Puč Vokić - Lorković

Kapitulacijom Italije Nijemci se boje iskrcavanja zapadnih saveznika na Jadran, te spriječavaju dolazak postrojbi četnika, ustaša i domobrana na obalu. Umjesto njih na Jadran puštaju partizane za koje su sigurni kako neće dopustiti. Dolaskom Britanaca i Amerikanaca oni bi doveli demokraciju, a partizani su se borili za komunizam. Tek kada su donekle smirili stanj eu unutrašnjosti Nijemci se vraćaju an obalu i otoke.

Iako su se Nijemci bojali iskrcavanja na Jadran takva opasnost nije postojala. Rosevelt i Cherchil su se 1. 12. 1943. sastali s Staljinom u Teheranu gdje je dogovorena opskrba partizana oružjem, opremom i komandosima. Od naoružavanja četnika se odustalo zato što je procijenjeno da ne mogu ujediniti sve narode Jugoslavije. Churchil je predlagao i desant na Jadran ali to nije prihvaćeno. Domobranski pukovnik Babić Ivan 10.siječnja 1944. avionom putuje u Bari radi pregovora o prelasku NDH na stranu zapadnih saveznika. Tom prilikom se susreo s britanskim brigadirom Macleanom koji je predvodio britansko izaslanstvo u Titovom štabu. On je o tom izvjestio Tita koji je zatražio njegovo uhićenje što su Britanci i učinili. Prije Babića sa zapadnim saveznicima su pokušali pregovarati poslanik dr. Petar grof Pejačević i Kazimir Vrljičak u Španjolskoj, poslanik dr. Ferdinand Bošnjaković u Finskoj, bivši veliki župan David Sinčić, opunomoćeni ministar Erwein knez Lobkowicz, dr. Krunislacv Draganović u Rimu, bojnik Adem u turskoj i drugi.

Svi ti pokušaji pregovora su bili naivni pokušaji prelaska na stranu saveznika koji nisu imali šanse za uspjeh radi tri razloga. Prvi razlog je taj što se zapadni saveznici nisu odlučili na iskrcavanje na Jadran, a da jesu nije trebalo ni o čemu pregovarati. Dovoljno bi bilo skloniti se ispred zapadnih trupa i u njihovoj pozadini čuvati sela od četnika i partizana. Drugi razlog je u tome što je vojsaka NDH bila previše slaba da bi se mogla suprotstaviti Nijemcima koji bi odmah uhitili sve hrvatske političare i vojne zapovjednike u slučaju proglasa prelaska na zapadnu stranu. Treći razlog je Britanska geostrategija po kojoj je opstanak Jugoslavije njima bio važniji od toga hoće li u toj Jugoslaviji vladati demokracija ili komunizam. Njima je nestabilna višenacionalna država na pravcu od Njemačke prema Turskoj i od Rusije prema Jadranu bila važna zato što je u takvoj državi uvijek lako naći nekog Hrvata koji će se suprotstaviti ruskim interesima i nekog Srbina koji će se suprotstaviti Njemačkim interesima.

Početkom travnja 1944. njemački vojni analitičari procjenjuju:

Dva najveća ustanička pokreta bila su na tlu bivše Jugoslavije i u Grčkoj. U Grčkoj su pobune protiv njemačke okupacije započele kasnije nego u Jugoslaviji, a prvi pokret otpora počeo je Draža Mihailović. U prvo vrijeme on je bio apsolutni ljubimac britanske vlade i britanske vojne snage su ga maksimalno podržavale. Njemačko nastojanje da se krene u temeljno uništenje četničkog pokreta bilo je od samog početka teško, zato što su četničke jedinice, koje su se nalazile na terenu talijanske okupacione zone, štitili Talijani. Drugi pokret, koga ne treba manje ozbiljno uzimati kao faktor, a koji je od jeseni 1942. u većoj mjeri skrenuo na sebe pažnju bio je komunistički, odnosno "Titov pokret". Njemačko vodstvo uskoro je zaključilo kako je Titov pokret opasniji protivnik: on je od samog početka imao opću, jugoslavensku orijentaciju, koju je spretno pokušao spojiti sa komunističkim učenjem. Pokret Draže Mihailovića, sa druge strane, ostao je ograničen samo na određenu regiju i jedan entitet. Poslije savezničkog iskrcavanja u sjevernu Afriku, a onda i Siciliju, Njemačka je daleko više obratila pažnju dalmatinskoj obali, za koju su se borila dva protivnička ustanička pokreta: Titov i Dražin, kako bi spremno dočekali, eventualno, anglo-američke trupe. U tu smo svrhu vodili nekoliko operacija protiv komunističkih i četničkih bandi. Naš je zadatak bio jasan: očistiti obalu - od Istre do Jonskog mora - od ustaničkih snaga. Ovo nam u jesen 1943. nije uspjelo. Za razliku od Draže Mihailovića, Tito je veoma spretno uklopio svoj pokret kao njegov ratni doprinos protiv Sila osovine i predstavio ga kao dio općeg ratnog napora saveznika i time je od njih primio priznanje, kao samostalna ratna sila. Čini se da je prije svega Engleska preuzela na sebe obavezu da vojno podrži Tita, i to preko svojih snaga iz Italije i sa Srednjeg istoka. To je, prirodno, imalo za posljedicu da je pomoć za Mihailovića postala veoma ograničena. Englezi su prvo podržali Mihailovića, da bi u jednom trenutku kazali kako su Tito i Mihailović ravnopravni, te kako obojica imaju jednako pravo na englesku pomoć, a na koncu su potpuno stali na stranu Tita. Sam Mihailović se u vezi sa tim pitanjem držao rezervirano, a razlog je taj, kako ne bi prestalo vojno snabdijevanje njegovog pokreta od strane Angloamerikanaca, premda je ono u to vrijeme već bilo znatno smanjeno. Bilo kako, od tog vremena prestali su svi napadi Mihailovićevih ljudi protiv njemačke okupacione sile. Sve je to doprinijelo da je na teritoriju Srbije krajem 1943. godine i početkom 1944. vladao relativan mir. Ostaje, razumije se, pitanje da li je Mihailović koristio ratno primirje kako bi se mogao, neometan, pripremati za opći ustanak u godini 1944. Sa naše strane, mi smo sada trebali riješiti pitanje: da li legalizirati četnike, ili se prema njima odnositi kao do sada, te ih tretirati kao ilegalne naoružane jedinice.
Postojao je i plan da kralja Petra dovedemo u Srbiju - Jugoslavenska izbeglička vlada već je bila u Egiptu - što bi imalo veliki propagandni efekat i za nas. Ali, sa naše strane postojale su i mnoge rezerve, kako je i naša komanda za Jugoistok 19. siječnja 1944. i priopćila. Razgovori sa četnicima po tom pitanju nisu donijeli zadovoljavajuće rezultate. Osim toga i Herman Nojbaher, čiji glas je u svim takvim pitanjima bio odlučujući, nije odobrio taj plan. Na zahtjev Nojbahera, mi smo oslobodili jednog od četničkih vođa iz Crnog Gore i ponudili smo mu da organizira antikomunističke snage u njegovom kraju. On je za protuuslugu nas zamolio za puštanje iz zatvora 2.000 njegovih četnika. Njemačko zapovjedništvo za Jugoistok podržalo je 6. siječnja 1944. taj prijedlog i, uz suglasnost Herman Nojbahera, odobrila, da se prvo oslobode 500 pristalica Pavla Đurišića, ali je Hitler, međutim, 10. siječnja 1944. odbacio taj plan. Postojala je opasnost da četnici Draže Mihailovića opet postanu faktor moći.

Hrvatski ministar vanjskih poslova Ante Vokić je 16. travnja 1944. posjetio Hitlera u njegovom glavnom štabu. Nijemci su saslušali hrvatske želje, te su zaključili kako se zbog napete situacije na hrvatskom prostoru, ne može više imati obzira prema hrvatskim željama. Vokić, kao i ostali hrvatski političari očito nije imao znanja glumiti već je otvoreno zastupao Hrvatske interese ne shvaćajući kako se u ratu slabiji mora prilagoditi jačemu, a interese svoga naroda mora braniti prikriveno, uz puno dobre diplomatske glume.

Prema procijeni Wermahta, u tom trenutku slabost "domobrana" bili su njeni časnici. Osim njih Hrvatska je imala i ustaške jedinice, koje su bile potpuno samostalne u odnosu na hrvatsku vojsku. Divizija poglavnikove tjelesne garde brojila je oko 7.000 vojnika, a osim nje postojalo je još 7 ustaških Zdrugova sa oko 25.000 ljudi koje su sve imale njemačke vojne instruktore. Osim Vermahta i njemačke SS-vojne formacije nastojale su stvoriti vlastite jedinice u Hrvatskoj. 13. SS-brdska dobrovoljačka Handžar divizija bilo je sastavljena od bosanskih muslimana i istakla se u borbama sa Titovim snagama. Ova divizija imala je posebnu vojarnu u Zagrebu i hrvatska vlast ju je promatrala sa određenim nepovjerenjem. 13. SS-diviziji i njenom zapovjedniku Zaubercvajgu Hrvati su zamjerili kako pogoduje pravoslavnim elementima i četnicima. Prvog lipnja 1944. počelo se sa formiranjem još dvije SS-divizije u Hrvatskoj: 14. SS-muslimanske divizija i SS-brdske hrvatske divizije "Kama".

U svibnju 1944. godine hrvatsko zrakoplovstvo ima oko 13.000 pripadnika na području NDH, te još oko 7.000 svojih pripadnika na službu kod njemačke Luftwafe u drugim zemljama, Domobranstvo je naglo naraslo na oko 160.000 pripadnika, a Ustaška vojnica 76.000. Uračunavajući i Oružništvo s oko 23.000 ljudi. Sveukupno, HOS tada broji čak 259.000 pripadnika od čega je oko 40.000 ljudi u pozadinskim postrojbama. Međutim, izuzev Poglavnikovog tjelesnog zdruga, sve druge postrojbe HOS-a podčinjene su zapovjedništvima njemačkih divizija; koje zapovijedaju i s oko 250.000 njemačkih vojnika na području NDH, od kojih su oko 70 tisuća bili vojni obveznici NDH. Iz ovoga je vidljivo kako urotnici u slučaju vojnog udara nisu imali postrojbe pod svojim zapovjedništvom, s kojima bi napraviti vojni udar.

Jedino što se tada moglo učiniti je napraviti ono što su napravili Srbi, koji su se razdvojili na Nedićevce, Ljotičevce i razne četničke postrojbe.

Mogli su s dijelom postrojbi pobjeći u šume i formalno se odvojiti od NDH, a stvarno čuvati hrvatska sela od partizana i četnika. Ovo bi mogli napraviti samo kada bi s pojedinim generalima imali tajni dogovor o opskrbi streljivom. Nijemci ovakve postrojbi ne bi napadali, osim ako bi oni napadali njih, ili ako bi se pokušale probiti na jadransku obalu.

Čak i u ovom trenutku Pavelić je mogao osamostaliti dio vojske. Kako su sve ustaške jedinice bile pod kontrolom njemačkih instruktora, mogao je najpovjerljivije i najsposobnije pojedince iz ustaša unaprijediti i prebaciti u domobrane sa zadatkom stvaranja vojne obavještajne i kontraobavještajne službe. Svima njima je trebalo zapovijediti da pred Nijemcima i njihovim špijunima pričaju samo ono što ovi vole čuti. Pod vidom vojne obavještajne i kontraobavještajne službe mogao je stvoriti male diverzantske postrojbe specijalne namjene za izvršenje tajnih zadataka. Pod maskom časnika za propagandni rad mogao je stvarati paralelnu službu za formiranje antipartizanske obavještajno političke mreže na terenu, ali za sve to potrebno je osim državotvornih ciljeva imati znanja, iskustva, realnog sagledavanja situacije, te onog što mu je najviše nedostajalo, opće inteligencije.

Tijekom 1944. godine vojna situacija u NDH je popravljena pa se pojedini časnici na čelu s Vokićem i Lorkovićem odlučuju pokušati ono što se dogodilo u Bugarskoj, to jest prijeći na stranu saveznika. Kada su shvatili da se Saveznici ne namjeravaju iskrcati na hrvatskoj obali Jadrana urota je propala. Urota se temeljila na naivnim pretpostavkama, u prvom redu radi nepoznavanja britanskih geostrateških interesa na području Jugoslavije. U britanskim geostrateškim planovima Jugoslavija je bila faktor nestabilnosti u kojoj uvijek neki Srbi mogu sabotirati interese Nijemaca, a neki Hrvati mogu sabotirati interese Rusa, te radi tih dugoročnih interesa Jugoslavija mora opstati. Radi toga su Britanci odustali od naoružavanja četnika za koje su procijenili kako više ne mogu ujediniti sve jugoslavenske narode, dok komunistički partizani to mogu. Osim toga urotnici nisu shvaćali kako nemaju dovoljno snaga da bi se oduprli Nijemcima, te bi u slučaju vojnog udara svi bili uhvaćeni.

Nezadovoljan njemačkim ponašanjem prema Hrvatskoj i onemogućavanjem razvoja hrvatske vojske, nakon prelaska Rumunjske i Bugarske na stranu saveznika grupa hrvatskih ministara i časnika planira rušenje Pavelića i promjenu savezništva. To namjeravaju preko članova HSS-a u inozemstvo, a oni traže i smjenu Pavelića. Kada su ministar unutarnjih poslova Mladen Lorković i ministar oružanih snaga NDH krilnik Ante Vokić u kolovozu 1944. godine predložili Paveliću prijelaz Hrvatske na stranu anglo-američkih saveznika uz njegovo napuštanje vlasti, kako su Britanci zahtijevali, Pavelić se pravio kako to podržava, ali se uskoro predomislio. Čim ga je posjetio za područje hrvatske zadužen časnik Gestapoa koji ga je uvjerio kako će Njemačka s razvojem novih oružja ipak dobiti rat, Pavelić odlučuje uhititi Lorkovića i Vokića, neke članove Seljačke stranke i časnike Domobranstva. Na sastanku vlade 30. kolovoza 1944. godine je odlučeno o njihovoj smjeni. U sljedećih nekoliko dana uhićeni su i Milutin Jurčić, šef državne policije, nekoliko desetaka vojnih časnika, nekolicina vođa HSS-a, među njima i Ljudevit Tomašić i Ivanko Farolfi. Nakon njihovog uhićenja mnogi domobrani prelaze u partizane.

Da je Pavelić razmišljao u nacionalnom interesu bilo bi logično da sve ustanike uhitio zajedno sa većim brojem njihovih simpatizera, smjesti ih u zatvor u Sarajevo ili Banja Luku, te ih tajno nagovori da pobjegnu u planine i osnuju hrvatske antikomunističke partizane koji bi samo štitili hrvatska sela. Takva postrojba bi pri povlačenjem Nijemaca mogla pozvati domobrane i partizane hrvate da im se pridruže, ali takvo nešto Paveliću nije palo na pamet.

Pavelić je nakon uhićenja urotnika 18. rujna 1944. godine posjetio Hitlera, iznijevši mu svoje zahtjeve u svezi vojske. Hitler je prihvatio zahtjeve u svezi jačanja postrojbi NDH i dopustio da se postrojbe Domobranstva i Ustaške vojnice formalno ujedine u hrvatske oružane snage i ustroje u divizije i korpuse, što je provedeno do 1. prosincem 1944. god. Da je Pavelić nešto znao u ustroju vojske ovo je trebao napraviti krajem 1942. uz stvaranje obavještajne i kontraobavještajne službe od ustaša koji su se dokazali u borbi.

Nakon stvaranja HOS-a Hitler nije dopustio da postrojbe NDH imaju zasebno zapovjedništvo, te su postrojbe NDH i nadalje ostale pod zapovijedanjem njemačke vojske.

Lorković i Vokić smaknuti su krajem travnja 1945. u zatvoru u Lepoglavi.