Opća ofenziva Novosadskog korpusa na Osijek krajem 1991. (prvi dio)

U drugoj polovini 1991. na teritoriju Hrvatske JNA je pod svojim zapovijedanjem imala 112.443 vojnika i časnika. Od toga je 96.625 vojnika bilo iz sastava JNA, a 15.818 iz sastava Teritorijalne obrane ( Iz knjige Milisava Sekulia, Knin je pao u Beogradu, Nidda Verlaga, Bad Vilbel (Njemačka) 2000., str. 13-15)

Dok su trajale borbe u Vukovaru Novosadski Korpus JNA planira novu stratešku operaciju presijecanja ceste između Osijeka i Đakova, te spajanje sa većinski srpskim selima između Čepina i Našica. Nakon spajanja sa ovim selima bi daljnjim napredovanjem preko planine Papuka zaobišli Našice i spojili se sa okupiranom "srpskom autonomnom oblasti Zapadnom Slavonijom" i izbili na mađarsku granicu. Nakon toga bi se Hrvati iz Slavonskog Broda, Đakova, Vinkovaca i Županje mogli povlačiti samo prema BIH, a stanovnici od Osijeka do Našici bi se mogli povlačiti samo preko Donjeg Miholjca prema Mađarskoj.

Dok su oni planirali ovu operaciju Zapovjedništvo operativne zone Osijek je imalo priliku da iskopa rovove i tranšeje prema pozadini na čitavoj liniji od Drave do Save. Građevinskih poduzeća sa bagerima je bilo dovoljno da ovaj posao odrade po noći i na prvoj liniji i na drugoj liniji. Ali zapovjedništvo se ponašalo kao da će rat svaki dan završiti, te za kopanje rovova nema potrebe. Hoe li na nekom položaju biti iskopani rovovi odlučivali su najčešće zapovjednici vodova, ili zapovjednici satnija.

U realizaciju napadnog plana JNA sa manjim snagama kreću dok su trajale završne borbe u Vukovaru, u zadatak ispravljanja borbenih linija oko Tenjskog Antunovca kako bi zauzeli isturene položaje hrvatskih branitelja.

Borbe postaju gotovo svakodnevne.

 

6. listopada 1991.

Krajem rujna JNA i četnici dovlače nova pojačanja u ljudstvu i tehnici. Sve jači je pritisak na liniji Novo Tenje - Orlovnjak – Antunovac - Ernestinovo – Laslovo. Orlovnjak je 1,6. kilometara udaljen od Bricinog Bunara, a 1,7. kilometara južno bila je srušena Kudeljara, tako da su ovi položaji u stvarnosti bili izdvojeni punktovi bez međusobne povezanosti i nisu predstavljali nikakvu liniju na kojoj se položaji mogu međusobno pokrivati vatrom sa susjednog položaja. Ovi položaju su određeni u početku kada je zadatak bio opkoljavanje četnika u Tenju te presijecanje kretanja cestom Tenje - Silaš. Ali nakon bijega JNA iz grada zadatak je postao obrana Antunovca, te držanje ovih, od civila napuštenih pustara nije imalo nikakvo obrambeno vojno taktičko značenje. Bili su oko 3 kilometra ispred Antunovca uz asfaltnu cestu i nisu bili dio nikakve linije obrane. Na ovom dijelu bojišta obrambena linija bi bile puno kvalitetnija da je na vrijeme linija postavljena na pravcu od ulaza u Novo Tenja - povišena kota Drvaruša – kanali istočno ispred Antunovca - Novi Seleš, te željeznička pruga istočno od Divoša pa do Ernestinova, uz čišćenje barem 200 metara raslinja i kukuruza ispred položaja. Farmu Stari Seleš i cestu pokraj nje moglo se nadzirati BST-om i maljutkama sa željezničke pruge kilometar iza, pod uvjetom da se potarupaju kukuruzi između, a nešto malo civila se obavezno trebalo evakuirati. Ovakvim skraćivanjem linija obrane znatno bi se smanjio i nedostatak vojnika na linijama. Ali to nije palo na pamet zapovjedniku 106. brigade. Zapovjednik 106. brigade Eduard Bakarac je želio postaviti liniju na pravcu Tenje - šuma Rosinjača, te pravcem prema Orlovnjaku, Bricinom Bunaru, Kudeljari, na pravcu prema Silašu, (a ne Laslovu) ali od toga uspio je poslati vojsku samo u šumu Rosinjača, dok su linije prema Orlovnjaku ostale između 1 - 2 kilometra iza ove njegove zamišljene linije. Ta njegova linija je sa sjeverne strane donekle logična kada se gleda na civilnu geografsku kartu na kojoj ne postoje ucrtane kote sa označenom nadmorskom visinom, ali kada se pogledaju vojne topografske karte vidljivo je kako je Rosinjača depresija dok je ispred nje uzvisina oko 2 metra, a 700 metara desno je Drvaruša, najviša kota u okolini, oko tri metra viša od Rosinjače. Da je obišao teren vidio bi i gdje se nalaze kukuruzi kroz koje se protivnik može kretati tenkovima, a da ga ne vidiš. Obilaskom terena je mogao doznati i gdje se nalaze duboki kanali koje tenkovi ne mogu prijeći pa je samo na mostovima preko njih potrebno mostove dići u zrak. Prije dolaska 101. brigade nigdje mostovi preko dubokih odvodnih poljskih kanala nisu dignuti u zrak, ili prekopani bagerima.

Dobar dio položaja južno od Antunovca držala je satnija 3. bojne 106. brigade s Industrijske četvrti. Nakon što su oni Orlovnjak prepustila antunovačkom vodu i policiji PI Ernestinovo, JNA je 6. listopada krenula u napad, te je zauzela Kudeljaru, Bricin Bunar i Orlovnjak. Ispred rovova je miner Branko Vadlja sa svojim inžinjerijskim odjeljenjem očistio kukuruze, i postavio mina koliko je imao, ali radi prevelike udaljenosti između položaja ni to nije pomoglo. Nakon višednevnog granatiranja, 6. listopada, ovi položaji su opkoljeni i tenkovima pregaženi. Iz visokoletećih aviona su mogli navoditi vatru tako da su minobacačke granate padale u same rovove branitelja. Od daljnjeg napredovanja neprijatelja je zaustavila policija PI Ernestinovo sa zapovjednikom Zdravkom Nalijem koji su na brzinu zauzeli novu liniju na kojoj imaju dobar pogled ispred sebe, kod Starog Orlovnjaka.

Orlovnjak je pao zahvaljujući lošem taktičkom izborom položaja koji su bili previše udaljeni od susjednih položaja, položaji su opkoljeni i osvojeni, te je 7 branitelje poginulo ili nestalo, a 16 ih je ranjeno. Gubitci ljudstva su djelovali vrlo pogubno na borbeni moral branitelja Antunovca, pa i na zapovjedništvo satnije. Veliki broj poginulih znatno je smanjio borbenu moć antunovačke satnije. Kiša, blato, nedostatatak protuoklopnih sredstava zajedno s umorom, nakon pogibije bliskih prijatelja, srušenih vlastitih kuća i nedostatka informacija gdje su im obitelji mnogi vojnici su često padali u stanje psihičke nestabilnosti. To je donekle liječio lokalni župnik s puškom u ruci i u uniformi koji je svojim razgovorima znatno pomogao da takvih bude što manje.

Radi lošeg izbora izdvojenih položaja, malog broja branitelja i malo protuoklopnih sredstava ovi položaji su pali, te se organizira nova linija obrane; Stari Orlovnjak, Stari Seleš, Novi Seleš koji su također bili previše udaljeni jedni od drugih da bi se mogli međusobno pokrivati i tako činiti liniju obrane. Ova nova linija obrane je trenutno zaustavila daljnji prodor, ali je za spriječavanje šireg napada sa svih strana također pogrešno odabrana, samo kako bi bili što dalje od Antunovca. Ispred Novog Seleša branitelji su imali dva stara tenka i oni su davali nekakvu sigurnost isturenim braniteljima na Starom Orlovnjaku i Starom Selešu, ali nisu bili dobro ukopani i maskirani.

 

8. listopada

Zrakoplovstvo JNA napada trafostanicu između Ernestinova i Antunovca, a policija PI Ernestinovo sa svojim PAT-om pogađa jedan avion koji je oštećen sletio na cestu kod Silaša.

 

27. listopada ustrojeno je Zapovjedništvo 130. brigade, na čelu sa pukovnikom PZO-a Nikolom Huđinoma koji o protupješačkoj i protuoklopnoj borbi zna vrlo malo, a Srbi osjećaju kako bi mogli napredovati dok novo zapovjedništvo na ovoj zoni odgovornosti ne počne funkcionirati.

 

28. listopada 1991.

Neprijatelj 28. listopada napada duž cijele obrambene crte, teškim topništvom razara Antunovac, tenkovima i minobacačima napada prvu obrambenu crtu s istočne strane, te ruše izdvojene kuće i vikendice jednu po jednu. Zaustavljen je na polaznim položajima pri čemu je uništen 1 tenk, a 1 je oštećen. Težište njegovog napada je bila ulica Republike iz smjera Velika pustara, pri čemu je Damir Lajk pogino, te je 5 vojnika teško ranjena, a 17 lakše. Ovdje su pokušali s istočne strane presjeći Antunovac na dva dijela poljskim putem pokraj položaja Cerenko i Široko polje koji su okruženi kukuruzima, ali nisu uspjeli. S desne strane puta su bili kanali ispred kojih su uklonjeni kukuruzi, te su branitelji iz kanala mogli braniti cestu.
 

Sa lijeve strane puta su bili položaji koje je 130 brigada dobila u svoju zonu odgovornosti, kukuruzima okružene položaje Široko polje i pustara Cerenko, koje je stvarno i dalje držala bivša 5. a sada (nakon ustroja 130. brigade) 3. bojna 106. brigada, najčešće satnija s Industrijske četvrti, a ponekad na kratko i druge postrojbe 106. brigade. Umjesto da im se da dio obrambene linije sa sjeverne i istočne strane Antunovca koju bi stalo držali i bili odgovorni za nju prije svakog odlaska odlaze na neki drugi položaj kao na interventnu akciju. Radi toga nitko se nije brinuo za uređenje bunkera i čišćenje kukuruza ispred i oko položaja, od poljskog puta za Tenje, pa prema položaju Široko polje, i dalje istočno prema koti Drvaruša i lijevo prema Josipin Dvoru.

Unatoč loše pripremljenim položaja sa lijeve strane puta ovaj napad je zaustavljen zahvaljujući dobro postavljenim položajima sa desne strane u kanalima ispred kojih je bila čistina.

 

1. studenoga 1991.

Neprijatelj pokušava 1. studenog 1991. probiti obrambenu crtu Seleš sa istoka i juga, ali je nakon 2 uništena tenka odbijen, pri čemu su poginula su 2 branitelja, Marijan Pleteš i Šimo Šimenić.

 

12. studenoga 1991.

Kako bi se dodatno ojačala obrana Osijeka na položaje ispred Čepina 12. studenog dolazi i Našička 132. brigada koja zamjenjuje branitelje na prvoj liniji.

 

15. studenoga 1991.

Dana 15.11.1991. godine primijećeno je razmještanje novo pristiglih neprijateljskih snaga na Kudeljaru, te je to proslijeđeno zapovjedništvu O .Z. Osijek, ali ovo zapovjedništvo nikako ne reagira. Zapovjedništvo O.Z. Osijek dostavlja obavještajnu informaciju svim postrojbama, sljedećeg sadržaja: "Neprijatelj će u roku pet dana provesti napadna djelovanja, pomoćnim snagama 554. motorizirane brigade napadati će grad Osijek, glavninom snaga: 12. mehanizirane brigada, 544 moto brigade i 125. pješačka brigade napadat će Seleš, Antunovac, Ivanovac, Ovčara. Smjer Laslovo i Ernestinovo napadaju snage 151. moto brigade, 125 pješačka brigade i 505. moto brigade."

Kako bi se ohrabrili branitelji pojavljuje se glasina kako u Osijeku postoji 50 tenkova i 40 oklopnih vozila koji će se uključiti u obranu. U stvarnosti, u Osijeku postojao je tek jedan vod od 3 tenka pod direktnim zapovjedništvom Karla Gorinšeka, a nešto ranije došla je jedna tenkovska satnija iz Našica, iz sastava 3. A brigade, sa posadama bez ikakvoga borbenoga iskustva.

 

Na položaje ispred Čepina 12. studenoga je došla našička 132. brigada kojoj je 130. brigada trebala osiguravati logističku potporu. Međutim, zapovjednik 130. brigade Nikola Hađin je to zaboravio pa je 132. brigada tri dana bila na položaju bez hrane, vode i dopune streljiva. Radi toga u noći 15./16. studenog 132. brigada noću po jakoj kiši napušta položaje i odlazi u Našice. Unatoč ovoj velikoj grešci Hađin ostaje zapovjednik. Umjesto da se brine o hrani za vojnike Huđin šalje kamione u Ernestinovo, tovari streljivo i granate u kamione i premješta ga u Vladislavce. Time braniteljima Ernestinova ostaje samo ono streljivo i granate koje imaju u svojim ruksacima.
Dok se JNA približava Antunovcu u Osijeku se osniva i športska satnija pod zapovjedništvom Željka Širića koja ulazi u sastav 2. bojne 106. brigade. Jača i topništvo, te je do pada Vukovara topništvo 106. brigade je naraslo na oko 700 boraca MAD-a, i imali su značajan utjecaj na obranu grada i okolice.

Za vrijeme pada Vukovara od 11. do 14. studenoga 1. satnija 1. bojne 106. brigade sudjeluje u osiguranju konvoja za Vukovar.

 

17. studenoga 1991.

Nakon 2 dana borbi, radi snažnih topničkih napada, navođenih iz visokoletićih aviona Antunovačka satnija napušta i srušenu farmu stari Orlovnjak 17. studenoga. Granate su padale u odozgo nezaštićene rovove, te su se morali povući. Napuštaju ovaj istureni položaj koji nije ni trebalo držati. Trebalo je samo do tog položaja sve kukuruze potarupati do Antunovca, kako bi ga se moglo držati pod vatrom iz daljine.

 

18. studenoga 1991.

U noći kada je pao Vukovar dvojica vojnika iz 1. voda 2. satnije 2. bojne sa stadiona, Predrag Sušac i Željko Gavran otišli su do obližnjeg staračkog doma na Divaldovoj ulici i na zid velikim bijelim slovima napisali natpis; "OSIJEK – NEPOKORENI GRAD" koji je kasnije, uz crvenog fiću, postao najpoznatiji spomenik iz domovinskog rata u Osijeku.

 

Padom Vukovara Osijek je zahvatila panika. Agenture KOS-a počele su širiti priče kako su Tuđman i Šušak krivi za pad Vukovara, te kako će i Osijek biti "prodan". Vojnici, a i stanovnici Osijeka i okolice vide kako se oko grada gomilaju neprijateljske tenkovske, mehanizirane, topničke i pješačke postrojbe, te mnogi nastoje pobjeći. Bijeg civila počinje i na vukovarsko – vinkovačkom području. Neprijatelj zauzima sela oko Vukovara i Vinkovaca, pri čemu se ubijaju mnogi civili, te se otima i pali imovina. Odlazak žena, djece i staraca iz Osijeka i okolnih mjesta organizira se u većim skupinama u obližnje gradove kao što je Pečuh. Ali i mnogi vojni obveznici pokušava napustiti grad pod raznim izgovorima. Ali ne bježe svi. Sukladno priljevu naoružanja osnivaju se nove postrojbe koje se neposredno po osnivanju teritorijalno razmještaju i daje im se zona odgovornosti. Mobiliziraju se novi vojnici, čime kvantiteta raste, ali kvaliteta pada. Novi vojnici nemaju nikakvog ratnog iskustva, a motiviranost za bobu im je puno manja nego kod dragovoljaca.

Kod civila koji ostaju javlja se prkos te oni redovito izvršavaju svoje radne obveze. Tvornice rade, razvozi se redovno kruh i ostale potrepštine. Sve trgovine rade. Nema nestašica, a i sva poduzeća koja se bave infrastrukturom, komunalnim i drugim uslugama rade. Nakon svakog granatiranja ljudi se samoinicijativno organiziraju, pokušavaju sanirati štetu, krovišta, a prozori se saniraju najlonima.

 

Nakon prestanka aktivnog otpora branitelja Vukovara neprijatelj izvodi pregrupiranje snaga angažiranih u bitkama kod Vukovara, te ih priključuje već raspoređenim snagama 12. i 17. Korpusa u istočnoj Slavoniji i Baranji. Radi toga u Zapovjedništvu operativne Zone Osijek javlja se ideja kako bi ovo zapovjedništvo trebalo izmjestiti u Našice. O izvlačenju Zapovjedništva operativne zone u Našice počeo je razmišljati i dio viših zapovjednika koji su dotad u ratu vidjeli dobru priliku za naglu karijeru, ali je to politički iz Zagreba spriječeno zato što bi se time građani dodatno demoralizirali.

 

Kako bi se ojačala istočna bojišnica 18. studenog 1991. zagrebačka 101. brigada dobiva zadatak bojne uporabe na istočnoslavonskom bojištu. Podređena je Zapovjedništvu 1. OZ-a Osijek te ojačana 3. bojnom 100. brigade Zagreb – Centar. Dolaskom ove brigade borbena crta oko Osijeka brojčano jača te zapovjednik OZ Karl Gorinšek, po svjedočenju zapovjednika čepinske 1. bojne 130 brigade Slobodana Tolja njemu predlaže da sa svojom bojnom ode na odmor u Gorjane i Beketince, ali Tolj to odbija.

 

19. studenoga 1991.

Agresor 19. / 20. studenog 1991. godine započinje napadnu operaciju koju provodi koordiniranom ofenzivom na cijeloj crti bojišnice. Paralelno s ovom operacijom JNA vodi i operaciju napada na Dubrovnik na južnom bojištu.

 

Dana 19. na 20.11.1991. godine neprijateljski izviđači su prikriveno prišli našim položajima kod Novog Seleša, te su uništili jedan naš tenk T55 koji se nalazio na Selešu, pri čemu posada nije stradala jer se nije nalazila u tenku. Ovi tenkovi su mogli biti puno bolje maskirani kako ih neprijatelji ne bi vidjeli iz aviona, a da su bili na rubu šume prema Starom Selešu mogli su odostrag štititi ovu pustaru. Zapovjednik Antunovca traži da topništvo djeluje po razvijenim neprijateljskim snagama i da se žurno obrambenu crtu Seleš ojača nepostojećim tenkovima, protuoklopnim oruđima i ljudstvom.

 

20. studenoga 1991.

U ranim jutarnjim satima neprijatelj je ispred prednjeg kraja obrambene crte upalio sve tenkove i oklopna vozila spremajući se za napad. Obavijest je prenesena zapovjedniku O.Z. od kojeg se traži hitna pomoć. Odgovoreno im je kako to neprijatelj grije motore zbog hladnoće i da budu na oprezu. Istovremeno, neprijatelj vrši snažnu topničku paljbu cijelom linijom po Antunovcu, Laslovu, Ernestinovu, Novom Selešu, Starom Selešu i Ivanovcu, te prednjem kraju obrane grada Osijeka. JNA i četnici su se noću privukli na početne položaje te su sa svitanjem krenuli naprijed. Pokrenuo je oklopno-mehanizirane snage u napad tako da su dva tenkovska voda iz Petrove Slatine cestom preko Vuke i kroz kukuruzišta napala branitelje Ernestinova s leđa, po sredini sela gdje nije postojala obrana. Kukuruzi nisu bili potarupani, a mostovi preko dubokih poljskih kanala nisu bili minirani. Branitelji Ernestinova su bili podijeljeni u dvije satnije koje su branile dva kraja sela, te na policiju. Jedna satnija je bila u sastavu 3. bojne 130 brigade, dok je druga satnija bila u sastavu 2. bojne 130 brigade. Koordinacija je bila slaba pa je na spoju ovih jedinica obrana slabo funkcionirala, te su tim putem tenkovi JNA pred jetro ušli u selo. Kružna obrana oko sela nije postojala, niti je bilo dovoljno ljudstva za to. Na položajima je bio dio vojnika, a drugi dio je morao i spavati, te odmarati. Branitelji u selu se bude i vide kako su im tenkovi u selu. Zapovjednik PI Ernestinovo Zdravko Nalio sa svojim policajcima uspijeva uništiti 1 tenk i veći broj vojnika JNA nakon čega organizira izvlačenje dijela civila i svojih policajaca iz okruženja.

 

U obrani Ernestinova sudjelovala je i jedna jedinica PZO-a 106. brigade s dvije Prage koja je 20. studenog 1991. godine u jutarnjim satima došla na smjenu kod položaja Rudine - Ivanovac, gdje su dočekani vatrom iz pješačkog oružja iz pravca sela Divoš i topničkom vatrom iz pravca Seleša. Tada su dobili obavijest kako je Laslovo ostalo u okruženju, a pao je Seleš, te pola Ernestinova i Antunovca. Dobili su zapovijed te otvaraju vatru u pravcu nekih objekata u Divošu koje su zaposjeli četnici. Povlače se do "Luga" te vrše popunu streljiva, a tu ih čeka zapovijed za odlazak u pravcu trafostanice u trokutu Antunovac - Ernestinovo - Ivanovac, s ciljem otvaranja vatre u pravcu "Vrbik" iz kojega djeluje topništvo. Otvaraju vatru iz oba PAT-a (protuavionski top), nakon čega neprijatelj topničkom vatrom zasipa cijeli potez te pogiba Franjo Lovković. Uokolo je bilo više poginulih i ranjenih iz drugih postrojbi. Povlače se u Ivanovac iza crkve i tu donose odluka o povlačenju u Osijek.
 

Radi velikih gubitaka branitelji Ernestinova se pokušavaju izvući cestom pored Divoša prema Antunovcu. Međutim, mještani Divoša, većinom srpske nacionalnosti, koji se do tada nisu ničim isticali niti iskazivali svoju naklonost, tijekom noći su kroz kukuruze uveli u selo dva transportera, tri tenka i jednu pješačku četu tako da je braniteljima Ernestinova presječen asfaltni put za izvlačenje. Na željezničkoj pruzi iza Divoša nije bilo nakakvih položaja te su tenkovi vrlo lako prošli kroz kukuruze iz pravca Kudeljare pokraj Starog Seleša, te prešli željezničku prugu i ušli u Divoš. Radi toga branitelji 3. pješačke bojne 130. br. HV silaze s ceste i ulaze u melioracijske kanale na drugu crtu obrane između Ivanovca i Divoša. Nakon snažne topničke potpore i uporabe tenkova neprijatelj uspijeva potisnuti i branitelje 2. pješačke bojne 130. br. HV koju su zaobišli s leđa prije upada u Ernestinovo, te ovladati čitavim Ernestinovom. Ova 2. bojna 130. brigade se izvlači na pričuvne položaje (Lateralni kanal – Paulin Dvor – rijeka Vuka).

 

Da je Ernestinovo imalo jednu cijelu bojnu s jednim zapovjednikom sve ove slabosti su mogle biti izbjegnute, ali granice postrojbi je određivao zapovjednik operativne zone Karl Gorinšek. A nisu postojale ni pričuvne snage za zamjenu vojnika koji su već mjesecima na položaju. Zapovjednik OZ Karl Gorinšek je zapovjedniku 130. brigade Nikoli Huđinu zapovjedio da smjeni zapovjednike bojni Željka Kožula i Slobodana Tolja, ali Huđin nije znao koga bi postavio na njihovo mjesto, pa im je samo rekao kakvu zapovijed je dobio. Ovu Gorinšekovu pisanu zapovijed Glavaš je poderao kad ju je dobio u ruke, pa nije provedena.
 

U ovom neprijateljskom napadu branitelji Ernestinova imaju 12 poginulih, 54 ranjena i 4 nestala pripadnika. Izgubili su i jedan tenk, top, transporter, te je uništeno jedno motorno vozilo. Kožulova 3. bojna 130. brigade je razbijena, te Antunovac brani vrlo mali broj vojnika. Zapovjednik Željko Kožul je nešto ranije tražio od zapovjednika Operativne zone Karla Gorinšeka da se izvrši pretres Divoša u cilju oduzimanja oružja od Srba, ali je nakon nekoliko dana doznao kako je već pripremljeno njegovo uhićenje, ako samostalno krene u pretres kuća jadnih mirnih Srba.

 

Istovremeno sa napadom na Ernestinovo krenuo je napad i prema Antunovcu. U jutro su pregazili branitelje Kudeljare, te nastavili prema Starom Selešu i Divošu. Druga kolona JNA tenkova i četnika dolaze od starog Orlovnjaka 1800 metara naprijed do križanja prema Antunovcu i Starom Selešu. Opkolili su Stari Seleš i s 12 tenkova ga osvojili. Odmah su pobili sve što su zatekli, sve popalili i uništili, nakon čega su krenuli prema Novom Selešu. Teško je ranjeno 35 branitelja, a 14 ih je poginulo. Među njima je bilo i 45 dragovoljaca iz Krapinsko-zagorske županije koji su došli pomoći u obrani Antunovca i Osijeka. Za jedno malo selo to je bio ogroman gubitak nakon čega većina antunovačkih branitelja idućih mjesec dana psihički nije bila spremna za borbu. Da je zapovjednik Operativne zone Osijek o tome mislio tada je obranu Antunovca u potpunosti mogla preuzeti 3. bojna 106. brigade koja je u tom trenutku branila samo položaj Rosinjača, te Josipin Dvori i Brijest koji se nalaze 2 kilometra iza. A depresiju Rosinjača je trebalo napustiti, te liniju iza šume, na povišenim položajima prepustiti 2. bojni 106. brigade.

 

Nakon osvajanja pustare Stari Seleš JNA i četnici ubijaju preostale civile i stoku, te s 12 tenkova kreću prema Novom Selešu. Čim je počeo topnički napad na farmu Novi Seleš zapovjednik odjeljenja na farmi donosi odluku da se izvuče preostala tehnika, te da se povuče u Antunovac zajedno s preostalim djelatnicima IPK Osijek. Obrambeni položaji ispred ove farme nisu bili pripremljeni, te raslinje ispred nije bilo uklonjeno, pa ni mogućnost obrane nije postojala. Zajedno sa njima povlače se i jedno odjeljenje maljutkša. Prema Starom Selešu nisu mogli djelovati zato što je između bio voćnjak, pa ništa nisu mogli vidjeti, a nisu mogli djelovati ni prema Starom Orlovnjaku zato što je uz cestu bilo grmlje i kukuruzi od kojeg se tenkovi nisu mogli vidjeti. Vidjeli su samo do križanje cesta 300 metara ispred, a to je previše mala udaljenost da bi mogli uspostaviti kontrolu nad raketama.

Ubrzo nakon njihovog odlaska neprijatelj ulazi s tenkovskim postrojbama iz pravca pustare Orlovnjak i Stari Seleš s 12 tenkova, bez otpora. Prilikom topničkog napada i izvlačenja ljudi na pustari Novi Seleš nepoznata je sudbina dva djelatnika IPK-a Osijek, koji se vode kao nestali. Na pustari je ostao manji dio poljoprivrednih strojeva.

Nedugo prije ove položaje su držali pripadnici 3. bojne 106. brigade, satnija s Industrijske četvrti koja je ukupno brojila preko 400 vojnika, a onda su ih preuzeli pripadnici puno slabije antunovačke satnije iz 130. brigade. I Novi Seleš koji je 350 metara udaljen od Antunovca se mogao obraniti da je Antunovac branila jedna bojna zadužena samo za ovo mjesto, sastavljena od Antunovčana i popunjena vojnicima iz sela iz pozadine i iz Osijeka. Te da su ispred svih položaja oko sela, uključujući i sjevernu stranu, srušili kukuruze barem 200 metara. Da je zapovjednik obrane Antunovca ranije predvidio mogućnost pada isturenih položaja mogao je puno ranije svu opremu izvući sa Novog Seleša, te se ovdje dobro utvrditi. Tu se obrana mogla temeljiti na kanalima ispred kojih se moglo potarupat kukuruze i posjeći drveće i grmlje prema Starom Selešu i Starom Orlovnjaku, te tako na vrijeme pripremiti drugu liniju obrane. Ispred ove linije cestu se moglo prekopati i minirati, očistiti kukuruze barem 200 metara ispred i okolo, a u samim objektima farme držati vojnike u pripremi. Činjenica da su do zadnjeg trenutka logistiku držali na Novom Selešu znak je kako nisu ni razmišljali o mogućnosti pada ovog položaja.

 

Četnici su osvajanjem Starog Seleša stavili pod topnički nadzor 2 kilometra udaljenu cestu Antunovac Divoš - Ernestinovo. Padom Ernestinova i Seleša Topnički divizion JNA je zaposjeo vatreni položaj na području između Starog Seleša i Novog Seleša. Da su četnici i JNA odmah po zauzimanja Ernestinova krenuli prema praznom Paulin Dvoru mogli su bez otpora doći do Vladislavaca, a njegovim osvajanjem presjeći cestu između Čepina i Đakova. Međutim, oni su vrijeme gubili na pljačkanje kuća. Nakon ulaska srpskih tenkova u Ernestinovo njihova pješadija je primijećena na rubu sela tek nakon 2 dana, koliko im je trebalo da opljačkaju kuće.

Nakon ove bitke branitelji su shvatili kako tenkove ne mogu zaustaviti antenskim minama i zoljama. Osvajanjem Ernestinova i Divoša neprijatelj je organizirao obranu unutar naseljenih mjesta. U samom središtu Ernestinova bila je raspoređena tenkovska satnija i MB bitnica. Uskoro počinje "čišćenje", to jest ubijanje civila i silovanje žena koje su ostale u Ernestinovu.

 

Neposredno po saznanju o padu pustare Novi Seleš, zapovjednik 106. br. HV izdaje naredbu 1./106. brigadi HV da tijekom prijepodneva pokuša vratiti pustaru, ali bojna ne dolazi na početne položaje. U ovom trenutku dok se neprijatelj još nije ukopao protunapad je mogao biti uspješan da su se kroz kanale i kukuruze s lijeve strane izvršila izviđanja točnog položaja pojedinih tenkova i oklopnjaka, te da se krenulo lijevom stranom kroz kanale u kojima nije bilo vode, zašlo protivniku s leđa, ciljano jedna protuoklopna grupa na svaki oklopnjak, ukupno 12 grupa. Tijekom noći protivnici su se dobro ukopali na samoj farmi, te lijevo od nje i iza stotinjak metara od nje, pa su daljnji napadi bili beskorisni.

Padom Ernestinova obrana Laslova dolazi u okruženje.
Na osnovu zapovijedi zapovjednika 3. OZ Zagreb, od 19. studenoga 1991.,101. brigada HV-a podređena je Zapovjedništvu 1. OZ Osijek. Odlukom načelnika GS HV-a, 19. studenoga brigadi je dodana 3. bojna 100. brigade HV-a. U jutro 20. studenoga 1991. brigada počinje pristizati na područje Našica gdje ju prihvaća zapovjednik 132. brigade HV-a Našice Slavko Barić. Po dolasku u Našice, dočekao ih je zapovjednik brigade koji je zapovjednika 2. bojne upoznao sa situacijom na bojišnici te mu zapovjedio da se bojna žurno razmjesti i rasporedi na prvoj crti obrane u selu Ivanovac. Dio novo-mobiliziranih pripadnika, koji su bili potpuno nepripremljeni za bojna djelovanja, po dolasku u istočnu Slavoniju uplašio se i želio je napustiti postrojbe brigade i vratiti se natrag u Zagreb, ali je to spriječeno.

I prije pada Vukovara primijećene se pojačane aktivnosti po većinski srpskim selima između Čepina i Našica. Zapovjednik 2. čepinske bojne 130. brigade Slobodan Tolj dobiva sve više informacije kako se i po tim selima primjećuje povećana aktivnost lokalnih srpskih radikala, te procjenjuje kako bi i oni mogli po svojim selima podići barikade, a nakon toga i presjeći cestu između Osijeka i Đakova. Mještani organiziraju straže koje stalno čuvaju selo. Sva su sela u inženjerijskom smislu uređena za kružnu obranu tj. izrađeni su drveno-zemljani objekti poljske fortifikacije za paljbeno djelovanje na rubnim dijelovima sela. Iako je položaj sela daleko od bojišnice na području pod nadzorom postrojbi HV, uočeni su povremeni noćni doleti vojnih helikoptera. Preko radio uređaja uhvaćeni su podaci koji upućuju na mogućnost izvršenja zračnog desanta neprijateljskih snaga na području navedenih sela. Presijecanjem ceste Osijek - Đakovo protivnik bi dobio mogućnost obilaznog prodora prema Josipovcu i stavljanja Osijeka u potpuno okruženje, a također bi većinski srpska sela južno od Osijeka dobila mogućnost da se spoje s većinski srpskim selima iza Našica u srpskoj tzv. "Autonomnoj oblasti Zapadna Slavonija. Radi toga zapovjednik čepinske 2. bojne 130. brigade Slobodan Tolj više puta traži od zapovjedništva operativne zone da se organizira pretres srpskih sela između Čepina i Našica, ali s time se oteže. Iako su te informacije dolazile duže vrijeme Zapovjednik OZ Osijek Karl Gorinšek akciju odobrava tek 20. studenog, isti dan kada je JNA krenula u napad na Ernestinovo, Divoš i Seleš, te ih u brzom naletu osvaja. Iz sela između Čepina i Našica 132. br. HV je izvršila pretres i oduzimanje oružja sela Bela Loza, Krndija i Poganovci. Jedna satnija 3. bojne izvodila je pretres Budimaca, a topničko osiguranje davao je MAD 132. br. HV, koji je bio u pripravnosti za djelovanje na paljbenim položajima kod Klenovnika i južno od sela Budimci. Akciju pretresa terena podupire i vod vojne policije i izvidničko-diverzantska satnija iz 132. br. HV. Akcija je ukupno trajala dva sata, nakon čega su počeli pretresi kuća. Postrojbe valpovačke 107. brigade imaju zadaću blokade sela Babjak, Lug Subotički i Ličani. Popis angažiranih postrojbi;
- 3. pb/132. br. HV;
- jedna satnija/107. br. HV (angažirana na blokadi sela: Babjak, Lug Subotički i Ličane) ;
- MAD/132. br. HV;
- vod vojne policije/132. br HV;
- izvidničko-diverzantska satnija/132. br. HV.
 

Ratni plijen
Veliki broj pješačkog naoružanja i streljiva, znatne količine minobacačkih granata MB 60 i 82 mm i sredstva veze vojnog porijekla.
Idući dan oko 200 pripadnika PU Osijek je razoružalo Srbe u Čokadincima, Poganovcima, Budimcima, Gornjoj Motičini i Gazijama. Idućih dana oružje je oduzeto i u većinski srpskim selima općine Donji Miholjac. Da su pretresi ovih sela izvršeni desetak dana ranije sve angažirane postrojbe su mogle sudjelovati u obrani Ernestinova, Laslova i Antunovca.

21. studenoga 1991.

Nakon pada Ernestinova, idući dan Karl Gorinšek izdaje zapovijed 525-124-224 u kojoj između ostalog zapovijeda pojačano zaposjedanje rajona Rosinjska Bara – Široko Polje – Tenjski Antunovac – Rudine – Bobotski kanal, te energičnim djelovanjem ka Orlovnjaku, Starom Orlovnjaku, Starom Selešu, Ernestinovu razbiti i uništiti protivničke snage na tom prostoru, te ovladati linijom Tenje - Bricin Bunar – Kudeljara – Vrbik. U ovom trenutku JNA, srpske lokalne TO snage i četničke postrojbe su bile višestruko jače i nije postojala nikakva mogućnost za uspješan protunapad bez dobre pripreme, dobre popune streljivom i granatama, te detaljnog plana napada na odabrane točke kroz koje bi se probile protivničke linije. Jedino pametno u tom trenutku je bilo izdati zapovijed za odsudnu obranu na trenutnim linijama, uz čišćenje terena ispred položaja, miniranje i dizanje u zrak mostova preko poljskih melioracijskih kanala. Te odustati od planova za napade na puno jačeg protivnika, osim nasilnog izviđanja.

Iz zapovijedi je vidljivo kako Karl Gorinšek između ostalog zapovijeda pojačano držanje položaja Rosinjska Bara i Široko Polje.

Na ovom području, na položajima između Širokog polja i kote Drvaruše, te do Josipin Dvora i sjevernog ulaska u Antunovac nitko nije počistio kukuruze zato što su se tu izmjenjivale razne postrojbe na nekoliko dana pa nisu vodili brigu o uređenju položaja. Na ovom mjestu gdje je bio spoj 106. brigade i 130 brigade obrana je bila slaba zato što se upravo na spojevima raznih postrojbi često ne zna koja je postrojba za što odgovorna pa se na takvim mjestima položaji često najslabije učvrščuju i najlakše padaju pri napadu protivnika. U vojnoj teoriji to je poznato pa dobri zapovjednici na takvim mjestima dodatno učvrščuju bokove i drugu liniju obrane. Da se vodila briga o ovim položajima kukuruze se moglo potarupat, te postaviti nekoliko zemunica i bunkera između Širokog polja, kote Drvaruša i ulaska u Novo Tenje, a vojnike iz depresije Rosinjača povući unatrag.

 

U istočnu Slavoniju ojačana 101. brigada HV-a stigla je s 1900 pripadnika naoružanih s 1940 komada pješačkog naoružanja, šest minobacača 120 mm, četiri PZT-a 20/1 i šest bestrzajnih topova. Tijekom noći 20./21. studenoga 1991. zapovjednik 101. brigade HV-a zaprimio je zapovijed zapovjednika 1. OZ Osijek Karla Gorinšeka da se postrojbe brigade razmjeste u rajonu lijevo: Ivanovac – Briješće – Livana, desno: most na Velikom kanalu Vuka, po dubini: Jurjevac Punitovački – Beketinci, te preuzmu i rasporede se na prvoj crti obrane Livana – Briješće – Ivanovac – Paulin Dvor – Hrastin, sa zadaćom odsudne obrane dodijeljene im zone odgovornosti i neprekidnog osiguranja prometnice Osijek – Đakovo.

 

Nakon što postaje vidljivo kako nemamo snage za povrat izgubljenih položaja zapovjednik operativne zone Karl Gorinšek daje novu naredbu da se svi povuku na liniju iza željezničke pruge prema Đakovu kako bi tako skratili liniju obrane, navodno zato kako bi se bolje zaštitila cesta Osijek - Čepin - Đakovo. Po ovoj zapovjedi napušta se nekoliko sela radi skraćivanja linija, a nešto ranije nikom u zapovjedništvu Operativne Zone nije palo na pamet napustiti nekoliko praznih farmi radi skraćivanja linije između Antunovca i Laslova. Vojnici 130. te Đakovačke 122 i Našičke 132. brigade se povlače prema Čepinu.

Po Gorinšekovoj zapovjedi, zapovjednik 130. brigade Nikola Huđin zapovijeda povlačenje iz Vladislavaca, Hrastina i Dopsina do iza željezničke pruge, čime bi ova mjesta bila napuštena, ali branitelji ovih mjesta zapovijed odbijaju. Zapovjednici ostalih brigada govore podređenima kako će biti snažno napadnuti te se moraju povući iza pruge prema Đakovu koju je lakše braniti. Brigade se povlače prema Čapinu, te Ivanovac ostaje prazan. Za to vrijeme 3. A brigada raspoređena oko autoputa sa zapovjedništvom u Cerni ništa ne radi. Čim je informacija o padu Ernestinova došla do 3. A brigade zapovjednik jedne satnije Miljenko Kolobarić samovoljno napušta položaje uz autoput, te kreće prema Osijeku. Kroz kolone vojnika koji se povlače ulazi u prazan Ivanovac i raspoređuje se na istočnu stranu sela prema trafostanici. Malo kasnije, nakon konzultacija sa Zapovjedništvom operativne zone i zapovjednik 3. A brigade Ivan Basarac donosi odluku da se veći dio brigade vrati prema Ivanovcu.

Crta obrane prema neprijatelju je uspostavljena uglavnom u kanalima na potezu Kolođvar – Ivanovac – Ekonomija Rudine – Paulin Dvor. Nakon pada Ernestinova, Divoša i Seleša, te nakon Kolobarićeve sabotaže povlačenja na novu obrambenu liniju iza željezničke pruge Osijek - Đakovo zapovjednik OZ Karl Gorinšek postaje vrlo borben te odlučuje pokrenuti svoje protunapade na puno jačeg protivnika. Od pada osječkih vojarni pa do pada Ernestinova branio je bilo kakve veće nasilne diverzantske napade koji bi primorali JNA da dio svojih snaga s Vukovara prebace prema zapadu. Radi toga većina osječkih postrojbi nije imala nikakvo iskustvo u napadnim operacijama. Napadi malih izvidničkih postrojbi su bili rijetki i previše slabi da bi se protivnika prisililo na prebacivanje većih snaga na osječko ratište.

 

Ne znajući koja postrojba hrvatskih branitelja drži obrambene položaje u selu Paulin Dvor prema Ernestinovu, pripadnici protuoklopnog voda 101. brigade su, radi sigurnosti, oprezno s dvije protuoklopne grupe u 19,00 sati 21. studenoga 1991. ušli u Paulin Dvor, pri čemu su ustvrdili kako je crta obrane prema Ernestinovu prazna. Brzom reakcijom do večeri 21. studenoga 1991. zauzimaju crtu obrane Paulin Dvor – most – nasip prema Ernestinovu, kako bi spriječili napad pobunjenih Srba i JNA iz tog smjera. Time su pripadnici 1. bojne 101. brigade pomaknuli crtu obrane ispred Paulin Dvora prema Ernestinovu i stavili pod kontrolu dominantnu tt 87 na nasipu rijeke Vuke, te most i crpnu stanicu na spojnom kanalu rijeke Vuke i Bobotskog kanala na glavnom smjeru eventualnog napada jačih oklopno-mehaniziranih snaga JNA. Po preuzimanju položaja brigada je počela utvrđivati i organizirati obranu prema vatrenim uporištima JNA i lokalnih Srba. Odmah su počeli kopati rovove, bunkere i zemunice koji do tada na ovim novim obrambenim lokacijama nisu postojali.

 

Tog 21. 11. Zapovjedništvo OG Osijek na čelu s Eduardom Bakarcem oko 15:00 donosi odluku o poduzimanju kontranapada. Na temelju pisane zapovijedi održan je sastanak sa zapovjednicima postrojbi i borbenih grupa snage ojačane satnije i to: 1. i 2./106. br. HV, 1./160. br. HV, i satnija PP B. Manastir, opremljene protuoklopnim sredstvima. Na polaznim položajima trebali su biti u 16 sata i koordiniranim napadom, kojem je trebala prethoditi topnička priprema u 16:30, uništiti neprijatelja i povratiti pustaru Novi Seleš. Za topničku pripremu bilo je zaduženo topništvo 106. brigade koje je djelovalo po prostoru Seleša i Ernestinova s nekoliko granata. Međutim, do predviđenoga vremena većina nije ni došla do Antunovca.

 

Dozapovjednik 2 satnije 2.bojne 106. brg. Tihomir Čuljak odmah po saznanju o padu Erestinova 21. 11. je samoinicijativno odlučio jedno odjeljenje iz 1. voda 2. satnije sa stadiona koje je držalo položaj Policer, zapadno od Tufeka premjestiti 2 km naprijed na povišenu kotu Drvaruša odakle se odlično vidio Orlovnjak. Zapovjednika ovog odjeljenja je zajedno sa zapovjednikom BST-a odveo na ovu kotu i zapovjedio im da se idućeg dana počnu duboko ukopavati na ovom položaju. Međutim, bilo je kasno. Oko podne, povratkom u bazu na stadion čekala ga je zapovijed da odmah s dva odjeljenja 1. voda 2 satnije 2. bojne sa stadiona i dva pridodana odjeljenja iz 1. satnije sa Sjenjaka ode u obranu Antunovca sa strane Seleša. Popodne dolaze u rubne kuće Antunovca prema Novom Selešu gdje nisu zatekli nikoga. 27 pripadnika 1. voda 2. satnije sa stadiona i 20 vojnika 1.satnije sa Sjenjaka zauzeli su lijevi rubni dio Antunovca prema Novom Selešu koje je neprijatelj prethodni dan zauzeo i iza smjestio topnički divizion. Noću u 22.15 sati dozapovjednik 2. satnije 2. bojne kurirom dobiva zapovijed da u 22 sata krenu u napad na Seleš, istovremeno s početkom našeg napada na Ernestinovo i Divoš. Pripadnici ove grupe prešli su kanal pun vode, desno od asfaltnog puta i kroz kukuruz prišli Novom Selešu na stotinjak metara te zalegli u nekakav kanal. Ispred je bilo još malo kukuruza nakon čega je bila čistina oko 50 metara do zida ispred Seleša. Tu su čekali da ostalih 300 gardista s lijevog i desnog krila prijeđe u napad, pa da i oni krenu dalje. Kako nisu čuli ništa osim neprijateljskog PAM-a koji je češljao po kukuruzu, ležali su u kanalu do oko 1 sat poslije ponoći, nakon čega su se vratili na početne položaje u rubne kuće.

Zbog opasnosti neprijateljskog prodora prema gradu Osijeku i Čepinu nakon osvajanja sela Ernestinovo, Divoša i farme Novi Seleš Zapovjedništvo 1. OZ Osijek donosi odluku o upotrebi 3. A bigade koja se vratila iz Cerne, te ih se šalje u protunapad. Tijekom 21./22. nakon 3. A brigade na šire područje Ivanovca dolaze i 2. i 3. satnija 1.b/132. br. HV iz Našica, gdje su trebali preuzeti dio položaja 130. br. HV, a 3. satnija stiže u šire područje Paulin Dvora, gdje su trebali preuzeti dio položaja od tek pristigle zagrebačke 101. br. HV. Napad na Ernestinovo ima za cilj, prema zapovjedi, odbacivanje neprijateljskih snaga izvan okupiranih sela Ernestinovo i Divoš te osiguranja pomoći braniteljima Laslova.

Uveče, 21.11. bojna Frankopan (Izvidničko diverzantska bojna koja je pod zapovjedništvom francuskog legionara Brune Zorice Zulua po potrebi djelovala širom Hrvatske.) iz Ivanovca Bobotskim kanalom pokušava ući u Ernestinovo kako bi izvukli preostale civile, ali su otkriveni, te im je u sukobu ranjeno dvoje pripadnika. Uspjeli su samo minirati most između Ernestinova i Divoša. Tijekom noći prema Ernestinovu su iz Vladislavaca preko Luga poslana 4 tenka i 1 samohodka, ali su na ulazu u Ivanovac zapali u blato i kanal pokraj ceste gdje ih je posada napustila.

 

Nastavak