, kojim su tenkovi JNA išli prema Antunovcu, a i prednji desni rub šume Rosinjača. Ovaj poljski put s nadmorskom visinom 90 metara odlično se vidio s Drvaruše, a odlično se vidjela i 3 km udaljena cesta Orlovnjak - Stari Orlovnjak s nadmorskom visinom 89 metara, kojim su se kretala vozila na putu prema Novom Selešu. Dobro ukopana dva BST-a na ovom mjestu mogli su spriječiti prolazak tenkova ovim putem prema Antunovcu, kao i prema Rosinjači, a dobro ukopano odjeljenje maljutkaša moglo je spriječiti i kretanje cestom Orlovnjak – Stari Orlovnjak. Međutim, na ovoj lokaciji nije bilo nikoga. Tu je bila linija dodira između 106. brigade i 130. brigade, a zonu podjele odgovornosti upravo na ovom mjestu mogao je odrediti samo zapovjednik OZ Osijek Karlo Gorinšek.
Kako na koti Drvaruša nije postojao utvrđeni punkt veći dio tenkovske kolone JNA je prošao pokraj Rosinjače i kote Drvaruša, te kroz kukuruze krenuo prema farmi Josipin Dvor, između Josipin Dvora i područja polja Jakovale čime su zaobišli pustaru Široko polje, te su skrenuli prema Antunovcu sa sjeverne strane, uz prugu. Josipin Dvor je držala mala grupa s Brijesta, okružena kukuruzom, bez protuoklopnog oružja, pa su se povukli u Brijest gdje je bila smještena bitnica samohodki koja radi kukuruza nije mogla djelovati prema srpskim tenkovima.
Topnički napad JNA i pobunjenih Srba na Antunovac i Ivanovac započeo je u 8,30 sati nakon kojeg je uslijedio žestoki tenkovsko-pješački napad njihovih postrojbi (12. pmbr, 505. mtbr iz Zemuna, 1/544. mtbr iz Šapca i 126. lpbr) iz smjera Orlovnjaka, Tenje i Novog Seleša. Snage napada podržavao je divizijun 16. map-a. Istovremeno je iz Ernestinova započeo i napad na Divoš, selo koje su branili pripadnici jedne satnije iz sastava 3. bojne 130. brigade HV-a i 1. satnije 3. bojne 132. brigade HV-a. JNA i pobunjeni Srbi otvorili su istovremeno snažnu topničku vatru i po Paulin Dvoru, Hrastinu i Vladislavcima, s ciljem premještanja težišta obrane snaga 101. brigade HV-a, kako bi lakše zauzeli Antunovac. Branitelji su očekivali napad iz Novog Seleša prema kojem su bila postavljena minska polja po asfaltnoj cesti i raspoređena skromna oruđa za protuoklopni boj, a tenkovi JNA krenuli su u napad cestom prema položajima 3. bojne 101. brigade HV-a koja je branila južni dio Antunovca.
Nakon pada Rosinjače, prema sjevernoj strani Antunovca kretalo se šest tenkova koji su, probijajući se kroz kukuruze između Josipin Dvora i Jakovale ušli u Antunovac sa sjevera. Prva dva tenka nagazila su na postavljene mine, te su se na kratko vratili. Uskoro se pregrupiraju, uklanjaju mine, te kreću u novi napad. Zagrebački branitelji iz 1.bojne 101. brigade sa vrlo malo borbenog iskustva i malo protuoklopnih sredstava nisu očekivali napad sa boka, te se povlače kroz polje prema Čepinu i Briješću, kako ne bi bili opkoljeni, a kako nisu imali vezu o tome nisu obavijestili zapovjedništvo 2. bojne 101. brigade koja je branila položaje prema istoku. Kako snažnijeg otpora nije bilo, pogotovo protuoklopnim oruđima tenkovi u pratnji pješaštva uspjeli su se probiti oko kilometar duboko u područje Antunovca. Istodobno su snage JNA i pobunjenih Srba krenule u tenkovsko-pješački napad iz smjera Novog Seleša, čime je položaj branitelja u Antunovcu bio izrazito otežan. Zbog prekida veze s 3. satnijom 1. bojne, Zapovjedništvo 2. bojne nije znalo što se događa na lijevom krilu obrane, tako da je ostalo iznenađeno prodorom kolone tenkova JNA kroz obrambeni raspored navedene satnije i napadom na lijevi bok obrambenog rasporeda snaga 2. satnije 2. bojne. Uslijed nailaska neprijateljskih tenkova, u nemogućnosti da im se suprotstave oruđima za protuoklopni boj, oko 10,00 sati pripadnici 1. satnije 2. bojne, koja je netom prije poslana kao ojačanje 2. satniji, izloženi jakoj vatri pješaštva i strojnica tenkova povlače se na pričuvne položaje kod škole u Antunovcu. Saznavši za to, zapovjednik 2. bojne zapovjedio im je da se vrate na položaje koje su napustili, što su oni i učinili. No, kako nisu imali čime zaustaviti tenkove, pripadnici 1. satnije ponovno su se povukli prema raskrižju željezničke pruge u selu. U pomoć suborcima u Antunovcu zapovjednik 2. bojne poslao je i 3. satniju čiji se pripadnici zbog jake tenkovske vatre neprijatelja nisu uspjeli probiti do prve crte obrane. Tešku situaciju boja za Antunovac otežavao je, usprkos stalnim obećanjima, izostanak topničke i PO potpore brigada iz OZ Osijek, te nedostatak oruđa za PO boj. Oko 10,00 sati iz Čepina pripadnici 2. bojne 130. brigade HV-a kamionima su dovezli i ostavili dva BsT-a, koja nisu postavljena na paljbeni položaj niti je za njih bilo posluge i granata, tako da od njih nije bilo nikakve koristi tijekom bojnih djelovanja. Iz Ivanovca je oko 12,30 sati, stiglo nekoliko pripadnika 132. brigade HV-a Našice sa samo dvije “ose”, koji su se ubrzo po dolasku vratili natrag. U nedostatku oruđa za protuoklopni boj, podršku postrojbama 2. bojne u Antunovcu davao je Prateći vod 2. bojne, koji je tijekom bojnih djelovanja ispalio oko 140 granata iz minobacača 82 mm.
Dok tenkovi ulaze u Antunovac sa sjevera druga kolona vrši tenkovski napad na isturene punktove 1. satnije 3. bojne 130. br. HV postavljene prema Novom Selešu, te se oni izvlače prema centru Antunovca i prema Ivanovcu. Iako su izvršena zaprečavanja MeS-om po asfaltnoj cesti, tenkovi M-84 prolaze kroz zapreku bez ikakvih poteškoća i uz kontinuiranu paljbu po braniteljima polako napreduju. Cesta kojom su išli tenkovi bila je s obje strane okružena kukuruzima i obrana se mogla temeljiti samo na jakoj protuoklopnoj pješačkoj postrojbi smještenoj na samoj cesti.
Zbog prodora neprijateljskih snaga u selo, zapovjednik 2. bojne zapovjedio je svojim snagama povlačenje iz Antunovca, netom prije okruženja. Zahvaljujući dvanaestorici domaćih ljudi, koji su bili ostali u selu zajedno se borit, i koji su poznavali kuda vodi svaki odvodni kanal, svi su se pripadnici 1. i 2. satnije 2. bojne uspješno izvukli u područje Ivanovca, Čepina i Briješća.
U obrani Antunovca se nalazio samo manji dio vojnika iz Antunovca zato što je zapovjednik 130. brigade Nikola Huđin nekoliko dana ranije njihovu satniju poslao na odmor u Vladislavce, sa čepinskom satnijom. Tijekom napada Antunovački branitelji su zvali zapovjednika 2. čepinske bojne 130. brigade Slobodana Tolja u pomoć, ali je to, prema izjavi Slobodana Tolja, zapovjednik brigade Nikola Huđin zabranio. Unatoč tome Tolj je samoinicijativno uspio poslati jednu satniju u Antunovac, ali se sa strane Ivanovca više nije moglo ući. Antunovac je već pao. Tek nakon ove očite greške zapovjednik 130. brigade Nikola Huđin je u tišini smijenjen, a zapovjednik 130. brigade postaje Živko Mijić.
U popodnevnim satima 5. prosinca 1991. snage JNA i pobunjenih Srba zauzimaju Antunovac, čime je prestala organizirana obrana hrvatskih snaga. Time se crta obrane pomiče na lijevom krilu od Kolođvara (tt 90) – Ivanovački salaš – groblje u Ivanovcu – tt 87 – uz cestu (za Ivanovac) do trafostanice na cesti Divoš – Antunovac. Radi osiguranja prve crte obrane i kako bi spriječio daljnji proboj tenkova JNA na tom smjeru, zapovjednik 2. bojne 101. brigade zapovjedio je miniranje i dodatno zaprječivanje protutenkovskim zaprekama na dijelu ceste prema Ivanovcu, od križanja. Navečer, u Paulin Dvor stižu pripadnici 130. brigade koji zamjenjuju premorene pripadnike 101. brigade.
Dok se 101. brigada povlačila prema Ivanovcu za njima su išli tenkovi JNA koji su se rasporedili prema Ivanovcu.
Kasno poslije podne jedna grupa iz specijalne policije pod zapovjedništvom Zdravka Nalija koja je branila Brijest s autom je došla do centra Antunovca koji je bio potpuno prazan, a JNA tenkove nisu ni vidjeli zato što su oni otišli na rub sela prema Ivanovcu. Iz Osijeka je u Antunovac s jednim autom ušla i grupa izviđača 1. bojne s Krešimirom Lekićem koji je po centru sela počeo skupljati puške koje su odbacili pripadnici 101. brigade. Zatim je u Antunovac od pravca Josipin dvora uz prugu ušla i jedna satnija 3. bojne 106. brigade s industrijske četvrti od oko 130 ljudi sa zapovjednikom Zvonkom Čuturom. Raspoređeni u strijelce išli su istočno od glavne ceste te do centra sela nisu nikoga vidjeli. Kada su došli do škole u kojoj je bilo zapovjedništvo sela na njih je grupa tenkova koji su se nalazili na rubu sela sa strane Seleša otvorila snažnu vatru granatama i pamovima, nakon čega su se, prema izjavi zapovjednika satnije Zvonka Čuture počeli povlačiti kako ne bi bili opkoljeni.
Nakon pada Antunovca utvrđena je linija u selu Ivanovcu koje nije palo zahvaljujući četničkoj taktici i sreći. Četnici nisu mogli vršiti duboke prodore zato što su imali običaj svako osvojeno selo najprije dva dana pljačkati, pa tek nakon toga kretati u daljnji prodor. Sreća je što su seljaci početkom godine oko ovog sela prema Antunovcu, trafostanici i Divošu na većini manjih parcela posadili pšenicu, a ne kukuruz, pa su branitelji iz Ivanovca barem ponegdje imali dobar pogled ispred sebe, te im tenkovi nisu mogli kroz kukuruze doći do položaja.
Nakon zauzimanja Antunovca srpski snajperisti su s trafostanice vidjeli cijelu glavnu ulicu Ivanovcu uzduž, te su precizno sprječavali kretanje kroz selo. Mjesecima kasnije su odavde gađali su i sprovode poginulih branitelja.
U ovoj bitci u samom Antunovcu poginulo je 8 vojnika, 11 je ranjeno, 2 su nestala iz 130. br. HV. 106. brigada je imala 2 poginula i 4 ranjena pripadnika., dok je 160. br. HV imala 1 poginulog i 3 ranjena. Na cijeloj crti obrane grada Osijeka tog 5. prosinca 1991. godine poginuo je 31 branitelj 101., 130., 135., 160. i 106. brigade. Sljedećeg dana, iako nije bilo izravnih napada, položaji su granatirani cijelo vrijeme. Puno branitelja je ranjeno, te postrojba ima značajne gubitke u ljudstvu.
Nakon pada Antunovca u Zapovjedništvu OZ Osijek počinju shvaćati situaciju te zaključuju kako se za efikasniju obranu mjesta moramo dobro ukopati, kako na prednjem kraju tako i po dubini. Osobito je potrebno dobro se pripremiti za topničku pripremu na prednjem kraju, izgraditi skloništa i što manje ljudi imati na otvorenom, budući da je većina pripadnika poginula na otvorenom prilikom ulaska u sela. Zapovjedništvo obrane grada zaključuje kako obrana grada mora imati tri linije obrane na prednjem kraju s izgrađenim skloništima koja mogu omogućiti dovoljnom broju ljudi za neprekidan boravak po kiši i hladnoći. Također je vidljivo kako pričuva mora biti što bliže prednjem kraju kako bi njen izlazak na prvu crtu obrane bio u što kraćem vremenu, sa svom opremom i borbenom tehnikom. Nadalje, nakon ove bitke je zaključeno kako se u obrani svakog mjesta mora imati jedno zajedničko zapovjedništvo koje će koordinirati rad svih postrojbi, a ne da pojedine dijelove mjesta brane pojedine postrojbe sa strane koje ne znaju ni tko im je lijevo, a ni tko desno. Takvo zajedničko zapovjedništvo nije postojalo ni u Ernestinovu ni u Rosinjači.
Da su to u Operativnoj Zoni zaključili dok je JNA napadala Vukovar broj ranjenih i poginulih je mogao biti puno manji. Nova crta obrane uspostavlja se na pričuvnim položajima duž crte Kolođvar – Ivanovački salaš – Ivanovac – Rudine - Lateralni kanal – pustara Paulin Dvor.
Kada su se pripadnici tenjske satnije povukli iz Tenja među braniteljima je proširena informacija kako je linija obrane prema Klajnovoj ulici, gdje je grad najuži, na sredini Osijeka prazna. Na ovom dijelu linije većinu linija petnaestak dana ranije je držao 1. vod 2. satnije 2 bojne 106. brigade koji su imali bazu na stadionu. Ovaj vod je u borbama za Novi Seleš znatno oslabljen, a jedno odjeljenje je otišlo u prekomandu za inžinjeriju, te su dio linije po zapovjedni zapovjednika satnije Darka Fapalija zauzeli 3 i 4 vod 2. satnije pod zapovjedništvom Željka Gajića i Zorana Anića Doge. Još od jeseni 1991. godine među stanovništvom grada i okolnih mjesta je proširena i više puta ponavljana „informacija“ kako su JNA i četnici zauzeli Klajnovu ulicu (danas Trpimirovu) u Osijeku. Jednom prilikom je 1. vod 2. satnije 2. bojne 106. brigade sa stadiona čitav dan bio raspoređen u kanal uz cestu kod starog poljoprivrednog instituta kako bi spriječili eventualni helikopterski desant kod Elektroslavonije. Usporedno s takvim propagandističkim glasinama, vrlo brzo se raširilo i uvjeravanje kako će Osijek „sigurno biti prepolovljen na istočni i zapadni dio i to napadom padobranaca iz Niša“, a crta razdvajanja će biti duž Klajnove ulice. Takve dezinformacije koje su se stalno ponavljale na radio Novom Sadu bile su plasirane s ciljem pravljenja panike, širenja straha i urušavanja morala kod građana ali i vojske i policije.
Sličnu informaciju je mjesec dana ranije dobio i zapovjednik 1. voda 2 satnije 2. bojne Hrvoje Čuljak koji je bio smješten na stadionu, te je sa time bio upoznat i dozapovjednik satnije. Jedan vojnik iz voda je imao u Tenji rođaka kome je otac Srbin, a majka Hrvatica, te je preko Srije i Mađarske pobjegao iz Stare Tenje. U njegovoj je kući njegov otac s ostalim četnicima razgovarao o planu napada na Osijek po kojemu je “trebalo bušiti kuće u Tenji do naših položaja kako bi se što bolje pripremili za napad. Kad napadnu Novu Tenju, treba istovremeno napasti i šumu Rosinjača, te Antunovac. Kad osvoje Novu Tenju, napad treba produžiti prema Tufeku i Stadionskom naselju. Kad krenu prema Stadionskom naselju, grupa njihovih diverzanata treba, u odorama hrvatske garde, iz grada ući u naselje i s leđa napasti naše jedinice u povlačenju. Osvajanjem Stadionskog naselja, napad treba produžiti Klajnovom ulicom u cilju presijecanja Osijeka na dva dijela”. To je ispričao svom rođaku koji je to prenio svom zapovjedniku voda na stadionu, a i jednom časniku SIS-a. Tada je dozapovjednik satnije gardiste koji su pripremu imali po kućama oko stadiona povremeno slao u pripremu u Stadionsko naselje preko obilaznice gdje je živjelo dosta Srba. Dozapovjendik 2. satnije više puta je zapovjedio pretres cijeloga naselja južno od obilaznice u svrhu pronalaženja oružja. S civilima iz Narodne zaštite iskopao je rovove oko svih pustara i vikendica južno od Stadionskog naselja. U djelu Stadionskog naselja pokraj stare streljane nalazila se jedna parcela kukuruza uz cestu od Klajnove ulice prema južnoj obilaznici, te je zapovjednik voda civile iz tih kuća zamolio da pokose kukuruze koji su se tu nalazili, s tim da mogu kukuruze uzeti sebi. Te kukuruze su posadili zatvorenici osječkog kaznenog zatvora, a nekoliko dana kasnije predstavnik zatvora je došao u zapovjedništvo voda protestirati zapovjedniku voda Hrvoju Čuljku radi kukuruza koji su im ukradeni. Dozapovjednik 2. satnije je također odjeljenju koje je držalo Tufek i Logor zapovjedio da sruše kukuruz ispred položaja Logor prema Tenju kako bi s ovog položaja vidjeli cestu Osijek - Tenje.
Kada je pala Rosinjača dozapovjenik 2. satnije je krajem dana zapovjedio evakuaciju svih civila iz južnog dijela Stadionskog naselja. Nakon što su se povukli branitelji Tenja povukli su se i svi s Poljoprivrednog fakulteta, te Tufeka. Te večeri vod sa stadiona koji je nakon prethodnih borbi u Novom Selešu i nakon prelaska Rebinog odjeljenja u inženjeriju sa 127 vojnika spao na oko 70 zdravih vojnika, zauzeo je položaje na pustarama iznad Stadionskom naselja, a drugi dio je držao po kućama u samom naselju južno od obilaznice. Na stadionu su ostali vezisti i logistika. Naselje je ispražnjeno od civila, te je dozapovjednik satnije zapovjedio da se po noći puca na svakog koga osobno ne poznaju. Oko ponoći vojnici na jednoj pustari čuli su kamion kako se probija kroz kukuruz. Rasporedili su se za borbu, a onda su po glasu prepoznali jednog vojnika koji je mjesec dana ranije bio u ovom vodu. Pozvali su ga po imenu a on se odazvao. Radilo se o Draženu Galoviću koji je kao zapovjednik jedne protuoklopne bitnice sa 4 topa ostao jedini na položajima od Policera prema Brijestu. Neprijateljski izviđači su mu protekli dan uočili jedan top te su ga gađali s dvije maljutke, ali nisu pogodili. Radi toga je ovaj top odlučio povući unazad, te mu je trebala građa za utvrđivanje novog položaja. Po noći je krenuo po pustarama tražiti drvenu građu za uređenje položaja. Njegovi topovi su bili smješteni ispred velike čistine dubine oko 2 km i širine oko 700 metara gdje je bila posađena pšenica. Pokraj ove čistine sa strane su bile velike parcele s kukuruzom koje su zaklanjale pogled na Tenje i Antunovac, a u dubini i šumu Rosinjaču.
Nakon pada Tenja, u daljnjem prodoru tenkovi iz Tenja su prema Tufeku i dalje prema Stadionskom naselju mogli doći na dva načina. Prvi način je bio da asfaltom dođu do Poljoprivrednog fakulteta, te tu skrenu prema Tufeku i Policeru. Odavde do Stadionskog naselja su mogli preko manjih parcela na kojima je ponegdje bila polegnuta pšenica, ponegdje visoki kukuruz, a ponegdje voćnjaci. Preko njih su se mogli probiti prema Stadionskom naselju. Kako bi to pokušao donekle spriječiti zapovjednik voda Hrvoje Čuljak je prvu noć nakon pada Tenja zatražio od zapovjednika inženjerijskog voda 2. bojne Zdenka Rebe, da minira cestovni prolaz preko kanala na skretanju s glavne ceste prema Tufeku i digne ju u zrak. Eksplozija u pol noći je prekinula i vodovodnu debelu cijev koja je vodu iz Osijeka dovodila u Tenje. (Idućih mjesec dana četnici iz Tenja su nazivali svoje poznanike u osječkom vodovodu, te tražili da poprave vodovodnu cijev.) Ovime je spriječen jedan put dolaska tenkova iz Tenja do Tufeka. Te noći dva kamiona puna vojnika iz 135. baranjske brigade je krenuli su prema Tenju ravnom cestom, a tek kad su došli do Poljoprivrednog fakulteta su zaustavljeni kako se ne bi odvezli direktno u protivničke ruke. Tu su se okrenuli pri čemu je od protivničke granate jedan vojnik poginuo, pa su se kamioni vratili u svoju bazu.
Druga mogućnost za napad na Osijek iz Tenja je pravcem prema Tufeku i Policeru kroz veliku tablu kukuruza široku oko 600 metara i dugačku oko kilometar prema Tenju. Kroz ovu tablu kukuruza tenkovi su mogli bez problema doći do poljskog puta između Tufeka i Policera, te kroz male voćnjake ući u Stadionsko naselje. (Nekoliko dana kasnije na ovoj liniji sportska satnija je bagerima iskopala rovove. Rovovi su bili desetak metara iza kukuruza i tenkovi bi se lako probili do sljedećih parcela kukuruza i voćnjaka.) Tu bi ih mogli zaustaviti Galovićevi topovi, ako bi se uspjeli na brzinu okrenuti za 90 stupnjeva ulijevo. A to je trenutak u kojem bi se najvjerojatnije dogodio napad na Stadinosko naselje iz grada, bilo diverzantima, bilo helikopterskim desantom. Radi takve mogućnost dozapovjednik 2. satnije je 1. vod 2. satnije je idućih dana novu zemunicu iskopao između Galovićevih topova, ali oko 100 metara iza, kako bi mogao djelovati i prema naprijed, ali i bočno prema Tufeku i Policeru. Drugi dio pripadnika voda je u pripremi je i dalje držao u južnom dijelu Stadionskog naselja, a ostale na odmoru u bazi na stadionu.
Za ovakvu mogućnost presijecanja osijeka Klajnovom ulicom na dva dijela je znalo i Zapovjedništvo operativne zone. Prema informacijama koje su imali bio je moguć neprijateljski helikopterski desant na Osijek vjerojatno u širem rajonu stadiona Gradski vrt. Radi toga je 106. brigada sredinom studenog '91. dobila i zapovijed Zapovjednika Operativne zone Osijek brigadira Karla Gorinšeka za obranu grada od općeg napada agresora, te od mogućeg helikopterskog desanta na grad Osijek (Zapovijed Strogo pov. br. 525 - 124- 170 od 14.11.1991. godine upućena je zapovjednicima svih postrojbi OZ Osijek. U točki 1. zapovijedi kaže da agresor planira opći napad između 15. i 20. 11. '91. godine. U točki 2. zapovijedi kaže: "Zapovjednici postrojbi OZ Osijek će poduzeti sve potrebne mjere na učvršćenju obrane u svojim zonama odgovornosti, a postrojbe staviti u najviši stupanj pripravnosti. U borbenom rasporedu postrojbi obavezno osigurati rezervu kao element borbenog rasporeda za intervenciju na ugroženim pravcima i u rajonima eventualnog spuštanja zračnih - helikopterskih desanta".)
U pripremi i procjeni je zaključeno kako će agresor izvoditi helikopterski desant (HD) u širem rajonu Gradski vrt s ciljem brzog uklinjavanja Klajnovom ulicom i spajanja s mostobranom na rijeci Dravi koji će paralelno formirati snage 1./36. mbr OG Baranja. Agresor će snagama 12. proleterske mehanizirane brigade izvršiti tenkovski i pješadijski napad na c/o 2. bojne iz smjera sela Tenja. Istovremeno će s dijelom 1. omb 36. mbr iz Subotice i manjim brojem tenkova fingirati napad iz smjera Sarvaša s ciljem skretanja-odvraćanja pozornosti od glavnog oklopnog i pješačkog udara iz Tenje, koordinirano s provođenjem HD.
Plan obrane od mogućeg helikopterskog desanta (HD) na Osijek.
Svih pet satnija 2. bojne 106. brigade HV kojim zapovijeda Dubravko Pancić bili su u solidnoj kondiciji te pripremljeni i spremni na crti obrane u svojoj zoni odgovornosti za ulazak u borbu s agresorom.
Nakon obavijesti procijenjeno je kako bi se operacija helikopterskog desanta JNA i JRV na Osijek mogla izvoditi sljedećim redoslijedom:
- najmanje pola sata prije početka HD napasti će prednji kraj naše obrane iz zraka u manjim grupama od dva do četiri aviona JRV u četiri do šest borbenih naleta uz upotrebu mitraljeza, raketa i bombi raznih težina;
- snažnom topničkom pripremom u trajanju od 30 - 40 minuta dati će podršku svojim oklopnim snagama i pješadiji 12. pmbr JNA dok će naše snage držati neaktivnima;
- agresor iz OG Baranja ovladati će mostobranom na rijeci Dravi;
- izvest će lažni napad iz smjera Sarvaša (moguće i udar s boka obrane 2./1. bojne u Nemetinu iz smjera Vardarca i Kopačkog rita);
HD će izvoditi u z/o naše 2. pješačke bojne 106. brigade HV u širem rajonu Gradskog vrta;
- HD će izvoditi snagama jedne ojačane do dvije čete desantne pješadije JNA;
- druga, alternativna manja desantna prostorija je moguća i vjerojatna u rajonu Tvrđe.
Točno vrijeme HD nije bilo poznato.
Za vrijeme trajanja topničke pripreme JNA, naše pripadnike treba zakloniti na sigurno, a u periodu avionskih napada 2. pješačka bojna NEĆE djelovati pješačkim naoružanjem da se ne rasipa streljivo koje će biti neophodno za protudesantnu borbu.
Borbu protiv neprijateljskih aviona i helikoptera će izvoditi sve raspoložive postrojbe PZO:
- 2 topničke bitnice PZO i 2rp lprs "Strela-2" 106. brHV
- 2 topničko-raketne bitnice PZO 3."A"gbr (dio 62. lard PZO) i
- 3-4 raketne posade PZO PU Osječko-baranjske.
Izviđanje će se vršiti preko vlastitih isturenih osmatrača zračnog prostora i Centra obavješćivanja te preko satnije ZMiN-a i nadređenog zapovjedništva.
- 2. bojna 106. brigade će formirati posebnu(interventnu) satniju za PDB1,
- sve pridodane postrojbe PZO će biti podređene zapovjedniku 2. bojne Dubravku Panciću,
Protudesantnu borbu (PDB) će izvoditi 2. bojna 106. br HV u svojoj z/o: snažnom paljbom iz svega raspoloživog pješačkog i protuoklopnog oružja s ciljem razbijanja neprijatelja u fazi prizemljenja i iskrcavanja, još dok helikopteri „lebde“, tako da se iskrcane snage ne stignu grupirati i organizirati obranu, te prijem novih desantnih snaga drugog i trećeg vala (ešalona) HD.
Nakon zapovijedi o mogućem HD koji je očekivan poslije okupacije Vukovara, a u sklopu neprijateljske ofenzive s ciljem okupacije Osijeka divizion PZO 106. br. HV je bio u najvišem stupnju pripravnosti. Na PP je uvijek bilo oko 50-60 ljudi, a ostali su bili u pripremi u Bazi Tvrđa. Do zračnog desanta je moglo doći s juga, ali i sjevera iz Baranje. Radi toga se i dio PZO snaga prebacuje na lijevu obalu Drave. Položaji PZO bili su: na rijeci Dravi kod tvornice kože u Donjem gradu, na Sjemenari i Bikari, na najvišim zgradama kod Saponije, na Jugu II i obilaznici, građevinskom poduzeću "Cesta" i rasadniku kod stadiona Gradski vrt, glavnom željezničkom kolodvoru, na Sjenjaku, u Tvrđi kod Vodenih vrata, na biljskoj cesti, neboderima kod dravskog, željezničkog i pješačkog mosta, na Trgu Slobode, u višim zgradama u Retfali prema obilaznici.
Međutim, informacija se pokazala netočna, a stvarna opasnost od ovakvog napada se ponovila tek petnaestak dana kasnije, nakon pada Novog Tenja i šume Rosinjača, kad je otvoren put prema Tufeku, gradskom stadionu i Klajnovoj ulici gdje je Osijek širok samo oko 1,5 kilometara.
Desetak dana nakon pada Tenje od ceste za Tenje kroz kukuruze Rebin inženjerijski vod je postavio jako protuoklopno minsko polje preko položaja Logor do kanala koji se nalazi oko 500 metara ispred Galovićevih topova, čime je smanjena mogućnost da tenkovi kroz kukuruze pregaze sportsku satniju i Tufek gdje je smještena i oslabljena Tenjska satnija. Desnu stranu od Galovićevih topova, oko 500 metara ispred u kanale se smjestila 3. bojna koja je držala liniju kroz kanale i kukuruze do Josipin Dvora i dalje do ceste Osijek Antunovac. U 3. bojnu 106. brigade uključuje se 150 pripadnika civilne zaštite koji su bili organizirani po mjesnim zajednicama. Time 3. bojna učvršćuje svoje položaje u obrani jugozapadnog dijela obrane grada.
Presijecanje Osijeka Klajnovom ulicom (danas Trpimirova) je snažno onemogućeno tek iduće godine kada je za zapovjednika OZ došao Josip Lucić koji je pokraj Stadiona postavio jaku protuoklopnu bitnicu raspoređenu dubinski od osječke obilaznice do Svilane.)
Nova Tenja i Tenjski Antunovac posljednja su mjesta koja su pala na osječkom području. Od prvoga dana rata ni iz jednoga mjesta koje je bilo pred padom nije izvršena planska evakuacija, niti uništenje materijalnih sredstava koja bi mogla poslužiti neprijatelju. Nigdje vojnici nisu dobili zapovijed za evakuaciju svega onoga što mogu ponijeti niti za uništavanje onoga što neprijatelju može borbeno ili ekonomski korisno. Ostavljeni televizori, HI-FI oprema, bijela tehnika, satovi za mjerenje potrošnje struje i namještaj mnogim su četničkim dragovoljcima bili najveći motiv za borbu.
Nakon pada Antunovca i Tenja, Osječka 106. brigada drži položaje od Drave kod Nemetina do ceste Osijek - Antunovac u visini Josipin dvora. Istovremeno je i zapadno od položaja Policer protuoklopna topnička bitnica od 4 topa ojačana s još 2 topa na parcelu polegle pšenice odakle su vidjeli 2 km naprijed, sve između Rosinjače i Drvaruše. PO bitnica maljutkaša drži 2 paljbena položaja na Brijestu, prema Antunovcu, sveukupno 6 paljbenih položaja oko Osijeka. Svaki dan od ranog jutra do sumraka, a sedmo odjeljenje s termovizijskom kamerom odlazi noću, po potrebi i dojavi na paljbeni položaj. Ova maljutkaška postrojba je imala najviše obučenih operatora od svih PO bitnica u HV-u, prvenstveno zahvaljujući tome što je u bitnici djelovao tehničko-trenažni centar koji je imao 3 instruktora i 3 TV trenažera za obuku operatora. Trenažni centar je obučavao i operatore drugih postrojbi HV-a koji su bili u bližoj okolici Osijeka.
Ljudi su se 92 počeli vraćat u Ivanovac, a snajperisti su s trafostanice pucali. Pri jednom takvom situaciji je i svećenik Andrija Vrbanić jedva preživio, nakon čega su vojnici preko ceste stavili sajlu i prebacili cerade kako se ne bi vidjelo kretanje kroz najdužu seosku ulici. .
Oznake
Izdvojeni tekstovi
nina maric
Mirko Miličević Mile
Božana Ćosić