KAKO SMO U RATU SRBIMA PRODAVALI NAFTU

KAKO SMO U RATU  SRBIMA   PRODAVALI  NAFTU
181
1
0

Početkom Domovinskog rata INA je ostala bez velikog dijela tržišta i naftnih bušotina kod Đeletovaca, a i naftovod je presiječen na više mjesta. Dodatni udar je veliki nedostatak deviza koje su Slovenci kupovali od građana i prebacivali u Sloveniju. Zbog svega tog došlo je do naglog pada standarda i nedostatka deviza.

Nafta se uglavnom kupovala iz arapskih zemalja, a manji dio je kupovan od Rusiji. Zbog nedostatka nafte došlo je do njezine preprodaje i razvoja šverca prema muslimanima i srbima.

U to vrijeme, jačanjem sukoba između Muslimana i Hrvata Islamske države su prekinule opskrbu Hrvatske naftom, te je Hrvatskoj ostala samo Rusija kao izvor nafte. U ovom poslu sa Rusijom pojedini zaposlenici iz Hrvatskog veleposlanstvu u Moskvi, koji su tu radili još iz vremena komunizma, uzimali su visoke provizije, zbog čega je Predsjednik Tuđman smijenio predsjednika Vlade Franju Gregorića i sve za koje je postojala sumnja kako sudjeluju u uzimanju provizija. Kako bi to spriječio Predsjednik Tuđman ih je povukao u Hrvatsku, te poslao nove. Istog trenutka doprema nafte je stala. Novi predsjednik Vlade je postao Hrvoje Šarinić.

Nakon nekoliko mjeseci na sastanku sa Jeljcinom Tuđman je upitao Ruse u čemu je problem. Oni su mu odgovarali kako ne žele poslovati sa ljudima koje ne poznaju, te su napravili spisak ljudi s kojima žele poslovati i koji se trebaju vratiti u Moskvu. Drugi uvjet je bio da se dio nafte distribuira Srbima u RS i RSK. Tuđman nije imao izbora i bivši premijer Gregurić je postao glavni direktor u INI i najjači čovjek iz pozadine za sve gospodarske problema. Već drugi dan nakon Tuđmanovog pristajanja na ucjenu Jeljcinovih suradnika prvi tanker je ušao u Hrvatske teritorijalne vode, što znači kako je na ulazu u Jadran samo čekao na zapovijed za uplovljenje. Tako je Gregurić postao najmoćniji čovjek za gospodarstvo i energetiku sve dok nije obnovljena isporuka nafte iz islamskih država, što je on znao dobro iskoristiti i u materijalnom, a i u kadrovskom smislu. Nije prodavao samo naftu srbima u okupiranim dijelovima Hrvatske i BIH, već je trgovao i sa Srbijom. Mnogi kupci nafte u Hrvatskoj nisu mogli plaćati naftu pa je INA uzimala njihove proizvode na kompenzaciju, te su ti proizvodi preko Mađarske prevoženi do Vojvodine, odakle su u pratnji policije transportirani do tvornica. Tu su prepakirani u novu ambalažu, te prodavani u Srbiji gdje je zbog ekonomskog embarga vladala nestašica svega. INA je tako naplatila svoja potraživanja od domaćih kupaca, a svi koji su sudjelovali u ovom švercu su dobro zarađivali.

Šušak je doznao za šverc nafte prema Srbina, te je jednoj tajnoj grupi izviđača iz VOS-a dao zadatak snimanja cisterni koje prelaze granicu prema Hercegovini, ali im je zabranio o tome slati bilo kakve informacije drugim obavještajnim službama. Iz toga je moguće zaključiti kako je znao kako je to dogovoreno na vrhu, pošto se nije usudio zaustaviti taj šverc, ali nije znao zbog čega je to dozvoljeno. Također je moguće zaključiti da ni Tuđman još uvijek nije imao potpuno povjerenje u njega, pošto ga nije upoznao o svemu vezanom za trgovinu naftom. Također je moguće zaključiti kako i Šušak nije nikom vjerovao pošto je ovoj svojoj obavještajnoj grupi zabranio podnošenje izvještaja bilo kome osim njemu osobno.

Prije rata Gregorić je bio Pukovnik KOS-a u Moskvi zadužen za suradnju sa KGB-om, a početkom rata se vratio u Hrvatsku kao bogat čovjek i stručnjak za suradnju sa Rusijom, te je uskoro postao predsjednik Vlade. Nakon što je postao direktor INA-e postao je najmoćniji čovjek za gospodarstvo i energetiku sve dok nije obnovljena isporuka nafte iz islamskih država. Pošto je za naftu trebalo nabavljati devize postao je najjači i u nadzoru banaka, a postepeno je, uz pomoć svojih suradnika, novog predsjednika Vlade Valentića, te Vedriša i drugih preuzeo pod nadzor, ili u prikriveno vlasništvo većinu poduzeća Zagrebačke, Varaždinske, a dobrim dijelom i Istarske županije. Kontrolirao je svu trgovinu prema Rusiji i Srbiji što je čitav njegov kosovsko udbaški oligarhijski klan iz Henesiya učinilo najjačom interesnom grupom u Hrvatskoj. Na poslovima sa naftom Gregurić je postao puno jači, a uloga Manolića počela je naglo slabiti.

Pošto je na domaćem tržištu, zbog socijalnih razloga benzin prodavan ispod cijene INA je bila u stalnom gubitku. Prestankom rata na sjednici VONS-a u srpnju 1996. zaključeno je kako država više ne može pokrivati gubitke INA-e i kako je treba prodati. Zaposlenika je bilo 3 puta više od potrebnog, a zbog političkih razloga država te ljude ne može otpustiti. Posao otpuštanja puno lakše bi odradili privatni vlasnici. Drugi razlog za prodaju bio je zastarjela tehnologija koju treba obnoviti, a država za to nema novca. Novac bi se mogao namaknuti i dizanjem cijena derivata, ali bi tada građani mogli masovno kupovati jeftinije gorivo u susjednim državama.

Jedni su predlagali plan da INA proda svoje dionice po sustavu dokapitalizacije na Londonskoj burzi tako da se izdaju nove dionice. Taj novac bi sjeo na račun poduzeća, te bi se tim novcem tehnološki obnovilo. Nakon toga bi se moglo vlasnički povezati sa OMV-om, a kupovinom MOL i vlasnički povezivanjem sa poljskim naftnim kompanijama INA bi postala glavni naftni igrač sve do Baltika. U tom trenutku INA je imala tržište Hrvatske i BIH i to tržište bi bio njen glavni adut u pregovorima sa ulagačima iz Austrije i Poljske koji posluju preko Londonske burze. Osim toga INA je bila vlasnik velikog broja hotela uz obalu koji su tada redom bili gubitaši i veliki teret, ali bi im se dodatnim ulaganjima mogla povećati vrijednost, osobito ako bi se izgradila autocesta Zagreb – Split – Dubrovnik, kako bi turisti mogli lako i brzo doći do Jadranske obale vozeći se Ininim gorivom. U vlasništvo hotela INA je došla kompenzacijom dionica za naftu koju ova poduzeća godinama nisu plaćala.

Ovom planu suprotstavio se Gregurić koji je smislio kako da se INA-e domogne on sa svojim partnerima. Uspio je Predsjednika Tuđmana uvjeriti kako zbog nacionalnih interesa INA treba ostati u hrvatskim rukama na način da se dionice prodaju hrvatskim građanima, a da novac od prodaje umjesto na račun INA-e ode u državni proračun. Time je onemogućena obnova rafinerija novcem od dokapitalizacije.

U stvarnosti, građani bi mogli kupiti dionice INA-e samo uz velike popuste, ili vaučere, te od te prodaje država ne bi imala puno koristi. Naravno, Gregurić nije Tuđmanu rekao kako on ima dovoljno novca da te dionice od građana otkupi po simboličnim cijenama. Pošto je INA bila gubitaš dividenda se ne bi dijelila godinama, pa bi građani vrlo rado dionice prodavali raznim torbarima po bilo kojoj cijeni.

Protiv ovog plana bio je Ivić Pašalić koji je zagovarao prodaju preko Londonske burze, pa su ga mediji počeli sve češće prikazivati kao crnog vraga, u što su građani vrlo brzo povjerovali. Tadašnji direktor INA-e za trgovinu Nikola Kovačević također se zalagao za prodaju INA-e preko Londonske burze, pa se zbog toga čak plašio kako bi ga Gregurićeva kosovska ekipa mogla i likvidirati. Gregorić se oslanjao uglavnom na svoje kadrove iz KOS-a povezane sa ruskom mafijom, te je iz posla isključio čak i Manolićeve udbaše.

Godine 1997. nakon mirne reintegracije lakše je nabaviti naftu na svjetskom tržištu, pa moć Gregurića pada. Gregurić ima tim za prodaju INE, a osim njega čine ga Hrvoje Šarinić, Davor Štern, Branko Mikša, Nikica Valentić, Zlatko Mateša, Mladen Vedriš i Ivan Čermak. Valentić, Vedriš i Čermak su osnovali svoja naftna poduzeća koja su trebala sudjelovati u kupnji manjih vlasničkih udjela INE, kako bi njihov ruski partner, potajno preuzeo kontrolni paket dionica.

Prema kasnijem istraživanju FBI-a i CIA-e veze s ruskom mafijom Gregurić je imao preko šefa moskovske mafije Semjona Mogiljeviča. Otkriveno je kako je dio mreže i Monaco kreditanstaldt bank limited, koja je izravno bila uključena i u financijske operacije u Hrvatskoj. S tom su svrhom nastala poduzeća: NIVA petrol d.d. i CRODUX d.d., u vlasništvu Nikice Valentića i Ivana Čermaka. Između 1997. i 1999. godine preko ta dva poduzeća izvlačen je novac iz poslovnih banaka, s izdvojenih računa pojedinih banaka, posebno iz Dubrovačke banke, kako bi se osigurala sredstva za kupnju INE. Tijekom 1998. Šarinić je organizirao operaciju prikrivanja izvlačenja novca iz Dubrovačke banke preko Čermakovog poduzeća CRODUX. Samo Čermakov CRODUX iz Dubrovačke banke je izvukao 102.377.000 kuna, 29 milijuna njemačkih maraka, 16.250.000 američkih dolara, a za kasnije uništavanje sporne dokumentacije pobrinuli su se Šarinić, Mateša i guverner HNB-a Marko Škreb. Međutim, u poslove INA-e uključio se i tadašnji ministar gospodarstva Štern, te povlači poteze kako bi on kupio INA-u uz suradnju sa pojedincima iz Gregurićevog klana. Štern je novac iz INE izvlačio na račune u Švicarskoj ugovarajući fiktivne poslovne INE s inozemstvom preko svojeg poduzeća Trade Consulting iz Graza. Istovremeno, Štern je bio i zastupnik tvrtke Phibro Energy u Moskvi. Kao ministar dozvolio je uvoz derivata kako bi dodatno obezvrijedio INA-u i tako olakšao njenu kupovinu.

Zbog pada cijene nafte 1998. pala je vrijednost i Ruske rublje. Od raspada Sovjetskog Saveza Rusija se sve više zaduživala, a ukupni njezin dug iznosi 140 milijardi dolara. Slabljenjem Rusije i Gregurićeva moć dodatno slabi.

Dolaskom Račana i Mesića na vlast propadaju planovi Šterna da on kupi INA-u. U tome su ga prethodnih nekoliko godina sprječavali konkurenti na istom poslu iz Gregurićeve ekipe. Dolaskom nove vlade Gregurić, Linić i Jurčić sve preuzimaju u svoje ruke. Linić se u posao uključio 1997. kada ga je Šarinić upoznao sa Gregorićem. U veljači 2000. održan je tajni sastanak na kojem su se našli Slavko Linić, Goran Granić, Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Branko Mikša, Davor Štern, Zlatko Mateša, Nikica Valentić, Mladen Vedriš i Ivan Čermak. Tom prilikom dogovoren je načelni model privatizacije INE, te su Gregurić i Štern na sebe preuzeli obvezu upoznati Linića s ruskim investitorima, koji će kupiti INA-u.

S obzirom da izravna prodaja INA-e zbog političkih razloga nije bila poželjna, odlučeno je da se sve obavi preko mađarskog MOL-a u kojem rusi na čelu s Mogiljevičem imaju znatan vlasnički paket. Na čelo INA-e dolazi Dragičević, blizak Mesiću koji dodatno uništava INA-u i priprema se za prodaju INA-e odabranom "strateškom partneru". Kako bi vrijednost INA-e bila što manja skrivaju se i podaci o velikim nalazištima nafte u Siriji vrijedni 23 milijarde dolara po tadašnjim procjenama. Planove za prodaju javno su opravdavali pričom kako će taj strateški partner obnoviti i modernizirati rafinerije i prodajnu mrežu.

U srpnju 2003. nakon javnog natječaja u kojemu su u uži izbor ušli mađarski MOL, austrijski OMV i ruski Rosneft, koji je odustao od konačne ponude, Vlada je 25 posto plus jednu dionicu INA-e prodala MOL-u za 505 milijuna dolara. Dva tajna ugovora, o kupoprodaji dionica INA-e i dioničarski ugovor, prema kojemu Uprava i Nadzorni odbor INA-e imaju po sedam članova, od kojih po pet imenuje hrvatska strana, a po dva MOL, potpisao je tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić, a u ime MOL-a predsjednik Uprave Zsolt Hernadi. U ovoj prvoj fazi privatizacije, kupnjom 25 posto plus jedne dionice INA-in strateški partner postaje MOL, s tim što su tom kupovinom dobili pravo odlučivanja u pitanju financija i investicija.

Dolaskom Sanadera interesi u INA-i se dijele tako da Dragičević i Mesić kontroliraju uvoz nafte, a Jozo Petrović i Sanader rafinerije i trgovinu. Interes MOL-a je bio što više svojih derivata prodati u Hrvatskoj, a za to je bilo važno ne vršiti nikakvu obnovu rafinerija.

U situaciji sve veće krize, u lipnju 2008. premijeri Hrvatske i Mađarske Ivo Sanader i Ferenc Gyurcsany razgovaraju o mogućnosti zamjene dionica INA-e i MOL-a. Vlada je čak dobila i pismo kojim austrijski OMV iskazuje interes za sudjelovanje u daljnjoj privatizaciji Ine. U listopadu 2008. u javnoj ponudi MOL je po cijeni od 2.800 kuna po dionici kupio 22,15 posto dionica pa je s prijašnjih 25 posto plus jednu dionicu stekao ukupno 47,15 posto Ininih dionica. Time je MOL postao najveći dioničar INA-e, u kojoj Vlada ima 44,83 posto dionica.

Kupovinom dionica MOL je stekao 49,08 % dionica INA-e, u što su Mađari uložili ukupno 9,5 milijardi kuna. U obnovu rafinerija i dalje ne ulažu ništa, te smatraju kako svatko treba uložiti sukladno svome udjelu, pola Hrvatska pola MOL, što je uobičajeno svuda u poslovnom svijetu. U siječnju 2009. izmijenjen je Ugovor o međusobnim odnosima dioničara, prema kojemu je broj članova NO-a INA-e povećan sa sedam na devet, pri čemu je MOL-u pripalo pet mjesta, Vladi tri i predstavnicima radnika jedno, s tim da predsjednika NO-a određuje Vlada, dok Uprava Ine ima šest članova, od kojih tri predstavljaju Vladu i tri MOL, a MOL predlaže predsjednika Uprave. Vlada i MOL su 30. siječnja 2009. potpisali i Glavni ugovor o plinskom poslovanju, kojim se razrađuje prodaja državi skladišta plina u Okolima, kao i odvajanje u zasebnu tvrtku i kasnije prodaju Vladi tvrtke za trgovanje plinom. Time je Hrvatska kupila plinskog gubitaša, i povećala profitabilnost INA-e u korist MOL-a.

Pojavljuju se vijesti kako Rusi kupuju dionice MOL-a, čime bi se pod ruskom upravom ujedinile sve naftne kompanije na prostoru bivše Jugoslavije i Mađarske. To ne odgovara zapadnom naftnom lobiju koji se diže na noge i odlučuje spriječiti mogućnost da cjelokupni naftni biznis na Zapadnom Balkanu dođe u ruke Rusa. Time bi se na ovom području prerađivala i prodavala Ruska nafta, a ne ona od zapadnih kompanija. Amerika i Njemačka odlučuju reagirati, te je u srpnju 2009. Sanader prisiljen dati ostavku, a na Mađare se vrši pritisak kako ne bi MOL prodali Rusima.

U prosincu 2009. Vlada Jadranke Kosor i MOL sklopili su Prvi dodatak Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju, kojim je obveza Vlade da kupi plinski biznis od INA odgođena do 1. prosinca 2010. godine.

Pobjedom Karamarka i HDZ-a na izborima koncem 2015. godine formira se vlada Tihomira Oreškovića koji navlači interese prema Americi, dok Karamakro pokušava popraviti odnose sa Rusima.

Do Karamarkova pada došlo je zbog toga što je kao bivši obavještajac imao kontakte sa nekim poduzetnicima koji su poslovali sa Rusijom, te su se Amerikanci pobojali kako bi mogao uspostaviti bolje poslovne odnose između Ruskih i Hrvatskih poduzeća. Plašila ih je i mogućnost da proda i ostale dionice INA-e na burzi. Tu bi ih mogli kupiti Mađari, nakon čega bi Rusi mogli kupiti MOL, čime bi preuzeli cijelu naftnu industriju na Zapadnom Balkanu.

Istovremeno su i rusi nastojali srušiti vladu premijera Oreškovića koji je počeo pripreme za izgradnju LNG terminala za pretovar ukapljenog plina na Jadranu. Hrvatska većinu plina kupuje od Rusa, a izgradnjom LNG terminala postojala bi mogućnost kupovine plina i od drugih dobavljače, te bi samom izgradnjom terminala Rusi izgubili monopol, pa bi morali prodavati plin po nižoj cijeni.

Protiv LNG terminala bili su i Nijemci koji su izgradili svoj plinovod preko Baltika, te im je interes što više plina transportirati tim putem.

Kako bi skinuli Oreškovića Rusi su, uz Njemačku pomoć, počeli preko svojih udbaških veza uvjeravati Karamarka kako su Bandićevi zastupnici i zastupnici HNS-a spremni za koaliciju sa HDZ-om, iako to u tom trenutku nije bilo realno. Na to su reagirale i američke službe koje su preko svojih udbaša na vezi počeli tražiti način za skidanje Karamarka. Formalni, razlog za napad na Karamarka je nađen u činjenica što je agencija njegove supruge Ane imala sitni poslovni ugovor s Josipom Petrovićem, MOL-ovim glavnim lobistom, i to u vrijeme dok nije ni bila njegova supruga, što nigdje na svijetu nije sukob interesa. Karamarko je povjerovao Bandiću i Vrdoljaku, a oni su preko noći povukli svoje obećanje o preslagivanju vlade te je Vlada pala.

Padom Karamarka rusi obustavljaju daljnje kredite Agrokoru. Ruska Sberbanka je u posao s Todorićem ušla u ožujku 2014. tako što mu je dala 600 milijuna eura. Prije odobrenja ruskog kredita zapadne banke su procijenile kako je Agrokor prezadužen i kako ga trebaju oni preuzeti aktiviranjem garancija na ranije kredite. Novim kreditom Todorić je ranije obveznice isplatio dvije godine prije roka, te im je tako poremetio planove. Najveći pojedinačni iznos Agrokor duguje Sberbanci koja drži 52 posto ukupnog duga i 87 posto duga koji Todorić ima prema bankama.

Zbog obustave ruskog kreditiranja početkom 2017. Todorić pokušava nabaviti nove kredite od Kineza, a kada su oni to odbili Todorić je pomoć zatražio od države zaprijetivši izlaskom na ulice 50.000 ljudi. Pošto mu to nije uspjelo počinje proces Lexagrokor , a problemi sa INA-om padaju u drugi plan.