Abraham

Abraham
27
1
0

Knjigu postanka pisali su pastiri koji su znali pisati, a na osnovu vizija i mitskih sjećanja o prošlosti. Pisali su je svojim pastirskim jezikom dajući simboličkim vizijama značenja koja su im bila poznata u njihovom pastirskom jeziku.

 

Dio knjige postanka o Abrahamu opisuje ga kao poglavicu nomadskog ovčarskog plemena koji je lutao pašnjacima i ratovao sa drugim narodima, osobito onima koji su živjeli u gradovima. U to vrijeme štovanja mnogih bogova stanovnici tih gradova su često živjeli bez ikakvoga morala i bili su vrlo često skloni promiskuitetu, homoseksualizmu, pedofiliji, te pljačkanju, silovanju, ubijanju i ritualnom žrtvovanju slučajnih prolaznika koji nisu imali obranu. U tome su se osobito istaknuli gradovi Sodoma i Gomora koje je zbog toga Bog upravo na vrhuncu Abrahamove moći odlučio uništiti.

 

Abraham je imao oko 300 naoružanih vojnika koje je koristio za napade na slabije narode, dok je pri susretu sa jačima bio vrlo ponizan. Pri susretu sa faraonom čak je i svoju lijepu ženu nagovorio da se predstavlja kao njegova sestra, kako bi tako zaštitio sebe, te istovremeno ostvario korist.

 

"Ali kad je zemljom zavladala glad, Abram se spusti u Egipat da ondje proboravi, jer je velika glad harala zemljom. Kad je bio na ulazu u Egipat, reče svojoj ženi Saraji: »Znam da si lijepa žena. Kad te Egipćani vide, reći će: ‘To je njegova žena’, i mene će ubiti, a tebe na životu ostaviti. Nego reci da si mi sestra, tako da i meni bude zbog tebe dobro i da, iz obzira prema tebi, poštede moj život.«
Zbilja, kad je Abram ušao u Egipat, Egipćani vide da je žena veoma lijepa. Vide je faraonovi dvorani pa je pohvale faraonu i odvedu ženu na faraonov dvor. Abramu pođe dobro zbog nje; steče on stoke i goveda, magaraca, slugu i sluškinja, magarica i deva.
Ali Jahve udari faraona i njegov dom velikim nevoljama zbog Abramove žene Saraje. I faraon pozva Abrama pa reče: »Što si mi to učinio? Zašto mi nisi kazao da je ona tvoja žena? Zašto si rekao: ‘Ona mi je sestra’, pa je ja uzeh sebi za ženu? A sad, evo ti žene; uzmi je i hajde!«
Faraon ga onda preda momcima, a oni ga otprave s njegovom ženom i sa svime što bijaše njegovo."

 

Taj Abrahamov podvodački interesni potez pisac njegovog životopisa je prikazao kao lukavstvo i kao grijeh faraona koji je uzeo tuđu ženu, iako faraon nije ni znao kako je to tuđa žena.

 

Pošto je bio vrlo lukav stočar i vojskovođa Abraham je uspio stvoriti korisne saveze i vrlo se obogatiti. Unatoč toj uspješnosti i slavi među drugim plemenima nije imao sina nasljednika, a dobio ga je tek u staračkim godinama. A onda je Bog od njega zatražio da tog svog sina jedinca žrtvuje kao žrtvu paljenicu na žrtveniku. Do ovoga dijela "knjige postanka" Bog nikada od ljudi nije tražio žrtvovanje ni životinja, a kamoli ljudi. Međutim od Abrahama je zatražio žrtvovanje onog najdragocijenijeg i potrebno je zapitati se koji je bio cilj tog Božjeg zahtjeva. U to vrijeme narodi među kojima se Abraham kretao vjerovali su u razne bogove kojima su prinosili žrtve. Čak su i Abrahamovi predci vjerovali kako zemljom kroče Božji sinovi i spavaju sa ljudskim ženama. Tek pojavom Abrahama prvi put se spominju anđeli kao duhovna bića koja nisu bogovi, već su službenici Božji i koji su više puta kontaktirali sa Abrahamom uzevši ljudsko obličje. Okolni narodi su imali običaje prinositi žrtve bogovima, a te žrtve su često bili i ratni zarobljenici. Ponekad, za vrijeme velikih suša kada žrtvovanjem životinja, ili ratnih zarobljenika nisu uspjeli umilostiviti svoje bogove da im pošalju kišu potrebnu usjevima i pribavljanju hrane pribjegavali su najvećoj žrtvi, a to je žrtvovanje vlastite djece. Ponekad nisu ni imali drugog izlaza, pošto su im djeca već počela umirati od gladi.

 

U takvom okruženju Bog se obratio Abrahamu kako bi ga iskušao, o čemu u knjizi postanka piše: " Poslije tih događaja Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: »Abrahame!« On odgovori: »Evo me!« Bog nastavi: »Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.«"

 

Iako bi ovakva zapovijed svakog današnjeg čovjeka užasnula, te bi zaključio kako ga to sotona spopada, Abraham je zapovijed prihvatio, te odluči otići na mjesto koje mu je Bog odredio, ali nikom ništa ne govori što tamo mora učiniti.


"Ujutro Abraham podrani, osamari magarca, sa sobom povede dvojicu svojih slugu i svog sina Izaka, pošto je prije nacijepao drva za žrtvu paljenicu, i uputi se na mjesto koje mu je Bog označio. Treći dan Abraham podigne oči i opazi mjesto izdaleka. Abraham onda reče slugama: »Vi ostanite ovdje uz magarca, a ja i dječak odosmo gore da se poklonimo, pa ćemo se vratiti k vama.« Abraham uzme drva za žrtvu paljenicu, stavi ih na sina Izaka, a u svoju ruku uzme kremen i nož. Tako pođu obojica zajedno. Onda Izak reče svome ocu Abrahamu: »Oče!« »Evo me, sine!« – javi se on. »Evo kremena i drva«, opet će sin, »ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?« »Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!« – odgovori Abraham. I nastave put. Stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podigne žrtvenik, naslaže drva, sveže svog sina Izaka i položi ga po drvima na žrtvenik. Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina."

 

Iz ovih riječi vidljivo je kako se Abraham do zadnjeg trenutka nadao kako će se Bog predomisliti, ali je ipak bio spreman izvršiti zapovijed Božju. I tek u zadnjem trenutku pojavljuje se glas Anđela božjeg koji ga zaustavlja u izvršenju Božje zapovijedi.

 

"Uto ga zovne s neba anđeo Jahvin i poviče: »Abrahame! Abrahame!« »Evo me!« – odgovori on. »Ne spuštaj ruku na dječaka«, reče, »niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.« Podiže Abraham oči i pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tako Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svoga sina. Onome mjestu Abraham dade ime »Jahve proviđa«. Zato se danas veli: »Na brdu Jahvina proviđanja.«"

 

Dobivši od Boga zamjenu za sina u obliku ovna, čovjek je prvi puta, barem sudeći prema "knjizi postanka" dobio zapovijed da žrtvuje ovna. Pitanje je kakvu je poruku ovime Bog želio poslati ljudima? Bogu kao duhovnom biću hrana nije potrebna, što znači kako mu ni žrtve paljenice nisu bile potrebne. Međutim, ljudi su ih uporno prinosili misleći kako time mogu korumpirati Boga kako bi on za njih nešto učinio. Kako bi ih spriječio da pri tome žrtvuju i same ljude morao je Abrahamu kao velikom vođi poslati poruku kako se ljude ne smije žrtvovati. Zato ga ne naveo da učini ono što su drugi susjedni narodi već radili, da sina stavi na žrtvenik, a tek tada mu je to zabranio i kao zamjenu ponudio ovna. I tek od tada je žrtvovanje životinja postala maksimalna žrtva koju su židovski preci prinosili na žrtveniku. I upravo to je Božja poruka koju je čovjek dobio preko Abrahama, a ona glasi; čovjek mora biti poslušan Bogu, ali nikada zbog ničega ne smije žrtvovati drugog čovjeka.

 

A kako bi se pridržavali te zapovjedi Bog je Abrahamu obećao veliku nagradu koju će dobivati dok god se drži te zapovijedi.
 

"Anđeo Jahvin zovne Abrahama s neba drugi put i reče: »Kunem se samim sobom, izjavljuje Jahve: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.«

Zatim se Abraham vrati k svojim slugama pa se zajedno upute u Beer Šebu. U Beer Šebi se Abraham nastani."

 

I tako je Abraham postao prvi veliki vođa koji je uveo jednoboštvo i ukinuo žrtvovanje ljudi. Umjesto žrtvovanja ljudi njegovi nasljednici su žrtvovali životinje od kojih Bog nije imao nikakve koristi, ali su koristi imali svećenici koji su se brinuli o žrtveniku, te sirotinja koja je kriomice sa osamljenih žrtvenika uzimala hranu kada ju nisu mogli drugačije pribaviti. Na taj način su Abrahamovi nasljednici naučili nešto žrtvovati za sirotinju i vjerske službenike.

 

Puno kasnije kada se pojavila Rimska pravna država Isus je potpuno ukinuo obvezu ljudi da Bogu na žrtveniku žrtvuju hranu koja Bogu ne treba, te je uveo Euharistiju u kojoj Isus kao Sin Božji na žrtvenom oltaru žrtvuje samoga sebe kao hranu za ljudske duše.