Nove strategije i taktike kopnenog ratovanja

Nove strategije i taktike kopnenog ratovanja
138
0
0

U zadnjih četrdesetak godina većinu ratova vodile su SAD i saveznici, a te radove dobile su zračne i pomorske snage. Kopnene snage su u tom periodu postale zanemareni vojni sektor. Kopnene snage su imale i manju pozornost i manji udio u proračunima država za vojsku. U zadnjem ratu između Armenije i Azerbedžana Armenske kopnene snage su se pokazale potpuno nespremne za borbu protiv daljinski upravljanih dronova.

Iz toga su američki vojni analitičari shvatili kako moraju znatno promijeniti pristup prema velikim sukobima, osobito prema eventualnom sukobu s Rusijom i Kinom. Prema mišljenju tih analitičara, te su zemlje sposobne stvoriti zone Anti-Access / Area Denial” (A2 / AD) na svojim granicama, gdje će zapadni zrakoplovi i brodovi pretrpjeti nerazumno velike gubitke u slučaju sukoba. Zbog toga bi samo kopnene snage mogle prodrijeti u ove zone.

Radi takvih procijena američki Pentagon radi na novom konceptu uporabe kopnenih snaga, što detaljno opisuje Izviješće Army Multi-Domain Transformation: Ready to win in Competition and Conflict. U ovom izvješću se navodi kako će se američka kopnena vojska, kao zanemareni segment ukupnih oružanih snaga najveće globalne vojne velesile boriti u sljedećim desetljećima.

U ovoj analizi se tvrdi kako se kombinirana oružana borba smatra međusobno povezanim vojnim akcijama u različitim okruženjima; na moru, kopnu, zraku, svemiru, i u cyber prostoru.

Prema novoj američkoj vojnoj strategiji, novi koncept postati će najučinkovitiji u NATO-u, a glavna uloga u ratovima imati će kopnene snage.

Ekonomskim rastom Kine i Rusije, te neučinkovitošću raznih ekonomskih sankcije, i trgovinskih ratova zapadne države se sve više plaše i vojnog sukoba sa ovim državama. Rusija ne krije svoje teritorijalne aspiracije na dijelove Ukrajine, ali i na teritorij drugih država gdje postoji ruska manjina.

Kina je uspjela asimilirati Hong Kong, iako po međunarodnim ugovorima o "Jednoj državi i dva sustava" ne bi smjela utjecati na političke procese u tom gradu, a sve otvorenije prijeti i Tajvanu.

Radi svega toga Amerikanci namjeravaju do 2035. imati potpuno drugačiju vojsku, moderniziranu i spremnu za dominaciju nad protivnicima u velikim borbenim operacijama.

Ta nova vojska bi morala imati potpuno nove strukturne jedinice američke vojske, Multi-Domain Task Force (MDTF) koje će postati prethodnica NATO snaga i, u slučaju sukoba bi trebale prve ući u “zone bez pristupa”. Sastav i broj tih jedinica ovisit će o borbenom zadatku i uvjetima operacija. Glavna udarna snaga će biti visoko precizne rakete, HIMARS MLRS. Za uspjeh ovakvih snaga neophodno je raspolaganje trenutnim informacijama o neprijateljskim položajima protuzračne obrane, mjestima koncentracije postrojbi i formacija, organizirati elektroničko izviđanje i pratiti kretanje vojne opreme. U slučaju rata, MDTF će iskoristiti svoj puni potencijal kako bi smanjio učinkovitost “zona zabranjenog pristupa”, a udarnim oružjem uništiti će ključne objekte neprijateljske vojne infrastrukture.

Prva ovakva radna skupina za stvorena je 2018. godine, te su testirali taktička i tehnička rješenja koja će usvojiti druge slične postrojbe. Skupina je smještena u bazi Lewis McHord u državi Washington pri američkoj Pacifičkoj vojsci. U 2021. godini vojska planira postaviti drugi MDTF u Tihooceanskoj regiji, a slijedeći bi trebao biti formiran za Arktičku regiju. Za uspješan rad ovakvih skupina posebna pozornost je na suradnji sa obavještajnim službama, elektroničkom ratovanju, komunikacijama, te stručnjacima za kibernetičku sigurnost.

Za uspješan razvoj ove nove strategije neophodno je razviti novo hiperzvučno oružje, krstareće rakete velikog dometa, bežične sustave upravljanja velikom brzinom, digitalno bojište, topništvo velikog dometa i MLRS, te individualna oprema za vojnike.

Do 2025. planira se preoblikovati strukturu postrojbi i taktiku njihove uporabe. Vojska će dobiti nove vojne protuzračne obrambene sustave u bliskoj zoni, kao i hiperzvučni zemaljski sustav LRHW. U razdoblju 2026.-2028. kopnene snage će obnoviti borbena motorna vozila po programu OFMV, modernizirane tenkove, taktičke bespilotne letjelice po programu FUTAS , a nabavit će se i sredstva za prijelaz bojnog polja.

Međutim, zasigurno Kina i Rusija također imaju slične planove.

Svemu tome i manje države bi se morale prilagoditi, te bi trebale mijenjati i svoje obrambene strategije i taktike, a i strategije i taktike upotrebe svoji napadačkih formacija koje bi morale biti sposobne povratiti teren koji protivnik zauzme u možebitnom iznenadnom udaru.

Manje države ne mogu imati najskuplje zrakoplovne sustave i hipersonične rakete, ali mogu znatno povećati snagu i u obrani u u napadu.

Vojne postrojbe bi morale biti podijeljene na ofenzivne i obrambene, a svaka od ove dvije vrste postrojbi bi morale imati i različito naoružanje i različitu taktiku.

Na iskustvima prošlih ratova vidljivo je kako su oklopna vozila najvažnija u napadu, te kako su napadi najuspješniji kada se oklop kreće u nekoliko kolona. Kako bi se ovakva kolona zaštitila u koloni mora biti dovoljno protuzračnih oklopnih vozila, te dovoljno protuoklopnog oruđa koji može na vrijeme uništiti protivnički oklop i topništvo. Većina napada na kolone u prodoru dolazi od neprijatelja sa strane prodora i iz zraka. Kako bi se ovakve protivničke snage onemogućile kolone u prodoru bi morale biti dobro zaštićene sa svih strana. Najbolja zaštita je prodor kroz zaštićeni široki rov. Ovakav rov je moguće stvoriti u tijeku samog prodora instaliranjem snažnih rotirajućih noževa koji se montiraju na oklopno vozilo, te kopaju zemlju ispred vozila. Razbacivanjem iskopane zemlje ili kamenja ispred vozila i na strane to vozilo se štiti od pogleda protivničkih osmatrača koji mogu vidjeti gomilu prašine, ali ne i samo vozilo. Svaka oklopna kolona koja bi se kretala prema protivniku morala bi na početku kolone imati najmanje 3 ovakva vozila. Jedno vozilo bi kopalo rov prema naprijed, a druga dva bi produbljivala rov, te bi kopali bočne izlaze iz rova na koje bi se penjali tenkovi i vojnici kada trebaju bojno djelovati. Razbacujući zemlju naprijed i sa strane istovremeno bi se i uništavala minska polja, a ako se pri tome neki rotirajući nož ošteti lako ga je zamijeniti.

Oklopnu kolonu koja se kreće ovakvim rovom moguće je napasti samo odozgo zrakoplovstvom, dronovima, haubičkom vatrom, ili minobacačkom vatrom. Radi toga bi u koloni trebalo biti dovoljno protuzračnog oruđa, a i sama vozila bi se mogla štititi razbacivanjem prašine, kamenje, zemlje, ili dima u zrak. Vozila bi također mogla imati dodatnu uzdignutu zaštitu odozgo na kojoj bi se aktivirali protivnički projektili, i tako štitili oklopno vozilo.

Ovakve rovove za oklopne kolone bi se trebalo kopati u borbi povezujući uzdignute kote, kako bi se obišlo poplavno zemljište. Pri tome bi trebalo kopati više usporednih rovova, između kojih bi razmak mogao biti nekoliko kilometara.

Pri prodoru kroz močvarno zemljište mogla bi se koristiti malo modificirana taktika. Oklopna vozila za kopanje rovova bi mogla kopati usporedne rovove međusobno udaljene 10 – 30 metara, te na taj način stvarati uzdignute nasipe pokraj rovova. Borbena vozila bi se mogla slobodno kretati po tom uzdignutom nasipu, a u rovove bi ulazili tek u slučaju opasnosti od jake protivničke vatre.

Na ovakav način bi se snažnim oklopnim kolonama mogao ostvariti brzi prodor kroz neprijateljske položaje nakon čega bi pješadija čistila prostor oko rovova i osvajala dubinu terena.

Manje države bi također morale snažno mijenjati i svoje obrambene taktike.

Obrambene postrojbe bi mogle koristiti starije vojnike i mlađe slabije obučene vojnike koji bi se uglavnom branili. Kako bi ovakve postrojbe bile otporne na protivničke napade i iz zraka i sa kopna morale bi biti dobro ukopane u zemunice i bunkere. Zemunice i bunkeri bi trebali biti smješteni u liniju prema naprijed, paralelno sa tenkoprohodim pravcima na udaljenost od nekoliko kilometara kako bi mogle sa strane djelovati na neprijateljske kolone u napadu. Prostor između ovakvih linija bunkera bi bio pokriven vatrom iz bunkera, te minskim poljima u obliku slova U u koje bi protivnik mogao ući, ali bi teško mogao izaći.

Na uzvišenim terenima zemunice i bunkeri bi trebali biti raspoređene za kružnu obranu.

Zemunice bi morale biti izrađene u miru i dobro maskirane. Najjednostavnije ih je maskirati u slobodnostojeće obiteljske kuće. Podrum izrađen od snažnog armiranog betona u miru može služiti kao svaki drugi podrum, dok bi se u slučaju rata pretvarao u bunker za boravak jednog odjeljenja, ili voda. Kuća iznad podruma bi u miru služila za stanovanje, dok bi u ratu u njoj vojnici odmarali kada nema sukoba.

Kako bi obrana bila uspješna broj ovakvih kuća sa podrumom u obrambenoj zoni bi morao biti nekoliko puta veći nego ima raspoloživih postrojbi, tako da protivnik ne može znati u kojim kućama je smještena vojska.

Na brdskom terenu ovakvi obrambeni bunkeri bi se mogli raditi i ukopavanjem podruma širokih 2-3 metra i dugačkih 20- 30 metara u brdo. Ovakvi podrumi koji služe najviše za čuvanje vina postoje u mnogim selima Slavonije i Baranje, a iskopani su ručno u lesu. Građevinska mehanizacija bi danas vrlo lako mogla iskopati ovakve podrume i u stjenovitim brdima pokraj šumskih cesta . Takvi podrumi bi u miru također mogli služiti kao skladišta. A u ratu bi mogli biti korišteni kao bunkeri za smještaj vojnika, oklopnih vozila i topništva, iz kojih mogu brzo izaći, djelovati na neprijatelja, te se brzo sakriti u podrumu gdje ih dronovi ne mogu ni vidjeti ni gađati.

Financiranje izgradnje ovakvih obrambenih bunkera bi se moglo u cijelosti prebaciti na teret vlasnika kuća koji bi za to trebali dobiti beskamatne kredite od emisione banke.

Vojska bi trebala projektirati zone u kojima je potrebno izgraditi ovakve obrambene sustave, te probiti ceste u tim zonama. Država bi uz takve ceste trebala aktivnim i pričuvnim vojnicima i policajcima pokloniti građevinske parcele veličine 50 x 50 metara. Oni koji bi dobili parcele imali bi obvezu na toj parceli izgraditi kuću udaljenu od susjednih kuća najmanje 30 metara, te sa podrumom ispod cijele kuće. Svi koji dobiju parcelu trebali bi također dobiti i beskamatne kredite sa rokom otplate od 30 godina za izgradnju kuće. Kada sagrade kuću zemljišna parcela bi postajala njihovo vlasništvo, ali u slučaju rata država uvijek može mobilizirati takvu kuću.

Kako ovakvo financiranje emisijom novca ne bi izazvalo inflaciju količinu kredita bi trebalo regulirati količinom odobrenih kredita. Cijene građevnog materijala i građevinske radne snage bi trebalo redovito pratili, te u slučaju kada cijene počnu rasti količinu kredita bi trebalo smanjivati, a u slučaju stagnacije cijena količinu kredita bi trebalo povećavati. Kredite bi u početku trebali dobivati samo oni koji ovakve kuće žele graditi u pograničnoj zoni, dok bi nakon toga iste kredite mogli dobivati i oni koji žele kuću graditi oko gradova i industijskih centara.

Osim ovakvog obrambenog bunkerskog sustava obrambene jedinice bi morale imati i dovoljno jeftinih dronova za izviđanje, te za napade na protivničke napadne kolone kako neprijatelji ne bi mogli presjeći komunikaciju između pojedinih uzvišenih i dobro utvrđenih položaja.