Partizansko osvajanje Mrkonjić grada, Varcar Vakufa

Sredinom kolovoza 1942. Tito nakon zauzimanja velikog dijela talijanske II i III zone iz koje su se Talijani iznenada i bez jasnog razloga povukli, pri čemu su ostavili velike količine oružja, uspio je tim oružjem naoružati veliki broj uglavnom Srba po srpskim selima. Uz to pristigao mu je i određeni broj hrvatskih komunista s područja Dalmacije, te postaje brojčano puno jači od ustaških i domobranskih snaga na ovom području. Zahvaljujući tome Tito 16. 8. 1942. daje uputstvo Operativnom štabu za Bosansku krajinu da se pripremi za zauzimanje Bosanskog Grahova, Mrkonjić-Grada i Jajca, a ličkim partizanima za zauzimanje Udbine. Nakon toga bi se komunistička vlast trebala proširiti dalje na sjever prema Sanskom Mostu, planini Kozari i rijeci Uni, kako bi iza njih na ovo područje ušli Talijani.

U Mrkonjić gradu se nalazilo 1. bataljun 9. domobranskog puka, i četnici Uroša Drenovića. Nakon što su krajem 1991. partizani i komunisti prestali surađivati lokalni četnici su i ovdje s ustašama sklopili sporazum o zajedničkoj borbi protiv komunista. Zajednički su branili manje gradiće, a za uspostavu obrambene linije između pojedinih mjesta nije bilo mobilizirani dovoljno vojnika.

Ministar oružanih snaga NDH je 18. 8. preko njemačkog generala u Zagrebu, zamolio je zapovjednika njemačke 718. divizije, u čije je operativno područje ulazilo i ugroženo područje, da dozvoli pukovniku Šimiću upućivanje iz dolina rijeka Bosne i Krivaje preostala dva bataljuna domobranskog 15. pješadijskog puka. Prije napada i domobransko zapovjedništvo korpusa traži od Nijemaca dozvolu da se pukovniku Šimiću upute pojačanja, jer po ocjeni Štaba domobranskog korpusa, »nisu dovoljne da potpuno ovladaju prostorom Kupres — Bugojno — Travnik, a osim toga već su mnoge zamorene neprekidnim borbama«.

Domobrani su djelovali pod Njemačkim zapovjedništvo, te nisu mogli sami raspoređivati svoje postrojbe. Radi toga Glavni stožer Ustaške vojnice je odlučio da pukovniku Šimiću uputi svoja dva bataljona: 7. ustaški bataljon iz Dvora na Uni i 12. ustaški bataljon iz Kostajnice, na područje Kupres - Bugojno - Travik. Pripadnici ustaškog Pavelićevog zdruga su jedini bili izvan Njemačkog zapovjedništva i njih je Pavelić mogao slati po svom nahođenju. Međutim, slijedećeg dana Pavelić je od toga morao odustati radi problema na drugim područjima. Palo je Posušje, čime je ugrožen Imotski, te je pojačanje upućeno na to područje.

I situacija u dolini Sane se pogoršava što zabrinjava zapovjedništvo hrvatske vojske u Banja Luci. U toku noći 18/19. kolovoza 2. krajiška brigada je napala na selo Vrhpolje, koje je štitilo prilaze Sanskom Mostu. Ovaj partizanski napad propada nakon što su braniteljima Vrhpolja u pomoć došle domobranske snage iz Sanskog Mosta.

U tom trenutku petnaesti domobranski puk se nalazio u dolinama Bosne i Krivaje, a njegov 1. bataljun u Bugojnu i Donjem Vakufu. Zapovjednik garnizona u Mrkonjić Gradu je 23. 8. je od četnika dobio vijest kako je oko 2.500 partizana primijećeno kod sela Šipova, oko 15 km južno od Mrkonjić-Grada, i kako se njihove prethodnice nalaze na Sinjakovu. Odmah su uvedene mjere pune pripravnosti. Popodne je od pukovnika Šimića stiglo upozorenje kako su jake partizanske snage krenule iz okoline Kupresa prema Jajcu i Mrkonjić-Gradu, te da treba biti na oprezu.

U napada na Mrkonić grad su krenule 1. krajiška brigada i druga proleterska brigada. Noću 24/ 25. 8. treća sandžačka brigada je trebala zatvori pravac Čađavica – Mrkonjić, te na taj način spriječiti eventualnu intervenciju ustaša, domobrana iz Banja Luke i Sitnice. Zapovjednici 1. i 2. brigade procjenjuju kako mogu sami zauzeti Mrkonjić grad, čim su se prebacili s područja Kupresa, ne čekajući 3. brigadu. U napad su krenuli s 5-6 puta jačim snagama 23./24. 8. i zauzele ga nakon vrlo slabog otpora.

Čim su krenuli u napad četnički odred Petar Kočić je pobjegao s vanjske obrane, s uzvišenih položaja, te su tako omogućili iznenadni napad na unutrašnju domobranska obrana. Partizani su napali oružničku postaju u Rastovu gdje se nalazio samo jedan stražar, dok su ostali spavali. U 5,30 sati partizani su upali u stanicu gdje su uhvatili na spavanju 4 oružnika.

Čim su ušli u mjesto partizani su po svom običaju zapalili tri mala drvena objekta, čime su dali signal ostalima dokle su stigli.

Kako su im položaji probijeni 123 domobrana je pobjeglo preko rijeke Vrbasa prema Banja Luci gdje su stigli nakon 3 dana hoda kroz šume. Glavnina 1. bataljuna domobranskog 9. pješadijskog puka s 355 domobrana je zarobljen, a zarobljeni domobrani su, u skladu sa Titovom taktikom stvaranja raskola između domobrana i ustaša razoružani i zatim pušteni kućama. Gdje god su zarobili ustaše njih su ubijali kao i državne službenike. Nakon ovog brzog uspjeha Tito krajem mjeseca daje zapovijed za kretanje prema Jajcu, te pojačavanje pritiska prema Kupresu, Bugojnu, Donjem Vakufu i Travniku.

Pad Mrkonjić-Grada je potpuno iznenadio domobranska i ustaška zapovjedništva u Jajcu, Sarajevu, Banja Luci i Zagrebu. Za brz pad Mrkonjić-Grada ustaško-domobranski štabovi su najviše okrivili četnike koji su se povukli u pravcu Manjače, dozvolivši partizanima da se nesmetano približe gradu. Međutim, veliki župan je za pad grada optužio i domobranski bataljun koji je vrlo brzo prestao pružati otpor nadiranju dviju partizanskih brigada. Takvo međusobno optuživanje između ustaša i domobrana ne bi bilo da su ustaše bile integrirane u domobranske postrojbe kao specijalne postrojbe, diverzanti, izvidnici, interventne postrojbe ili nešto slično.