Tihomir Čuljak
22. studenoga 1991.
Zapovjedništvo OZ Osijek planira novi protunapad za 22./23. studenog. Crta obrane prema neprijatelju je uspostavljena na potezu Kolođvar – Ivanovac – Ekonimija Rudine – Paulin Dvor. Na glavnom pravcu napada smjerom Ivanovac – Divoš bile su raspoređene 1. i 2. pješačka satnija, a na pomoćnom pravcu napada pustara Paulin Dvor – Ernestinovo bila je raspoređena 3. pješačka satnija 1/3. br. ZNG, potpomognute preostalim postrojbama 3.b/130. br. HV i s juga 2./101. zagrebačkom brigadom HV. Paljbeni položaj bitnice MB 120 mm bio je u Ivanovcu.
Zadatak napada je osloboditi sela Divoš i Ernestinovo te osigurati komunikaciju Antunovac – Ernestinovo – Laslovo, te pomoći braniteljima Laslova koji su se našli u okruženju. Planirani manevar bio je glavnim snagama napasti neprijatelja duž komunikacije Ivanovac – Divoš – Ernestinovo, a pomoćnim snagama napasti iz pravca Paulin Dvor. Time bi se neprijateljima onemogućilo daljnje napredovanje na pravcu Paulin Dvora– Hrastina – Vladislavaca.
Na položaj kod Hrastina je stigla Zagrebačka 2./101. br. HV koja po danu pokušava u popodnevnim satima izvršiti dogovoreni prodor s jugozapada prema Laslovu i Ernestinovu, ali su već u začetku prodora snažnom topničkom i pješačkom vatrom odbijeni. Rasporedili su se na području Ivanovca preuzevši položaje od 1. bojne 132. brigade HV-a Našice. Krećući se čistinom, umjesto kukuruzištima i kanalima neprijatelj ih iz aviona ili sa silosa u Ernestinovu uočava i razbija topništvom, te se demoralizirani vraćaju u Beketince i ostavljaju otvorenu bojišnicu. Jakom topničkom vatrom iz područja između Ernestinova i Ade neprijatelj je pokrio područje otvorenog izlaska dijelova 101. br. HV, kao i 130. br. HV zbog čega su ove postrojbe i prije stupanja u neposredni dodir imale velike gubitke.
Napadna djelovanja hrvatskih postrojbi započinju oko 15:00 22. studenog. Na glavnom pravcu napada Miljenko Kolobarić s 1. i 2. satnijom 1/3. A brigade uz topničku potporu tijekom popodneva osvaja Divoš, te izbijaju na lijevu obalu Bobotskog kanala. Napad prate pripadnici 3. b./130. br. HV, koji idu direktno prema Ernestinovu, ali zbog loše koordinacije s 3. A brigadom napad propada. Radi brzog napadnog djelovanja i nekoordinacije s 3. A br. ZNG 130 brigada ima veći broj poginulih i ranjenih, te se izvlače dijelom prema Ivanovcu, a drugim dijelom prema pustari Veliki Pomoćin – Vladislavci. Koordinacija nije bila moguća zato što je JNA svojim elektroničkim djelovanjem blokirala svu komunikaciju preko radio uređaja Rupova (Prenosni radio uređaji koje je koristila JNA, a i naše snage su imale zarobljenu određenu količinu takvih uređaja veze.). Ovaj napad na Ernestinovo je mogao uspjeti da je nakon Kolobarićevog osvajanja Divoša zapovjednik OZ Karl Gorinšek odmah preko Divoša poslao jednu jaku protuoklopnu bojnu sa barem jednim protuoklopnim oružjem u svakom odjeljenju prema Ernestinovu. Oni su tada mogli preko ovdje puno plićeg Bobotskog kanala, kroz kukuruze sa sjeveroistočne strane ući u Ernestinovo, te napasti postrojbe četnika i JNA s leđa. Međutim, on je više volio frontalne napade čitavom širinom bojišta.
Na pomoćnom pravcu napada 3. ps 1/3. br. ZNG na prilazima Ernestinovu nailazi na jak otpor četnika. Nakon višesatnih borbi postrojbe 1./1. pb 3.brg zbog jakog neprijateljskog otpora utvrđuju dostignute položaje i ostaju na položajima tijekom noći.
Na južnoj strani Antunovca prema Selešu pred jutro tog 22. studenoga oko 40 pripadnika 1 i 2 satnije 2. bojne 106. brigade su kroz gustu maglu primijetili kretanje. Počeli su pucati na protivnike, te je borba trajala oko dva sata. Vojnici JNA zalegli su u kanal sedamdesetak metara ispred i nisu se nikako povlačili. Nekoliko branitelja otišlo je u zapovjedništvo Antunovca gdje su u otvorenoj garaži, na hrpi našli tromblonske granate i zolje. Tek kada su time raspalili po protivniku, povukli su se. Oko podneva stigla im je nova zapovijed za napad koji je trebao krenuti u isto vrijeme kada je i 3. A brigada krenula u napad na Divoš i Ernestinovo. Dozapovjednik 2 satnije 2. bojne 106. brg. je sa svojih 27 ljudi iz 1. voda 2. satnije i 20 ljudi iz 1. satnije sa Sjenjaka ponovno je krenuo u napad na Seleš. U 15 sati krenuli su u napad lijevom stranom, pa su se kroz kukuruze privukli Selešu. Vod 1. satnije se uputio kroz nekakav kanal prema ulazu u Seleš, a iz 2 satnije Mekićevo odjeljenje i Brozićevićevo odjeljenje sa stadiona su krenuli dalje kroz kukuruz prema stražnjem dijelu Seleša. Približivši se dvorištu, došli su do dimnjaka gdje su primijećeni. Počela je borba s obaju strana, a dvojica branitelja su odmah ranjeni. Počeli su se paliti motori tenkova i oklopnjaka: četiri motora u samoj farmi, tri oko 150 metara južno prema starom Selešu i tri jugoistočno iza leđa u kukuruzima. Nakon što su ispalili sva protuoklopna sredstva koja su imali sa sobom na uočene utvrđene položaje pripadnici 1. voda 2. satnije 2. bojne povukli su se kroz kukuruze u Antunovac. Pri tome su naletjeli na satniju JNA koja je iz pravca Starog Orlovnjaka raširena u strelce krenula prema Antunovcu kako bi ulaskom na južni rub Antunovca Seleš odsjekli od Antunovca i tako opkolili grupu koja je napadala Seleš. Pripadnici 1. voda 2. satnije su u povlačenju naletjeli na njih bočno pri izlasku iz table kukuruza, te su otvorili vatru, a oni su uzvratili. Naši su se s ranjenicima povukli prema Antunovcu, a vojnici JNA sa svojim ranjenima prema Starom Orlovnjaku. Teško je ranjeno 8 vojnika i veći broj lakše ranjenih. Prilikom povlačenja dvojica vojnika su poginula od protivničke minobacačke granate Zvonko Mekić i Nenad Jugović. Tada u Antunovac u pomoć dolaze svi preostali vojnici iz 1. voda 2. satnije sa stadiona koje zapovjednik voda Hrvoje Čuljak povlači s Poljoprivredog fekulteta, Tufeka i Policera, te sve iz pripreme koje je uspio na brzinu skupiti. Ovih sedamdesetak vojnika dijeli na dvije grupe koje se smještaju na rub sela uz cestu prema Selešu. Ušli su treće ili četvrte kuće od ruba sela koje su imale podrume, te su našli nekakvu macolu (teški čekić) kojom su probili zidove između kuća kako bi se mogli kretati iz jedne u drugu, a da ne izlaze na ulicu ili dvorišta. Grupom s jedne strane ceste zapovijeda Zdenko Reba, a drugom zapovjednik voda Hrvoje Čuljak. Dva razbijena odjeljenja pod zapovjedništvom Zdenka Mekića i Josipa Brozičevića se povlače na stadion u bazu. Pripadnici 1 satnije sa Sjenjaka su se uspjeli povući u Antunovac bez gubitaka.
I u ovom napadu dvije satnije 1. bojne 106. brigade koje su trebale krenuti s lijevog i desnog krila nisu ni došle u Antunovac. Jedna čepinska satnija, na čelu sa zapovjednikom 2. bojne 130. brigade Slobodanom Toljem je iz pravca trafostanice došla kroz kukuruze do Novog Seleša gdje su zalegli na rubu kukuruza, bez ikakvoga zaklona. Kada su vidjeli snagu neprijateljske vatre iz svih oružja i oruđa pritajili su se kako ih neprijatelj ne bi ugledao. Bojali su se kako se neće moći povući ako ih opaze. Od satnija iz Retfale u Antunovac je došao samo zapovjednik 1. bojne Ivan Šoltić s desetak vojnika, dok ostali nisu došli u selo.
Pristigli novi pripadnici 1. voda 2. satnije (Knez Domagoj) raspoređeni s obje strane ceste, sa sobom su donijeli jedan minobacač 60 mm s 50 granata. Tim minobacačem su gađali Seleš čitavo veće i iduće prijepodne. Ispale jednu granatu, a dobiju tri od 82 mm natrag. Te jače granate su padale vrlo blizu podruma u koje su bili smješteni, te su vojnici u podrumu više puta, pod udarnim pritiskom eksplozija letjeli zrakom s jednog kraja podruma na drugi. Pri tome je nekolicina i ranjena gelerima. Ovo dobacivanje granatama je prestalo tek kada su potrošili svih 50 granata.
23. studenoga
U ranim jutarnjim satima 23. studenog borbena djelovanja prema Ernestinovu se nastavljaju, ali naše snage se nisu uspjele probiti kroz neprijateljsku obranu Ernestinova, te poduzimaju mjere uređenja dostignute crte.
Tog 23. studenog došla je nova zapovijed za novi napad i iz Antunovca prema Selešu. U 15 sati sedamdesetak novih vojnika 1. voda 2. satnije i interventni vod 2. bojne 106. brg. je krenulo u napad kroz kanale. Pripadnici 1. satnije sa Sjenjaka ovaj puta nisu krenuli u napad zato što je prije samog napada minobacačka granata pogodila krov na susjednoj kući i ubila dvojicu njihovih pripadnika koji su čekali početak napada na ulici, Džahit Dželadinija i Subašić Stjepana. Manja grupa vojnika je ostala na rubu sela kako bi osigurala povratak onih koji idu u napad, kako netko na njih ne bi pucao kada se budu vraćali. Antunovčani su pucali na sve što se miče pa bi mogli pucati i na naše kada se budu povlačili natrag. Jedna grupa 1.voda 2. satnije sa stadiona od tridesetak ljudi je krenula kroz kanale prema starom Orlovnjaku radi bočne zaštite, interventni vod 2. bojne kroz kanale je zaobilazno krenuo prema stražnjoj strani Seleša kroz kanale, a druga grupa sa stadiona sa dozapovjednikom satnije i zapovjednikom odjeljenja Zdenom Rebom je krenula istim putem kao i prethodnoga dan. Nakon što su prišli neprijatelju na stotinjak metara, PAM je počeo šarati po kukuruzu. Najprije je jednom vojniku odnesena peta. Svi su zalegli, a svaki pokušaj kretanja - novi rafal. Tu su ležali dok nije počeo padati mrak kada je počeo puhati lagani vjetrić koji je njihao vrhove kukuruza. Tada vojnici JNA s tenkova u kukuruzu više nisu mogli primijetiti kretanje po njihanju kukuruza. Vrativši se u bazu, doznali su kako ostali ponovno nisu ni krenuli. Satnija iz Čepina je trebala doći iz Ivanovca preko trafostanice, a satnija 1. bojne 106. brigade iz Antunovca glavnom cestom prema Selešu.
Sudionicima ovih napada na Novi Seleš je kasnije rečeno kako su samo trebali što više neprijateljskih snaga privući na sebe kako bi se naši lakše izvukli iz Laslova. Nakon ovog napada pripadnici 1. i 2. satnije 2. bojne 106. brigade se povlače u svoju bazu, a položaje prema Selešu zauzimaju policajci PI Ernestinovo i pripadnici SNO.
Planeri akcije su velike gubitke mogli izbjeći da su bili svjesni kako su kukuruzišta važna i u napadu i u obrani. Kukuruz pomaže napadačima zato što se može kretati neprimjetno. Braniteljima kukuruzišta odmažu zato što se tenkovi mogu kroz kukuruz kretati i pregaziti branitelje koji tenkove mogu čuti, ali ne i vidjeti, te se ne mogu ni braniti čak i ako imaju čime. Kukuruz štiti jedino od snajperista. U prvo vrijeme je bilo pogođenih snajperima koji su bili vrlo precizni. Srbi su mobilizirali sve svoje sportske strelce po streljačkim klubovima i poslali ih u snajperske postrojbe. Oni su znali postaviti snajpere i nanišaniti otvore bunkera tako da bi trebali samo povući obarač kada se netko pojavi na otvoru bunkera. Naši vojnici tada nisu znali kako je dobro provirivati prema neprijatelju s različitih mjesta kako snajperisti ne bi mogli odmah djelovati na pripremljeni cilj.
Na topografskim kartama kukuruzišta se ne vide, ali ni na avio-snimcima. Jedini način da ih se otkrije je zapovjedno izviđanje, ali u zapovjedništvu operativno zone nisu imali običaj odlaziti na prve linije obrane. Radi toga planeri nisu znali šalju li ljude u napad čistinom gdje je polegla pšenica, ili kroz kukuruze. Ovo se moglo izbjeći da je napad podijeljen na dva dijela. U prvom djelu koji bi trebao krenuti padom noći vojnici bi se kroz mrak trebali privući protivniku na početne položaje, te se ukopati, a u napad krenuti tek u svitanje.
Zahvaljujući lošem planiranju napada 3. A br. ZNG je ovog 23. studenoga u napadu imala 7 ranjenih pripadnika, 130. br. HV 6 poginulih, 12 ranjenih i 5 nestalih pripadnika, dok je 101. br. HV imala 18 poginulih, 26 ranjenih i 3 nestala pripadnika.
Razmatrajući nastalu situaciju ZOG Osijek donosi odluku o prekidu operacije i izvlačenju postrojbi, jer je procijenjeno kako se bez djelovanja iz pravca udara 1./106. ne bi mogao uništiti neprijatelj i zauzeti izgubljenih pustara, a mogući su i veliki gubitci u ljudstvu. Također, izostala je dogovorena topnička potpora po neprijatelju od MAD-a 122. br. HV. I ovom prilikom se pokazalo kako neprijatelj vrlo lako iznenadnim ulaska tenkova u naseljeno mjesto i dobrom topničkom pripremom osvaja mjesto po mjesto, te dolazi do izražaja nedostatak kvalitetnog protuoklopnog oružja.
Nakon pada Ernestinova Laslovo ostaje u okruženju, te je time braniteljima Laslova prekinuta mogućnost osiguranja logističke potpore, posebno u streljivu i hrani. Iako izloženi stalnim naporima vođenja bojevih djelovanja u okruženju, kao i stalnim kombiniranim pješačko-tenkovskim napadima i granatiranjima, branitelji Laslova pružaju otpor neprijatelju koji je bio desetak puta moćniji u naoružanju, tehnici i ljudstvu. Uz sve ove čimbenike, branitelji su morali voditi brigu i oko zaliha hrane, vode i oružja jer bili su svjesni kako će teško u ovim uvjetima dobiti bilo kakvu pomoć. Svjesno situacije, Zapovjedništvo obrane Laslova donosi odluku da se izdrži do kraja. Neprijatelj pokušava stalnim granatiranjem i psihološkim pritiskom slomiti moral branitelja. Preko razglasa poziva sve na predaju uz obećanja kako će postupiti sa zarobljenicima prema odredbama Ženevske konvencije. Kada su uvidjeli da branitelji ne popuštaju, započinju s poimeničnim prozivanjem zapovjednika Kočiša i Mihaleka na predaju uz prijetnje da će sve poklati ako se ne postupi po njihovoj naredbi. Ove poruke upućivao je osobno Željko Ražnjatović-Arkan.
Neprijatelj dovodi nove snage i pojačava napadna djelovanja na Laslovo angažiranjem 544. motorizirane brigade kojom zapovijeda potpukovnik Vlado Lizdek.
Neprijateljske jedinice 23. studenog oko 7:00 kreću u napad na Laslovo iz svih pravaca uz jaku topničku potporu. Nakon djelovanja topništva uslijedio je kombinirani napad tenkova i pješaštva. Uočen je zastoj tenkova jer se nisu mogli kretati kroz polja koja su bila u depresiji i raskvašeni, a duž cestovnih pravaca nisu se usudili kretati jer su znali za postavljene mine i minska polja. Također, bojali su se djelovanja protuoklopnih oruđa i postavljenih minsko eksplozivnih zapreka. Ovu situaciju koristi zapovjednik obrane i daje zadaću grupi obučenih branitelja da dodatno pojačaju minsko eksplozivne zapreke na prohodnim pravcima za tenkove. Na cesti između Ade i Laslova nalazio se jedan uništeni neprijateljski tenk koji je napadačima bio stalna opomena.
Zbog stalnog topničkog djelovanja znatno se povećao broj ranjenih branitelja, što je otežalo vođenje obrane i brinulo Zapovjedništvo budući da nisu imali dovoljno potrebnog sanitetskog materijala, a pomoć nije dolazila.
Osim ranjenika veliki problem su bili i civili koji su ostali u mjestu nakon okruženja. Nakon višednevnog boja s puno jačim neprijateljem, uz iscrpljivanje skromnih zaliha streljiva i namirnica, zapovjedništvo obrane Laslova prosuđuje novonastalu situaciju i na temelju dobrog poznavanja terena i rasporeda neprijateljskih snaga donosi odluku o vremenu i smjeru izvlačenja. Donošenje odluke o izvlačenju ubrzao je slučaj kada se jedan od teško ranjenih branitelja, Nedžad Tutundžić, na položaju raznio ručnom bombom.
24. studenoga
Proglas o općoj mobilizaciji objavljen je 23.11. 1991. te se sve naoružane postrojbe moraju uklopiti u HV. Nakon pada Ernestinova postaje vidljivo kako ima mnogo postrojbi izvan sustava zapovijedanja kao što su samostalne satnije i HOS. Krajem studenog u 2 bojnu se uključuje jedan vod HOS-a pod zapovjedništvom Gordana Matkovića, te ulazi u Donjogradsku 3. satniju, vod iz Višnjevca kojim zapovijeda Zlatko Knez ulazi u 5. Športsku satniju kojom zapovijedaju Željko Širić i zamjenik Antun Batinić, čepinska satnija HOS-a sa sjedištem u Dopsinu već je od ranije ušla u 2. čepinsku satniji 130. brg. ZNG-a, a vod HOS-a iz Čeminca ulazi u Baranjsku bojnu.
Također se u 2. bojnu 106. brigade uključuje i vod pričuvne policije pod vodstvom Zorana Anića Doge, u sastav 2. satnije koju vodi Darko Fapali. Početkom prosinca, nakon povratka iz Vinkovaca u 2. bojnu se uključuje i satnija pričuvne policije s JUG-a 2 pod zapovjedništvom Mate Šabića Šabana kao vod u 5 satniji Donji grad. Iz Vinkovaca se vraća i prateći vod 1. bojne 106. brigade pod zapovjedništvom Miroslava Jularića koji je na Vukovarskom bojištu ratovao više od mjesec dana. Sa Šabićem je u Osijek došao i mladi "Jastreb" Branko Borković koji se radi događaja u Vukovaru bojalo likvidacije te je 2 mjeseca tajno boravio na položajima u sastavu Šabanove satnije ( prema svjedočenju dozapovjednika satnije Borisa Mikloša).
Do 23. studenoga 1991. 2. bojna 101. brigade HV-a se rasporedila na području Ivanovca preuzevši položaje od 1. bojne 132. brigade HV-a Našice koja je poslana na odmor, a 24. studenoga postrojbe bojne raspoređuju se u razrušeni i od većine stanovništva napušteni Antunovac, te preuzimaju prvu crtu obrane u selu od čepinske 2. bojne 130. brigade HV-a. S južne strane su se smjestili u rubne kuće prema Selešu uz cestu.
U Laslovu, nakon uporne borbe u okruženju te sve većeg broja ranjenih branitelja i civila, Zapovjedništvo obrane 23. studenoga predveče donosi odluku da se krene u proboj iz okruženja za koji su prema prosudbi postojala tri rješenja i to:
- pravac Podrinje – Koritna (Tomin Hrast - snage 122. br. HV) bio je teško prohodan zbog visoke vode u kanalima i prolazio je između većinski srpskih sela;
- pravac stara Vuka – Paulin Dvor, zaposjednut četničkim snagama;
- pravac Bobotski kanal – Ivanovac koji prolazi između četničkih snaga kroz ravnicu između Ernestinova i Divoša. Odlučeno je pokušati proboj pravcem Bobotski kanal – Ivanovac jer se činio najsigurnijim zbog kretanja kolone s ranjenicima i civilima u noćnim uvjetima.
Poslije podne 23. prosinca oko 14:00 popušta obrana na istočnom dijelu Laslova. Na pravcu neprijateljskog napada smjerom Vendelovo – Kozarčeva ulica te uz nadljudske napore uspostavlja se nova crta obrane: željeznička pruga – Ulica Pobjede – Kolodvorska do Škole.
Iako je bila teška situacija za branitelje, držali su i dalje pod nadzorom punktove na prvoj crti obrane. Zapovjednik obrane Laslova izdaje zapovijed da se položaji ne napuštaju do pada prvog mraka, a preostala neoštećena borbena tehnika uništi, što je u potpunosti izvršeno tijekom poslijepodneva. Kritični problem u provedbi proboja iz neprijateljskog okruženja bio je prolaz kroz neprijateljski borbeni raspored kod Divoša i način ostvarivanja kontakta sa snagama obrane Ivanovca. Dodatnu težinu ovim događanjima bilo je nepostojanje dokumenata tajnog zapovijedanja postrojbama, tako da je našu komunikaciju neprijatelj mogao prisluškivati. U vrijeme proboja kontakt s braniteljima Ivanovca uspostavljen je tako da se vodi iz Laslova u okruženju i na mađarskom jeziku, pretpostavljajući da neprijatelj nema u svojim redovima Mađare. Vrijeme potrošeno na prevođenje poruka s mađarskog jezika, osiguralo je dostatno vrijeme za uspješno izvlačenje prije nego shvate obmanu i postave zasjedu.
Do 16:00 završeno je planirano i organizirano izvlačenje branitelja s prvih položaja na tri unaprijed određene lokacije: prostor Zadružne ulice, prostor ulice Vladimira Nazora i prostor Kupalište – r. Vuka.
U 16:00 kreće prva grupa od oko 130 branitelja i civila na čelu koje je bio Ištvan Mihalek u proboj sa zadaćom otvaranja i osiguravanja prolaza na pravcu Bobotski kanal – Ivanovac i izvlačenja ranjenika i civila te snaga obrane Laslova iz okruženja.
Iza snaga koje su imale zadaću otvoriti i osigurati prolaz, oko 16:45 krenula je druga kolona s ukupno 147 branitelja, ranjenika i civila koju su vodili Ladislav Kočiš i Mato Šimić. Ova druga kolona je čekala da se okupe zaostali branitelji i civili, te je krenula nešto kasnije. Provlačenje kroz neprijateljske redove trajalo je do 24. studenog oko 4 sata. Zbog srušenog mosta na Bobotskom kanalu koji je bio pun vode, prijelaz je bio moguć jedino gazom što je zahtijevalo velike napore tijekom prebacivanja ranjenika na nosilima. Oko 4:30 iz neprijateljskog okruženja na područje Ivanovca stigla je i druga skupina ranjenika i civila. Svi ranjenici, osam teže i desetak lakše ranjenih, odmah su zbrinuti.
S civilima su se povukle postrojbe laslovačke satnije, 1. satnija 1. bojne SNO, 3. bojne SNO, pripadnici 2. bojne 130. brigade, 3. bojne 130. brigade, dijelovi 3. A brigade ZNG i postrojbe SJP PU Osijek.
Prema kasnijem pisanju srpskog novinara koji je svuda pratio Arkana, slijedeći dan, rano u jutro arkanovi Tigrovi i lokalni četnici napadaju Laslovo u tri grupe. Ulaze u selo i polako napreduju dok se nisu međusobno ugledali. Misleći kako se radi o braniteljima Laslova otvaraju vatru jedni na druge te ih je u njihovoj međusobnoj borbi poginulo preko 50.
U borbama za Laslovo ukupno je poginulo 23 branitelja, od kojih je jedanaest ostalo na bojišnici. Ranije, 4. rujna su prilikom neprijateljskog napada zarobljena četiri branitelja koji se vode kao nestali, kao i sedam nestalih civila.
Nakon pada Novog Seleša obrana Antunovca se najčešće temeljila na boravku vojnika po kućama, ili ispred u kanalima i kukuruzima. Za vrijeme ovih borbi zapovjednik 2 satnije 2. bojne 106. brg. Darko Fapali na položaje Tufek dovodi 3. vod kojim zapovijeda Željko Gajić, a na Poljoprivredni fakultet vod kojim zapovijeda Zoran Anić Dogo koji se nešto ranije odvojio od Šabanove satnije pričuvne policije. Idućih dana, nakon povratka s Vinkovačkog bojišta, Šabanov vod ukopava jedan kontejner pokraj obilaznice južno od Bikare koji drže do daljnjeg.
Nakon pada Ernestinova, Novog Seleša i Laslova u 106. brigadi odlučuju ojačati inženjerijske vodove po bojnama, kako bi se poboljšalo zaprečavanje i miniranje po tenkoprohodnim pravcima. U 2. bojni izdvojeno je jedno odjeljenje iz 1. voda 2. satnije od dvadesetak vojnika pod zapovjedništvom Zdenka Rebe, te su otišli na kratku obuku, nakon čega je odjeljenje postalo prateći inženjerijski vod 2. bojne.
Nakon pada Ernestinova i Laslova minobacačka bitnica 106. brigade smještena u Nemetinu dobiva dojavu kako se između Sarvaša i Bijelog Brda nalazi neprijateljska baterija haubica koja puca po gradu. Kako nemaju dovoljan domet odlaze na prvu pješačku crtu odakle pucaju s 40 mina. Drugi dan ponovo idu na taj položaj s dva kamiona, u jednom ljudi u drugom mine. Na ulazu u Nemetin prvi kamion zaobilazi ježeve na cesti, a kada je došao drugi zasuo ih je plotun granata iz haubica. Jedna granata je pala metar iza kamiona koji je vozio mine i jedna vojnik je ranjen. Kamion se na felgama dovukao do položaja. Odatle su opalili još 20 mina po istom cilju kao i dan ranije.
Nakon dolaska 101. brigade svim postrojbama na prvoj crti obrane Hrastin – Paulin Dvor – Divoš – Ivanovac – Antunovac zapovijedao je zapovjednik 130. brigade HV-a Osijek Nikola Huđin do 1. prosinca 1991., kada se 130. brigada HV-a izvlači na odmor, a zapovijedanje preuzima zapovjednik 101. brigade HV-a. Zbog visokih podzemnih voda obrambene položaje nije bilo moguće ukopati u zemlju na većini položaja, te pripadnici bojne za zaklon i smještaj koristite kuće koje su imale podrume, a takvih je bilo malo. Kako bi spriječili prodor oklopno-mehaniziranih snaga JNA i osigurali prvu crtu obrane, Inženjerci 101. brigade ruše sve mostove preko kanala između Antunovca i Ivanovca prema Novom Selešu i Ernestinovu. Jedino most prema Paulin Dvoru nisu srušili zato što je to zabranio zapovjednik operativne zone Karl Gorišek (Iz knjige 101. BRIGADA HV-a.; Ivan Brigović, Ivan Radoš).
26. studenoga 1991.
Nakon snažne topničko-raketne pripreme, oklopno-mehanizirane i pješačke snage JNA i pobunjenih Srba započele su novi napad 26. studenoga 1991. po položajima hrvatskih branitelja u Ivanovcu, istodobno granatirajući Paulin Dvor, Hrastin i Vladislavce, te su pritom uspjeli potisnuti isturene vatrene grupe hrvatskih branitelja s lijeve obale Bobotskog kanala, ispred ceste Divoš – Antunovac. Namjera im je bila da na mjestu porušenog betonskog mosta, kod trafostanice, postave vojni lansirni most za prijelaz oklopnih transportera i tenkova te nastave daljnje napredovanje smjerom Ivanovac – Čepinski Martinci i tako presjeku cestu Osijek Đakovo. Napad je odbila 1. satnija 3. bojne 130. brigade HV-a. Kako u napadu na Divoš i Antunovac 26. studenoga 1991. nisu imali pomaka, snage JNA i pobunjenih Srba krenule su u žestoki napad na smjeru Paulin Dvor – Hrastin – Vladislavci. Na njihovom žestokom udaru našao se Paulin Dvor, selo u kojem su crtu obrane držali pripadnici 1. bojne 101. brigade HV-a, ojačani dijelom 1. samostalne satnije Podsused i pripadnicima 2. bojne 130. brigade HV-a, te vodom HOS-a. Most uz crpnu stanicu između Paulin Dvora i Ernestinova bio je pripremljen za potpuno rušenje, što nije učinjeno zato što je to zabranio Karl Gorinšek. Nasip s lijeve i desne strane mosta i crpne stanice bio je miniran protupješačkim minama.
27. studenoga 1991.
U ranim jutarnjim satima 27. studenoga 1991., postrojbe JNA (12. pmbr ojačana dijelovima 125. lpbr i 505. mtbr) i lokalne snage TO pobunjenih Srba krenule su iz smjera Ernestinova, Petrove Slatine i Koprivne u snažni tenkovsko-pješački napad na Paulin Dvor podržani djelovanjem divizijuna 16. map-a. Napad je započeo u ranim jutarnjim satima s ciljem zauzimanja mosta između Ernestinova i Paulin Dvora kako bi se omogućio proboj oklopno-mehaniziranim snagama i pješaštvu prema Paulin Dvoru. Plan je osvojiti Paulin Dvor, kako bi im cesta od Antunovca i Ivanovca prema Čepina došla u vatreni domet pamova. Tu su prvu crtu obrane na nasipu ispred sela držali pripadnici 1. bojne 101. brigade, ojačani pripadnicima 1. samostalne satnije Podsused, 3. bojne 130. brigade, te vodom HOS-a iz Osijeka pod vodstvom Gordana Matkovića.
Nakon što su neutralizirani u prvom napadu, pobunjeni Srbi i JNA poduzeli su dva nova tenkovsko-pješačka napada jedan za drugim, koje su branitelji Paulin Dvora uspješno odbili. Zbog velikih gubitaka u ljudstvu tijekom bojnih djelovanja na nasipu i od hrvatskog topništva koje je djelovalo po ciljevima u njihovoj dubini, pobunjeni Srbi i JNA otvorili su žestoku topničku vatru. U samo desetak minuta na područje Paulin Dvora, Hrastina i Vladislavaca palo je više od 1.000 granata. Nakon toga je uslijedio novi tenkovsko pješački napad. U ovoj bitci HOS- ovci su držali pumparnicu na Bobotskom kanalu. U sat vremena borbe, uz devet poginulih pripadnika 101. brigade poginula su i dva hosovca, Darko Matković i Ivica Benaković. Hosovac Milan Lončar je zoljom pogodio jedan T55 i oštetio ga, nakon čega je jedan BST 101. brigade s Paulin Dvora pogodio drugi tenk koji je krenuo u napad. Juriš rezervista JNA na ovom punktu hosovci su odbili s pedesetak ručnih bombi, puno tromblona i snažnom puščanom vatrom. Ovaj vod HOS-a je nakon ove bitke 27. 11. 1991. formacijski ušao u 3. satniju (bivšu 5. donjogradsku) 2. bojne 106. brigade. Nakon što je BsT 1. bojne 101. brigade uništio neprijateljski tenk T-55 napad je zaustavljen, a pobunjeni Srbi i JNA povlače se na početne položaje. Napad je zaustavljen ispaljivanjem protuoklopnih sredstava po tenkovima, ali nakon dvadesetak minuta neprijateljski tenkovi u pratnji pješaštva kreću u novi napad, otvorivši vatru iz strojnica i PAM-a po bentu iz pokreta. Nakon toga zapovjednik bojne zapovijeda miniranje mosta uz crpnu stanicu prema Ernestinovu, iako je Gorinšek to ranije zabranio. Zapovijed je izvršena iste večeri, te je most teško oštećen. Osim toga, dodatno je miniran i prostor kroz koji je moglo proći pješaštvo četnika i JNA, te mogući prilazi bentu iz smjera Ernestinova.
Boj za Paulin Dvor 27. studenoga 1991. bio je prvo pravo slavonsko vatreno krštenje postrojbi 101. brigade HV-a, a o žestini sukoba tog dana najbolje govore veliki gubici na obje strane. Tijekom sukoba, uglavnom od topničke ili tenkovske vatre JNA i pobunjenih Srba, poginulo je jedanaest hrvatskih branitelja, dvojica HOS-ovaca i devetorica iz 1. bojne 101. brigade HV-a, dok su petnaestorica bila ranjena. Osim na Paulin Dvor, JNA i pobunjeni Srbi izveli su 27. studenoga 1991. kombinirani pješačko-tenkovski napad i na selo Divoš, smješteno između Ernestinova i Ivanovca, gdje su obrambene položaje držali pripadnici satnije 3 A brigade HV-a, na čelu s Miljenkom Kolobarićem, s ciljem daljnjeg proboja prema Ivanovcu i Antunovcu.
Pojedine položaje u Antunovcu brane i pojedini vodovi i satnije iz 106. brigade, policije, a u rovove nekoliko dana dolaze i pripadnici bojne Frankopan pod zapovjedništvom francuskog legionara Brune Zorice Zulua. Ova postrojba je idućih dvadesetak dana boravila na osječkom terenu i svaki dan je odlazila na neke izvidničke ili diverzantske zadatke.
29. studenoga 1991.
Slijedeći jači topnički napada uslijedio je 29. studenoga 1991. na Paulin Dvor, Hrastin, te Ivanovac i Antunovac. Zapovjednik 130. brigade Nikola Huđin kojem je bila podređena 3. bojna 101. brigade 1. prosinca zapovijeda ovoj bojni napad na Ernestinovo s jednom satnijom iz smjera Paulin Dvora i jednom satnijom iz Divoša. Zapovjednik 3. bojne 101. brigade ovu zapovijed potpuno opravdano odbija pod obrazloženjem kako su vojnici izmoreni i nemaju nikakvo iskustvo za napadne operacije, a nemaju ni dovoljno topničke i oklopne potpore. Za zapovjednika obrane Antunovca postavljen je Slobodan Tolj sa svojom jednom satnijom iz Čepina kojoj se pridružio i dio branitelja Antunovca. Tolj minira položaje oko Antunovca i utvrđuje položaje.
1. studenoga 1991.
Novi višednevni i žestoki napadi oklopno-mehaniziranih postrojbi i pješaštva pobunjenih Srba i JNA na polusrušeni most kod Paulin Dvora počinju 1. prosinca 1991., u cilju prijelaza neprijateljskih tenkova i oklopnih vozila preko njega.
2. prosinac 1991.
Po zapovjedi pukovnika Karla Gorinšeka smjenjuju se postrojbe u obrani Antunovca, te položaje 2. 12. 1991. godine preuzima 1. bojna 101. zagrebačke brigade. Slobodan Tolj se sa svojom satnijom nakon tri dana boravka u Antunovcu povlači na odmor u pozadinska sela, osim djela antunovčana koji su ostali kao ojačanje 101. brigadi HV-a. Da je u obrani Antunovca ostala čepinska satnija kao ojačanje pripadnicima 101. brigade čepinčani bi bili vatreno ojačani, a zagrebčani bi imali među sobom ljudi koji znaju gdje se nalaze i odakle se trebaju braniti, pa bi obrana bila puno jača, ali Gorinšek je odlučio da se čepinčani trebaju povući radi odmora. Tada se povlači i jedan vod PO maljutkaške bitnice iz Antunovca koji je držao istureni položaj u Antunovcu u pravcu Tenja i Orlovnjaka. (Položaj su držali od 1.10. 1991.g do 2. 12.1991.g. kada ih je smijenila 101. zagrebačka brigada.)
4. prosinca
Nakon neuspjelih pokušaja proboja prethodnih dana, pobunjeni Srbi i JNA nastavili su svakodnevne topničke napade po prvoj crti obrane, da bi ujutro u 7,30 sati 4. prosinca 1991. postrojbe JNA (12. pmbr ojačana dijelovima 125. lpbr i 505. mtbr) i lokalne snage TO pobunjenih Srba krenule u novi žestoki tenkovsko-pješački napad na Paulin Dvor iz smjera okupiranih Ernestinova, Petrove Slatine i Koprivne. Snage napada podržavao je divizijun 16. map-a, razmješten iza Ernestinova u rajonu Mali rit – Bobotski kanal – Matica. Prvu crtu obrane drže pripadnici 3. satnije 3. bojne 101. brigade. Pod okriIjem magle (vidljivost je bila svega 30-ak metara) pješaštvo i tenkovi neprijatelja uspjeli su se približiti položajima branitelja i rasporediti oko mosta, crpne stanice i duž nasipa kanala, otkuda vatreno djeluju. Nakon što su pripadnici 3. bojne pogodili i onesposobili jedan tenk T-55 napad je zaustavljen. Tijekom cjelodnevnog boja pobunjeni Srbi i JNA pokušali su nekoliko puta probiti crtu obrane, ali su se morali povući izloženi udarima hrvatskog topništva.
Taj dan, kada su se četnici pripremali za daljnji prodor u cilju okruženja Osijeka, Zapovjednik OZ Karl Gorinšek svojom zapovijedi OP. br. 38. od 4. prosinca ponovno je poslao 1/3. A brigadu na područje Županje kako bi spriječili "možebitni" desant Tuzlanskog korpusa preko Save. Na taj način je ponovno oslabio obranu osječke južne obrane. (Crta prema Čepinu u Ivanovcu ostaje nebranjena te je do 9. prosinca preuzimaju pripadnici 130. i 132. brigade HV-a koja se vratila iz Našica, te 3. A brigade. Nakon popunjavaju ljudstvom i tehnikom u Zagrebu oporavljena 2.bojna 101. brigada također se vraća na položaje.)
Umjesto 3. A brigade na položaje oko Ivanovca i u Divoš dovodi 132. i dijelove 107. brigade koje podređuje Zagrebačkoj 101. brigadi. Lokalna 130. brigada je dva dana ranije poslana u Beketince na oporavak nakon velikih gubitaka, s tim da se trebaju oporaviti do 9. prosinca. Druga bojna 130. brigade iz Čepina i dio vojnika iz Antunovca pod zapovjedništvom Slobodna Tolja to su odbili, te ostaju u svojim mjestima.
Braniteljima iz 101. brigade se pridružuju i branitelji iz Hrastina i Vladislavaca, koji su se nalazili u sastavu 130. brigade i koji nisu htjeli otići na odmor. Napad JNA i pobunjenih Srba prema Paulin Dvoru započeo je jakom topničko-raketnom pripremnom paljbom po prvoj crti obrane, nakon čega je uslijedio snažan tenkovsko-pješački napad.
Boj je 4.12. trajao cijeli dan na prvoj crti obrane gdje je zaustavljen prodor pješaštva i tenkova. U boju je teško oštećen jedan tenk T-55, koji su pripadnici JNA i pobunjenih Srba uspjeli izvući s bojišnice. Uslijed bespoštedne borbe, braniteljima na prvoj crti ponestalo je streljiva pa su se u tijeku borbe pojedinci morali pod vatrom probijati u pozadinu po nove zalihe. Iskopanih tranšeja nije bilo pa su morali ići otvorenim poljem kroz kukuruze, ili melioracijskim kanalima. Tijekom napada, Zapovjedništvo 122. brigade HV-a poslalo je hrvatskim braniteljima u Paulin Dvoru desetinu maljutkaša u pomoć.
U ovim borbama ispred Čepina predhodnih nekoliko dana 3. brg. imala je 7 ranjenih pripadnika, 130. brg. HV: 6 poginulih, 12 ranjenih i 5 nestalih pripadnika, a 101. brg. HV: 18 poginulih, 26 ranjenih i 3 nestala pripadnika.
U Nemetin 4.12. dolazi posebni mirovni izaslanik UN-a, američki diplomat Cyrus Vance iz pravca Sarvaša, preko crte bojišta, te je prespavao u Osijeku. Zapovjedniku 1. bojne Ivanu Šoltiću je to bilo sumnjivo te je čitavu bojnu od preko 600 vojnika digao na pojačani stupanj pripravnosti. Tih dana na novosadskoj televiziji govore o podjeli Osijeka na dva djela Klajnovom ulicom i radi toga je Venceov dolazak preko samog bojišta bio vrlo sumnjiv. Zapovjedništvo 1. bojne iz zapovjedništva brigade dobiva puno obavještajnih informacija koje govore kako se sprema napad. Isto primjećuju i topnički izvidnici. Zapovjednik 1.satnije 1.pb. Slavko Merkaš dolaskom na smjenu 4.12.1991. i traži da se dva mala minobacača 60 mm smjeste na krov skladišta Saponije, sa stotinjak granata postave u pravcu Klise i Tenja kako bi mogli pokriti prostor ispred ceste i kako bi mogli zapriječiti vatrom taj dio ako bude trebalo. Na zahtjev zapovjednika Merkaša na krov je postavljen i jedan BST 82 mm, a zapovjednik te borbene grupe je Ante Gelo, sa zadaćom da štiti prostor od oklopa i iz pravca Sarvaša, pruge, te iz pravca ceste Klisa - Tenje, što se u bitci idući dan pokazalo presudnim. Oni su svo vrijeme pomagali Zapovjedniku Merkašu, a Ante Gelo je kordinirao topničku i protuklopnu borbu kao ispomoć izvidnicima svih topničkih oruđa navodeći precizno našu vatru.
U dogovoru sa zapovjednikom bitnice MT 12 100 mm iz TRD a jedan top je postavljen i ukopan pored stare trgovine u pravcu prema Sarvašu sa zadaćom da djeluju samo u krajnjoj nuždi, a jedan je ukopan odmah uz pružni prijelaz prema Saponiji sa zadaćom da štiti cestu od Saponije prema Nemetinu. Minobacači 120 mm su od ranije postavljeni na fiksnim položajima kod kamionskog terminala na raskršću sa zadaćom da djeluju po dubini cijele bojišnice.
Prema prikupljenim obavještajnim podacima neprijatelj je za napad na čitavu južnu stranu obrane Osijeka pripremio velike snage. U širem području Sarvaša i Klise neprijatelj je imao oklopno – mehaniziranu četu potpomognutu MAD-om 12. mbr. i oko 300 pješaka, pretežno iz Bijelog Brda, Bobote, Vere i Dalja. U širem području Tenje i Antunovca lociran je još jedan MAD, dvije oklopno-mehanizirane čete 51. mbr. i oko 250 četnika iz okolnih sela (Ada, Palača, Tenja i dr.).
Sve to topništvo JNA je najčešće djelovalo po civilnim ciljevima u gradu ili po zapovjedništvima brigada i bojni, dok su na prve linije najčešće jače djelovali tek nekoliko sati prije nego bi krenuli u tenkovski ili pješački napad. Radi toga su se vojnici osjećali sigurno i nisu imali želje za ručno kopanje rovova. Zahvaljujući tome na većini položaja nisu iskopani dublji rovovi, tranšeje prema drugoj liniji i zemunice. Ovaj problem je mogao biti riješen vrlo lako. Dovoljno je bio da zapovjednik Operativne zone Karl Gorinšek napiše zapovijed inžinjerijskim postrojbama. Prije pada Vukovara JNA i četnici su imali malo vojnika na većini položaja prema zapadu, te su bageri lokalnih građevinskih poduzeća mogli za nekoliko tjedana po noći iskopati rovove između svih položaja od rijeke Drave do Save. Ali Karl Gorišek je to zapovijedio tek kada su pala sva sela oko Osijeka. Ponegdje su bageri i počeli kopati rovove ali po danu, pa ih je protivničko topništvo brzo uništilo, što je izazvalo strah kod bagerista koji više nisu željeli doći na prvu liniju. A nitko ih nije uvjerio kako se može, malo polakše raditi i noću.
Oznake
Izdvojeni tekstovi
nina maric
Mirko Miličević Mile
Božana Ćosić