"Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen", nakon završetka Oluje rekao je GOJKO ŠUŠAK nakon Tuđmana najzaslužniji za stvaranje hrvatske države

Tuđman i Šušak su se prvi puta sreli u Kanadi 1987. kada je Šušak bio domaćin prve kanadske turneje budućeg predsjednika Republike Hrvatske. U Hrvatsku se Šušak vraća u siječnju 1990.

Čim se vratio stara komunistička oligarhija u njemu je vidjela opasnost, te su počeli širiti glasine protiv njega.

Vrh desne frakcije HDZ-a u njemu i njegovim ljudima vidio je opasnost za karijerističke pozicije unutar stranke, koje su oni između sebe već razdijelili.

Lijevi projugoslavenski dio HDZ-a vidio je u Šušku čovjeka koji može ozbiljno poraditi na stvaranju Hrvatske države, dok su njima više odgovarale nesposobne galamđije koji svojim izjavama iritiraju projugoslavenske generale u vrhu JNA. Jedini način za održavanje Jugoslavije bio je vojni udar prema planu "Operacije ŠTIT" koji bi skinuo prije svega Miloševića, a nakon toga Tuđmana i Izedbegovića. Kako bi generalima što više digli tlak čak su i najveći ljubitelji Jugoslavije kao Manolić i Mesić počeli pjevati "ustaške" pjesme, a na desnici su voljeli najviše vidjeti budale koji osim pjevanja budnica više ništa i ne znaju.

U prvoj Hrvatskoj Vladi Šušak je bio ministar za iseljeništvo i bio je jedini koji nikad nije bio u KPJ. Glasine kako je on bivši udbaš mnogim emotivnim desničarima je snažno zasmetalo, a nije im palo na pamet zapitati se zašto bi udbaši svoga denuncirali. Priče su prihvatili i desni karijeristi, a pošto mu je Tuđman i dalje vjerovao, odlučili su se na radikalnije poteze u kojima bi Šuška prikazali kao opasnog radikala kojeg se mora odstraniti iz politike.

Prvi pokušaj odstranjenja dogodio se još dok je bio ministar iseljeništava.

Organizirali su "napad" na poljoprivredne strojeve postavljene ispred Borova Sela. Prethodno su Šušku iz sakoa ukrali novčanik, rokovnik i naočale, te su to odbacili pokraj puta, odakle su promatrali kako trojica poslanih policajaca ispaljuju ambruste na barikade. Ta tri osječka policajca, nakon akcije o tom su se znali i pohvaliti pred prijateljima, a jedan od njih, Nikola Jaman to je kasnije i na sudu potvrdio. Jaman je jedino malo predimenzionirao svoju ulogu u akciji, nije bio vođa već vodić. Priznao je i gubitak pištolja na mjestu ispaljenja, što su vojnici JNA kasnije pronašli, kao i Šuškove stvari na mjestu gdje su stajali politički "promatrači". General Petar Gračanin, bivši šef savezne Udbe to je dojavio svom šogoru Josipu Boljkovcu, tadašnjem ministru MUP-a Hrvatske koji je odmah poželio uhapsiti ministra Šuška, ali mu to nije uspjelo pošto je Predsjednik Tuđman znao gdje je u tom trenutku Šušak stvarno bio.

Organizatori akcije su nakon toga u hijerarhiji HDZ-a pali za najmanje jednu stepenicu, te do Tuđmanove smrti više se nikad nisu uspjeli popeti do najviših željenih pozicija. (Kasnije, u Hagu, na suđenju Miloševiću potvrđeno je kako je napad na Borovo Selo KOS-ova provokacija.)

Sljedeća prilika za napad na Šuška dogodio se kad je Boljkovac organizirao autobusni napad na Borovo selo, čime je stvarno započeo rat.

Kako bi za taj, planirano neuspio napad mogao optužiti Šuška Boljkovac je tog dana otputovao u Austriju. Otišao je u Austiju i zbog još jednog razloga, očekivao je kako će JNA nakon većeg broja poginulih ipak krenuti u vojni udar, pa mu je rezervni položaju u Austriji trebao dok se stanje ne smiri.

Kad je ministar odbrane Špegelj pokušao realizirati plan napada na 90.000 vojnika JNA sa 16.000 kalašnjikova i dva borbena kompleta streljiva, Šušak se zajedno sa Tuđmanom tome usprotivio.

Vojno nepismenim desničarima iz vrha HDZ-a Špegeljev plan se dopalo pa su odlučili srušiti Predsjednika Tuđman.

On je odgovorio formiranjem Vlade nacionalnog jedinstva.

Špegelj je dao ostavku, pošto je prepoznat kao provokator koji želi Hrvatsku uvući u zamku, a na njegovu mjestu izmjenjuju se Šime Đodan i Luka Bebić. Kako su se pokazali potpuno nesposobnima za organizaciju vojske i nabavu oružja, na tom položaju bili su vrlo kratko.

Nakon njih, 18. rujna 1991. za ministra obrane imenovan je Gojko Šušak.

Odmah je počeo uvoditi u zapovjednu strukturu hrvatske emigrante s ratnim iskustvom, tzv., legionare koje je postavljao na mjesto instruktora i zapovjednika novoformiranih postrojbi. Predsjednik Vlade Manolić stalno ga je pokušavao otuda otjerati raznim podmetanjima.

Kada je u Zagrebu minirano židovsko groblje, hrvatski novinari su se raspisali kako je to organizirala »Šuškova ustaška emigracija«. Ovu akciju izvela je titoistička skupina KOS-ovaca pod nazivom Labrador, a djelovala je unutar zapovjedništva Imre Agotića. Iako je istraga u aferi »Labrador« brzo otkrila dio mreže kosovaca i udbaša, Manolić je stalno pokušavao istragu skrenuti na krivu stranu. Čak i kad su srpski generali KOS-a u Hagu potvrdili kako je to njihova operacija, Manolić nije odustao od svojih priča. Zapovjednici KOS-a su također priznali u Hagu kako su 91. preko 4,5 tona teških droga rasturili među hrvatskim vojnicima i policajcima u cilju smanjenja borbene sposobnosti, a udbaši koji su dilali već tada su pričali priče kako to organizira Šušak.

Kad su se zaredali incidenti između HV-a i HOS-a Šušak je uspio zapovjednika HOS-a Parađika nagovoriti da HOS ukolopi u HV, te da sam preuzme MUP.

Ubrzo nakon toga Parađik je ubijen na policijskom punktu, a i za to su optuživali Šuška.

Padom Vukovara 18. studenoga 1991. počele su se širiti priče kako su Tuđman i Šušak krivi i za to, iako je Vukovar, po odnosu snaga i po svim stručnim vojnim analizama trebao pasti već nakon 15 dana obrane. Najžešći napadi na Franju Tuđmana, a i Šuška, dolazili su iz Paraginog «Hrvatskog prava». Odmah nakon pada Vukovara Manolić je dao uhititi Dedakovića, te je proširio priču kako je to organizirao Šušak, a sve u cilju izazivanja sukoba između Vukovaraca i HOS-ovaca s jedne i HV-a s druge strane.

Čitavo ovo vrijeme Hrvatska je stalno bila izložena pljački od strane Beograda.

Po Jugoslavenskim zakonima sve devize od izvoza, gastarbajtera i turizma, republičke banke su prodavale narodnoj Banci Jugoslavije po službenom tečaju, a narodna banka ih je prodavala po puno višoj cijeni uvoznicima. Razlika je ostajala u Beogradu i time je Milošević financirao projekt «velika Srbija». Kad je Hrvatska počela smanjivati uplate devize u Beograd Milošević je ostao bez sredstava, te je organizirao upad u monetarni sustav Jugoslavije. Štampanjem zajedničke valute financirao je rat protiv Hrvatske.

Kako bi to spriječili 23. 12. 1991. ministar financija Jozo Martinović pustio je u opticaj hrvatsku valutu, hrvatski dinar. Time je Srbiji onemogućeno financiranje na teret Hrvatske emisijom jugoslavenskih dinara.

Srbijanske obavještajne službe su saznale za tiskanje Hrvatskog dinara, te su i one na vrijeme natiskale novi Jugoslavenski dinar koji su pustile u opticaj nekoliko dana nakon uvođenja u opticaj Hrvatskog dinara. Čim je pušten u opticaj hrvatski dinar otpočela je brza akcija prebacivanja ukupne količine stare jugoslavenske valute u BiH, Crnu Goru i Srbiju preko mreže povjerljivih osoba, najčešće iz HDZ-a BiH. Oni koji su tamo imali registrirana privatna poduzeća dobivene jugodinare uplaćivali su na žiroračune svojih poduzeća, a oni koji nisu imali poduzeća kupovali su devize od lokalnih švercera devizama. Šverceri su zaradili svoj postotak, a Hrvatska je uspjela na srpski teritorij vratiti većinu tiskanoga novca, te tako vratiti financijski udar Srbiji.

I ovu najuspješniju operaciju u financijskom ratu protiv Srbije lijevi mediji su odmah proglasili za Šuškovu pljačku Hrvatske.

Dana 6. svibnja 1992. objavljen je sporazum Boban Karađić potpisan u Gracu o prekidu neprijateljstava u BiH, te o osiguranju koridora kroz sjevernu Bosnu i veći dio Posavine. U tom trenutku Srbi su držali oko 60% teritorija BiH i odgovaralo im je primirje. Do sklapanja sporazuma došlo je nakon prezentacije Cutilijerovog plana, a na intervenciju Lorda Caringtona, koji je na sastanak pozvao Izetbegovića, Tuđmana i Karadžića. Po Caringtonovim uputama sastanak je organizirao Josip Manolić, koji je istovremeno u medijima proširio glasine kako je to veleizdaja Posavskih Hrvata u zamjenu za Šuškove Hercegovce.

U tom trenutku zalihe streljiva i granata zarobljenih u vojarnama koncem 91. bile su pri kraju, a nove količine su stizale u minimalnim količinama. Zapovjednik Posavskog bojišta Stipetić, pojedine zapovjednike iz Posavine koji su dolazili u Zagreb izvodio je u šetnju gradom, te im u povjerenju objašnjavao kako je Tuđman Posavinu već prodao, što se može objasniti samo kao namjerno širenje defetizma. Zbog toga je moral sve više padao, pa su se i javno preko medija počele širiti priče kako su Tuđman i Šušak prodali Posavinu. Defetizam je doveo do tog da su se Posavljaci sve više borili samo za svoje selo, a kad bi ono palo više se nisu željeli boriti. To je zahtijevalo sve veću potrebu za postrojbama iz Hrvatske. Vojnici iz Hrvatske, vidjevši kako se Posavljaci ne žele boriti i sami su gubili borbeni moral, što je sve više vodilo prema raspadu i HVO-a i HV-a. Najveći utjecaj na pad morala imala je Stipetićeva taktika zamjena postrojbi na nivou bojni i brigada, koje su se smjenjivale svakih 15 dana nakon čega su odlazili na odmor u Hrvatsku, što je obavještajno teško prikriti i logistički izvesti, pa su pri tim pokretima mnogi ginuli od dalekometnog topništva.

Zapovjednici Orašja nisu prihvaćali njegovu taktiku, već su izmjene vršili na nivou odjeljenja i vodova svakih nekoliko dana, s tim što nitko nije išao na odmor u Hrvatsku.

Zahvaljujući tome pogibije pri zamjenama bile su vrlo rijetke, a i moral je bio puno veći pošto su svi znali tko im treba doći na zamjenu. Ovdje nije bilo slučajeva da jedni odu sa položaja prije nego dođe zamjena. Osim toga Stipetić je imao običaj često organizirati napade i to u pravilu na pogrešnim mjestima.

Srbi se 20. 6. pripremaju za operaciju «Koridor». Angažirali su oko 48.000 ljudi, više od 100 tenkova i oklopnih transportera, više od 1.000 topova, haubica i minobacača, a imali su i potporu zrakoplovstva. Demoralizirani vojnici HVO-a nisu uspjeli izdržati ovaj višestruko veći pritisak i bježe, svi osim visoko borbenih branitelja Oraškog đepa. Postrojbe iz Hrvatske dolaze u pomoć pa se linije stabiliziraju. Na stadionu u Slavonskom Brodu vojna policija je okupila oko 5.000 dezertera iz Posavine, a još toliko ih sa desne obale Save čeka na prijelaz u Hrvatsku. U nekoliko dana oko 50.000 izbjeglih civila prešlo je u Hrvatsku. Oko 40% vojnika napustilo je postrojbe.

Dezerteri svoje ponašanje objašnjavaju tvrdnjama kako su Tuđman i Šušak prodali Posavinu, te nema smisla ginuti, a da su logično razmišljali mogli su se upitati zašto ih uhićuju ako je stvarno sve prodano. Da je to istina Tuđman i Šušak su moglo tiho ukinuti policijske punktove, okrenuti glavu na drugu stranu, te ih tako prešutno propustiti prema Zagrebu.

Zbog sve većeg međunarodnog pritiska Šušak je 7. 7. 1992. izdao zapovijed o zabrani prelaska postrojbi HV-a u BiH, uz istovremenu zabranu sprječavanja odlaska dragovoljaca na BIH ratišta.

U stvarnosti broj postrojbi iz Hrvatske je povećan, jedino što su prije prelaska Save morali mijenjati oznake na uniformama.

Početkom rujna Srbi ponovno kreću u napade zbog čega ponovno dolazi do velikih žrtava na svim dijelovima ratišta. I postrojbe HV-a počinje zahvaćati sindrom bježanja sa položaja, u čemu su se osobito istakle pojedine pričuvne postrojbe. Interes vojnika iz Hrvatske za odlazak na BIH ratište sve je manji i sve više ih je koji to odbijaju. Srbi 21. 9. u napadima prvi puta koriste i bojne otrove zagušljivce. U izmjeni na položajima 29. 9. 108. brigada nije uspjela prikupiti ljudstvo pa na položaje koje je trebala zauzeti 4. bojna 108. brg., dolazi samo 35 vojnika. Srbi koriste tu rupu pa prolaze i bočno napadaju 101. brg. HVO-a koja bježi, te razbijaju 3A brg. kojoj je 19 ljudi proglašeno nestalima. 2A brigada zbog gubitaka ne uspijeva u protivnapadu. Linije 6. 10. ne postoje, obrana se raspala. 3A brigada utovara MTS i napušta B. Brod, civili u panici bježe. Posavina je pala, a demoralizirani dezerteri radosno prihvaćaju teoriju kako su za to krivi Šušak i Tuđman.

Početkom rata sa Muslimanima ljevičari su i za to odmah optužili Šuška, iako su za to strateške razloge imali samo Muslimani.

Trebalo je negdje smjestiti izbjeglice koje su Srbi protjerali sa 70 % osvojenog teritorija.

Trebalo je osvojiti strateške prijelaze i industrijska središta u srednjoj Bosni.

Trebalo je dolinom Neretve osvojiti izlaz na otvoreno more.

A ponajviše je u sukobu sa Hrvatima trebalo homogenizirati same Muslimane, osobito one koji još nisu znali jesu li Muslimani, ili Hrvati muslimanske vjere.

Kako bi što duže vezali za sebe muslimanske snage i tako im onemogućili veliku koncentraciju na prostoru između Mostara i Bugojna, hrvatskim enklavama u srednjoj Bosni oružje i streljivo dopremano je čak i helikopterima koje je Šušak hitno nabavio u Rusiji čim su počeli sukobi s Muslimanima. Kako do izdvojenih enklava srednje Bosne nije uspijevao dostaviti dovoljno opreme i oružja projugoslovenski kadrovi u HDZ-u su počeli širiti glasine kako Šušak želi braniti samo svoju Hercegovinu, a srednju Bosnu je prepustio muslimanima kojima dostavlja čak i oružje. Oružje je doista dostavljano i muslimanima prema dogovoru sa Iranom odakle je stizalo oružjee i dijelilo se; 50% HV-u, 25% HVO-u, 25% ABIH, što je bilo razumljivo ako se zna kako je oko 80% ukupnih linija prema srbima držao HV, dok su HVO i ABIH držali po oko 10%.

Ove Iranske dostave su postale nebitne nakon što su Amerikanci povukli blokadu na Jadranu, te smo mogli nabaviti ozbiljne količine oružja.

Ovo se dogodilo dobrim dijelom zahvaljujući i tome što je Šušak imao dobre odnose za pojedincima iz vrha CIA-e, te sa ministrom odbrane SAD Williamom Periyem.

Početkom sukoba sa Muslimanima islamske države su obustavile isporuku nafte, pa smo počeli kupovati naftu od Rusa. Oni su za to tražili da dio nafte prodajemo Srbima, a udbaši su i to pripisali Šušku, iako je on to pokušao zaustaviti, ali nije mogao kako ne bi smo ostali bez nafte.

Odmah potom Manolić i Mesić, nakon neuspjeha njihove saboterske politike u BiH, odlučuju rušiti Predsjednika Tuđmana u Saboru, ali zahvaljujući ponajviše Šušku u tome ne uspijevaju.

Uskoro dolazi do sabotaže skladišta streljiva u "Dubokom Jarku", zašto pokušavaju okriviti Šuška, ali im ni ovaj pokušaj rušenja ne uspijeva.

Zahvljujući prestanku Američke blokade jadrana Hrvatska vojska se ubrzano naoružava, te se pripremaju prve velike oslobodilačke operacije, BLJESAK i OLUJA.

Zahvaljujući tome 7. kolovoza 1995. godine u 18:00 h hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak objavio je završetak vojnog dijela akcije „Oluja“. Preostale snage "vojske Srpske Krajine su se predale u sljedećih nekoliko dana.