Vraćaju li nam se politički montirani sudski procesi?

Vraćaju li nam se politički montirani sudski procesi?
196
0
0

Donošenjem pravosudne presude protiv Zdravka Mamića, te njegovom objavom optužbi i dokumenata kojima optužbe potkrepljuje mnogi su počeli vjerovati kako bi to moglo dovesti do nužne reforme u pravosuđu.

A reforma je doista potrebna!

Pravosuđe nam je po kadrovima i navikama ostalo gotovo isto kao u komunizmu.

Osnovni razlog za to je rat koji je završio prije 25 godina koji nam je onemogućio pravovremenu smjenu kadrova u državnim institucijama.

Pojavom Slobodana Miloševića na političkoj sceni hrvatski Jugoslaveni duboko su se zabrinuli za vlastitu sudbinu. U tom strahu povezali su se sa hrvatskim nacionalistima kako bi ih oni obranili od četnika. I tako je počeo rat u kojem sam se ja borio protiv tri neprijatelja, a oni protiv jednog neprijatelja.

Ja, kao i većina hrvatskih dragovoljaca sam se borio protiv velikosrbskih četnika, protiv Jugoslavije i protiv komunizma.

Hrvatski Jugoslaveni su se borili samo protiv Velikosrba. Da je JNA imala snage uhititi Slobodana Miloševića Manolić, Mesić, Boljkovac, Degoricija, Špegelj i njihovi poslušnici odmah bi smijenili Tuđmana i Jugoslavija bi bila spašena, uz žrtvovanje tridesetak tisuća hrvatskih dragovoljaca.

Početkom rata u svim starim institucijama Jugosloveni su zadržali svoje rukovodeće pozicije. Oni i njihova djeca su danas temelj takozvane duboke države. Novi kadrovi uspijeli su se nametnuti tek u novim institucijama kao što su vojska, vojna obavještajna služba, financijska policija. Stari kadrovi su zadržali vlast u svemu ostalom pod parolom stručnosti, a tko je stručan to su odlučivali oni.

Tko je najbolji politolog i filozof u Hrvatskoj?

Po jugonostalgičarskim medijima to je Puhovski.

Tko je najbolji povjesničar?

Po jugonostalgičarskim medijima to su Golštajn i Klasić.

U svim strukama gdje ne postoje jasni kriteriji stručnosti najbolji su neki ljevičari koji još uvijek pate zbog propasti Jugoslavije, a mnogi i zbog propasti komunizma.

Kameleonskim ponašanjem takvi su uspjeli ostati na funkcijama tijekom ratnih godina, a čim se rat prenio na teritorij BIH počeli su dizati glave. Na sve moguće načine sprječavali su razvoj svih novih institucija gdje oni nisu u većini, a najveći problem im je ostao sport u kojem nisu mogli medijskim izvikivanjem svoje proglasiti za najbolje. U sportu kriterij sposobnosti je vrlo jasan i vidljiv. Tko pobjedi on je bolji, a tko izgubi on ne vrijedi.

Kako nisu mogli uticati na rezultate napad na sport počeli su posredno, napadom na najjači zagrebački nogometni klub.

Predsjednik Tuđman je ocijenio kako komunističko ime Dinamo treba zamijeniti povratkom na ime koje je klub imao na svom početku, HAŠK Građanski, koje je uskoro zamijenjeno sa Croatia Zagreb. Ali to nisu prihvatili mladi navijači koji se sjećaju samo imena Dinama. Koristeći njihovo nezadovoljstvo jugonostalgična duboka država je u redove navijača ubacila svoje provokatore koji su nastojali ovo nezadovoljstvo pretvoriti u mržnju prema Predsjedniku države i prema samoj novoj hrvatskoj državi.

Smrt predsjednika Tuđmana bio je radostan dan za sve jugoslavenski orijentirane kosovce, udbaše i partijaše. Na izborima politički nepismeni hrvatski birači izabrali su one koji su ih tlačili 45 godina. Vlast su preuzeli Ivica Račan kao predsjednik vlade i Stjepan Mesić kao predsjednik države uz podršku naivnih hrvatskih liberalnih nacionalista koji su se politikom počeli baviti kao studenti u vrijeme hrvatskog proljeća.

Čim su zasjeli na stolice Mesić i Račan su počeli kriminalizirati sve koji su sudjelovali u rušenju Jugoslavije i to su nazvali "Politika detuđmanizacije". Nastupilo je vrijeme razaranja Hrvatske. Nova Račanova vlast je odmah krenula u razaranje hrvatskih institucija i izgradnju novih jugoslavenskih institucija pod vidom "zapadno balkanskog povezivanja". Odmah su počele smjene u svim institucijama. Otpušteno je 3000 policajaca iz policijske akademije, a nakon nekog vremena u policiju su zaposleni drugi. Na sudovima i sveučilištima su počeli napredovati stari kadrovi iz vremena komunizma.

U rušenje pobjedničkih obavještajnih službi poslana je specijalna policija koja je upala u sjedište hrvatske izvještajne agencije (HIS- vanjska obavještajna služba) i gdje su smijeni svi prohrvatski kadrovi obučeni u ratu. Ista sudbina je uskoro zadesila i vojnu Sigurnosno-informativnu službu (SIS) gdje su smijenjeni svi koji bi se mogli suprotstaviti kriminalizaciji domovinskog rata. Sa njima uništena je i središnjica za elektroničko izviđanje Hrvatske vojske. Ova služba se bavila presretanjem svih telefonskih komunikacija, razotkrivanjem položaja radara, praćenjem telemetrijskih signala raketa, otkrivanjem položaja neprijateljskih oružja upotrebom bespilotnih letjelica i tako dalje. Svi koji su sudjelovali u prisluškivanju Martića, Karađića, Mladića, Miloševića i drugih ostali su bez posla. U svemu su sudjelovali generali Josip Lucić i Drago Lovrić. Središnjica za elektronsko izviđanje je iz vojarne Kralj Tomislav premještena u vojarnu Croatia, u objekte za pješačke postrojbe gdje se nije mogla smjestiti oprema i gdje nije postojala sigurna soba izrađena kao Faradejev kavez koja sprječava prisluškivanje izvana od strane drugih službi.

Kako bi se razorila sposobnost i same vojske trebalo je otpustiti ratne generale, a to je na sebe preuzeo Mesić. Mesićevi udbaši naveli su ratne generale na potpisivanje otvorenog pisma, kako bi ih Mesić zbog toga mogao umiroviti. U svom otvorenom pismu hrvatskoj javnosti iz 2000. godine 12 hrvatskih generala pozvalo je najodgovornije osobe i ustanove države, te medije da se odupru prikazivanju Domovinskog rata kao nečega negativnog i sramotnog. Ocijenili su kako je nedopustivo o braniteljima govoriti samo kroz šačicu onih koji su se zaista i ogriješili i što se prešućuje sve pozitivno u čemu je sudjelovala većina. Napisali su i kako za pojedine zločine i kriminal krivci moraju odgovarati, ali su protiv proglašavanja krivaca prije presude, ili čak istrage. Također su se suprotstavili plašenjem haaškim optužnicama što ne pridonosi izgradnji demokratske Hrvatske. U pismu su poduprli da se na zapovjedna mjesta u vojsci postave najsposobniji, a to su oni koji su se dokazali u Domovinskom ratu. Potpisnike pisma Stipe Mesić je odmah umirovio.

Kako bi svojim poduzetnicima mogli pomagati, a nacionalno svijesne poduzetnike uništiti ukinuta je i financijska policija.

Kultura nikada nije ni ispuštena iz njihovih ruku, a kako sport nisu mogli staviti direktno pod svoju kontrolu počele su zakulisne igre protiv sporta. Sport diže nacionalnu svijet navijača, a većina kadrova je nacionalno desno orijentirana i to su odlučili promijeniti. Ime zagrebačkog nogometnog kluba je iz Croatia vraćeno u ime Dinamo, te je počeo opći napad na sport. Oštricu svoga medijskog pera okrenuli su sa Tuđmana na one koji Dinamo vode u uspjeh. Njihovo saboteri iz drugih navijačkih skupina počeli su širiti mržnju prema Dinamu koji je nizao same pobjede, dok su navijače dinama počeli usmjeravati na napade prema Zdravku Mamiću koji je kao menadžer neprikosnoveno upravlja klubom i vodio ga iz pobjede u pobjedu.

Zdravko Mamić pokazao se kao izvanredan nogometni stručnjak koji zna prepoznati mlade talente, odgojiti ih u vrhunske nogometaše, te ih prodati najboljim svjetskim klubovima. Pri tome je zaradio i Dinamo, i mladi talenti, i država na uplaćenim porezima, a i sam Mamić. U tom poslu imao je dva posla. Na jednom poslu bio je direktor Dinama, a na drugom menadžer koji je imao privatne ugovore sa nekim igračima, što je i u ovom poslu uobičajeno. Stoga je ponekad mogao sklapati poslove sa samim sobom sa dvije različite funkcije, što je u poslovnom svijetu često. Poduzetnici koji imaju više poduzeća znaju biti istovremeno direktori u više poduzeća te često sklapaju ugovore sami sa sobom, što je potpuno u skladu sa zakonom i poslovnim običajima. Ugovori se sklapaju između pravnih osoba, a ne između fizičkih osoba koje vode pravne osobe.

Napad na Mamića je godinama vršen preko medija i preko navijačke skupine BBB koji su postali najveći mrzitelji Mamića, iako je on godinama osiguravao pobjede kluba za koji su navijali. Na kraju su izvana navođeni naivni navijači Dinama odlučili bojkotirati vlastiti klub kako bi smijenili Mamića. Kako ni to nije donijelo nikakve rezultate duboka projugoslavenska ljevica je odlučila upotrijebiti posljednje sredstvo, a to je pravosudni progon, iako za to nisu imali niti oštećene, niti svjedoke. Mamićev grijeh je postala činjenica kako je zaradio, iako je to osnovni cilj i zadatak svakog poduzetnika u svim djelatnostima, pa i u sportu. Odlučili su ga skinuti zbog kriminala, ali ih kriminal doista nije zanimao. Da su željeli otkriti stvarni kriminal istraživali bi namještanje utakmica radi zarade u kladionicama za upućene. Ali tada bi u mrežu mogli upasti mnogi pripadnici duboke države iz područja obavještajnih službi, pravosuđa i političara koji su dobivali povlaštene informacije o namještenim utakmicama i tako se bogatili. Umjesto toga, odlučili su Mamića proglasiti kriminalcem za ono što je uobičajena poduzetnička aktivnost.

A Zdravko Mamić se pokazao kao vrhunski poduzetnik koji je znao svojim medijskim, pomalo ekscentričnim ispadima privući pažnju javnosti na sebe, te tako dizati cijenu svojim igračima.

I tako je Mamić osuđen!

Na prodaji igrača je zaradio klub Dinamo prema ugovoru sa igračima, uz plaćanje svih poreza.

Na prodaji su zaradili i sami igrači prema ugovoru sa Dinamom, pri čemu su platili sve poreze.

Na prodaji je i Mamić od igrača dobio dio njihove zarade koji je dogovorio sa igračima dok su bili tek budući talenti. Ali nije zaradio na svima koje je odgajao u igrače. Zaradio je samo na onima koji su doista postali vrhunski igrači. I tu je potpuno nebitno jeli sa njima imao pisani ugovor, ili usmeni dogovor. U svim civiliziranim državama usmeni dogovor vrijedi isto kao pismeni ugovor ako postoje dokazi o dogovoru, ili svjedoci dogovora, ili ako se obje strane slažu kako je dogovor postignut.

Pokušalo je naše pravosuđe pritiscima, ucjenama i prijetnjama pravosudnim progonom pronaći svjedoke koji bi potvrdili kako sa Mamićem nisu imali nikakav dogovor, ali svi oni igrači koje je dobro prodao na svjetskom tržištu su se takvim pritiscima pravosuđa oduprijeli. Možda bi ih mogli naći među onima koji su od Mamića financirani, a on ih nije uspio prodati, ali takvi svjedoci su beskorisni pošto na njima nitko nije ništa ni zaradio, pa ni oni sami.

Zahvaljujući neograničenoj medijskoj i pravosudnoj moći duboke države Mamić je osuđen, ali nisu računali kako bi se Mamić mogao osvetiti. Pri tome su najviše izgubili navijači Dinama koji više ne mogu slaviti mnogobrojne Dinamove pobijede. A izgubit će i suci koji su i samom Mamiću govorili kako neće biti osuđen, ali su ga pod prevelikim pritiskom duboke jugonostalgičarske države ipak osudili. Mislili su kako bi mogli ostati bez posla ako ne budu poslušni, ali bi nakon Mamićevih javnih objava dokumenata mogli ostati bez posla i zbog toga što su se družili sa njime, te jeli i pili ono što im je on plaćao.

Unatoč velikom trudu duboke države hrvatski sport im ipak nije dospio u ruke. Uz pomoć sportskih sudaca mogu nešto malo manipulirati na domaćim prvenstvima, ali na međunarodne rezultate ne mogu uticati. Tu će i dalje pobjeđivati najbolji, a takvi su i dalje vjerni hrvatskoj ideji, te ih ne zanimaju nikakve južnobalkanske lige izmišljene od strane zagovornika obnove Jugosfere preko sporta, kulture, biznisa, a na kraju i politike.

Uzalud im cajke, istražitelji, tužitelji, suci, novinari i mnogobrojne televizije. Jedna pobjeda reprezentacije u bilo kojem sportu vraća ih na sami početak, pa je i nekadašnja crvena Armada postala nacionalno svjesna, te bi konačno, na lokalnim izborima i crvena Rijeka mogla postati "hrvatski" grad bez komunista na njegovom čelu.