Tihomir Čuljak
OTO motor izmišljen je 1876., a 1885. napravljen je prvi učinkovit Daimlerov motor za cestovna vozila. Time je nafta postala najvažnija energetska sirovina čijom kontrolom se stječe moć nad čitavim svijetom. To prvi shvaćaju pojedini geolozi, industrijalci, bankari, obavještajci, te pojedinci obogaćeni u pljački kolonija i opijumskim ratovima okupljeni u tajnim društvima preko kojih teže proširenju vlastite moći.
Najveći izvori nafte nalazili su se na bliskom istoku pod kontrolom Otomanskog carstva i u Bakuu pod kontrolom carske Rusije.
Naftni izvori u Perziji već tada su bili pod kontrolom Velike Britanije. Značaj nafte u početku su shvaćali samo pojedinci koji su odmah višak kapitala počeli ulagati u dionice naftnih kompanija koje su se tada bavile proizvodnjom svijeća i proizvodnjom petroleja za svjetiljke. Ulagali su također i u novu tehnologiju motora i pripadajuću kemijsku industriju, dok prosječno inteligentni političari, novinari i znanstvenici tek 20-30 godina kasnije uviđaju njenu važnost.
Među onima koji su vrlo brzo uvidjeli vrijednost nafte bili su i pojedinci iz britanske masonske lože, kasnije poznate pod imenom ¨Okrugli stol¨ ili ¨Milnerova skupina¨ koju su osnovali pripadnici britanskog kolonijalističkog narkomanskog crnog plemstva Lord Cecil Rhodes i Lord Alfred Milner, a koju su kasnije održavali Rhodesovi stipendisti. Ova lobistička skupina je već koncem devetnaestog stoljeća počela stvarati dugoročne strateške planove o preuzimanju kontrole nad svijetom uz pomoć nafte, te spriječiti konkurentima dolazak do naftnih ležišta, kako bi stvorili svjetsku federaciju pod britanskom kontrolom. Tada su kreirani prvi nacrti planova po kojima je trebalo naftu iskoristit za vladanje svijetom.
Kako bi se to ostvarilo trebalo je najprije razbiti Tursko Otomansko carstvo i spriječiti stvaranje jake Arapske države koja bi imala monopol nad naftnim izvorima. Kako bi se naftni izvori mogli oteti Turskoj Turska mora od saveznika postati neprijatelj, a kako bi se naftni izvori lakše oteli Tursku je potrebno sukobiti sa svim podčinjenim narodima, a i s Rusijom kako bi se istovremeno iscrpili u međusobnoj borbi.
Dugoročno, kako bi se moglo u svakom trenutku intervenirati na ovom području trebalo je stvoriti remetilački faktor koji bi izazivao stalni nered i davao povod za intervencije. Kao remetilački faktor zamišljena je izraelska država stvorena od Židovskih doseljenika, koje na ovo područje treba doseliti, milom ili silom. Zbog tog je na brzinu organizirana žestoka antisemitska kampanja, kako bi se zastrašili Židovi i naveli na osnivanje cionističkog pokreta koji je među Židovima počeo širiti promidžbu o potrebi stvaranja židovske države na području Palestine.
U početku najveći zagovaratelji Izraela su bili britanski nežidovi kao npr., Lloyd George.
Kako bi se spriječio razvoj konkurentske Rusije i zaustavio njen vrlo snažan ekonomski rast trebalo je na vlast dovesti nesposobnu vladu koja će gospodarski uništiti Rusiju, te koja će istovremeno biti neprijateljska prema Njemačkoj. Kako bi se Rusija iskoristila u borbi protiv najjačeg Britanskog protivnika Njemačke potrebno je s njom njegovati jako savezništvo, a uz tajnu pomoć ruskih neprijatelja blokirati je sa svih strana. Njemačku i Austrougarsku je potrebno navesti na blokadu Rusije sa zapada, Tursku na blokadu s juga, a Japan na blokadu s istoka. Kako bi se Rusiji blokirao put na Sredozemlje preko Balkana, Balkan je potrebno pretvoriti u bure baruta preko kojeg neće moći ići transportni putovi Rusija - Jadran, a ni njemački transpotrni pravac Berlin - Beograd - Bagdad.
Najvećeg britanskog konkurenta, Njemačku, trebalo je spriječiti u daljnjem gospodarskom napretku, tj. trebalo ju je odvojiti od naftnih ležišta. Na putu od Berlina do Bagdada Nijemci su od neprijatelja postali saveznici s Turskom. Savezništvo Njemačke i Srbije iz Prvog Balkanskog rata potrebno je na tom pravcu razbiti, a Srbe treba pridobiti za britanske strateške saveznike, kojima su dodijelili ulogu klina koji će onemogućiti kopneni transport nafte i ostalih visoko - profitabilnih roba od bliskog istoka prema Njemačkoj. Kako bi istovremeno spriječili izlazak Rusa na Sredozemlju treba razbiti Austrougarsku i Hrvate povezati sa Srbima. Zbog ovoga Balkan je postao najvažnije geostrateško čvorište u Europi, gledano iz perspektive Britanskih interesa, te je tu trebalo razbiti Austrougarsku i stvoriti nestabilnu državu u kojoj će uvijek biti lako naći nekog Srpskog političara koji će spriječiti Njemački prodor na istok, te nekog Hrvatskog političara koji će spriječiti Ruski prodor na Jadransko more.
Francuska je imala najvažniju ulogu u borbi protiv Njemačke. Zbog toga je potrebno stalno Francusku sukobljavati s Nijemcima, ali je istovremeno potrebno tajnim akcijama spriječiti Francusku u dolasku do naftnih ležišta. Zbog toga je nužno razbiti Francuski kolonijalni sustav uvođenjem nove međunarodne politike prema kolonijama, čime bi se i Nijemcima oduzele kolonije. Kolonijama je potrebno dati formalnu samostalnost, ali ih treba snažno decentralizirati kako ne bi mogle voditi samostalnu politiku, a granice treba iscrtati tako da uvijek u svakoj državi bude više nacija koje se međusobno mrze.
Nakon definiranja ciljeva počele su akcije.
Četiri godine nakon izuma OTTO motora, 1879. Bečkom konvencijom Srbija se obvezala sagraditi željeznicu i spojiti se s austrijskim, bugarskim i turskim željeznicama.
Britanija je 1882. okupirala egipatski Suez kao put do Indije, a 1883. postala je vlasnik cijele zone Sueskog kanala čime je preuzela kontrolu nad ovim geostrateškim putem.
Godine 1889. jedna Njemačka skupina je dobila koncesiju od Otomanskog carstva za gradnju željeznice kroz Anadoliju do Carigrada. Iste 1889. Njemačka financira gradnju Bagdadske željeznice koja je dovršena 1903. Godine 1889. ugovor je proširen na projekt Berlin Bagdad za izvoz njemačke robe i uvoz nafte. I tako su Nijemci željeznicom transportirali ono što su britanci transportirali brodovima.
Austrougarski Židovski agnostik Theodor Herzl 1897. osnovao je cionistički pokret, a većina podupiratelja su bili Britanci. Od 10 osnivača samo su troje bili Židovi.
Theodor Herzl je plan stvaranja države Izrael objasnio riječima:
«Moramo postupno oduzeti privatno vlasništvo koje nam je dodijeljeno. Nastojat ćemo osiromašiti stanovništvo kako bi otišli preko granica osiguravajući im posao u drugim područjima, a uskraćujući ga na našoj zemlji. Proces eksproprijacije i premještanja sirotinje mora se izvesti diskretno i oprezno. ». Jedna druga njegova rečenica govori o taktici naseljavanja Židova: « Antisemiti će postati naši najsigurniji prijatelji, a antisemitske zemlje naši saveznici. »
Kako bi širom svijeta što više razvili antisemitizam koji je bio potreban za naseljavanje Palestine, Britanska obavještajna služba počela je s masovnim korištenjem Židovskih masona za svoje najprljavije provokatorske planove. Židovi su im odgovarali i zbog toga što, kao narod bez države, nisu osjećali potrebu vjernosti ni jednoj državi, pa su mogli biti upotrijebljeni bilo gdje u svijetu, a i zbog toga što im je odgovaralo prebaciti s Britanije odgovornost u slučaju razotkrivanja prljavih poslova ovih agenata provokatora. Birali su među Židovskom siročadi one bez osjećaja obiteljskog i vjerskog zajedništva, koji su bili spremni učinite sve za bogatstvo i karijeru. Takvi nadprosječno inteligentni pojedinci su stipendirani, te u velikom broju ubacivani u razne frakcije svjetske socijaldemokratske i liberalne političke scene, medije i sveučilišta. Kako bi krivicu za svoja djela prebacili na Židove britanski iluminati su sastavili knjigu: «Protokoli Sionskih mudraca» u koju su stavili sve što je do tada bilo razotkriveno o djelima pojedinih židovskih bankara pod nadzorom britanskih službi, te je to dopunjeno s novim, izmišljenim podatcima koji upućuju na to kako su sva ta djela i planove načinili Židovi. Knjiga je podvaljena Ruskoj obavještajnoj službi Orhani koja ju je objavila u svojoj režiji.
Na iskustvima neuspjelog Lenjinovog pokušaja puča iz 1902. Britanski masoni kreiraju nove planove rušenja Rusije. Za to koriste svog mnogo sposobnijeg agenta provokatora Izraela Lazarevića Helphlanda zvanog Parvus koji osmišljava novi plan rušenja Rusije. Ovo židovsko siroče iz Bjelorusije, iluminat, novinski izdavač, bankar i trgovac oružjem, počinje s financiranjem skupine ruskih socijalističkih avanturista i kriminalaca, kojima je dao u zadatak osvojiti vlast u Rusiji i sve opljačkati. U plan je uključen Japan koji Parvusu odobrava 2 milijun funti sterlinga kako bi izazvao revoluciju u Rusiji i smanjio mogućnost ruskog otpora. U kratkom i krvavom ratu između Japana i Rusije 1904 -1905 potpuno je uništen ponos Ruskog Carstva i velika pomorska flota koju su japanci zarobili. Novcem dobivenim od Japana Parvus uz pomoć djela ruskih socijaldemokrata, 1905. organizira neuspjelu revoluciju u Rusiji. Zbog toga je Parvus poslan u Sibir, odatle uspijeva pobjeći u Tursku, gdje postaje ekonomsko financijski savjetnik mladoturaka sa zadatkom urušavanja otomanskog carstva iznutra.
Godine 1909. Mladoturci su zbacili s vlasti Sultana Abdul Hamida II, a Parvus im je bio glavni financijski savjetnik. Njima pomaže u financijskom spašavanju raspadajućeg otomanskog carstva, javno zbog svog osobnog bogaćenja, a tajno kako bi Britanija Tursku iskoristili u borbi protiv Rusije. Iako Velika Britanija tajno, preko Parvusa, Lenjina, Japana i Turske čini sve kako bi uništila Rusiju, istovremeno oficijelno surađuje s Ruskom carskom vladom, te Rusiju nastoje iskoristiti u borbi protiv sve jače Njemačke.
Planeri Američkog presjednika Tafta su 1911. godine izradili strateški plan osvajanja svijeta uz pomoć Dolara, a taj plan se u svojim ciljevima podudarao s ciljevima Britanskog financijsko-naftnog lobija.
Godine 1912. i 1913. Britanija je poticala balkanske ratove (protiv svoga tajnog i nesvjesnog saveznika Turske u borbi protiv Rusije) koji se vode od desetog mjeseca 1912. do osmog mjeseca 1913. u kojima su britanski agenti poticali Srbe na masovne zločine prema muslimanskim civilima i u kojima je Turska izgubila većinu teritorija u Europi. Glavni dobavljač oružja Srbima, Grcima i Bugarima bio je britanski agent, iluminat i bankar Parvus, a to je radio iz Istanbula u kojem je istovremeno organizirao pomoć Mladoturcima, te je Enver Paši bio glavni financijski savjetnik.
U listopadu 1912. njemačka vlada shvaća kako je u nafti budućnost. Dotad je većinu nafte u njemačkoj prodavala Rochfeler Standard Oil Compani. Iste 1912. britanska vlada je imenovala komisiju za naftu. U travnju 1914. engleski kralj George i njegov ministar vanjskih poslova Edvard Grey u Parizu se sastaju s Francuskim predsjednikom i Ruskim veleposlanikom te sklapaju tajni vojni savez. Velika Britanija osigurala je javno savezništvo s carskom Rusijom kako bi Njemačkoj onemogućili dolazak do nafte iz Bakua, iako je istovremeno tajno organizirala blokadu Rusije sa svih strana.
Prvi svjetski rat je počeo 28.srpnja 1914. godine.
Britanci rat u Europi prepuštaju Francuzima, a 1.400.000 vlastitih vojnika su prebacili na bliski istok kako bi oteli naftna područja od Turske. U Europi su imali samo 300.000 vojnika.
Početkom rata Rusi shvaćaju kako su opkoljeni te organiziraju ustanak Armenaca protiv Turske. Time su pokušali razbiti blokadu Rusije s juga i proširili se na područje Otomanskog carstava, a Parvus je bio glavni organizator genocida koji je izvršila Turska protiv armenskog stanovništva.
U 6. mjesecu 1916. počela je pobuna Arapa protiv Turske što je organizirala Velika Britanija preko svog agenta poznatog pod imenom «Lavrenca od Arabije». On je uz pomoć muslimanske sljedbe Vahabita koje je naoružao organizirao Arapsku pobunu protiv Turaka i srušio Otomansko carstvo.
Europske sile Antante su Damaskim protokolom iz 1915. Arapima priznali granice Arapske države između Jemena, Irana, Sirije i Sredozemnog mora, uključujući Palestinu. Englezi su ovaj dogovor izigrali već 1916. potpisavši u Sykes Picotu ugovor s Francuzima i Rusima prema kojem se formiraju dvije arapske države Saudijska Arabija i Jemen, a ostali prostor je stavljen pod međunarodnu upravu, sjevernim djelom su upravljali Englezi, a južnim djelom međunarodne snage. Time je spriječeno stvaranje jake arapske države kako bi se mogla stvoriti Židovska država oko koje će se susjedne arapske države stalno svađati.
Uključivanjem Turske u rat protiv Rusije Britanci su osim slabljenja Turske spriječili Lenjinove protivnike u reorganizaciji i nabavi ratnog materijala preko bliskog istoka i Sredozemlja.
Početkom 1917. Britanska vojska ulazi u Bagdad čime je bliski istok podijeljen između Britanije i Francuske. Zahvaljujući tom do 1925. Britanci su preuzeli većinu poznatih ležišta nafte, a 1912. su kontrolirali samo 12% svjetske nafte.
Britanski ministar vanjskih poslova Artur James Balfour 2. 11. 1917. sastavio je Balforovu deklaraciju koju je Britanska Vlada usvojila, a po kojoj Britanska vlada povoljno gleda na uspostavu izraelske države u Palestini, čime je otvoren put pojačanom doseljavanju Židova u Palestinu. U to vrijeme u Palestini je živjelo oko 50.000 Židova, ali je njihovo doseljavanje izazvalo otpor lokalnog arapskog stanovništva.
Godine 1920. u Damasku je sazvan arapski nacionalni kongres na kojem je proklamirano osnivanje ujedinjene arapske države i osuđeni «imperijalistički projekti o razbijanju arapskih teritorija».
Britanci su postali pobjednici prvog svjetskog rata zahvaljujući ogromnim kreditima od američkih banaka J.P.Morgan & co, čime je najveći dobitnik, na njihovu žalost, postala Amerika, samo joj je trebalo desetak godina za izgradnju mornarice kojom bi svoje dobitke i preuzela. Tada je počelo i seljenje britanskih masonskih interesnih skupina u novu prijestolnicu svijeta New York, čime je Britanski kapital sve više postajao Anglo-američki kapital.
Nakon prvog svjetskog rata Wersailleski ugovor je sastavljen kako bi izazvao buduće tenzije u Njemačkoj. Wersajskim ugovorom Njemačkoj su nametnute ogromne ratne odštete koje Njemačka nije mogla plaćati. Stvaranjem Jugoslavije stvorena je nestabilna i nesamostalna, Britanskom interesu podložna država na sjecištu puteva Berlin – Beograd – Bagdad, te Rusija Jadransko more.
U redovima angloameričkih masonskih krugova došlo je do podjela. Amerikanci su pokušavali preoteti primat Britancima na tržištu nafte i bankarstva, a britanci su počeli gledati kako se dokopati i nafte u Bakuu.
Na bliskom istoku formiranje židovske države nije išlo željenim tijekom, pošto se europski Židovi nisu željeli preseliti u pustinju. Iako je britanski ministar vanjskih poslova Arthur Bulford 1917. godine javno podržao stvaranje židovske države, na ovo područje se doselilo samo nekoliko desetaka tisuća židova. Zato je njihovo iseljenje iz Europe trebalo ubrzati, kako bi stvorili trajni nered na području Arapskog poluotoka i osigurali trajni razlog za svoje intervencije. Za preseljenje su morali smisliti neku «znanstvenu» teoriju kojom bi Židove istjerali iz Europe, s tim da bi za to trebao biti kriv netko drugi, a da oni ostanu u dobrim odnosima sa Židovima.
Teorija eugenika je osmišljena na osnovu Darwinove teorije razvoja vrsta.
Smislio ju je Darwinov nećak Francis Galton, a razradili i proširili su je neki tzv. humanistički američki «znanstvenici» eugeničari poput Madisona Granta, Charlesa Devenporta i Herriyja Laughlina, financirani od angloameričkog naftnog lobija. Teoriju su vrlo brzo prihvatile pojedine europske frakcije komunističke internacionale razočarane ekonomskom neefikasnošću Lenjinove Ruske države, kao što su Talijanski fašisti, i Njemački nacionalni socijalisti. U planskom poslijeratnom uništenju njemačkog gospodarstva i izluđivanju njemaca, bilo je pitanje trenutka kad će neki suludi političar prigrliti ovu “znanstvenu” teoriju i pomoću nje počet zagovarat mržnju prema židovima, kao krivcima za sve, te započeti njihov progon.
Ubrzo je uočen mladi, agresivni, marginalni političar Hitler, koji je kao bivši bečki beskućnik, te bivši vojnik, počeo razrađivati svoju teoriju rasnog čišćenja «nižih» naroda što su britanske službe vrlo brzo registrirale. U politiku se prvi puta uključio kao član Njemačke radničke partije, kada je kao deputat vojničkog sovjeta 1918. sudjelovao u vladi kratkotrajne Bavarske Sovjetske Republike (što je on kasnije opovrgavao ocijenivši kako mu to politički nije korisno, a širio je i informacije kako je on po vojno obavještajnom zadatku obilazio skupove marginalnih stranaka.) U ovoj revoluciji srušena je monarhija i uspostavljena Vajmarska repubublika. Slijedeće godine osnovao je nacionalno socijalističku partiju koja je u početku bila članica Kominterne. Kao bivši član kominterne zadržao je Lenjinov partijski statut, Lenjinov teroristički sustav vladanja, Lenjinov klasni kolektivizam, a taktiku izazivanja mržnje prema bogatijima zamjenio je nacionalnim kolektivizmom i izivanjem mržnje prema drugim “nižim” narodima.
Na prvim izborima nacionalni socijalisti i komunisti su se vrlo žestoko borili za isto biračko tjelo, te su u tom glodanju iste kosti ušli u sukobe koje nakon izbora nisu znali smiriti. Zbog toga su nacionalni socijalisti izašli iz Kominterne, a svoje bivše drugove marksističke komuniste su proglasili za najveće neprijatelje. Komunisti su im odgovorili istom mjerom nazvavši im “desničarima” što je za komuniste bila najveća kletva.
Britanci su 1920. počeli tajno graditi zračni obrambeni sustav. Na svim aerodromima su počeli pravili podzemne bunkere sa protuzračnim topovima koji se iz bunkera dižu iznad zemlje. Napravili su i osmatrački sustav širom zemlje povezan telefonima, što im je u drugom svjetskom ratu omogućilo pobjedu u zračnom ratu. Ni jedna europska kontinentalna država nije imala ništa slično, pošto nisu vjerovali u novi rat, pa se za njega nisu ozbiljno ni pripremali. Britanci su puno ulagali i u vojnu mornaricu, a jedino su kopnene vojne snage počeli naglo smanjivati. Već tada su se pripremali za novi veliki rat, ali su javnim smanjivanjem kopnenih snaga na samo 20.000 vojnika ostavljali privid vojnog slabljenja, čime su željeli njemce navući u novi rat. Samo im je trebao u Njemačkoj na rukovodećem mjestu netko željan rata. Kako bi u tome uspjeli u Italiji su pomagali svom agentu Musoliniju, bivšem vođi socijalista u osvajanju vlasti sa njegovim fašistima.
Britanske i američke službe su već 1922. kontaktirali s Hitlerom i napravile njegov psihološki profil. Nasuprot njemu, svaki razumni Njemački političar Britancima je predstavljao prijetnju pa su ga uklanjali; medijski, politički, a kad nije išlo drugačije i fizički.
Koncem 1922., i predstavnik američkog Ministarstva vanjskih poslova Robert Murphy, zajedno sa Trumanom Smithom, tadašnjim djelatnikom Obavještajne službe američke vojske, sastao se sa tada mladim Adolfom Hitlerom. U svojim memoarima Truman Smith je o tom susretu zapisao sljedeće: «Moj je razgovor s Hitlerom trajao nekoliko sati. Dnevnik koji sam vodio u Munchenu pokazuje kako sam bio duboko impresioniran njegovom osobom i držao mogućim da će taj čovjek odigrati jako značajnu ulogu u njemačkoj politici.»
Kako bi se dokopali i ruske nafte u Bakuu Britanci su sazvali Đenovešku konferenciju na koju su pozvali i Rusiju. Konferencija je trajala nekoliko tjedana, a na njoj su, Britancima iza leđa, Njemački ministar vanjskih poslova Rithenau i Ruski ministar vanjskih poslova Čičerin dogovorili sklapanje bilateralnog sporazuma o gospodarskoj suradnji, tzv., «Rapallski sporazum». Rapalskim ugovorom Njemačka je trebala doći do ruske nafte isporukom svoje naftne tehnologije, ali su Britanci i Francuzi odmah povećali pritisak na Njemačku.
U Njemačkoj uskoro «dva desničarska ekstremista» dva mjeseca nakon Rapala ubijaju Rithenaua u Berlinu. Francuska vojska 11. siječnja 1923. godine dobiva zapovijed za okupaciju Essena i najrazvijenije Njemačke Ruhrske pokrajine, zbog optužbi kako Njemačka ne poštuje sporazum o ratnoj odšteti. Njemački radnici obustavljaju rad, te dolazi do velike krize, tzv. «weimarske inflacije». Kako bi mogli isplaćivati ratnu odštetu Britancima Njemačka tiska novac kojima kupuje dolare, što izaziva najveću ikad zabilježenu inflaciju. Ovo su osmislili bankarski krugovi iz Londona i New Yorka, koji su Njemačkoj nametnuti tzv. Dawesov plan čiji je temeljni cilj bio ostvarivanje potpunog anglo-američkog nadzora nad Njemačkom. Unatoč prihvaćanju Dawesovog plana Njemačka ne odustaje od svog suvereniteta.
Njemački bankarski krugovi oko Reichbank nastoje se pod svaku cijenu izvući iz čvrstog monetarnog zagrljaja anglo-američkog nadzora. Kreator tih njemačkih suverenističkih nastojanja na polju financija bio je Rudolf Havenstein. Međutim, njegova političko-bankarska era na čelu Reichbank, završava iznenadnom i tajnovitom smrću 20 studenoga 1923. Nakon Havensteinove iznenadne smrti, i unatoč protivljenju nekih njemačkih krugova, na čelo Reichbank dolazi Karl Heferich, bivši direktor Deutchebank i tvorac projekta bagdadske željeznice iz vremena prije prvog svjetskog rata. Nekoliko dana kasnije, 18.prosinca 1923. Hefferich je ipak smijenjen. Na njegovo mjesto kao njemački povjerenik za valutu imenovan je dotadašnji anglo-američki lobist Hjalmar Schacht, bliski prijatelj guvernera engleske banke Montenagu Normana. Mjesec dana kasnije Karl Helfferich jednoglasno je izabran za predsjednika Reichbanke, ali ga Stresemannova vlada odbacuje pod pritiskom londonskih i njujorških bankara. Umjesto njega predsjednik postaje Hjalmar Schacht. Nekoliko mjeseci kasnije Karl Helfferich pogiba u sumnjivoj željezničkoj nesreći.
Britansko financiranje Hitlera počelo je 1926. kako bi kao njihov nesvjesni agent provokator trebao protjerati Židove u Palestinu, te sukobiti Njemačku sa Staljinovom Rusijom koja je, na veliko britansko iznenađenje i usprkos stalnom građanskom ratu, uz rad 20.000.000 robova po Gulazima uspjela snažno razviti proizvodnu i infrastrukturne objekte prema Sibiru i Vladivostoku.
Britanska potpora dolasku Hitlera na vlast može se shvatiti ako se proanaliziraju aktivnosti Chamberlainovog savjetnika Philipa Kerra, poznatog i pod nazivom lord Lothian, pripadnika skupine Cecila Rhodesa i tzv. Clivedenove postave u britanskim političkim krugovima. Zahvaljujući lordu Lothianu, Chembrleinova je politika prema Hitleru bila vrlo blagonaklona što je u konzervativnom djelu tadašnje britanske javnosti izazvalo ogorčenje. Da bi se to ogorčenje stavilo pod nadzor, pa čak donijele i simpatije Hitlerovom pokretu, pobrinuo se moćni medijski magnat lord Beaverbrook, vlasnik visokonakladnih Daily Expressa i Evening Standarda. Britanskoj opoziciji koja se suprotstavljala financiranju Hitlera objašnjavano je kako samo on može spriječiti dolazak komunista na vlast u Španjolskoj, a nakon toga i u čitavoj Europi. Ovoj propagandi podlegli su i mnogi njemački židovski bankari i trgovci koji su davali velike donacije Hitlerovoj stranci, te su i glasali za Hitlera. Da su Britanski političari stvarno željeli spriječiti širenje komunizma dovoljno je bilo blokirati novac koji su komunisti prebacili iz SSSR na svoja bankovna konta. Javno su širene teze kako samo jak političar poput Hitlera može zaustaviti Staljina koji je počeo naglo razvijati snagu Rusije, a stvarno su, uz progon židova prema Palestini, nastojali ponovno sukobit Njemačku sa Rusijom, kako bi i jedne i druge ekonomski uništili.
Godine 1929. došlo je do velike gospodrske krize pokrenute sa Wall strita. Cijena dionica je na «crni četvrtak» naglo pala, a sitni kupci dionica su izgubili na vrijednosti, te nisu mogli vraćati kredite kojima su kupovali dionice. Zbog pogrešne monetarne politike stvorena je najveća deflacijska kriza u povijesti koja je razbila američko gospodarstvo, te se do 1931. proširila na čitavi svijet.
Propašću austrijske Creditanstalt banke bankrotiralo je austrijsko i njemačko bankarstvo koje je većinom bilo u Židovskim rukama, a s bankama je propalo i gospodarstvo. Kako bi se Nijemce dodatno radikaliziralo mediji su ih počeli uvjeravali kako su banke propale krivicom Židova koji su izvukli iz banaka njihov novac. Propašću Njemačkih i Austrijskih banaka propada industrija, a raste nezaposlenost i politički ekstremizam. Godine1932. godine Ivar Kreuger, švedski industrijalac i bankar, nađen je mrtav u svojoj Pariškoj hotelskoj sobi, usred pregovora oko davanja velikog novog zajma njemačkoj vladi. Britanci, koji su uz pomoć vlastitog bankarskog lobija i Američkih židovskih bankarskih kuća planski organizirali ovu ekonomsku krizu, ekonomskim uništenjem Njemačke nastojali su na vlast dovesti Hitlera koji će za njih odraditi njihov prljavi posao. Te 1932. angloamerički naftno financijaski lobisti i masoni procijenjuju kako je njemački narod dovoljno radikaliziran i kako će Hitler pobijediti, pa na konferenciji u Lausannei ukidaju ratne reparacije Njemačkoj.
Odmah potom Hitler pobjeđuje na izborima.
Čim je Hitler pobijedio na izborima svjetski cionistički pokret je u novinama objavio rat Njemačkoj, bojkotom, financijama, diplomacijom i atentatima. Odgovaralo im je radikaliziranje stanja kako bi što više Židova pred Hitlerovom osvetom moralo pobjeći u Palestinu.
Prvih godina Hitler nije imao previše vremena za Židove, pošto se morao najprije obračunati sa svojim bivšim drugovima komunistima, kriminalcima i duševnim bolesnicima koje je strpao u logore, što su mnogi na zapadu, preko medija, javno hvalili. Židovski problem ostavio je za kasnije, kako bi ga riješio ne protjerivanjem, kako su cionisti i britanci željeli, već istrebljenjem.
Godine 1933. godine guverner Engleske banke Montenagu Norman odobrava presudan kredit novoj vladi Adolfa Hitlera. Britanskim naftaškim masonima je odgovarao fanatik koji će se sukobiti s oporavljenim Britanskim protivnikom Rusijom, te u sukobima oslabiti i Njemačku.
Kako bi što više Židova završilo u Palestini progurali su svoje i razne druge parlamente zabranu naseljavanja prognanih Židova u Veliku Britaniju, te sjevernu i južnu Ameriku. Najveći financijer Hitlera bio je Sir Henri Deterding naturalizirani britanski “poslovni čovjek” i agent britanske tajne službe, koji je stvorio Royal Dutch Shell, te organizirao angloamerički naftni kartel. Operaciju su vodile obavještajne službe, ali su novac davali masoni iz naftnog lobija kako ih neki neupućeni Britanski, ili Američki parlamentarci ne bi mogli razotkriti prateći trag novca iz državnog proračuna. Značajnu pomoć u iznosu od trideset milijardi ondašnjih francuskih franaka, Hitler je dobio i iz “tajnog fonda Treće republike” u kojoj su tada na vlasti bili francuski radikalni socijalisti. Taj je novac djelomično iskoristio za svoju predizbornu kampanju, a većim djelom za stabilizaciju Njemačke valute.
Kako Njemačka ne bi predstavljala opasnost i za Britaniju, za svaki slučaj, proizvodnja oružja je nastavljena, te je količina oružja u Velikoj Britaniji bila višestruko veća od onog u Njemačkoj. Tek nakon pada Češke i zarobljavanja njenoga oružja, koje je bilo brojnije od Njemačkog, Hitler je počeo s naglim naoružavanjem.
Francuska koja je imala pravo na mornaricu 33% britanske, a ugrožena na Sredozemlju od Italije, vidjevši kako se Njemačka ponovno naoružava, u svibnju 1935. sklopila je savez sa Sovjetskim Savezom.
Britanci su na to reagirali tako što su u lipnju 1935. sa Hitlerom sklopili anglo njemački mornarički sporazum po kojem je njemačka imala pravo na više brodova i podmornica u sjevernom moru od Francuske. Kako bi Hitlera ohrabrili na osvajanja prema istoku sklopili su s njim Muenchenski sporazum (Chamberlain, Daladier, Mussolini i Hitler) i više drugih. U Ožujku 1936. Hitler je prekršio Locarno sporazume kad je remilitarizirao Reinland, oblast rijeke Rajne.
Pripadnici britanskog crnog plemstva iz tzv. Milnerove grupe su ga uvjerili kako Britanije neće reagirati, iako je Versajski ugovor na to obvezuje. O tome kako Hitleru treba prepustiti Reinland, unatoč Locarno sporazumima vođene su čak javne rasprave u Donjem Domu Britanskog Parlamenta i u The Timesu. Time je Hitler uvučen u buduće sukobe, uvjeren kako može što hoće. Ovime je Britanija i Francuskoj zabila nož u leđa, te pripremila budući sukob Njemačke i Rusije. Kako bi se Hitlera ohrabrilo i prema njegovom savezniku Musoliniju vođena je vrlo pomirljiva politika. Kad je Mussolini napao nenaoružanu Etiopiju javno su prosvjedovali, ali su istovremeno kroz Sueski kanal propuštali talijanske vojne brodove sa tisućama vojnika.
Istodobno sa ponovnog organizacijom Njemačko Ruskog sukoba, Britanci su za područje Afrike pravili planove kako osvojiti naftom bogata područja pod kontrolom Španjolske. Za to su odlučili upotrijebiti masone kao svoje špijune preko kojih su nastojali u Španjolske institucije dovesti nesposobne i korumpirane službenike i političare. Istodobnim medijskim ukazivanjem na takve pojave uspjeli su na vlast dovesti komuniste i anarhiste koji su odmah počeli sa progonima katoličke crkve i vjernika. U nastalom metežu Britanci su nastojali izazvati pobune u Španjolskim kolonijama, kojima su planirali pružili pomoć, te se nametnuti kao osloboditelji. Pri slabljenju institucija zaboravili su na Španjolsku vojsku u kolonijama koja se vratila u matičnu državu, te u građanskom ratu od 1936. do 1939. istrijebila masone kao Britanske špijune i komuniste kao Ruske špijune. Za vrijeme Španjolskog građanskog rata na dalekom istoku već 1937. napadom Japana na Kinu stvarno je počeo II svjetski rat u koji su japanci krenuli zbog zapadnog embarga na naftu, te su krenuli u osvajanje sirovina i energije za svoju industriju.
Hitler je, u početku, bio uvjeren u savezništvo s Britanijom, te je vrlo malo ulagao u proizvodnju oružja. Čim je Hitler pred javnošću počeo pokazivati svoje pravo lice, britanski je vojno-industrijski lobi počeo javnu kampanju za jačanje vojske, ali nisu poduzeli ništa ozbiljnije kako bi srušili Chamberlena koji nije shvaćao (ili nije htio shvatiti) ciljeve svojih masonskih savjetnika, te je pokušavao mirotvornom politikom smiriti Hitlera. Chamberlen je bio britanski pacifist, a oni su nakon Prvog svjetskog rata počeli širiti stav kako je moderni rat vrlo grozan, te kako se više nikada ne može ponoviti. Sukladno tom površnom vjerovanju britanski ljevičarski političari su počeli smanjivati britansku kopnenu vojsku, što je bilo u suprotnosti s dugoročnim planovima britanskih Masona, ali im je kratkoročno odgovaralo, kako bi Hitlera navukli na stav kako mu nitko ništa ne može.
Kako bi Hitlera usmjerili prema istoku i sukobili ga sa Staljinom, Britanci uspijevaju nagovoriti priglupe Poljske političare na blokadu Danzinga. Poljskoj su nakon I svjetskog rata pripojeni dijelovi Njemačke (Šlezija, Pomeranija i dijelovi drugih pokrajina) sa milijunima Nijemaca. Danzing je proglašen za "corpus separatum" a poljaci su oko njega imali pravo na svoju carinsku službu. U njemu je 1. rujna 1939. živjelo 97% njemaca koji su već mjesecima bili gladni zbog poljske blokade opskrbe. Kako bi prekinuo blokadu Danzinga Hitler je 1. rujna 1939. napao Poljsku, zajedno sa Staljinom, uvjeren kako će to Britanija i Francuska mirno promatrati, kao što su do tada promatrali napad na Čekoslovačku. U tom trenutku Njemačka je imala streljiva za 6 tjedana borbe, a avijacija bombi za 3 mjeseca. Britanija i Francuska odmah Njemačkoj objavljuju ultimatum, a Hitler im odmah čak pet puta pred domaćom i svjetskom javnošću šalje poruke mira. Zapadni mediji te mirovne ponude prešućuju, te Britanija i Francuska 3 kolovoza Hitleru objavljuju rat, iako idućih 6 mjeseci nisu pokrenule nikakve borbe, (osim nekoliko manjih francuskih pokušaja komandoskih napada) uvijereni kako će se Hitler i Staljin oko Poljske potući. Odmah nakon sloma Poljske u njoj su se stvorili mnogobrojni partizanski odredi, neki sastavljeni od Poljaka, a neki i od Židova.
Početkom rata u Europi Židovi su pojačano počeli bježati u Palestinu pa se Arapi bune. Kako bi Arape zadržali u ulozi saveznika Britanci 1939. ograničavaju useljavanje Židova u Palestinu na 15.000 godišnje, ali stvarno nastoje ograničiti useljavanje Židova u Britaniju i obje Amerike, iako su znali za koncentracijske logore. Te logore su oni i izmislili u Burskom ratu, te koristili i u svim drugim ratovima, ali o tom nisu vodili knjigovodstvenu evidenciju kao pedantni Nijemci.
Sve do 1940. Britanija je imala veću proizvodnju aviona. Chamberlainova vlada je mogla vrlo lako zaustaviti Hitlera, samo da je htjela, tj. da je na vrijeme mobilizirala kopnenu vojsku koju je namjerno svela na 20.000 ljudi. Oružja, brodova i aviona imala je višestruko više. Smanjivanje Britanske kopnene vojske Hitler je shvatio kao otvoreni poziv za napad na cijeli svijet, čime je Britanija Njemačku i sve njene saveznike uvukla u najveću zamku koja je ikad napravljena, i koja se vrlo lako mogla osvetiti Britancima, samo da su Nijemci uspjeli razviti atomsku bombu. Međutim, angloameričkom kapitalu je odgovaralo najprije, uz pomoć Hitlera oslabiti Francusku kako bi joj mogli oduzeti kolonije i naftna polja koja je imala, a tek nakon toga sukobiti Njemačku sa SSSR-om. Hitler je dolaskom na vlast odmah počeo surađivati sa Staljinom koji mu je omogućio uvježbavanje vojnih pilota na teritoriju Rusije. U zamjenu Staljin je dobio njemačku vojnu tehnologiju. Staljin je očekivao kako će Hitler umjesto njega zauzeti čitavu Europu, a kad se u tom ratu iscrpi Crvena armija će ga s leđa napasti i sve osvojeno oduzeti.
Molotov, ministar vanjskih poslova SSSR-a 18. 6. 1940., četiri dana nakon ulaska Wehrmachta u Pariz, kancelaru Hitleru šalje «najtoplije čestitke Sovjetske Vlade za izvrstan uspjeh njemačkih oružanih snaga». Kako bi mu olakšao posao osvajanja Europe Staljin je svim europskim komunističkim partijama dao nalog sabotiranja obrane i pomaganja Hitlera.
Sedam godina nakon dovođenja Hitlera na vlast, i uspješnog pokretanja novog kruga rata, novi britanski Premijer Churchill naređuje financiranje terorista širom Europe. Dana 19. 7. 1940. izdao je pismenu zapovijed da se osnuje Specijal Operation Executive, odjel za obuku i vođenje terorista, a misiju te organizacije sažima u naredbu: «Zapalite Europu.» U mnogim državama ovi britanski agenti su počeli organizirati terorističke napade na civilne ciljeve i pobune pod krinkom komunista kako bi raširili nepovjerenje Hitlera prema Staljinu, iako su pravi komunisti poštivali Staljinovu naredbu o potpomaganju Hitlerovih osvajanja. Najveći uspjeh ove britanske operacije su demonstracije u Beogradu i rušenje Jugoslovenske vlade, nakon što je potpisala pakt sa Hitlerom. Demonstracije je organiziralo oko 200 britanskih agenata koji su najčešće kao trgovački predstavnici, djelovali na teritoriju Jugoslavije.
SAD nisu u početku pokazivale interes za ulazak u rat, pošto su birači bili protiv, ali su dioničari naftnih kompanija bili za rat kako bi zauzeli bliskoistočne naftne izvore.
Britanska obavještajna služba je dva tjedna prije doznala za točan plan napada na Pearl Harbour. I same američke obavještajne službe u znale za napad, ali im je trebalo nešto što će promijeniti raspoloženje američkih birača. Čim su se zbog japanskog napada uključili u rat počeli su vojsku prebacivati, ne na Havaje, već u Afriku. Tek kad su pobijedili Romela u Africi počeli su značajnije trupe prebacivati na Pacifičko otočje u borbu sa Japancima.
Zbog Britanske prevlasti u zračnim snagama Njemačka već 1942. gubi zračni rat.
Njemačka pomorske snage nikad nije imala jače, a bila je jača jedino u podmornicama.
Čim su propali Njemački zračni napadi na Britaniju Američki i Britanski agenti su uspjeli prema Hitleru proturiti informacije kako je SSSR pred ekonomskim raspadom i kako ga je moguće osvojiti jednim jakim brzim vojnim prodorom. Hitler je zagrizao mamac, a Amerikanci su odmah preko Sibira počeli Staljinu slati ogromnu vojnu pomoć kako bi se, u borbi i jedni i drugi što više iscrpili. Tek kad su prvi najjači udari sila osovine zastali, te kad je počela pozicijska borba Amerikanci su se uključili u europski rat. Kada je shvatio kako gubi rat Hitler je svu mržnju okrenuo prema Židovima koje je do tada koristio najčešće za rad u radnim logorima koje je tada pretvorio u logore za masovno istrebljenje. Nakon 30 –ak milijuna mrtvih u ratu pobjednici su za kaznu, nakon rata silovali oko 2 milijuna Njemica, te oružjem i glađu pobili blizu 6 milijuna Nijemaca.
Nakon rata Amerika je postala dominantna sila kojoj je pripala većina svjetske nafte, a uz pomoć kredita preuzimali su vlasništvo nad većinom ostalih dobara. Britanske, Francuske, Njemačke i Japanske kolonije su formalno postale samostalne države, u kojima su stvarnu gospodarsku moć zadržale angloameričke multinacionalne kompanije.
Tijekom rata Židovi su počeli masovno bježati bilo kuda, a Britanci su to nastojali kontrolirati, kako se ne bi sukobili sa arapima. Naseljavanje je nastavljeno i nakon rata židovima iz SSSR-a. U stvaranju komunističke Rusije Židovi su bili natprosječno zastupljeni, osobito židovski ateisti. Prije, za vrijeme, a osobito nakon 2 svjetskog rata Britanci su masovno počeli koristiti Židove kao špijune, a to su namjerno radili vrlo površno, te je Staljin došao do uvjerenja kako su svi Židovi zapadni špijuni, te je počeo kampanju njihovog progona. Na taj način je nastavljen proces naseljavanja Židova u Palestinu, uz sve jači otpor Arapa, a kad je broj izraelaca dovoljno narastao došlo je do rata između Židova i Arapa, te stvaranja židovske države.
Izvori;
Oznake
Izdvojeni tekstovi
