Trebamo li ukinuti kladionice, kockarnice i pokeraške automate ?

U Albaniji Predsjednik zabranio kladionice i kockarnice, osim u luksuznim hotelima.

Kod nas odmah neki počeli pričat kako bi to i kod nas bilo dobro s obzirom na veliki broj ovisnika o kockarnicama i poker aparatima koji ostaju bez novca, obitelji i kuća.

Odmah potom javile se i neki razumniji sportski djelatnici upozoravajući nas kako se od igara na sreću najvećim dijelom sufinacira naš sport. A kada bi to ukinuli kockari bi se okrenuli kocki preko interneta, pa bi naš sport ostao bez prihoda.

A sport je ipak važniji.

Jedino tu smo među prvima na svijetu, a za to treba nešto i žrtvovati.

Mlade treba sa ulice privući na sportske terene kako nebi iz dosade pušili travu. Ako od pomoćnog trenera uzmu poneki steroid nema veze, to je dobro za rezultat.

Evo naprimjer, ja sam odrastao na ulici. Tu sam se klikerao cijeli dan. Znali smo otići i na livadu preko puta i podjeliti se na dvije grupe, te zaigrati mali nogomet. Ako je previše vruće sklonimo se u hladovinu nekog drveta i zaigramo fuzguz. Iako je čitava klapa cijele dane bila na ulici nitko nije posto kriminalac, za razliku od današnje neodgovorne dijece koja čim izađu na ulicu postanu potencijalni kriminalci.

Kako ne bi postali kriminalci roditelji današnju dijecu voze na treninge, te ih vraćaju kući, a možda usput postanu i reprezentativci.

Koja bi to bila sreća!

Lova do krova!

A za tu lovu se treba izboriti. Treba platiti trenere. Za to je najbolje naći dobre i sposobne poduzetnike, te ih pretvoriti ih u sponzore. Oni su vrlo važni kako bi se poslije svakog uspjeha uprava i treneri mogli pogostiti dobrom janjetinom i gajbama pića. Ako se neki od njih previše ufura u tu sponzorsku ulogu može bankrotirat. A tada više nije sposoban i dobar. Preko noći postao je glupi kapitalist koji je svojom nesposobnošću ugrozio opstanak lokalnoga kluba.

Smrad jedan!

Ugrožava djecu i tjera ih u drogu i depresiju.

Na višoj razini privatni sponzori su ipak sitna klatež. Tu se mora uključiti i država novcem od kladionica i sportskih igara, kako ne bi morali uzimati od poreznih obveznika. Zato je dobro u svaku seosku birtiju ugurati barem jedan poker aparat. Dobro za poreznike, dobro za mafijaše koji se tako ne moraju baviti nelegalnim poslovima, a odlično i za veće sportske klubove. Zahvaljujući stotinama tisuća kockarskih ovisnika koji rado igraju ulogu dobrovoljnih sponzora uspjeli smo postić sjajne rezultate na svijetskom nivou u mnogim sportovima. Na kockanje ih nitko ne tjera pa su prema tome sami krivi kad im ovha sjedne na kuću. Bolje da oni propadnu nego da se djeca na ulici drogiraju. Od dva zla bolje je izabrati manje!

Neki sportski djelatnici dubokoumno tvrde kako za sport izdvajamo premalo. Kada bi izdvajali više mogli bi biti prvaci svjeta u svemu, osim u proizvodnji. Kada bi umjesto u sport više ulagali u razvoj možda bi postali konkurentniji i u drugum dosadnijim djelatnostima poput proizvodnje, ali što se mučiti sa time.

Lakše je uzeti kredite, pa dok ide ide.

Nek se time bave poduzetnici koji svoju društvenu osvještenost trebaju dokazati dobrim donacijama.

Nešto se mislim!

Možda je ipak u moje vrijeme bilo bolje. Urbanisti tada još uvijek nisu sve livade pretvorili u parkirališta pa nismo morali plaćati trenere i klubske članarine. Ni droge nije bilo, osim alkohola i škije. Ni kockarnica nije bilo, osim tajnih u privatnim kućama gdje su sitni kriminalci čerupali lokalne direktore na pokeru i anjcu, od čega ni država, a ni sport nisu imali nikakve koristi.

A možda ipak nisam u pravu!

Na domjencima i pijankama na koje sam svratio u posljednjih dvadesetak godina puno puta razni sportski djelatnici su mi lijepo objašnjavali kako poroke treba staviti pod nadzor i upregnuti u korisnu svrhu.

A one koji završe u ovrsi najbolje je prepustiti Živom zidu, nek se oni time bave!