Hrvatski demografski problemi

Hrvatski demografski problemi
135
2
2

Demografija je nešto što je u Hrvatskoj postalo zanimljivo tek kada su se čitave obitelji počele seliti na rad u zapadnu europu. Demografi su o demografskom padu govorili godinama, a političarima je to postalo zanimljivo tek kad su shvatili kako im neće tko imali puniti fondove iz kojih se isplaćuju saborske mirovine.

 

Demografske probleme ima većina razvijenih država, ali ne sve. Francuska se protiv ovog problema bori od 20 ih godina prošlog stoljeća, ponajviše velikim socijalnim davanjima za djecu.

Sjedinjene Američke države, Australija i Novi Zeland nemaju takve socijalne poticaje, ali ipak nemaju demografskih problema. Njihov recept za više djece su manji troškovi izgradnje samostojećih obiteljskih kuća u kojima je lakše odgajati djecu.

 

Demografski problemi u Hrvatskoj počeli su kada je Eugen Savojski potjerao Turke iz velikog dijela okupiranih hrvatskih krajeva. Došao je čak do Skadarskoga jezera, a tada su se Bečki stratezi pobojali kako bi slaveni u carstvu mogli postati većina. Zbog toga su Eugenu naredili povratak na zapad, a Turci su se vratili u veći dio vojno izgubljenih teritorija. Nakon toga austrijanci su počeli planirati demografiju, a osnovni cilj im je postao smanjiti natalitet kod Hrvata i Mađara. Primijetili su kako obitelji u raštrkanim kućama na kojima žive članovi obiteljskih zadruga imaju više djece, dok male obitelji u ušorenim selima u kojima žive samo dvije generacije imaju puno manje djece. Zbog toga je austrougarska gospodarska komora počela donositi propise o gradnji seoskih kuća u nizu, poticati veću trgovinu između grada i sela, te dijeliti zemlju feuda i seoskih zadruga na mala domaćinstva u cilju veće robne proizvodnje i propasti seoskih zadruga. I plan im je vrlo brzo uspio. "Bijela kuga" je u Slavoniji postala redovita pojava, kako se zemlja ne bi dijelila među djecom, a nedostatak radne snage se počeo rješavati doseljavanjem iz Bosne i Hercegovine. Taj plan nije mogao uspjeti u brežuljkastim i brdskim krajevima prije svega što tu zbog konfiguracije terena nije moguće napraviti ušorena sela, pa su se kuće i dalje gradile rastreseno, na pogodnim lokacijama.

 

Na području Dalmacije smislili su drugi plan za smanjenje broja stanovnika. Kako seljaci ne bi imali gdje napasati stoku počeli su saditi Alepski bor koji "navodno" stvara plodno zemljište nakon nekoliko stotina godina, a stvarno guši rast svih drugih biljaka ispod sebe, te tako onemogućuje ispašu stoke. Rezultat je bio masovno iseljavanje u Ameriku što je dodatno potakla i pojava filoksere koja je uništila vinovu lozu koja je bila posljednja mogućnost seljacima da od nečega prežive.

 

Uz sve to Austrijanci su poticali doseljavanje Nijemaca koji su se spuštali splavovima niz Dravu i Dunav, te se naseljavati na najplodnijem šumskom zemljištu gdje su mogli bez ikakve naknade posjeći šumu i obrađivati zemlju. Sa nijemcima je došlo i zanatstvo u kojem su Hrvati bili dobavljač sirovina i kupci zanatskih proizvoda.

 

Propašću Austrougarske i nastankom Jugoslavije Srbi kao novi vladari su nastavili istu politiku smanjivanja postotka hrvata u ukupnom stanovništvu. Najplodniju zemlju u Slavoniji dobili su "Solunski dragovoljci", a zamjena austrijske krune za srpski dinar je vršena po tečaju nekoliko puta manjem od realne vrijednosti. Davali su Srbi razne poticaje svima koji su odlučili postati pravoslavci i Srbi, te su takvi puno lakše mogli svoje proizvode prodavati državi i državnim institucijama. Svi ostali su imali poticaje samo za iseljavanje, po mogućnosti što dalje, osobito u Ameriku. Preseljenje u Slavoniju rezervirano je za Srbe.

 

Dolaskom komunizma sve se nastavilo u istom smjeru. Partizani su zaplijenili seljacima sve što su mogli zaplijeniti kako bi ih otjerali u gradove, a zabranili su i uzgoj koza koje su najsiromašnijim obiteljima bili jedino sredstvo za osiguravanje najosnovnije prehrane u kršu. Naravno, kršenje te zabrane se opraštalo jedino Srbima. Nakon desetak godina vlasti počeli su rušiti i preostale pustare i salaše, na kojima s rađalo previše djece, a opstale su samo one pustare na kojima su živjeli Srbi. Svi ostali su preseljeni u prigradske kuće sagrađene jedne do drugih kako bi izgledale kao stanovi, sa što manjim dvorištima i vrtovima. U takvim kućama normalno se može odgajati dvoje do troje djece, dok se u stanovima može normalno odgajati još i manje djece. Vrlo dobro su primijetili kako veći broj djece imaju slobodni seljaci, sitni poduzetnici i alkoholičari koji ništa ne rade. Seljake su tjerali u gradove, sitno obrtništvo su spriječavili na sve moguće načine, a alkoholičare su učlanili u partiju i dali im male stanove kako ne bi imali gdje odgajati djecu. Jedino Rome nisu uspjeli učlaniti u partiju i utjerati u stanove pa su oni i nadalje zadržali velik natalitet.

 

U brdskim krajevima gdje je kuće u nizu malo teže graditi djeca su se i dalje obilato rađala pa su komunisti odlučili pustiti ih na rad u inozemstvo. Dok su tamo slat će devize u Jugoslaviju kako bi država mogla uvoziti što joj treba, a djeca odgajana bez oca izgubit će obiteljsku tradiciju i običaje, te će postati pravi lumpen proleteri bez osjećaja pripadnosti obitelji, vjeri i naciji.

 

Unatoč dobro razrađenom planu on nije uspio, ponajprije zahvaljujući onima koji su iselili te su 1991. pružili Hrvatskoj najvažniju početnu pomoć za stvaranje države.

 

Nakon rata jugoslavenski kameleoni presvučeni u nove hrvatske odore nastavili su sa starim komunističkim planovima. Najzaslužnije dragovoljce domovinskoga rata su počeli nagovarati na odlazak u mirovinu, kako im ne bi smetali u osvajanju važnih državnih institucija na koje su odlučili smjestiti svoju djecu, osobito u sudstvu, prosvjeti i medijima. Vrlo dobro su znali kako mladi ljudi sa dobrom mirovinom lako podliježu alkoholu i kocki, pa neće imati vremena stvarati obitelj.

 

Tim nastojanjima za smanjenje broja hrvata u Hrvatskoj su se ponovno pridružili i nijemci. Početkom devedesetih Njemačka se ujedinila što je dovelo do velikih troškova integracije istočnog dijela države. To je tijekom i osobito koncem devedesetih dovelo do velikog broja nezaposlenih. Za rješavanje toga problema nijemci su odlučili više ulagati u prodaju njemačkih proizvoda. Počeli su odobravati vrlo povoljne kredite sa minimalnim kamatama trgovačkim lancima za izgradnju novih velikih trgovina u svim bivšim komunističkim državama kako bi preko njih prodavali njemačke proizvode. Kako bi stanovnici tih država mogli kupovati počele su se osnivati i podružnice njemačkih banaka u bivšim komunističkim državama koje su davale potrošačke kredite stanovništvu, osobito za kupovinu automobila. Rezultat je bio dodatni udar na lokalne poduzetnike koji su se pojavili nakon napuštana komunističkog sustava. Prvo su propali srednji trgovci koji se nisu mogli prilagoditi, a nakon ulaska pojedinih država u EU došlo je do naglog propadanja i malih poduzeća i trgovina, te su zaposlenici propalih poduzeća naglo počeli odlaziti na rad u zapadne države. Pojedine bivše komunističke države počele su se oporavljati tek kada su se kući počeli vraćati pojedinci koji su na zapadu uspjeli steći znanje, iskustvo i početni kapital za osnivanje svojih poduzeća i trgovina.

 

Isti procesi su se odvijali i u Hrvatskoj gdje su sve odrađivali lokalni korumpirani političari. Na osnovu pisama namjere zapadnih robnih lanaca odredili su lokacije gdje bi se takvi lanci mogli graditi, te su te lokacije prodali po vrlo niskim cijenama lokalnim mafijašima pod njihovom kontrolom. Nakon toga su u suradnji sa urbanistima promijenili urbanističke planove kako bi mafijaši te lokacije mogli po vrlo visokim cijenama prodavati zapadnim trgovačkim lancima. Ogromne zarade su podijelili mafijaši, lokalni i nacionalni političari, te urbanisti.

 

 

Kako promijeniti trendove?

 

Za demografsku obnovu potrebno je raditi sve obrnuto od onoga što je rađeno zadnjih nekoliko stotina godina. Potrebno je stimulirati izgradnju samostojećih kuća, razvoj sitnog poduzetništva, slobodnog i poštenog trgovanja, smanjiti rad nedjeljom, smanjiti uvoz onoga što možemo sami proizvest i izvoz onoga što nam nedostaje, te spriječiti stvaranje izbjegličkih geta koji već postoje u većini zapadnih država.

 

Najlakše je promijeniti običaje u građevinarstvu te povećati izgradnju samostojećih kuća. Danas su glavni krivci za izgradnju velikih stambenih blokova i kuća u nizu gradski političari koji žele što više zaraditi na prodaji građevinskih parcela, građevinskih dozvola, te priključke na komunalnu infrastrukturu. Kako bi te prihode uvećali gradovi nastoje ograničiti izgradnju samo na ograničenim površinama, te nastoje zemljište parcelizirati na što više parcela. I građevinski poduzetnici također nastoje na površini koju imaju napraviti što veće građevine kako bi prodali što više stanova i poslovnih prostora.

 

Kako bi se ovi za demografiju negativni interesi promijenili potrebno je izmijeniti zakone o gradnji stambenih zgrada i osobito obiteljskih kuća sa velikim dvorištima i vrtovima kako bi se djeca imala gdje igrati. U tom cilju zakonom bi trebalo svakom vlasniku zemljišne parcele dozvoliti gradnju obiteljske kuće do 500 kvadratnih metara stambene površine i na lokacijama koje nisu u građevinskoj zoni, pod uvjetom da je kuća najmanje 5 metara udaljena od ruba zemljišne parcele, odnosno najmanje 15 metara od postojeće stambene ili poslovne zgrade koja se nalazi na susjednoj zemljišnoj parceli. Svaki takav investitor bi morao imati pravo da sam financira i ugovara izgradnju i priključak na postojeću cestu, kanalizaciju, struju, vodu i ostale infrastrukturne objekte, bez posredovanja gradova. Kako bi ovakvih investitora bilo što više država bi preko HBOR-a trebala osigurati kredite sa minimalnim kamatama za izgradnju, ili kupnju samostojećih obiteljskih kuća.

 

Kako bi ovakve kuće imali i dodatnu obrambenu funkciju posebno povoljne beskamatne kredite bi trebali dobivati branitelji i njihova djeca, vojnici, policajci, obavještajci i povratnici iz inozemstva, ali pod uvjetom da mjesto za izgradnju kuće bude najmanje 30 metara udaljeno ud susjedne kuće, te da kuća ima podrum ispod cijele površine sa otvorima na sve strane, a strop podruma bi morao biti izgrađen od betona. Svaka ovakva kuća bi u slučaju rata mogla poslužiti kao obrambeni punkt, a kako bi ih bilo što više vojna inženjerija bi trebala oko svih gradova i sela izgraditi cestovni prsten koji bi trebao povezivati sve bliže uzvisine. Zemljište uz takve ceste bi trebalo podijeliti na parcele površine najmanje 50 x 50 metara i dodijeliti ih hrvatskim vojnicima, pod uvjetima da u roku od 3 godine izgrade barem podrum. Na ovaj način država bi osim demografski kvalitetnih kuća na vrlo jeftin način dobila i kvalitetnu obrambenu infrastrukturu.

 

Svi beskamatni krediti za izgradnju ovakvih kuća mogli bi se financirati iz primarne emisije novca, a pošto je količina građevinskog materijala u hrvatskoj velika zbog toga ne bi došlo do inflacije u sektoru građevinskog materijala.

 

Promjene bi trebalo napraviti i u politici zapošljavanja u državne službe. Polovicom 20-og stoljeća europski liberali i eurokomunisti su krirali planove osvajanja institucija "pozitivnom diskriminacijom" kojom treba uništiti osnovne ljudske zajednice kao što su obitelj, nacija i crkva. Uveli su prednost za zapošljavanje samohranih majki u državne institucije, kao izraz humanosti. To je doista pozitivno u ratu i poraću kada ima puno ratnih udovica, ali u mirno doba samohrane majke su najčešće osobe niskog morala, najčešće sa samo jednim djetetom. Na taj način je postalo moderno imati jedno dijete, a svi koji imaju više djece postali su nazadni i medijski sramoćeni. Da bi se ovaj uspjeh lijevo liberalnog globalizma suzbio potrebno je ozakoniti pozitivnu diskriminaciju za obitelji sa više djece, na način da kod zapošljavanja u državne institucije, škole i sveučilišta prednost imaju oni sa više djece.

 

Veliki problem za demografiju su i velike korporacije koje zapošljavaju veliki broj radnika čija cijena rada ovisi o ponudi radnika na tržištu, a ta cijena obično je malo veća od minimalne potrebne za preživljavanje. Do velikog rasta velikih korporacija došlo je zahvaljujući djelovanju neformalnih lobističkih skupina koji pišu zakone i preko potkupljenih političara ih guraju kroz Sabor u obliku koji odgovara velikim korporacijama.

 

Globalizam 20-og stoljeća počeo je kao težnja za osvajanjem cijelog svijeta kroz ideologije komunizma, fašizma i nacionalnog socijalizma, neoliberalizma, a na kraju i islamizma. Moderni korporacijski neoliberalni globalizam nastao je u trenucima kada se počeo raspadati marksističko komunistički gospodarski model kada su ga zbog neefikasnosti i lijevi europski pokreti odbacili, te prihvatili liberalizam kao sredstvo za efikasnije širenje moći.

 

Neoliberali zagovaraju potpuno slobodnu i nereguliranu trgovinu a svjetskom nivou. Slobodna svjetska konkurencija dovodi do uprosječavanja svih cijena na svjetskom nivou pa i cijena radne snage, ali ne na gore već na dolje. To je dovelo do velikog broja novih radnih mjesta u nerazvijenim državama i njihov rast, ali i gubitaka radnih mjesta u nekim razvijenim državama koje su živjele od proizvodnje. Do porasta zaposlenih u razvijenim državama došlo je samo na obalama u lukama koji žive od prekomorske trgovine. Najveći dobitnici globalizacije su velike korporacije čiji profiti su se nesrazmjerno povećali, a društvena i ekonomska nejednakost je radikalno izmijenjena u korist 0,1 posto najbogatijih, dok je najviše stradao srednji sloj sitnih poduzetnika i slobodnih profesija koji imaju najviše djece.

 

Iako se zalažu za slobodno tržište neoliberalni globalisti nastoje prikriveno stvoriti sve više prikrivenih monopola pod njihovom kontrolom. Ovakav lažni korporacijski liberalizam u kojem prividno svi imaju jednaku šansu, ali stvarno mali nemaju nikakvu šansu u borbi protiv međunarodnih korporacija. Velike korporacije mogu u jednoj državi pribavljati povoljne stimulacije, kredite sa niskim kamatama, dok u drugim državama zapošljavaju jeftinu radnu snagu, a u trećim plaćaju manje poreze čime stječu svjetski monopol, ili monopol u pojedinim svjetskim regijama.

 

Velike korporacije često provode razne vrste dampinga u pojedinim državama dok ne unište lokalnu konkurenciju, nakon čega isto ponavljaju u slijedećoj državi.

 

Pojedine države mogu pomoći rast svojim međunarodnih korporacija i namjernim smanjenjem tečaja domaće valute, smanjenjem primarne kamatne stope blizu nule, smanjenjem obavezne stope likvidnih rezervi, otkupom obveznica i dionica domaćih kompanija koje investiraju u nove kapacitete, kupuju stranih dionica, obveznice ili novčanica novcem iz primarne emisije. Time ruše tečaj domaće valute čime povećavaju konkurentnost velikih izvoznih kompanija i smanjuju uvoz. Na isti način se i druge države mogu braniti, a kada se to dogodi može doći do valutnog rata i pojave visoke inflacije, ako se pretjera sa povećanjem novčane mase na tržištima gdje su kapaciteti manji od potražnje.

 

Kako bi slobodna svjetska konkurencija bila za sve korisna ona mora biti i poštena a ne samo slobodna. Kako bi se povećao natalitet potrebno je destimulirati rast velikih korporacija, te poticati rast sitnog poduzetništva. Osnovni načina za borbu protiv velikih korporacija je politika inteligentnog protekcionizma po uzoru na Švicarsku. Švicarska nema carine na ono što ne proizvodi na svom teritoriju, ali znaju uvesti vrlo visoku carinu kada god treba zaštititi domaću proizvodnju, a samim time i domaću zaposlenost. Kada salata dozrije u Švicarskoj nitko je ne može uvesti bez visoke carine, a kada joj sezona prođe carina nema i to je politika koju bi trebale zagovarati sve inteligentne nacionalne gospodarske politike.

 

Iako unutar EU nema carina u nekim državama svježe povrće i voće se prodaje samo ako je uzgojeno na udaljenosti do 50 kilometara čime se štite radna mjesta bez ikakve opasnosti da bi neki lokalni proizvođač mogao ostvariti monopol na štetu potrošača. I Hrvatska bi mogla uvesti zabranu transporta na primjer neobrađenih balvana na udaljenost veću od 50 kilometara kako bi se drvo obrađivalo u lokalnim pilanama, a ne izvozilo u strane pilane. To bi snažno potaklo obnovu hrvatskih ruralnih krajeva koji su gotovo prazni.

 

Interese malih nacionalnih proizvođača moguće je braniti i izmjenama poreznih zakona na način da se oporezuju uglavnom krajnji kupci, dok porez na dobit i dividendu trebaju biti što manji kako velika poduzeća ne bi imali interes prebacivati dobit u porezne oaze osnivajući podružnice u njima.

 

Interese malih nacionalnih proizvođača također je moguće braniti raznim necarinskim barijerama kao što su obavezni sanitarni pregledi na mjestima koja su udaljena od luka ili aerodroma, te razni drugi načini, ali na način da time ne dolazi do stvaranja lokalnih monopola.

 

Kako bi domaći mali proizvođači lakše došli do trgovačkih polica potrebno je također prikriveno privilegirati male trgovine, što je suprotno ideologiji korporacijskog neoliberlnog društva formalnopravne jednakopravnosti. Veliki trgovački lanci robu kupuju uglavnom od većih proizvođača za sve svoje trgovine, dok male trgovine kupuju uglavnom od manjih lokalnih proizvođača, te je male trgovine potrebno prikriveno privilegirati, kako bi ih doveli u poziciju starog liberalizma jednakih šansi. Kako bi se privilegirale male trgovine, koje zapošljavaju veći broj radnika, potrebno je uvesti poseban porez za rad noću, nedjeljom i blagdanom. Od tog poreza trebaju biti izuzeti samo sveži prehrambeni proizvodi, dnevni tisak, lijekovi, suveniri, motorna goriva i slični proizvodi koji se prodaju uglavnom u malim trgovinama. Na taj način ovakve male obiteljske trgovine bi imale interes raditi i noću, pa i nedjeljom nekoliko sati, dok velike trgovine ne bi otvarale svoje objekte zbog male količine prodaje. Time bi male trgovine opstale i u manjim mjestima i kvartova, te bi usput mogle prodavati i proizvode lokalnih proizvođača koji se ne mogu probiti na police velikih robnih lanaca. Također bi male poduzetnike koji godišnje ostvaruju prodaju manju od 2 milijuna kuna izuzeti iz sustava PDV-a. U takvim trgovinama bi roba proizvedena kod malih proizvođača bila jeftinija pa bi im se promet znatno povećao. Ovakvi poticaji bi mogli višestruko povećati broj malih poduzetnika koji u prosjeku imaju veći broj djece.

 

Na rješavanje demografskih problema može utjecati i pojava masovnih izbjegličkih i migrantskih pokreta stanovnika iz Afrike, Bliskog istoka i Azije. Mnoge zapadne države su vjerovale kako će na ovaj način riješiti svoje demografske probleme te dobiti jeftinu radnu snagu koja će puniti mirovinske fondove sve starijeg zapadnog stanovništva. Međutim, dogodilo se suprotno od toga ponajviše krivicom političara zapadnih država. U većini zapadnih država vođena je politika izdvajanja izbjeglica i migranata u novosagrađene gradske kvartove vjerujući kako će se time kriminal zadržati u njihovim naseljima i kako će im se tu smanjiti natalitet zbog malog stambenog prostora, a integracija će se obavljati na radnom mjestu. Međutim, taj plan nije uspio, osobito među migrantima iz muslimanskih zemalja, te među romima.

 

Kako bi integracija uspjela potrebno je integrirati malu djecu, a za to je nužno da ona odrastaju u društvu djece lokalnog stanovništva. Sve ilegalne migrante koji kod ulaska u hrvatsku zatraže azil potrebno je podijeliti na više grupa. Prvu grupu trebaju činiti djeca bez pratnje odraslih, samohrane majke, te neudane djevojke. Njih odmah treba uputiti u mala sela, te ih smjestiti u prazne kuće. Njihova integracija je najlakša u takvim mjestima. U takvim malim mjestima malu djecu bi trebalo dati na posvajanje čim nauče jezik.

Drugu grupu bi činile kompletne obitelji, a njih bi trebalo smještati u male gradiće gdje se obitelji mogu najlakše integrirati.

U treću grupu bi trebalo staviti odrasle muškarce, a njih bi trebalo nastaniti u velikim gradovima gdje poštu oni najviše u takvim mjestima žele živjeti, a iz manjih gradova bi pobjegli u velike.

Kako bi integracija uspjela izbjeglicama i migrantima se ne smije davati velika socijalna pomoć i dječji doplatak koji im osigurava sve životne potrebe. To je jedini način da ih se natjera da nešto rade. Jedino što im se treba osigurati je osnovni mali stambeni prostor i novac za plaćanje osnovnih režija, kako ne bi provaljivali u prazne stanove i kuće.

Za dodjelu kuća i stanova bi se trebala brinuti posebna državna institucija pod nadzornih centara za socijalnu skrb. Ova institucija bi trebala kupovati stanove i kuće za smještaj izbjeglica, migranata, a također i roma, te lokalnih socijalno nezbrinutih osoba koje se ne znaju brinuti sami za sebe. U jednoj zgradi bi samo jedan stan smio biti u vlasništvu ove socijalne institucije, a kuću bi ova institucija mogla kupiti samo ako je najmanje 100 metara udaljena od slične kuće ili stana u vlasništvu ove institucije, odnosno od kuće u vlasništvu nekog stranog državljana. Kupljene kuće ili stanove ova institucija bi trebala po simboličnim cijenama iznajmljivati migrantima, izbjeglicama, romima i drugim socijalno nezbrinutim osobama.

Na opisani način bi se osiguralo da njihova djeca odrastaju u okruženju djece lokalnog stanovništva i da tako prihvate lokalne običaje, što je osnovni uvjet za uspješnu integraciju. Kako bi integracija odraslih muškaraca bila što uspješnija socijalne stanove, ili zajednički smještaj za njih bi trebalo kupovati u kvartovima gdje na izborima uvjerljivo pobjeđuju političke stranke koje se zalažu za slobodan dolazak izbjeglica i njihovu integraciju u hrvatsko društvo.

 

Tek djeca migranata koja se stvarno integriraju u Hrvatsko društvo mogu predstavljati dio rješenja demografskih problema. Oni koji odrastaju u društvu svojih sunarodnjaka ne mogu za hrvatsku biti riješenje, već predstavljaju samo jačanje problema.

 

 

Literatura:

 

Tihomir Čuljak: Osnove globalnoga gospodarstva,

Tihomir Čuljak: Budućnost novca,

Tihomir Čuljak: Ideje inovacije izumi.

 

 

 

Komentiraj


Za komentiranje na NoveNews morate biti prijavljeni. Prijavi se i komentiraj!

Komentari


Marko Filipinac prije 1 tjedan

Čitam danas u novinama. Od predloženih mjera prihvaćena jedna.
A da bi se poprvavila demografska slika trebalo bi prihvatiti barem stotinu mjera, i to uglavnom na području gospodarstva.


Marko Filipinac prije 4 mjeseca

Sve je dobro nabrojano, ali ne vidim u Hrvatskoj politici nikoga tko bi barem nešto od toga proveo u djelo.