Operacija Trio – treća neprijateljska ofenziva

U prvoj polovici 1992. Nijemci su s ustašama i domobranima uspjeli istjerati preko 10.000 partizane iz središnje Bosne, Korduna i Like. U prethodnim operacijama partizani su utrošili oružja, streljiva i kamionskog goriva za čiji prijevoz je trebalo barem 40 kamiona. Zapljena ovolike količine materijala u prethodnim borbama oko Foče nije zabilježena, te je jedini način nabave ovog MTS-a bio taj da se talijanska kolona uputi od mjesta A do mjesta B, te kolonu kamiona ostavi na dogovorenoj šumskoj lokaciji.

Iako su partizani u proteklim borbama potrošili većinu streljiva uskoro su ponovno tajno, na "nepoznat način", opskrbljeni kako bi se mogli i dalje boriti. Zahvaljujući tome partizani se nakon povlačenja Nijemaca u vojarne vraćaju na teren ostavljen na čuvanje Hrvatskim postrojbama, mobiliziraju nove borce, te u borbama po raznim selima pogiba preko 400 hrvatskih vojnika. U "velikoj brizi" za mir na terenu Talijani predlažu Nijemcima novu zajedničku operaciju progona partizana koja je imenovana kao operacija "TRIO". Predlažu da glavnu ulogu u progonu partizana preuzmu četnici, a da ustaše i domobrani trebaju samo čekati gdje jesu i sprječavaju bijeg partizana prema sjeveru. Nijemci plan prihvaćaju, a prihvaća ga i Pavelić.

Na području Foče je oko 10.000 četnika prešlo u partizane, te je Tito na ovom području bio dovoljno jak za suprotstavljanje Talijanima, ali to ne čini, već kreće ponovno dublje na teritorij NDH. Do ovog prelaska četnika u partizane došlo je radi toga što su partizani brojniji i bolje naoružani, te ubijaju četničke obitelji ako oni ne pređu pod njihovo zapovjedništvo. Od njih su ustrojene postrojbe Dragovoljačke vojske Jugoslavije koje nisu nosile petokraku i nisu u svoje redove primali katolike i muslimane, a samo zapovjednici su bili komunisti.

Tito koji se nalazio u Foči imao je sve informacije o talijanskim planovima za proširenje svoje zone na sjever već polovicom ožujku, te naređuje napad na domobranske izdvojene posade u Rogatici (istočno od Sarajeva). Dok su trajale borbe na prostoru između Vojnića i Topuskog Talijani na konferenciji u Opatiji, od 2. do 3. ožujka 1942. godine, predlažu operaciju TRIO za područje srednje Bosne. U dogovoru sudjeluju predstavnici njemačkog Vrhovnog zapovjedništva, talijanskog i ustaškog zapovjedništva. Partizani su kasnije ovu Operaciju nazvali treća neprijateljska ofenziva. Za ofenzivu ustrojeno je posebno zapovjedništvo sa njemačkim generalom Paulom Baderom. Na konferencijama u Ljubljani, od 28. do 29. ožujka, te Sarajevu 9. travnja odlučeno je da se ofenziva izvede u tri etape:

1) TRIO I - uništiti partizanske snage između Han-Pjeska, Višegrada, Goražda, Foče, Dobrog polja i Sokolca. (Južno od Sarajeva)

2.) TRIO II - u područje Drine, oko Srebrenika, Vlasenice, (istočno od Sarajeva) te

3.) TRIO III – na planinu Ozren između Krivje, Bosne i Spreče (sjeverno od Sarajeva).

Prema planu, Talijani sa četnicima su trebali tjerati partizane s juga prema sjeveru, a Nijemci, domobrani i ustaše su trebali sprječavati njihov bijeg prema sjeveru.

Plan se ne sviđa zapovjedniku UNS-a Eugenu Didi Kvaterniku koji je znao vojnički razmišljati. Iz ranijih operacija; Zapadna Bosna, Petrova Gora, operacija X, shvatio je kako se u svakoj operaciji Talijani nastoje proširiti na sjever i tako Hrvatskoj oduzeti dio teritorija. Od ranije je imao informacije o talijanskim zakulisnim igrama i njihovim dostavama oružja četnicima i partizanima, te je shvatio i njihovu kameleonsku politiku koja je u suštini vrlo jednostavna. Najprije Talijani sa četnicima napadaju partizane, a ustvari tjeraju seljake iz sela u šumu gdje ih partizani naoružavaju talijanskim oružjem, nakon čega se povlače, te se kreću prema sjeveru na teritorij pod kontrolom NDH. Kako njegovi prigovori protiv Talijana kod Pavelića nisu nailazili na razumijevanje sve manje vjeruje i Paveliću, iako je nakon uspostave NDH bio njegov najvjerniji sljedbenik, spreman izvršiti i najgore zapovijedi o deportacijama političkih protivnika u logore, te Srba u Srbiju. Kako je bio relativno mlad i nije znao glumiti to svoje nepovjerenje prema Talijanima, a sve više i Paveliću nije znao sakriti i tajno razvijati male obavještajno diverzantske postrojbe koje bi se pod tuđim zastavama i uniformama borile u talijanskoj pozadini. Vidio je kako Talijani ustvari žele vojno osvojiti sve do Sarajeva, pa i dalje, dok bi slabo naoružani ustaše i domobrani trebali samo sprječavati prodor partizana prema sjeveru. Kako ustaše i domobrani nisu mogli legalno nabaviti ozbiljnije količine oružja ni kod Nijemaca koji su dozvolili stvaranje vojske i redarstva od najviše 50.000 ljudi, a ni kod Talijana, pronalazi rješenje, kupujući nešto oružja ilegalno, bez znanja Nijemaca. Uspio je u Švicarskoj nabaviti oko 3.000 pušaka od čega pola zadržava Pavelić u Zagrebu, a pola odlazi u Sarajevo. U Sarajevu Eugen Kvaternik s tim oružjem naoružava Crnu legiju poručnika Jure Francetića koja se sastojala od 1500 dragovoljaca, uglavnom katoličkih i muslimanskih izbjeglica sa teritorija koje su zauzeli partizani i četnici.

Za to vrijeme, u drugoj polovici ožujka, Tito prikuplja Prvu i Drugu proletersku brigadu oko Han-Pijeska, Sokolca i Rogatice kako bi stvorile svoj teritorij u istočnoj Bosni i na sjeveru Crne Gore, te ih naoružava s novom količinom oružja. Kako bi se dovoljno naoružao i ojačao brinu se Talijani koji otežu s početkom akcije, dok Tito ne postane spreman za prodor na sjever.

To iskorištava Francetić, te se bez znanja njemačkog zapovjednika generala Badera izvlači noću iz Sarajeva i 1. travnja iz smjera Han Pijeska napada četnike kod Vlasenice, te ju zauzima prije nego je počela operacija Trio. Dana 8. travnja uzima od četnika Drinjaču, a 9. 4. Bratunac i Srebrenicu. Pri tom su se sukobili i s partizanima koji su djelovali na tom području. Zahvaljujući uspješnoj akciji Francetić postaje potpukovnik, a Srbi masovno bježe preko Drine u Srbiju. Na njemačke i talijanske optužbe o ustaškim zločinima nad Srbima, Francetić tvrdi kako zločine vrše pripadnici Hadžiefendićeve milicije. Prilikom ulaska Crne legije u Goražde, od četnika preživjeli lokalni muslimani traže odmazdu nad srpskim stanovništvom, ali Francetić to sprječava rekavši: "Po naređenju Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba”. Do 20. travnja ustaške su snage čvrsto zaposjele prostor od Zvornika do Višegrada. Francetić je tada imao 2200 boraca u pet bojni. Po jednu bojnu je postavio u Vlasenicu, Srebrenicu i Bratunac, a kao rezervu za daljnje operacije je držao jednu pješačku ustašku bojnu i jednu bojnu Željezničke ustaške vojnice.

Za napadnu operaciju Trio Talijani su plan dostavili Titu, te su od njega očekivali da svoje snage iz istočne Hercegovine povuče prema sjeveru kako bi oni mogli nastupati za njima, bez velikih borbi. Kako se lokalnim partizanima nije išlo daleko od kuća nije ih bilo lako pokrenuti čak ni Titu, zbog čega Talijani odugovlače sa pripremama za napad, što je Eugenu Didi Kvaterniku i Juri Francetiću dalo priliku da im poremete planove. Partizani potpuno iznenađeni početkom napada koji je trebao početi kasnije, počinju panični bijeg prema talijanskoj zoni gdje su ih oni mirno propustili, odnosno osim gradova nikakvu liniju i nisu držali. Na taj način su se partizani pokrenuli sa sjevera prema jugu, umjesto obrnuto što je kod Talijana izazvalo bijes prema Francetiću i Kvaterniku. Talijani se pred Nijemcima pravdaju kako nisu bili u stanju pokrenuti svoje snage prije dogovorenog vremena, pa general Bader traži od višeg zapovjedništva da se čitava operacija otkaže što je odobreno. No do tada njemačke i domobranske snage iz Sarajeva već su se uključile u operaciju prateći Crnu legiju koja je 10. travnja 1942. izbila na Drinu, pa 22. travnja Nijemci napadaju partizanske snage koje ugrožavaju Rogaticu i do 27. travnja potpuno čiste prostor Drine od četnika i partizana zarobljavajući i četničkog zapovjednika, majora Dangića.

Vidjevši kako Francetić mimo njihovog plana napreduje Talijani javljaju kako je dovršeno njihovo prikupljanje divizije „Taurinenze“ u Sarajevskom i divizije „Alpski lovci“ u Nevesinjskom polju, pa 6. travnja od Nevesinja kreću prema Kalinoviku, a 1. svibnja počinju njihovi prodori i od Sarajeva prema Kalinoviku. Snage divizije „Taurinenze“ zauzele su 7. travnja Trnovo, dok su dijelovi divizije „Alpski lovci“ 8. travnja prodrli u Ulog bez većih borbi, zato što oni idu drumom, a partizani šumom. Do 12. travnja dijelovi obje talijanske divizije susreli su se u Kalinoviku bez većih borbi. Za to vrijeme jedan ojačani puk divizije „Alpski lovci“ i dijelovi divizije „Murge“ imali su manje borbe protiv jedinica Sjevernohercegovačkog partizanskog odreda oko Gacka i Avtovca, (istočna Hercegovina uz Crnu Goru) pri čemu su partizanima ostavili nove velike količine oružja i streljiva, kako bi im i dalje mogli služiti u njihovim ratnim igrama. Istovremeno su dijelovi divizije „Pusterija“ 10. travnja ušli u Foču, odakle se bez ozbiljne borbe povukao Tito i njegov Vrhovni Štab prema Zelengori.

Za to vrijeme na Ozrenu izbija sukob između četnika i komunista, te su partizanski politički komesari u gotovo svim odredima ubijeni. U tom sukobu četnici su se kod Vlasenice zatekli između crne legije u partizana, te ih je dosta izginulo.

U Sarajevu je 19. travnja održan sastanak njemačkih i hrvatskih predstavnika gdje je po njemačkoj želji dogovoreno da se iskoristi Francetićev prodor prema Drini radi smirivanja područja. Odlučeno je da se ojačaju Francetićeve postrojbe koje bi zadržale kontrolu nad hrvatsko-srpskom granicom, dok bi njemačke i domobranske postrojbe iz Sarajeva deblokirale Rogaticu. Hrvatski predstavnici su obećali ublažavanje politike prema Srbima što bi doprinijelo smirivanju situacije. Također je odlučeno da se nastoji onemogućiti dolazak Talijana u istočnu Bosnu, a njima predloži temeljito čišćenje njihove okupacijske zone, te sprječavanje povlačenje pobunjenika u talijansku zonu.

Njemačke i domobranske snage krenule su 22. travnja iz Han Pijeska prema Vlasenici, odbacivši partizane i deblokiravši Rogaticu. Istodobno su time spriječili Talijane da istočnu Bosnu uključe u svoj okupacijski pojas.

Nakon Rogatice, njemačke snage ušle su i u Praču, te u Goražde, te su do 27. 4. potpuno očistili prostor Drine od partizana, čime je operacija završena. To Talijanima ne odgovara te talijanska 5. divizija "Pusteria" 23. travnja zauzima Čajniče i dolazi u okolicu Goražda. Pri tome 22. talijanska divizija partizane propušta prema jugu, u talijansku zonu utjecaja, južno od linije Kalinovnik Foča. Time je područje Foče ponovno vraćeno partizanima.

U ovim borbama krajem 1941. i početka 1942., prema Njemačkom generalu Kascheu poginulo je 2.400 katoličkih Hrvata, 13.400 islamskih Hrvata i 19.300 pravoslavnih.

Nakon uspjeha Crne legije četnici širom NDH uviđaju kako su ustaše postale ozbiljna sila koja im je manja prijetnja od partizana, te pregovaraju o suradnji. Potpisan je niz sporazuma četnika sa ustašama, zbog smirivanja sukoba i gušenja komunističkog ustanka u NDH. Uroš Drenović, zapovjednik četničkog odreda »Kočić« sklopio je sporazum sa NDH u Mrkonjić gradu 27. travnja, Lazar Tešanović, zapovjednik četničkog bataljuna »Mrkonjić«, sklopio je sporazum sa NDH 23. svibnja 1942. Cvjetin Todić i Savo Božić zapovjednici Ozrenskog i Trebavskog četničkog odreda sklopili su sporazum sa vlastima NDH 28. svibnja 1942. u selu Lipac. Predstavnici Majevičkog četničkog odreda sklopili su sporazum sa vlastima NDH 30. svibnja 1942. Rade Radić, zapovjednik četničkog odreda "Borja" sklopio je sporazum sa vlastima NDH 9. lipnja 1942.

Do ovakve suradnje između četnika i ustaša je došlo ponajviše radi velikih partizanskih zločina. O zločinima koji su se tada masovno događali pisao je dr. Dinko Šuljak koji je krajem rata iz partizana prebjegao saveznicima u svojoj knjizi “Želio sam Radićevu Hrvatsku" navodi kako su: "partizani u gornjo-karlovačkoj eparhiji, u selu Jasenku, područje Gomirje, zapalili manastirsku crkvu izgrađenu u srpsko-bizantskom stilu od klesanog kamena. Naročito su se okomili na srpske svećenike. Tako su 2. veljače 1942. godine ubili paroha Danila Mamulu i njegova mlađeg brata Dragu Mamulu. Sve one koji su se protivili paljenju crkava, odveli su u Drežnicu i tamo ih strijeljali. Javno su strijeljali 25 nevinih vjernika, uglavnom žena i staraca. Preostali srpski živalj bježi u šumu. Sve su to izveli u ustaškim uniformama. Zatim su se ti isti komunistički teroristi obukli u četničke uniforme i nastavili ubijati sve viđenije ljude Hrvate u hrvatskim okolnim selima oko Drežnice, a teror su nastavili pljačkajući, ubijajući i paleći njihove kuće, a naročito crkve... Zapovjednik partizanskog pokreta na području Drežnice bio je tada Ivan Kovač, alias Veljko Kovačević, bivši jugoslavenski mornarički podnarednik. Naređenje za strijeljanje hrvatskih i srpskih nevinih ljudi izdavao je famozni Viktor Bubanj, zapovjednik partizanskog odreda u Drežnici, kasnije Titov zapovjednik zrakoplovstva JNA. Popis onih koje treba strijeljati napravio je Branko Matić, Srbin iz Srpskih Moravica koji je bio politički komesar u Jasenku, Samo strijeljanje izvršavao je Gojko Trbović zvani Ćosan, Srbin, po zanimanju potkivački pomoćnik iz sela Krakar, općina Drežnica. Drežnica je najudaljenija zapadna, "Srpska točka", s okolnim hrvatskim selima. Općina Drežnica imala je oko 6000 Srba, u to područje nisu nikada dolazile oružane snage tadašnje legalne hrvatske vojske. Selo je živjelo u miru sa svojom okolinom. U studenom 1941. partizani pljačkaju crkvu Presvete Bogorodice. Sve ikone, slike svetaca po naredbi političkih komesara, koji su svi redom bili Srbi, bile su potpune uništene, ili zamazane ljudskim izmetom. Ikone su bacane pod noge i gažene, a na mjesta gdje su visjele slike, ispisane su komunističke parole. Visoki zvonik bio je miniran. Minirali su ga i srušili Ilija Tatalović zvani Miš i Dmitar Tatalović. U tom poslu pomogao im je Hrvat Ivan Zidar iz Bribira. Sve su te zločine pripisali ustašama. Strijeljanje nacionalno religioznih Srba u Drežnici provođeno je pojedinačno i masovno na poznatim stratištima brdo Matuša, iza crkve, i Brkić Vapljenica. Bestidno mučenje i mrcvarenje provodio je Miloš Trbović zvani Buza. Kasnije su i njega ubili pod motivom da je klasni neprijatelj jer je bio imućan, opljačkali su njegovo dobrostojeće imanje. U tri tjedna mučenja Trbović je smršavio sa 120 na 46 kilograma, čak su ga prije strijeljanja potkovali kao konja i tjerali po ulici... Njihova zlodjela nastavila su se strijeljanjem pet oficira Kraljevske vojske koji su došli u partizane iz Bosne. Bojali su se školovanih oficira i zato su ih strijeljali... Tamo se događala najužasnija tragedija koje može zadesiti jedan narod, a to je građanski rat. Komunistički teroristički komesari koncem 1941. i početkom 1942. ubili su u Drežnici 82, u općini Medak 141, u selu Jasenku 24, u općini Škare 182, u selu Doljni 17, u Vrhovinama 81, u Gospiću 11, u Plaškom 62, u Dubravama 5, Udbini 5, Brinju 17, Korenici 22, Gomirju 25, Brlogu 88 ljudi … Istodobno s ubojstvima, rušili su crkve, manastire i hramove. Tako su u jednom malom dijelu Like uništili 25 crkava. Popis koga od Srba treba ubiti, činili su komunisti, a poznati prokazivač bio je Savo Dragosavac zvani Špico, otac Dušana Dragosavca koji je kasnije postao sekretar Komunističke partije u Hrvatskoj. “Špico” je dobrovoljno svoju kuću dao na raspolaganje ustaškom povjereniku T.Z. za Liku i s njime se prijateljski povezao... Dao je popis Srba komunista ustaškom povjereniku, kako bi ih se mogao riješiti. Svi ti Srbi bili su pobijeni... Hrvat, komunist Marko Orešković zvani Španac, sudionik Španjolskog rata 1936. godine, obilazio je srpska sela sa zastrašujućim riječima: 'Bjež'te braćo Srbi, dolaze ustaše, svih će vas poklati! ' , to isto je radio komunist Veca Holjevac. On u knjizi "Zapisi iz rodnog grada" (NZ MH, Zagreb, 1972.) piše: "Mi smo bili spremni pucati na hrvatske fašiste kako bismo spasili ugrožene Srbe u kamionima, a oni, njihovi suseljani, Srbi, bili su protiv toga". "Zapravo, selo se istom budilo i njegovi stanovnici su ustanovili da su napadnuti, a mi tu nismo našli ni jednog ustaše. Na žalost, to nije bilo sve, jer smo uskoro ustanovili da su ubijena četiri seljaka, a šest ih je bilo ranjeno, dok je jedan bio zarobljen. On je uporno tvrdio da u selu nema ustaša. A usto je planulo i nekoliko kuća koje su zapalili partizani". Jednu akciju opisuje riječima: "Prema zamisli, akcija je trebala biti izvedena ovako: dvadesetak partizana, pod mojom komandom, polazi iz sela Vučkovići u domobranskim odorama s fesovima na glavi i ulazi u grad Karlovac marširajući ulicama kao bilo koji domobranski vod. Dolazi pred zatvor ili bolnicu, gdje se već nalazi Grga s unaprijed smišljenim rasporedom, blokira zgradu izvana i iznutra, donosi našem drugu civilno odijelo, zatim se vraća nazad". "Pravoslavni pop iz Tušilovića znao je nešto o našem kretanju i to odmah javio ustašama u Karlovac. Bilo je prijepodne... Odjednom smo čuli kako kroz Babinu Goru dolazi neka vojna jedinica. Tek kasnije smo saznali da se radi o cijeloj bojni, koja je brojila oko 500 ustaša, a na čijem čelu je bio onaj pravoslavni pop" (str. 153.), itd.

Ovakve komunističke zločine pod lažnim zastavama Pavelić je mogao spriječiti samo tako da je ustrojio jedinstvenu vojsku u koju bi uključio i lokalne Srbe koji bi na to pristali, i koji bi bili svjedoci o tome što rade hrvatske postrojbe, a i što partizani rade. Međutim, po talijanskim savjetima, Pavelić nije nikad formirao ratni stožer u koji bi ušli zapovjednici svih rodova vojske, ustaštva, obavještajnih službi i ministri koji su opskrbljivali rat. Ovakav stožer koji dežura 24 sata dnevno, prikuplja sve informacije i donosi hitne odluke osnovni je preduvjet za pobjedu u ratu, ali ga Pavelić nije ustrojio do kraja rata, bojeći se kako bi odluke o upotrebi postrojbi umjesto njega donosio netko drugi. Umjesto toga ustrojio je svoj "Glavni stan" u koje je imenovao osobno povjerljive ustaške časnike koji su sve informacije držali za sebe. Zahvaljujući takvom radu zapovjednik domobranstva Slavko Kvaternik kao legalne državne vojske 1942. tek sa nekoliko mjeseci zakašnjenja je doznao kako su se četiri crnogorske partizanske brigade probile do Kupresa i Livna. To je doznao od nekog njemačkoga časnika usputnim razgovorom u hodniku. Ustaše su se rado hvalili svojim pobjedama, ali su tajili svoje poraze čak i domobranima.