Pljačkaške operacije Ozn-e, Udba-e, Kos-a i SDB-a

Pljačkaške operacije Ozn-e, Udba-e, Kos-a i SDB-a
4009
3
3

Polovicom 1944. partizani su osnovali svoju obavještajnu službu OZN-u (odjeljenje za zaštitu naroda). Voditelji su poslani u SSSR gdje im je NKVD pružio obuku. Prema zapovjedi Tita OZN-a je organizacija s jedinstvenom organizacijskom strukturom i metodama rada na teritoriju Jugoslavije. Organizirala je doušnike na teritoriju čitave Jugoslavije, a imala je 4 odsjeka.

Prve masovne pljačke ova služba je počela organizirati pri kraju rata. U svibnju 1945. Okružni NOO dobivaju zapovijed o poduzimanju energičnih mjera za čišćenje zemlje od fašističkih ostataka i raznih protunarodnih elemenata“. Prema izvješću OZN-e za Slavoniju od 5. svibnja 1945. u planskom čišćenju okruga uhićeno je oko 1600 osoba i to pretežno iz gradova. Konfiskacijom imovine komunisti su stvorili mogućnost za provedbu agrarnih reformi i kolonizacije, kao i podržavljenja privatne imovine. Ozakonjenjem konfiskacije imovine „narodnih neprijatelja“ postale su sredstvo njihovog onemogućavanja u eventualnom budućem sukobu, a ta imovina je poslužila kao materijalna podloga za privilegije višem sloju sudionika NOB-a.

MUP FD Hrvatske, 10. srpnja 1945., izvještava CK KP-a Hrvatske o pogoršanju stanja u Slavoniji zbog brutalnosti i pljačke provođene od strane JA-a, Narodne milicije i OZN-e: „Nepravilan odnos prema narodu, što se naročito ispoljilo u kotaru Donji Miholjac i kotaru Vinkovci, gdje se brutalno upotrebljava sila protiv naroda. Svakodnevna pljačka, koju čine takovi elementi iz redova Milicije, a uz to ako uzmemo da vojska i OZN-a vrše također pljačku i da se njihovi vojnici izdavaju kao milicija, onda nije nikakvo čudo, da narod strahuje pred milicijom kao pred pljačkaškom ruljom. Narodna milicija koja je izvršni organ Narodne vlasti ne samo da je takvim radom kompromitovala sebe, nego je i kompromitovala i Narodnu vlast. Narodna vlast gubi autoritet u narodnim masama uslijed milicije, koja nema nikakvih moralnih prava, da bude njen izvršni organ.“ U istom se dokumentu dalje navodi: „Organi OZN-e vrše pljačku, ubijaju ljude bez suda, ne pokopavaju ih ili ne pokopavaju čestito. Narod strahuje. Osjeća se nesigurnost ne samo u narodu, nego i među članovima Narodno-oslobodilačkih Odbora. Na okrugu Brod i Nova Gradiška imade više slučajeva gore navedenih postupaka, gdje su se ubijali i seljaci bez suda i istrage. Slučaj pročelnika upravnog odjela u Pakracu s kojim smo razgovarali i koji je izjavio, da kada je učinio prigovore za postupak vojske i OZN-e prema narodu da se boji da će biti uhapšen. Dakle, nije taj strah samo u narodu, koji svaki dan čeka da neće biti odveden negdje i ubijen (to javno govori), već je taj strah ušao i u same odbore…U Sibinju ubili su domobrane, njih oko 15 bez ikakovih razloga i to vojnici Narodne Odbrane. Sve to stvara krupne političke probleme, naročito u tom kraju koji nam od prije nije bio sklon. Da je stanje takovo krivnja uglavnom leži na samim odborima koji nijesu upućeni u svoje kompetencije, a najviše na samom Oblasnom NOO-u, koji se nije udubio u rješavanje tih problema.“

Kako bi spriječili samovolju i sve ozakonili komunisti su 1946. izdali proglas kojim je oduzeta zemlja i ostala imovina svim "narodnim neprijateljima". Tim zakonom oduzeto je 711.000 objekata, kuća, stanova, poslovnih lokala, hotela, velike zemljišne posjede, mala gospodarstva, idustrijska poduzeća, obrtničke radnje i brodogradilišta. Najprije su opljačkali “suradnike fašizma”, “kapitaliste”, “sitnu buržoaziju” i “kulake”, pa “neprijatelje naroda”, “klerofašiste”, a kad više nisu imali što pljačkati pomeli su tavane i najsiromašnijim seljacima. U toj organiziranoj pljački odredili su jasna pravila tko koliko smije pljačkati i prema tim pravilima su kreirali mehanizam unutarstranačke selekcije kadrova. Komunisti s dna hijerarhije su se kažnjavali i za najmanje krađe, ako ih se otkrije, a izuzetak od ovoga su bili oni koji su pristajali raditi za tajne službe kao doušnici, provokatori i dezinformatori. Najpošteniji i najsposobniji koji su iskreno vjerovali u komunističke parole o jednakosti i ravnopravnosti mogli su napredovati stepenicu više i obavljali su ulogu čuvara sustava. Na upravljački vrh propuštani su samo oni koji su bili spremni sudjelovati u podjeli plijena bez suvišnih pitanja. Oni koji su slučajno dospjeli u više strukture, a nisu se prilagodili običajima tajnog punjenja vlastitih džepova vrlo brzo su ispadali iz kadrovskih križaljki.

U ožujku 1946. od Prvog i Drugog odsjeka OZNA-e formirana je pri Ministarstvu unutarnjih poslova Uprava državne bezbednosti UDB-a, dok je jedan dio službe došao pod nadležnost Ministarstva vanjskih poslova pod nazivom Uprava za istraživanje i dokumentaciju UID, kasnije preimenovan u SID. Od Trećeg odsjeka OZNE pri Ministarstvu narodne obrane se formira Vojna obavještajna služba VOS i kontraobavještajna služba Jugoslavenske armije (KOS). Kasnije je pri nastanku teritorijalne obrane formirana i bezbednost teritorijalne obrane BTO, a KOS je proimenovan u Organ bezbednosti OB, iako su svi i dalje ove tri vojne službe zvali KOS.

Svi koji bi se mogli pobuniti protiv pljačke, ako nisu odmah ubijeni zatvarani su u mnoge koncentracijske logore. Prema izvještaju CIA-e br. 00-B- 34987 od 20. lipnja 1951, država: Jugoslavija, predmet: koncentracijski logori/lokacije/broj kažnjenika: “Prema izvoru iz Beogradu u Jugoslaviji je aktivno 39 koncentracijskih logora pa se spominje “Nova Gradiška”: logor smješten na istome mjestu gdje su ustaše imale svoj logor i ubile 30000 ljudi. Sada je u logoru 5000 kažnjenika koji služe kazno od 20 godina do doživotne. Rade na melioraciji obližnjeg Lonskoga polja, a čuvaju ih teško naoružani čuvari. Norma po kažnjeniku je iskop od četiri kubika zemlje na dan i prijevoz iste u vagonetima 200 do 300 metara. Među njima ima dvadeset svećenika.

Logor “Gredjani” je koncentracijski logor s 6000 kažnjenika koji rade na raskrčavanju šuma udaljenih osam kilometara. Kažnjenici su buržujski trutovi, intelektualci, bivši industrijalci, komercijalisti… Većina su bosanski muslimani.

Logor “Bela Crkva” je rezerviran samo za političke zatvorenike. Dnevna porcija hrane je 150 grama kukuruznog kruha i 350 grama ukuhanog bilja.

Koncentracijski logor “Botovo”, blizu mađarske granice rezerviran je za one kažnjenike koji su varali na državnom otkupu namirnica i nisu isporučili dodijeljenu im količinu. Logoraši rade na utvrđivanju granice prema Mađarskoj i iskapanju protutenkovskih rovova.

Logor na “jezeru Scutari” (Skadarsko jezero) ima 10000 logoraša uglavnom osuđene kao konformiste iz Crne Gore i južne Srbije. Svi rade na drenažama i žive pod šatorima nedovoljno odjeveni i stalno u vodi. Postotak umrlih je ogroman. Prošle je godine 65 logoraša ubijeno prilikom njihova pokušaja da pobjegnu u Albaniju.

U logoru “Jasenovac” je 3000 kažnjenika. U logoru “Mostar” je 2200 kažnjenika. U “Smederevskoj Palanci” je 3000 kažnjenika.

Uz spomenute veće koncentracijske logore još postoji 31 manji logor koji vode vlade jugoslavenskih republika. Procjenjuje se da je trenutno u koncentracijskim logorima 200.000 zatočenih osoba. Broj kažnjenika u zatvorima je 85.000 dok je u radnim logorima zatočeno između 100.000 i 150.000 logoraša”. Ove rane logore komunisti su zvali "dobrovoljne radne brigade".

Početkom pedesetih partizanska elita sve više uživa u vlasti, te počinju prve svađe oko imovine i žena koje sve više zahtijevaju smještaj u državne vile, zlatni escajg i uvezenu odjeću koju su vidjele u diplomatskim magazinima. Zbog toga je 1952. na kongresu komunista pred 2000 delegata general Ljubodrag Đurić sa govornice optužio šefa srpskih komunista Petra Stambolića za ljubavni odnos sa njegovom ženom. Tito je povikao; "Zaustavite tog luđaka!", ali pošto su mikrofoni bili uključeni to je čula čitava Jugoslavija u izravnom radioprijenosu. Tito je stao na stranu Stambolića pošto je i sam volio mlađe i ljepše žene, umjesto starijih partizanski. Tako se 1950. oženio Jovankom, nakon što mu je ratna priležnica Davorjanke Paunović naglo umrla. Do tada je komunistički agitrop koji je vodio Đilas od komunista tražio bračnu skrb za povijesno najzaslužnije drugarice. Međutim ni sam Đilas se nije držao onog što je propagirao pa je i sam stariju partizanku Mitru zamijenio sa mlađom Šteficom. O tome je Đilas počeo pisati pa je u časopisu Nova misao u siječnju 1954. objavio “Anatomiju jednoga morala“ gdje je izložio slučaj jedne balerine, glumice, operne pjevačice i mladenke svoga cnogorskoga zemljaka Peke Dapčevića. Nekoliko mjeseci poslije na partijskom na plenumu Đilas je optužen za liberalizam koji zbunjuje i uznemirava javnost, te je isključen iz Centralnoga komiteta.

Zbog nacionalizacije i kolektivizacije, usprkos velikim ratnim odštetama od njemačke, gospodarstvo je sve slabije te se 1957. godine Jugoslavija počinje zaduživati za potrebe uvoza. Ratne reparacije i zapadni krediti više nisu dovoljni za prehranu stanovništva, te se partija odlučuje na izvoz ljudi kako bi oni svojim donacijama hranili članove obitelji, a time i čitavu Jugoslaviju. Zbog toga dolazi do liberalizacije prelaska granice kako bi ljudi mogli otići raditi u druge države. Od sredine1960-ih preko milijun ljudi je u nekoliko godina pobijeglo na Zapad tražeći posao što je značajno smanjilo nezaposlenost. Usprkos tome nezaposlenost je u Jugoslaviji iznosila između 9-13%, da bi do 1980-ih narasla na 15-16%. Ali o tome se moralo šutjeti jer svaka priča bila je put za Goli otok. Nezaposlenost je u Sloveniji bila oko 4-5%, u Hrvatskoj se kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu bila oko 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%. Pored 268.000 nezaposlenih 1968. godine uz milijun radno sposobnih koji su otišli na Zapad bilo je 135.000 ljudi koji su tražili posao, ali nisu bili ni registrirani na Zavodu za nezaposlene. Uz to problem gospodarstva su bila i izmišljena radna mjesta da bi se postigla veća zaposlenost. Direktori poduzeća su izmišljali radna mjesta da bi „svi bili zaposleni“, te su tako nastali komunistički mastodonti sa tisućama ljudi kojima je efikasnost rada bila daleko od optimalne. Isto se radilo i u državnim institucijama gdje većina zaposlenih nije ni znala što im je posao, a takav način zapošljavanja je postao obrazac zapošljavanja i rada u svim državnim poduzećima i institucijama. Takvi su se obično skrivali od onih koji su radili odlazeći na razne partijske, sindikalne, sportske i slične sastanke, te su bili poznati pod imenom "krivinaši". Radnici na radu u inozemstvu slali su novac kući i to je postao glavni izvor deviza u Jugoslaviji. Polovinom 1968. godine oko 400.000 Jugoslavena, najviše Hrvata je radilo izvan zemlje, a odlazak radne snage idućih godina raste. Kako bi dobili putovnicu mnogi su bili ucjenjivani od udbaša i tako prisiljavani na suradnju sa Udbom. Neki su putovnice i kupovali na čemu su udbaši zarađivali. Oni koji su ucjenom postali doušnici ponekad su bili otkriveni od strane poznanika, a oni su se najčešće pravdali kako su oni žrtve, zbog ucjene.

Kako bi smirili nezadovoljstvo naroda Tito i partija uvode novi gospodarski program koji nazivaju "samoupravni socijalizam". Ovaj sustav se po svojoj ekonomskoj efikasnosti vrlo brzo pokazuje kao lošiji čak i od sovjetskog tipa planskog gospodarstva, ali ga partija širi kako bi se radnici igrali upravljanja poduzećima i tako krivicu za loše rezultate pronalazili u direktorima, iako su sve stvarne odluke donošene na partijskim sastancima. Većina poduzeća je proizvodila gubitke koji su pokrivani tiskanim novcem i devizama koji su slali "gastarbajteri". Pošto njihov novac nije bio dovoljan partija dozvoljava privatnu inicijativu u iznajmljivanju soba turistima koji sve više dolaze na Jadransko more. I u tom poslu su udbaši imali prednost pošto su sa puno manje straha mogli varati na porezu. Zahvaljujući gastarbajterima i turizmu gospodarski standard u Jugoslavije je porastao u odnosu na zemlje "realnog socijalizma", što je prikazivano kao rezultat "samoupravljanja", te su komunistički teoretičari na zapadu to počeli prikazivati kao novi uspjeh u razvoju komunističke misli i prakse.

Početkom šezdesetih suradnik Srpske SDB-a Ratko Dražović, direktor “General-eksporta” i “Avala filma”, na nagovor Slobodana Penezića Krcuna organizira šverc cigareta i droge, te otkup deviza i nakita na crno. Dražović se bavio i otkupom umjetnina, koje je preko svojih ljudi preprodavao po Amsterdamu. UDBA je potom od svojih suradnika i agenata u Europi stvorila čitavu mrežu lažnih poduzetnika sa poduzećima po Italiji, Austriji i Njemačkoj, koji su trgovali isključivo sa Jugoslavijom. Tako su stvarane prve devizne rezerve koje su odlazile u Specijalni fond NBJ za financiranje rada policije i tajne službe Jugoslavije. Krajem šezdesetih godina Služba državne sigurnosti Srbije počela je razvijati državni šverc narkoticima preko kosovskih Albanaca, koji su u Turskoj imali rodbinu. Oni su mogli lako, sigurno i jeftino doći do heroina. Heroin je kupovan u Turskoj za 10.000 dem za kilogram, prodavan u Njemačkoj za 100.000 dem. Profit je odlazio u Specijalni fond SDB, a albanski kuriri su plaćani za svoj posao, ali su imali pravo raditi i za sebe. Tako su Albanci postali jedan od najjačih narko-klanova u svijetu.

Šef saveznog SUP-a Svetislav Stefanović Ćeća za organizaciju ilegalnih poslova 1964. ovlastio je Rada Radovića i Slavka Bartu, a investitor je bio partner iz Švicarske - Talijan Etore Ćićelero, tada najjači europski švercer cigareta, kave i zlata od Bejruta preko Grčke, a nakon sklapanja posla sa Udbom, preko Jugoslavije za Italiju. Sa ovim poslovima bili su upoznati pojedini rukovodioci poduzeća „Velebit“ i skladišta u Bakru, posada broda „Punat“, a u ekipi je bilo i 12 posebno odabranih osuđenika s Golog otoka koji su obavljali poslove utovara materijala za Goli otok i sa otoka u vagone za unutrašnjost. Službe su stvaranjem ovakvih tajnih fondova stjecali mogućnost da dio svojih operacija skriju od konkurentskih republičkih ili saveznih službi, od partijskih nadzornika, ili od suparničkih republičkih obavještajnih i političkih klanova. Konkurentski obavještajni klanovi su za ovo znali, pošto su to i sami radili, te se znalo događati da nastoje kompromitirati i uhititi osobe za koje sumnjaju kako radi kao osobni suradnik nekog suparnika u Udbi i Kosu. Vrlo brzo nakon osnivanja tajnih fondova šefovi Udbe i Kosa, te njihovi politički zaštitnici su tajne fondove počeli koristiti za nabavke luksuzne robe sa zapada, za školovanje svoje djece na elitnim zapadnim sveučilištima, za plaćanje putovanja po inozemstvu, te za punjenje svojih osobnih tajnih računa u švicarskim bankama. O svemu ovom Tito je imao sve informacije, ali to nije sprječavao, već je naprotiv udbaše i partijaše poticao u krađama kako bi se međusobno borili tko će više ukrasti, a on je tako stekao mogućnost da ih po potrebi ucijenjuje i ucjenama prisiljava na poslušnost kada mu to zatreba. Vrlo brzo su poslovi punjenja tajnih fondova pljačkanjem građana i poduzeća postali osnovni posao udbaša, a obavještajno sigurnosni poslovi su postali maska koja je sprječavala kontrolu njihovog rada, te razlog njihovog postojanja. Time je Udba postala mafijaška organizacija koja se pred neupućenim partijskim dužnosnicima skrivala ubijanjem "državnih neprijatelja" u inozemstvu. Zbog toga je bilo potrebno stvoriti što više takvih neprijatelja, kako bi oni imali što više "ofenzivnih operacija", te je broj ubojstava emigranata u inozemstvu povećao u odnosu na vrijeme zadnjih godina Aleksandra Rankovića.

Tito se počeo javno izjašnjavati kao Hrvat već sredinom šezdesetih godina, te je republike počeo poticati na što veće osamostaljenje i zadržavanje imovine u republičkim rukama. Dug države je rastao, te je na kraju 1970. ukupno zaduženje Jugoslavije prema zapadu iznosilo 2.350 milijuna dolara, a 1971. ukupno zaduženje je bilo 3.177 milijuna dolara. Jedan 1 $ 1965. vrijedi kao 1,29 $ 1971., te 1,81 $ 1976. pošto je i u SAD-u zbog naftne krize došlo do inflacije. Samo za kupovinu sirove nafte utrošeno je preko 1/3 vrijednosti ukupno korištenih kredita izvana u vremenu od 1952.-1989. godine. Hrvatska komunistička elita je 1971. zatražila ostanak većeg postotka deviza u Hrvatskoj, koje su hrvatski hoteli i hrvatska poduzeća morala prodavati Narodnoj banci Jugoslavije po tečaju nekoliko puta manjoj od realne, što je sve Tito javno podržao. Ali beogradska Srbijanska elita nije pristajala na ostanak bez turističkih deviza, pa su se pobunili. Imali su iza sebe vojsku, obavještajne službe i dobre veze sa SSSR-om, dok je hrvatska elita u oružanim instrumentima vlasti bila slaba. Zbog tog su Hrvatski komunisti privlačnim parolama o velikim investicijama od nacionalnog interesa, odlučili pokrenuti Hrvatski narod i staviti se na njegovo čelo, te se na taj način izboriti za osvajanje deviznog kolača, čime je nastao takozvani “maspok”. Kad su studenti na masovnim prosvjedima, navođeni od ubačenih provokatora, počeli ugrožavati same temelje SFRJ srpski generali su zaprijetili vojskom, te se Tito uplašio kako bi u slučaju velikih nereda mogao intervenirati SSSR kao u Čehoslovačkoj i Mađarskoj, te bi i on bio uklonjen. Zbog toga se povukao i Hrvatsku elitu predao u Srpske ruke, što je Srbijanska komunistička elita iskoristila i mnoge Hrvate likvidirala.

Kako bi ponovno stvorio konkurenciju među republikama i bio arbitar među njima Tito 1974. godine stvara novi Ustav po kojem su republike postale suverene, ali se stvarno nisu mogle osamostaliti. One koji su mu ostali vjerni nastavio je obilno nagrađivati, te je pljačka postala još veća. Poznat je slučaj kad je jedan pripadnik nove Hrvatske elite Jakov Blažević dao majstorima posao restauracije stana. Majstori su iza ormara pronašli neke crne najlonske vreće, te ih bacili u smeće. Radnici na smetlištu su počeli loviti ogromnu količinu njemačkih maraka koje je vjetar raznosio kad su se vreće raspale. Milicija je vrlo brzo Blaževiću vratila devize, a radnicima je zabranjeno o tome pričati, iako se priča već tada proširila. U to vrijeme Hrvatskom su upravljali Vladimir Bakarić i Milka Planinc koja je od kraja 1971. do 1982. bila predsjednica CK SKH, nakon čega je za nagradu postala Predsjednica Saveznog izvršnog vijeća (Jugoslavenska vlada). Bakarić i Planinc su se brinuli za ideološku podložnost Hrvatske komunizmu i Srbima, a o tome koliko njihovi najbliži suradnici potajno kradu nisu vodili brigu.

Usprkos nastojanju Srbijanskih političara da uzmu većinu deviza od Hrvatskog turizma i hrvatskih gastarbajtera, hrvatski političari i udbaši su ipak pronalazili način ilegalnog skretanja sve većeg djela deviza u svoje džepove, te je beogradska elita bila sve nezadovoljnija. Podijelili su se oko toga kome će pripasti više plijena, pa su se zbog toga podijelili i oko pitanja opstanka Jugoslavije. U cilju što lakše pljačke sve uvozno izvozne tvrtke stavljene su pod punu kontrolu neke obavještajne službe kako bi provizije išle isključivo njima, a za kontrolu pojedinih tvrtki borili su se KOS i republičke službe države sigurnosti. Taj sukob bio je osobito jak za kontrolu nad najvećim Jugoslavenskim poduzećem INA-om. Zahvaljujući devizama od Hrvatskog turizma i hrvatskih gastarbajtera naglo je naraslo i poduzeće INA.

INA je osnovana 1. siječnja 1964. spajanjem Naftaplina Zagreb, Rafinerije nafte Rijeka i Rafinerije nafte Sisak. Time je hrvatska ujedinila sva svoja naftna poduzeća kako bi centralizirali upravljanje, te nabavu nafte i deviza za nabavu nafte. Pošto je INA bila hrvatska kompanija lakše je dolazila do deviza od turizma i gastarbajtera, a koje su bile neophodne za kupovinu nafte na svjetskom tržištu. Iznajmljivači soba za turiste i gastarbajteri su novac čuvali u njemačkim markama, a u uvjetima visoke inflacije bilo je privilegija novac čuvati u devizama, pošto se na taj način mogla sačuvati vrijednost novčane imovine. Zahvaljujući lakšoj nabavi deviza, te djelomičnoj vlastitoj proizvodnji nafte iz hrvatskih nalazišta INA je stakla gotovo monopolski položaj na dobrom dijelu Jugoslavije, te je postala najjače naftno poduzeće u Jugoslaviji. Od 195 benzinskih postaja, koliko ih je imala 1966., INA desetak godina kasnije ima više od 500 postaja, godine 1979. pušten je u rad naftovod od Omišlja prema Sisku i ostalim potrošačima u kontinentalnoj unutrašnjosti. Konkurentski Beogradski Jugopetrol i Slovenski Petrol puno teže dolaze do deviza, te je i zbog toga 1971. došlo do raskola između Srpskih i Hrvatskih komunista, te pojave Maspoka. Unatoč propasti Maspoka INA-a je ostala vodeće Hrvatsko poduzeća preko kojeg je financirana većina industrije u Hrvatskoj. Zbog sukoba oko deviza od 1971. do 1973. moć savezne vlasti slabi, a republičke Vlasti dobile su prava podizanja međunarodnih zajmova, te je sredinom 1970. krenuo najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije. Iako je financijski INA-om upravljala Hrvatska ona je zbog strateške vojne važnosti obavještajno bila pod nadzorom KOS-a, te je KOS preko INE financirao svoje vanjske operacije. Istovremeno u ovom periodu od 1970. do 1973. godine, 186 jugoslavenskih direktora otvorili su svoje tvrtke u inozemstvu. Već 1971. Branko Šrengon sa kćerkom Ingom i Ivanom Gregorom osnivaju poduzeće u Panami za naftne i kemijske poslove, preko kojih INA sve više posluje.

U jesen 1973. dolazi do OPEC-ovog smanjenja proizvodnju za oko 5% da bi podigli cijenu sa 3 dolara po barelu na više od 5 dolara, oko 70%. Tijekom iduće godine, cijena sirove nafte je na svjetskom tržištu narasla na više od dvanaest dolara po barelu. To je veliki udarac za sve potrošače nafte, ali i vjetar u leđa INA-i čija zarada i društvena moć se povećavaju. Tada je godišnji priljev deviznih doznaka od iseljenika dostigao iznos od oko 2 milijarde dolara i to je, uz turistički priljev bio najvažniji priljev deviza. Usprkos tome trgovinski deficit 1979. dostigao je 7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijuna dolara, a do 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara.

Prva tajna privatizacija Jugoslavije počinje 1975. osnivanjem banaka kćeri u inozemstvu AG Wien, Yugoslav Limited London, Yugoslav Paribas Paris i Lusaka. Njih je formalno osnovala Juforex grupa, a u stvari pripadnici SDB-a i KOS-a uz suradnju sa pripadnicima bankarske i političke elite koji su se pripremali za vrijeme nakon Tita. AG Wien je bila banka kćer Zagrebačke banke, a kasnije u ratu je iznenada postala vlasnica matične banke sa skrbničkim računom u Zagrebačkoj banci. Banke su jugoslavenskim tiskanim dinarima odabranim pojedincima odobravale kredite po kamatama od 2 posto sa čime su kupovali devize koje su prebacivali u strane banke na oročenje po visokim kamatama. Nakon nekoliko godina visoke inflacije i pada deviznog tečaja dio deviza bi prodali i vratili dinarski kredit u Jugoslaviji, a razliku u tečaju i kamatu na štednju bi zadržavali za sebe. U dogovoru sa tim bankama kupljene devize su preko istih banaka posuđivale Jugoslaviji uz visoke kamate, a garancija vraćanja je bila sama oročena štednja tih odabranih jugoslavenskih državljana. Na taj način iz Jugoslavije je crpljen novac u privatnom interesu što je izazvalo sve veću inflaciju i sve brži pad valutnog tečaja dinara. Godine 1975. tečaj njemačke marke je iznosio 1 marka - 7 dinara. Do 1981. inflacija je promijenila tečaj na 1 Njemačka marka za 18 dinara. Do 15. 12. 1989. inflacija je ubrzala te je za 1 njemačku marku trebalo dati 70.000 dinara na crno. Po procijeni CIA-e tada su jugoslavenski državljani koji nikad nisu radili na zapadu u zapadnim bankama imali oko 20 milijardi dolara na štednji, točno onoliko koliko je Jugoslavija dugovala zapadnim bankama. Ova elita obogaćena najviše inflacijsko kreditnom pljačkom često je putovala na zapad, te opljačkano trošila na luksuznu robu, ljetovali su u posebnim polutajnim vojnim odmaralištima, gradili su vile po Jadranskoj obali i nacionalnim parkovima, liječili su se u najboljim svjetskim bolnicama, djeca su im studirala na najboljim svjetskim sveučilištima, a narod to sve nije smio ni znati. Kako bi sve ovo prikrili partija je od sredine devedesetih dozvolila i običnim ljudima putovanje na zapad radi kupovine. Najčešće se putovalo u Trst gdje se kupovala puno jeftinija i modernija odjeća i obuća. Mladi su počeli putovati po traperice, jakne, tenisice, ženske cipele, parfeme, dezodoranse, žvakače i slično. Mnogi su kupovali više nego im je trebalo za osobno korištenje, te su višak prodavali. Tako su nastali prvi poduzetnici koji su se bavili "šverc komercom" od čega se moglo živjeti bolje nego od rada u nekoj tvornici. Udba je i to iskoristila te bi švercere zatvarala i oduzimala im robu, a oni koji su pristajali na suradnju to su mogli slobodno raditi i to im je postalo zanimanje. Većina ostalih stanovnika je uspijevala preživljavati zahvaljujući vlastitoj proizvodnji hrane u vrtu. Većina kućanstava u gradskim i prigradskim naseljima je imala mali priručni svinjac i kokošinjac u kojima su uzgajali svinje i kokoši otpacima iz kuhinje i vrta, a oni koji su živjeli u stanovima najčešće su imali male vikendice koje su im služile za uzgoj voća i povrća za vlastitu upotrebu. Bez tih dodatnih izvore hrane većina bi bila gladna.

Početkom 1976. naglo se povećava i broj tvrtki koje hrvatski naftaši osnivaju u Panami i drugim poreznim oazama, te samo Robert Ježić, Inga Šrengon i Srećko Kirigin osnivaju dvije takve tvrtke. Slijedećih godina Ježić je u drugim državama osnovao niz takvih poduzeća koja su poslovala sa INA-om.

Godine 1977. u vrhu SKH održan je sastanak na kojem su utvrdili kako petina zaposlenih radi u poduzećima gubitašima, kako gubitaši imaju 5,4 posto veće plaće. U prethodne dvije godine prepolovljena je akumulacija jugoprivrede, a u zadnjih 10 godina potrošnja je rasla iznad rasta društvenog proizvoda. Cjeli izvoz ne može pokriti ni troškove uvoza repromaterijala, a 63 posto izvoza troši se za otplatu vanjskog duga. Također je primijećeno kako svaka republika želi vlastitu auto industriju, te uz tri postojeće rafinerije sve republike traže svoje nove.

Prema istraživanju srbijanskog publicista Pere Simića, koji je napisao seriju knjiga o Josipu Brozu i njegovom vremenu; „Od 1974. do 1980. godine SFRJ je godišnje trošila 15% više nego što je proizvodila, to jest zemlja je trošila svoju budućnost, a prosječna iskorištenost dnevnog radnog vremena bila je 4 sata i 32 minuta, dakle, država je već bila prilično »raštimovana«“.

SIV je 1979. »dodijelio« prava za nova zaduživanja u visini od osam milijardi i 427 milijuna dolara, iako je zemlja već krajem te godine dugovala 14.952 milijuna dolara. Dio investicija pokazao se kao vrlo promašen – »Obrovac« (u Hrvatskoj), »Feni« (u Makedoniji) i drugi. Od 1976. do 1979. plaće su rasle 30 posto brže od rasta produktivnosti. Čak i u poljoprivredi Jugoslavija je bila gora od svih zemalja iza željezne zavjese, jedan proizvođač je proizvodio 3,9 tona žita, u Bugarskoj 5,1, u SSSR-u 8,5, u Mađarskoj 14,8 tona. Proizvodnja mesa po poljoprivredniku u Jugoslaviji i Bugarskoj bila je ista, u SSSR-u veća za 70 posto, a u Mađarskoj 4 puta. U posljednjem desetljeću Titove vladavine, od 1970. do 1980 Jugoslavija je godišnje trošila 8 posto više nego je proizvodila, akumulativnost je pala za 2,5 posto, a međurepublička razmjena je prepolovljena. Pokrivenost izvoza uvozom je sa 66 posto u 1978. pala na 49 posto u 1979. Vanjskotrgovinki deficit je u prvih devet mjeseci 1979. bio 49 posto veći nego cijele prethodne 1978. Od 1979. do 1980. izvoz na konvertibilna tržišta pao je za trećinu, sa 35,8 na 23 posto, a izvoz u Istočni blok je porastao za 50 posto, sa 29,55 na 48,52 posto. Time se Jugoslavija vratila na razinu ovisnosti o komunističkim državama na razinu koju je imala pri razlazu sa Staljinom. Prije Titove smrti stupanj zaduženosti gospodarstva rastao je po stopi od 25 posto, a produktivost je opadala 2 posto godišnje. Za 4 godine vanjski dug jugoslavije je porastao za 4,5 puta. Bilo je 800.000 nezaposlenih, a na radu u inozemstvu i više. Trećina zaposlenih, oko 1,8 milijuna radilo je prividno, kao tehnološki višak. Jugoslavija je tada imala 140.000 činovnika više od Mađarske, 340.000 više od Rumunjske, a efektivno se radilo 3 sata i 2o minuta dnevno. Sve to ukazivalo je na činjenicu kao je samoupravni socijalizam ekonomski lošiji od centralizirane planske sovjetske privrede.

Drastično novo poskupljenje cijene nafte dogodilo se u razdoblju 1979./1980. a izazvalo ga je smanjenje proizvodnje nafte u vrijeme prvog Zaljevskog rata između Irana i Iraka. Zbog toga krajem 1979. godine savezna vlada SFRJ pozvala je u pomoć MMF, te je uvela ograničenja uvoznih roba u domaćoj potrošnji i uvela mjere za povećanje izvoza, osobito na zapadna tržišta. Nakon što je Tito umro 1980. Jugoslaviji su obustavljeni strani krediti i ona ostaje bez deviza za uvoz. Porast cijene nafte zaustavio se na 38 dolara za barel. Za podjelu plaća u Jugoslaviji potrebno je tiskati sve više dinara, te se inflacija 1981. penje na oko 45%.

Dana 9. 4. 1982. godine u zaključku radnih tijela Vijeća republika i pokrajina Savezne skupštine, utvrđeno je; „pogoršanje ekonomske situacije u toku ovog delegatskog perioda imalo je dublje korene. Ono je rezultat pogrešne razvojne politike u posljednjih 10 godina kada je otpočeo proces zatvaranja prema svjetskoj privredi i enormno širenje potrošnje u zemlji u svim oblastima. To je izazvalo posljedice na vanjskom i unutrašnjem planu, a posebno u oblasti platne bilance i kretanja inflacije, koja prijeti da dokine sve rezultate koji se postižu u jačanju kvalitativnih faktora privređivanja “. Sve to nije bilo dovoljno te su pregovori sa MMF-om trajali do raspada SFRJ, sa više prekida u vrijeme vlada Milke Planinc (1982-1986), Branka Mikulića (1986-1989) i Ante Markovića (1989-1991).

Zahvaljujući ne vođenju urednog materijalnoga knjigovodstva u većini proizvodnih poduzeća i zahvaljujući inflaciji u financijskom poslovanju nisu se mogle otkriti krađe dok god su privilegirani pripadnici elite krali manje od stope inflacije. Dobar dio od toga završavao je u prtljažnicima visokih političkih gostiju, a nakon njih su dio sebi mogli zadržati svi ispod njih koji su sudjelovali u punjenju prtljažnika kako bi šutjeli. Najviše ukupno, a najmanje pojedinačno uzimali su mnogobrojni skladištari, te komercijalsti i njihovi pomoćnici. Pošto su svi u tome sudjelovali svi su i šutjeli. Većina toga završila je u izgradnji vikendica, pošto obični skladištari, komercijalisti i slični u druge vrijednosti nisu mogli ulagati. Udba je sve to znala, ali se nije bavila hvatanjem lopova već je takve sitne mnogobrojne krađe koristila za ucjenjivanje ljudi kako bi ih pretvorila u suradnike službe.

Zbog dizanja cijene nafte, visoke inflacije i devalvacije početkom osamdesetih sa tržišta su nestale mnoge uvozne robe, nije se mogao plaćati uvoz, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, počela se uvoditi racionalizacija opskrbe deficitarnim proizvodima, i nastala je opća gospodarska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije. Predsjednica Saveznog izvršnog vijeća, Milka Planinc u strahu od naglog pada standarda i bune ukinula je obračun realne amortizacije, pa je nominalna amortizacija zbog visoke inflacije postala samo simbolična, bez mogućnosti održanja realne vrijednosti opreme i strojeva. Time su se prikazivale nerealne vrijednosti dohotka koji je dijeljen radnicima kroz plaće. Na taj način vrijednost poduzeća je realno smanjivana na račun plaća radnika. Milka Planinc je uvela par-nepar i bonove za benzin pa se moglo voziti tek svaki drugi dan, a za benzin se moralo čekati u redu od kilometra.

Bilo je to divno vrijeme za radnike INA-e, osobito one koji su imali zaštitu SDB-a i KOS-a. Za zaposlenje na benzinskoj pumpi plaćalo se od 5.000 do 10.000 Dem, i to sa dobrom vezom. Prodaja bonova za benzin po visokoj cijeni garantirala je povrat uloženog u nekoliko mjeseci. Puno više su zarađivali srednji šefovi prodajući izmišljena radna mjesta kojih je bilo otprilike 3 puta više od potrebnog. A najviše se zarađivalo na vrhu piramide. INA je kupovala naftu preko društva kćeri registriranih u Londonu, a tu su poslove vodili "vrhunski stručnjaci" poput sinova Broza, Špiljka, Štroka i sličnih, koji su najčešće to trošili po svjetskim kockarnicama. Te tvrtke su kupovale naftu i prodavali je Ini, a Ina nije imala novac pa su uzimali kredite od te tvrtke koja je naplaćivala velike kamate, i tako su godišnje preko kamata znali izvući oko 100 milijuna maraka iz Ine. Kako bi imali opravdanje za uzimanje kredita INA je istovremeno davala kredite različitim poduzećima u RH za fiktivne poslove. Kako bi imali opravdanje za uzimanje što više kredita po visokim kamatama naftu su na kredit kupovali čak i od beogradske konkurencije, odnosno direktora Genexa u inozemstvu, Vojka Santrača kojeg je štitio KOS, a hrvatski SDS ga je pokušavao uhititi.

Po tadašnjem zakonu devize su se slijevale u Jugoslavensku narodnu banku, pa bi ih ona preraspoređivala. Kako bi to izbjegli sva veća poduzeća i banke su osnivale podružnice u inozemstvu gdje su čuvali svoje devize. Tako su i hrvatska poduzeća i banke imale svoje podružnice, a u INA-ine podružnice su se pod pritiskom hrvatskog SDS-a i jugoslovenskog KOS-a postavljali ljudi koji su kod kupovine nafte uzimali visoku proviziju za sebe.

U situaciji kada se vozilo par nepar INA je bila veliki izvor zarade za sve koji su imali bilo kakve veze sa Inom. Najjači političar u Hrvatskoj je bio Mika Špiljak koji je imao svoj partijski interesni klan suprotstavljen Šuvarovu projugoslavenskom ideološkom klanu. Nakon Bakarićeve smrti Milka Planinc je bila jaka u vrhu Jugoslavije, ali joj je utjecaj u Hrvatskoj oslabio. Špiljov sin Vanja Špiljak 1982. uzimao je vrlo velike provizije na isporukama nafte koje je na svoju ruku i za svoj račun naplaćivao od stranih dobavljača. U tome su sudjelovali i drugi, pa i direktor marketinga Ine Đureković. Istovremeno je i KOS koristio INU za punjenje svojih crnih fondova, a to su radili tako što su na oceanu uz pomoć svojih kapetana brodova i posade znali promijeniti ime pojedinog tankera punog nafte, te ga prodali na crno. Time su ostvarivali velike zarade, ali su primijetili kako je to ipak manje od onog što uzima Špiljkov hrvatski partijsko udbaški klan, te su odlučili ukloniti konkurenciju u pljačkanju INA-e. Kosovci su uz pomoć Stane Dolanca angažirali Pavla Gažija, bivšeg partizanskog kurira i bivšeg direktora Podravke, koji je formalno kao Izvršni sekretar za privredu u CK SKJ provodio istragu preko saveznih financijskih institucija u Beogradu. Iako je bio hrvatski kadar Gaži nije bio dio Špiljovog klana, već je bio pod utjecajem KOS-a i Dolanca. Gaži je doznao kako i Đureković sudjeluje u pljačkanju kao sitni sudionik, te ga je odlučio iskoristiti kao svjedoka pokajnika protiv Vanje Špiljka, čime bi i njegov otac Mika politički pao. Mika Špiljak se pobojao kako će Đureković kriminalističkim istražiteljima sve ispričati, kako bi se izvukao uz što manju kaznu, te je odlučio ukloniti svjedoka. Špiljak je 1982. postao član Predsjedništva CK SKH, a 1983., nakon Bakarićeve smrti postao je član Predsjedništva SFRJ i Predsjednik od svibnja 1983. do svibnja 1984. Tako je postao suvereni gospodar Hrvatske, te po funkciji član Savjeta za zaštitu ustavnog poretka koji je donosio odluke o likvidaciji političkih neprijatelja. Predsjednica ovog tijela je bila Milka Planinc, a članovi Mika Špiljak, Stane Dolanc i Nikola Ljubičić kao ministar obrane. Od Jure Bilića i hrvatskih udbaša Špiljak je zatražio Đurekovićevu likvidaciju, ali su mu oni objasnili da to ne mogu raditi na teritoriju Jugoslavije. Zato je odlučeno da se Đurekovića treba nagovoriti na bijeg prema zapadu gdje ga treba pretvoriti u političkog neprijatelja koje se smije ubijati. Taj zadatak je povjeren Zdravku Mustaču koji je tada bio zamjenik republičkog sekretara u Sekretarijatu unutrašnjih poslova Hrvatske (SUP SRH), te je zapovijedao i SDS-om Hrvatske. Đurekovića je Josip Perković, koji je bio zadužen za "fašističku emigraciju" uvjerio kako će biti uhićen zbog kriminala i kako će mu natovariti sve krađe u INA-i, te ga je nagovorio na bijeg u Njemačku. Tamo mu je podmetnuo svog suradnika Krunoslava Pratesa kodnog imena "Boem" koji je bio urednik emigrantskog glasila "Hrvatska država" i koji je uspješno igrao ulogu velikog "ustaše". Kako ga se ne bi otkrilo u cilju njegove zaštite udba je i o njemu vodila operativnu obradu, a podaci o tome su došli do emigracije koja je tako povjerovala u Pratesovo proganjanje u Jugoslaviji. Prates je Đurekovića nagovorio na pisanje knjiga o kriminalu u Jugoslaviji i Titovim zločinima, te mu je pomogao u pisanju i tiskanju tih knjiga, čime je postao politički neprijatelj. Time su Perković i Mustač dobili mogućnost organiziranja Đurekovićeve likvidacije, nakon što je to odobrilo savezno tijelo.

Pavle Gaži je 1982. postao sekretar policije u Hrvatskoj, a pošto je nastavio istraživati Špiljka, u rujnu 1983. je pod pritiskom Predsjednika Predsjedništva SRH Milutina Baltića prinuđen na ostavku. Nakon ovog sukoba Špiljka sa Kosom on počinje raditi na što većem gospodarskom osamostaljivanju Hrvatske, suprotstavljajući se planovima Srba koji počinju kreirati planove za kreiranje unitarne Jugoslavije, ili barem velike Srbije. U tom cilju Špiljak se okružio starim Oznašima poput Manolića, a njegov sin Vanja je bio na čelu odjela Ine za vanjsku trgovinu sve do 1987. Perković je zbog dobre suradnje 1985. postao republički sekretar za SDS, što je bilo čelno mjesto u republičkom SDS-u. Mustač koji je od 1982. do 1986. bio zamjenik republičkog sekretara, 1986. je proguran u Beograd za šefa Jugoslavenske SDB-a, čime je Špiljak dobio svog čovjeka na tom mjestu. I tako se u sukobu oko pljačke Ine počela raspadati i Jugoslavija, pri čemu je ubijen nacionalist koji to nije bio, a ubili su ga branitelji Jugoslavije koji su u stvari branili svoje osobne interese i karijere, pri čemu su bili spremni rušiti i postojeći oblik Jugoslavije sa Srpskom dominacijom. Da je Pavle Gaži uspio uhititi Vanju Špiljka njegov otac bi politički pao te bi gospodar Hrvatske postao glavni jugoslavenski ideolog Stipe Šuvar.

Kako bi privukli devize gastarbajtera svim građanima je odobreno pravo štediti u devizama, te je štednja građana premašila godišnju masu isplaćenih plaća. Masovno se razvio promet devizama medu građanima, zahvaljujući i turizmu. Sve više rastu bolovanja, rad na crno, siva ekonomija, krađe i neplaćanje računa. Unatoč tome potrošnja nafte raste, te u razdoblju od 1980. do 1990. godine INA postaje najveće poduzeće u SFRJ. Zapošljava oko 32.000 radnika, a ukupni ostvareni prihod 1990. godine činio je deset posto sveukupnog gospodarstva Republike Hrvatske. Sredinom osamdesetih, broj službeno nezaposlenih iznosio je preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Nevidljiva nezaposlenost na selu je bila još gora pošto je Jugoslavija oko 1.400.000 članova obitelji seljaka vodila pod zaposlene, iako oni na selu nisu ništa radili osim povremenog pomaganja roditeljima u sezoni poljoprivrednih radova, pri sijanju i žetvi.

 

Nastavak teksta