Mogućnosti za stvaranje europske vojske i koji su hrvatski interesi u tome?

Europski parlament do sada je više puta pozivao na stvaranje vojske Europske unije, a predsjednik Francuske Emmanuel Macron je u jesen 2018. pokrenuo inicijativu za stvaranje europskih oružanih snaga. Njemačka kancelarka Angela Merkel se također složila da EU treba vlastitu vojsku, dok je dugim manjim državama uglavnom svejedno. Nemaju svoju proizvodnju oružja pa im je svejedno hoće li to plaćati Amerikancima, Francuzima, Nijemcima, ili Švicarcima.

Umjesto razvijanja europskih oružanih snaga Amerikanci traže jačanje NATO saveza koji kupuje američko oružje po Američkim pravilima. Kako bi se to i povećalo Trump uporno traži od europljana izdvajnje 2% bruto nacionalnog proizvoda za obranu. To bi se moglo promijeniti tek razvojem europskih obrambenih snaga, na što bi Amerikanci odmah odgovorili stvaranjem nekog novog saveza sa istočnim i južnim europskim državama.

Međunarodni institut za strateške studije (IISS), think tank sa sjedištem u Londonu, nedavno je objavio studiju prema kojoj će europskim zemljama članicama NATO pakta, ako SAD izađu iz Sjevernoatlantskog saveza, godišnje trebati 350 milijardi dolara kako bi imali približno istu razinu obrane dosadašnjoj u slučaju ruske agresije. Prema toj studiji Europi će trebati novi tenkovi, ratni brodovi, zrakoplovi, sustavi Patriot i druga oružja. A i nakon svih tih nabavki upitno je može li europa osigurati obranu u slučaju napada velesile poput Rusije.

Europska komisija je već ranije predložila povećanje ulaganja u sigurnost za proračunsko razdoblje Europske unije od 2021. do 2027. godine za 40%, kao i za stvaranje Europskog fonda za obranu. Zahvaljujući ulaganjima iz zajedničkog fonda, EU očekuje da Europa postane jedan od četiri najveća ulagača u području obrambenih istraživanja i tehnologija, uz bok SAD-u, Kini i Rusiji.

Budući da političari više vode brigu o zaradi nego o sigurnosti pravi cilj je barem veći dio tih novaca zadržati u Europi, kupovinom oružja u vlastitim tvornicama.

A za to je potrebno razviti vlastite obrambene industrije, neovisne o američkom vojno-industrijskom kompleksu. Zanimljivo je kako je jedna od jačih europskih država po proizvodnji oružja Švicarska koja nije članica EU. Prema ekonomskim pokazateljima Švicarska je država koja ima najviše koristi od EU iako toj asocijaciji ne plaća članarinu. Razvojem samostalnih europskih oružanih snaga korist za Švicarsku od EU mogla bi se i povećati. Zanimljivi ti švicarci, ništa ne plaćaju a svugdje izvlače korist, kao da svi europski političari imaju dionice u njihovim tvornicama, osobito onima koje proizvode oružje.

Sve to ne dopada se Amerikancima pa je Ellen Lord uputio Federici Mogherini pismo u kojem SAD zabranjuju zemljama Europske unije da razvijaju svoja oružja i obrambene kapacitete.

A pitanje je kako to Amerikanci mogu zabraniti?

Za sada, europske NATO zemlje moraju Washingtonu platiti 150% troška raspoređivanja američkih snaga i oružja na njihovom teritoriju, a dio iznosa im se oprašta ako svoju vanjsku politiku usklađuju s vanjskom politikom Bijele kuće. Trenutno, Amerika i Europa imaju donekle različite politike prema Iranu, Kini i Venezueli. Europa bi sa Iranom najradije puno više trgovala i kupovala njihovu naftu. I u Kinu bi voljeli više izvoziti, ali rado brane uvoz kineskih solarnih panela, pod optužbama za nedozvoljene poticaje. Rado bi europljani promijenili i Madura, ali tako da se on sam povuče na miran način.

Washingtonu se osobito ne sviđa pravilnik Europskog obrambenog fonda koji zemljama članicama EU omogućava poziv i neeuropskim zemljama na sudjelovanje u projektima koji bi u cijelosti trebali bili u intelektualnom vlasništvu Europske unije. Po ovome pravilniku oružja razvijena u Europi bi se mogla proizvoditi na primjer i u Indiji gdje je jeftina radna snaga, pa bi takvo oružje moglo biti puno jeftinije i konkurentnije od Američkog. Istovremeno, po ovom pravilnikom se ne bi moglo uvoziti američko oružje nad kojim amerikanci imaju intelektualno vlasništvo.

Umjesto carinskih barijera uvedena je praksa intelektualnih barijera, reguliranima zakonima o patentu.

Amerikanci traži slobodno natjecanje američkog vojno-industrijskog kompleksa u sektoru europske obrane, i na tome će do kraja inzistirati pod cijenu opstanka NATO saveza.

Ova podjela oko ekonomskih interesa pod plaštem obrane mogla bi lako dovesti do podjela unutar europe, te stvoriti alternativu NATO paktu.

Pitanje je gdje bi se u toj podijeli našla Hrvatska?

U svim dosadašnjim europskim svađama i ratovima u 20-om stoljeću Hrvati su bili gubitnici pošto nisu imali vlastitu strategiju. Za osiguranje vlastite sigurnosti potrebno je jačati vlastitu vojsku do onoga što traže Amerikanci, a to je 2 % BDP-a. Vlastitu obranu ne možemo u potpunosti prepustiti ni Europi, ali ni Amerikancima. Svi oni vode brigu o svojim interesima, a tuđe interese su spremni prodati svaki puta kada je to u njihovom interesu.

Kako bi hrvatski novac za obranu u što većoj mjeri ostao u Hrvatskoj potrebno je razvijati vlastite oružane sustave i tvornice eksploziva, streljiva, granata i pješačkog oružja. Uvoz je potreban samo za ono što sami ne možemo proizvoditi ni uz najveća napore. To su prije svega avioni, radarski sustavi i najsloženija elektronika, dok sve ostalo možemo i sami proizvesti. Osim toga, puno više bi trebali razvijati obrambene sustave, a manje ofanzivne.

Najvažnija je obrambena infrastruktura, osobito ceste u pograničnim područjima. Izgradnja svih cesta uz granicu trebala bi se knjigovodstveno voditi kao vojni trošak, iako su to prvenstveno ulaganja u lokalne ceste i razvoj lokalnih ruralnih područja. Na taj način bi knjigovodstveno mogli vrlo lako doći do planiranih i od Amerikanaca traženih 2 % sredstava za obranu, a korist bi osim obrane imali i lokalni stanovnici, te domaće gospodarstvo.

Također bi trebalo zakon o obrani promijeniti u cilju vraćanja vojne obveze sličan švicarskom modelu. Švicarska koja je vojno neutralna ulaže puno više u obranu, ali na način da od toga najviše koristi ima domaća industrija i domaće stanovništvo. Zahvaljujući takvim ulaganjima i svome geografskom položaju u zadnjih 400 godina nije morala ratovati.

A kako bi imao tko braniti državu potrebno je obrnuti demografske trendove. Trendove iseljavanje stanovništva je potrebno promijeniti, te osigurati povratak iseljenih. To se može samo rastom plaća i standarda, a ne uvozom jeftine radne snage iz drugih država. A da bi plaće i standard rasli potrebno je znatno smanjiti ulogu države u gospodarstvu kako bi višak zaposlenika u državnom sektoru mogao prijeći u privatni sektor. Sa manjim porezima i plaće bi mogle rasti, kao i konkurentnost hrvatskog gospodarstva.