Crnogorska geostrategija

Crnogorska geostrategija
200
1
0

Crna Gora je mala država koja danas slijedi dvije nacionalne ideologije. Oko 30 posto stanovništva se smatra Srbima, a crnogorstvo smatraju samo lokalnim zavičajnim identitetom. Većina Crnogoraca na crnogorstvo gledaju kao na nacionalnu odrednicu, te u tome imaju podršku muslimana i Albanaca koji žive u Crnoj Gori.

Na području današnje Crne gore Slaveni se prvi puta spominju u 6. stoljeća kada su zagospodarili nekadašnjom rimskom provincijom Prevalitanom, te prihvatili kršćanstvo. Naziv ovog područja se mijenjalo te se zvalo Crvena Hrvatska, Duklja i Zeta, da bi kasnije dobilo ime Crna Gora.

Veliko Rimsko Carstvo je podijeljeno 395. sa granicom na rijeci Drini i Pivi, a zbog toga se i kršćanski poglavari sve više dijele pod utjecajem politike.

Na Duvanjskom saboru 753. Hrvatska područja se dijele na Bijelu Hrvatsku i Crvenu Hrvatsku. Crvena Hrvatska se prostirala od Duvna do Drača u Albaniji, a dijelila se na pokrajine: Zahumlje, Travunju, Duklju i Ilirik. Tada na području današnje Albanije Albanaca nije bilo pošto su oni na ovo područje došli kasnije, a po najnovijim genetskim istraživanjima iz Čečenije.

Tijekom 9. stoljeća Bizant je područje Crne Gore uvrstio u posebno područje, Temu sa sjedištem u Draču, ali u desetom stoljeću Crvena Hrvatska (Duklja) se ne ubraja u Bizantske zemlje.

Godine 960. Bizantski vazal i raški veliki župan Časlav Klonimirović osvaja Crvenu Hrvatsku, Bosnu i tri župe Bijele Hrvatske, ali nakon njegove smrti Hrvatska vraća izgubljene krajeve.

Zahvaljujući graničnoj lokaciji između Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva u mnogobrojnim ratovima lokalne kraljevine su često mijenjale stranu, a zbog čestih sukoba u pograničnim krajevima sve češće se dijeli i kršćanska crkva, te se 1056. kršćani dijele na Rimokatolike i pravoslavce (ortodokse). Pravoslavni Rašani se sve češće počinju nazivati Servi (kasnije Srbi) dok Dukljani i Hrvati ostaju u području latinske Rimokatoličke crkve.

Dukljanski kralj Bodin je pokrenuo dva napada na Dubrovnik kako bi protjerao svoje rođake koji su se tamo sklonili zbog dinastičkih razmirica. U tome je uspio 1104. pa su neprijateljstva s Dubrovčanina svršena. Nakon ovog Dubrovčani počinju graditi visoke i debele obrambene zidine kako bi se obranili od svih napadača. Nakon Bodinove smrti moć Dukljanskoga Kraljevstva počele je padati, ali su i dalje ostali vjerna Rimu sve do kraja njezina postojanja kao nezavisne države, do 1189. godine, kada ju je osvojio velik raški župan i bivši izbjeglica iz Duklje, Nemanja koji je kršten kao katolik u Duklji. Žena posljednjeg kneza Duklje i kraljevsko plemstvo su pobjegli u Dubrovnik. Nemanja je pokušao osvojiti i Dubrovnik, ali u tom nije uspio. Za vrijeme Nemanje područje Duklje se sve češće naziva Zeta kako bi zaboravili na svoju samostalnost.

Sa područja Zete raški (srpski) kralj Stefan Vladislav pokušava osvojiti Dubrovnik od 1252. do 1254. Njegovi nasljednici isto pokušavaju u ratovima od 1265. do 1268., te od 1272. do 1275. godine. Zahvaljujući visokim i debelim obrambenim zidinama svi pravoslavni srpski napadi su propali. Srpski kralj Stefan Dragutin dobio je tri crvenohrvatske zemlje; Zetu, Kotor i Travunju, te dvije bjelohrvatske; Usoru i Soli. Nakon toga Srbi sa područja Zete do 1318. još dva puta pokušali osvojiti Dubrovnik.

S raspadom srpske države Zeta se osamostalila 1361. godine. Mletačka republika je 1439. osvojila Zetsko primorje, a vlast u Gornjoj Zeti preuzeli su Crnojevići. Stefan I Crnojević je godine 1451. zbacio srpsku upravu, a Zeta se počela nazivati Crna Gora.

 

Osmansko razdoblje

Osmanlije su 1479. osvojili Skadar i Žabljak, a Crnojevićevi sinovi su upravljali zemljom kao vazali. Tijekom turske vladavine Crna Gora je imala široku autonomiju. Za vrijeme turske vlasti pravoslana crkva je privilegirana u odnosu na katolike, te postepeno većina stanovnika prelazi na pravoslavlje. Utjecaj mitropolita Cetinjske mitropolije raste te pod njihovim vodstvom Crnogorci sudjeluju u mletačko-turskim ratovima (Ciparski 1570–73., Kandijski 1645–69., Morejski 1684–99), a 1688. zbacili su sultanovu vlast. Tijekom Velikog bečkog rata koji se vodio između 1683. do 1699. europske sile ujedinjene u "Svetu ligu" oslobađaju velika prostranstva središnje Europe od Turaka, te osmanska vojna moć postaje vrlo slaba. U svim balkanskim državama Europske su sile vodile politiku pobuna kršćanskog puka protiv Osmanlija.

Pod vladikom Danilom (1697–1735) Crnogorci su proveli istrjebljenje islamiziranih sunarodnjaka koji se nisu vratili kršćanstvu što je ostalo poznato pod nazivom ""istraga poturica". Uspostavljena je i veza sa Rusijom, te je Crna Gora kao njihov saveznik 1711. ratovala protiv Osmanlija.

God. 1717. u Crnoj Gori ustanovljeno je guvernadurstvo koje je širilo mletački utjecaja i posredovanja u trgovini. Nakon Danilove smrti 1735. vlast cetinskih mitropolita postala je nasljednom, pa je Crnom Gorom počela vladati Dinastija Pertovića.

Zbog srpskog ustanaka Turska ukida Pećku patrijaršiju 1766. godine, te se osniva samostalna metropolija u Crnoj Gori, Mitropolija cetinska. Osnovana je i pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini pod direktnom nadležnošću Carigradske patrijaršije.

Šćepan Mali je 1771. uveo prvi stalni sud od 12 plemenskih glavara, te osnovao prvi stalni oružani odred (tjelesnu stražu).

 

Rusko razdoblje

Tijekom 1774. godine Ruska mornarica se pojavila u Sredozemlju. Time je Ruska kraljica Katarina II ostvarila pristup Crnome moru, a i Jadransko more ulazi u okvir njenih političkih interesa.

Petar I Petrović Njegoš je 1797. postao zapovjednik vojske i vanjske politike. Osnovao je 1798. središnje sudsko tijelo, Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog, prvu crnogorsku žandarmeriju, donio Zakonik opšči crnogorski i brdski, te uveo plaćanje poreza po kućama.

Nakon mira u Campoformiju 1797. godine bivše mletačko područje na istočnoj obali Jadrana (osim Dubrovačke Republike) došlo je u posjed Austrije, otoci u Jonskom moru pripali su Francuskoj. Rusija, Osmansko Carstvo i Engleska nisu zadovoljne odlukama toga mira pa su saveznice u jonskom području proglasile ,,Republiku sedam otoka", stavivši je pod pokroviteljstvo Rusije.

Boka kotorska, kao rusko interesno područje mirom u Campoformiju 1797 . došla je pod austrijsku vlast.

 

Napoleonski ratovi

Dolaskom Napoleona on je želio Englezima presjeći put do Indije, te usput ukloniti Osmansku vlast. U tu je svrhu 1798.-1799. godine poduzeo pohod na Egipat i Siriju. To je dovelo do drugog koalicijskog rata protiv Francuske u kojem su Osmansko Carstvo i Rusija 1798.-1799. godine Francuskoj preoteli važne jonske otoke.

Jadran je Rusiju zanimao zbog njezinih planova usmjerenih protiv Osmanskog Carstva i balkanske politike. U tom cilju Rusija je u Crnoj Gori poticala crnogorske želje za proširenje na Boku kotorsku kako bi ga oteli Austriji. Tadašnji crnogorski vladika Petar I. Pod zaštitom Rusa poduzimao je česte pljačkaške pohode na područje Boke kotorske.

Napoleon shvaća važnost Crne Gore za ostvarenje svojih ciljeva na Istoku, ali i Rusija jača svoje snage, te za Boku kotorsku osnivaju poseban ruski konzulat.

Austriju zabrinjava jačanje ruskog utjecaja na Balkanu, kako se ne bi proširili na Bosnu i Srbiju, a Turci se boje ruskih težnji za komadanjem teritorija Osmanskog Carstva.

Slapanjem Požunskoga mira, sklopljenog 26. prosinca 1805. godine, Francuska je pobjednik u ratu, te je prestala osmogodišnja prva austrijska vladavina na istočnoj obali Jadrana. Obalu su preuzeli Francuzi. To ne odgovara Rusiji zbog Boke kotorske koju je ona vidjela u svom interesnom području ponajviše zbog luke gdje se može zakloniti njihova mornarica. Rusi se iz Boke nastoje proširiti na Dubrovnik i srednju Dalmaciju čime bi, uz osvajanje jonskih otoka ostvarili svoju težnju za uplovljavanjem u ,,topla mora".

Napoleona je istočna jadranska obala zanimala i kao strateško uporište za slučaj novog rata s Rusijom. Francuska vojska bi iz Dalmacije i ostalih posjeda na istoku Jadrana mogla preko Balkana krenuti na Dunav i Crno more, te tako ugroziti Rusiju s juga.

Rusi su se sa svojom baltičkom flotom pojavili u Boki 28. veljače 1806. godine došavši u blizinu Novoga. Drugi dio ruskog brodovlja stigao je s Krfa 5. ožujka. Ruske pomorske snage su, uz crnogorsku pomoć s kopna, opsjele Kotor, Budvu i Novi. Kotor i Boku zauzeli su 5. ožujka, a Budvu dva dana kasnije. I Austriji je više odgovaralo da Boku preuzmu Rusi nego Francuzi. Pravoslavno stanovništvo je više željelo rusku upravu dok je katoličko stanovništvo zbog ranijih pljački od strane pravoslavaca više željelo francusku upravu. Francuske su trupe do Kotora stigle prekasno jer su Rusi već okupirali područje, a omjer snaga na istočnoj jadranskoj obali bio je u rusku korist. Glavnina francuskih snaga u tom trenutku bila je u Makarskoj. Kako bi došli do Boke Kotorske Francuzi su najprije morali okupirati Dubrovnik, te je zbog toga došlo do pada Dubrovačke republike.

Francuski general Lauriston je od dubrovačke vlastele dobio odobrenje za ulazak u grad, te ga je s nekih 1.000 vojnika zauzeo 27 . svibnja 1806. godine.

U tom trenutku Rusi su iz Boke bila nadgledala događaje na balkanskom zaleđu, osobito u Beogradskom pašaluku gdje je trajao prvi srpski ustanak. Rusi su planirali uz pomoć Crnogoraca pomoći ustanicima, te se spojiti s ruskim snagama koje su trebale doći sa sjevera.

U lipnju 1806. godine u francusko-ruskom sukobu oko Dubrovnika, ruske snage su iz Boke uz pomoć mornarice i Crnogoraca prodrle preko Konavala i Župe do samoga grada. Tom pohodu se pridružilo i pravoslavno stanovništvo iz istočne Hercegovine koji je željelo opljačkati katolički grad, pa je rat prerastao u vjerski sukob. Pljačkanje je prekinuto tek akcijom 1.600 vojnika francuskog generala Molitora. Borbe su se nastavile na širem dubrovačkom području i u Boki do kolovoza 1806. godine, a te sukobe je vodio general Marmont.

Mir izmedu Francuske i Rusije sklopljen je u Parizu, 20. srpnja 1806. godine. Prema njegovim odredbama Boka kotorska i Dalmacija trebale su pripasti francuskom caru kao kralju ltalije. U slučaju da se ondje zateknu, ruske su se snage bile obvezne povući s područja Dubrovnika, Crne Gore i Dalmacije, a francuske s Osmanskog dijela Crne Gore. Ugovorom je bilo predviđeno Dubrovačkoj Republici vrati nezavisnost. Dubrovačka Republika bi, kao i prije, trebala biti pod protektoratom Osmanskog Carstva, dok bi Crna Gora ostala podanik Osmanlija. To se planiralo kako ni jedna europska država ne bi ojačala svoj položaj na štetu drugih, pa su nastojali održati slabo Osmansko Carstva kako. Međutim, Rusija na nagovor Engleske nije ratificirala Pariški ugovor, te se nastavio rat Rusije i Francuske. Zbog toga samostalnost Dubrovnika nije obnovljena, a sukobi su nastavljeni do potpisivanja Tilzitskog mirovnog ugovora 1807. godine. Na istočnoj jadranskoj obali ruski interesi su tada kao i danas bili najviše izraženi na njenom južnom dijelu, odnosno u Boki kotorskoj, Crnoj Gori i području Dubrovnika. Zbog toga su Rusi su nastavili uz pomoć gusara provodili kontinentalnu blokadu istočne obale Jadrana, a Crnogorci su istovremeno pljačkali Konavle.

Titzitskim mirom Pruska je izgubila svoje posjede u Poljskoj, a Rusija je izgubila mogućnost spajanja svojih snaga sa ustanicima u Srbiji. Francuskim zauzimanjem Boke kotorske čitavo istočno-jadransko područje je došlo pod vlast Napoleonove Francuske, odnosno Talijanskoga Kraljevstva unutar Francuskoga Carstva. Nakon toga mirovnog sporazuma pomorsku blokadu Jadrana je od Rusije preuzela Engleska.

Skupština Crnogoraca i Bokelja je u Dobroti 29. X. 1813. proglasila ujedinjenje Crne Gore i Boke, ali je odlukom Bečkog kongresa 1815. Boka Kotorska postala dio Kraljevstva Dalmacije pod austrijskom vlašću.

Poslije pada Napoleona Austrija je ponovno zavladala Dalmacijom i vladala njome sve do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine.

Petar II. Petrović-Njegoš (1831–51) u potpunosti je proveo centralizaciju državne vlasti, osnovao je 1831. Praviteljstvujušči senat kao vrhovni zemaljski sud, 1832. ukinuo guvernadurstvo, uveo kapetanske sudove, te je u svojim rukama ujedinio zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast. Senat, gvardija i perjanici postali su prvi stalni organi središnje državne vlasti u Crnoj Gori. Godine 1834. osnovana je na Cetinju tiskara, a 1842. utvrđene su granice između Crne Gore i Austrije.

 

Samostalna Crna Gora

Crna Gora je 1859. stekla potpunu samostalnost, a 1876. crnogorska vojska zauzela je Nikšić, Bar, Ulcinj, te otoke na Skadarskom jezeru. Mirom u San Stefanu 1878. Crnoj Gori zajamčena je neovisnost, a te godine na Berlinskom kongresu potvrđena im je neovisnost i dodijeljeni su joj gradovi Nikšić, Kolašin, Spuž, Podgorica, Žabljak, Bar, te Plav i Gusinje koje su 1880. zamijenjeni za Ulcinj.

Knez Nikola je 1905. oktroirao ustav, a 1906. provedeni su izbori za Zakonodavnu skupštinu. U političkom životu djelovao je Klub narodne stranke (klubaši), pod utjecajem iz Srbije, te vladina Prava narodna stranka (pravaši). Nakon otkrivanja urote za uklanjanje kneza Nikole (bombaška afera), knez se obračunao s klubašima 1908., te su poremećeni odnosi sa Srbijom. God. 1910. Crna Gora proglašena je kraljevinom, što je dovelo do njezina udaljavanja od Srbije, Rusije i Austro - Ugarske, te se približava Italiji.

U Turskoj 1908. dolazi do Mladoturske revolucije kojom vlast preuzimaju turski nacionalisti. Time se pogoršava položaj ostalih nacija koje traže podjelu Turske. To podržava Austrougarska kako bi lakše iz anektirane Bosne i Hercegovine osvojili Sanđak, Kosovo, Metohiju, te došli do luke u Solunu . U ovom prvom balkanskom ratu (listopad 1912. - svibanj 1913.) Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora ratovale su protiv Turske. Balkanske države su podijelile osvojena područja, a Osmanskom Carstvu je ostalo još samo malo zaleđe Istambula na tlu Europe. Zahvaljujući sudjelovanju u I balkanskom ratu 1912. - 1913. Crna Gora je dobila Berane, Bijelo Polje, Gusinje, Pljevlja, Plav, Tuzi i dio Skadarskog jezera. Ove ratove je Njemačka podržavala tajno, a javno je bila uz Tursku kako bi kod njih mogli graditi prugu.

Takav razvoj ne odgovara Velikoj Britaniji, a ni Rusiji, te oni promidžbom i mitom nastoje izazvati nepovjerenje lokalnih vođa prema Austrougarskoj i Njemačkoj, kako bi zaustavili gradnju željeznice prema Bagdadu. To dovodi do novog zbližavanje balkanskih država i stvaranje njihovih saveza koji uz pomoć Rusije žele spriječiti austro-ugarsko-njemačko prodiranje na balkanski poluotok i Crno more.

U drugom balkanskom ratu koji je vođen od lipnja do kolovoza 1913. između Bugarske sa jedne, te Grčke, Srbije, Crne Gore, Rumunjske i Turske sa druge strane, tukli su se oko podijele teritorija osvojenog u prethodnom ratu. Nakon Londonskog mirovnog ugovora Srbija je dobila zapadnu i središnju Makedoniju, Kosovo, Metohiju i Sandžak, Grčka je dobila južnu Makedoniju zajedno sa Solunom, Crna Gora je dobila dio Sandžaka i Metohije, a Bugarska područje Trakije do crte Enos – Midija, te istočni dio Makedonije. Već tada Srbi su Crnoj Gori prije svega vidjeli Srpski izlaz na Jadransko more, ali su zbog visokih planina između Srbije i Jadrana željeli osvojiti Grčki Solun kao svoj izlaz na more. Također su pokušavali Crnu Goru proširiti na područje Dubrovnika kako bi i tu proširili svoj izlaz na more. U ovim nastojanjima Srbi su uvijek imali podršku Rusije koja je na Srbiju gledala kao na svoj izlaz na Jadran, te su na Crnu Goru gledali kao na najvažniji dio Srbije.

 

Jugoslavensko razdoblje

U I. svjetskom ratu, Crnu Goru kao saveznicu Srbije, okupirala ju je austrougarska vojska 1916., a kralj i veći dio vlade otišli su u Italiju. Predsjednik nove prosrpske emigrantske crnogorske vlade Andrija Radović pregovarao je sa srpskom vladom o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom, te je osnovao Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje. Na osnovu toga, prosrpska velika narodna skupština u Podgorici je 26.11. 1918. svrgnula dinastiju Petrović-Njegoš i proglasila ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom. To nisu prihvatili svi Crnogorci te je građanski rat između Bjelaša i Zelenaša trajao do 1920. a sporadično i do 1925.

Ujedno su i crkvene vlasti u Beogradu proglasile ujedinjenje svih pravoslavnih oblasnih Crkava u jednu Srpsku pravoslavnu crkvu koja je 1920. proglašena za nasljednicu pećke patrijaršije. Sa stvaranjem Jugoslavije koju su Srbi vidjeli kao Veliku Srbiju Srpska pravoslavna crkva je odmah počela voditi svetosavsku nacionalnu politiku kao politiku prevođenja svih pravoslavaca u Srbe. Hrvatska, Crnogorska i Makedonska pravoslavna crkva je ukinuta. Također se počela provoditi politika općeg posrbljavanja parolama kako su Hrvati u stvari Srbi katoličke vjere, a muslimani su Srbi muslimanske vjere. Sve to je vođeno pod okriljem Srpske pravoslavne crkve i ideologije svetosavlja koje se kao srpska teološka ideologija razvija od 1930-ih godina na osnovu lika i djela Svetog Save. Time svetosavci naglašavaju etnički srpski karakter, nasuprot univerzalnom karakteru ostalih pravoslavnih crkava.

Nakon zavođenja Šestojanuarske diktature 1929. stvorena je Zetska banovina, kojoj je po Ustavu iz 1931. pripadala Crna Gora, Hercegovina, Sanđak i južna Dalmacija.

Napadom sila Osovine, Crnu Goru je okupirala Italija, te su odmah anektirali Boku kotorsku. Pod protektoratom Italije Crnogorska federalistička stranka je uspostavila Nezavisnu Crnu Goru, koju je 12. VII. 1941. proglasio Crnogorski sabor. Protivnici osamostaljenja Crne Gore su idući dan započeli ustanak. Ustanici su se podijelili na partizane, pod vodstvom KPJ, i na četnike koji su nastupali s velikosrpskih pozicija. Uskoro su Talijani i sa Dražom Mihailovićem, a i sa Titom postigli tajne dogovore o njihovom tajnom naoružavanju, pod uvjetom da oni borbe prenesu sjeverozapadno na područje NDH. Na taj način su Talijani dobili izgovor za širenje svoje okupacijske zone na području NDH.

Nakon II svjetskog rata Jugoslavenska republika Crna Gora je republici Srbiji prepustila Metohiju, a dobila dio Boku Kotorsku. Tijekom 1946. iz Crne Gore je u Vojvodinu preseljeno oko 45.000 Crnogoraca.

Za vrijeme domovinskog rata između Hrvatse i Srbije prosrpski orijentirani Crnogorci su se dobrovoljno uključili u rat, osobito na području istočne hercegovine većinski hrvatske općine Ravno, odakle su napadali Dubrovnik.

Nakon što su Albanci na Kosovu digli ustanak Srbi su pokrenuli masovno etničko čišćenje Kosova, te se u rat uključio NATO savez. Tijekom napada NATO saveza na krnju Jugoslaviju 1999. crnogorska vlast je svoj teritorij nastojala održati izvan sukoba, čime se po prvi puta suprotstavila saveznoj vladi i jugoslavenskoj vojsci.

Na referendumu održanom 21. svibnja 2006. godine građani Crne Gore su izglasali nezavisnost i razdruženje sa Srbijom sa ukupno 55,54 % glasova. Neovisnost Crne Gore je proglašena 3. lipnja 2006. godine.

 

Budućnost Crne Gore

Osamostaljenjem Crne Gore Srbije je ostala bez izlaska na more, a time je i Rusija izgubila svoju potencijalnu morsku bazu na Jadranu. Samostalnost je postigla zahvaljujući politici SAD-a kojima je interes spriječiti izlazak Rusije na Jadran. Pošto je ovaj američki interes sukladan interesima Hrvatske i Albanije kojima ne odgovara Srpski izlazak na Jadran, najveći strateški saveznici Crne Gore su Amerikanci, Hrvati i Albanci. Hrvatska ne području Crne Gore ima interes jačati političku, obavještajnu i ekonomsku suradnju, te spriječiti sve Srpske i Ruske pokušaje ukidanja Crnogorske nezavisnosti. U tom cilju Hrvatska bi morala preko EU nastojati što prije izgraditi Autocestu od Ploča, prema Crnoj Gori i Albaniji kako bi se gospodarstvo i kultura ove tri države snažnije povezalo.

Interes samih Crnogoraca koji se osjećaju kao samostalna nacija je u prvom redu oduprijeti se planovima Srbije i Srpske Pravoslavne crkve kao nosioca svetosavskog srpskog imperijalizma. Kako bi se održala Crna Gora ima snažan interes ojačati Crnogorsku crkvu, te ojačati suradnju na svim područjima sa svojim susjedima koji imaju geostrateški interes u opstanku Crne Gore, a to su u prvom redu SAD, Hrvatska, Albanije, te Makedonija. U svemu tome Crna gora treba dobiti podršku od Hrvatske.

Interes prosrpskih orijentiranih Crnogoraca i Srpske parvoslavne crkve je suprotan, te će oni činiti sve kako bi umanjili samostalnost Crne Gore. Zbog toga su oni neprijatelji ne samo za Crnogorske geostrateške interese, već su neprijatelji i hrvatskih geostrateških interesa. Na području Dubrovnika interes za izmjenu granica imaju Bošnjaci, Srbi, Rusi i Turci, a i svi Arapski i Iranski islamisti. Zbog toga je u obranu Juga Hrvatske od Splita do Crne Gore potrebo uložiti najviše materijalnih i političkih napora. A najveći saveznik u obrani ovog prostora su Amerikanci pošto je njihov strateški interes zaustaviti Ruse na putu prema Jadranu. Problem sa Amerikancima je to što bi oni u nekom trenutku mogli pokušati kupiti Bošnjake i Srbe ponudom izlaska na Jadran, u zamjenu za odvajanje od Ruskog utjecaja. Do tada oni mogu demografski napadati na Dubrovnik i Konavle iz Srbije, Rusije i Turske kupovinom kuća kapitalom koji dolazi iz tih država.

Najbolja obrana od takvog scenarija je omogućiti državljanima udaljenijih zapadnih država što lakšu kupovinu kuća i građevinskih terena, kako bi se cijene što više digla. Kako bi se zaštitila dubina teritorija u BIH poticaji lokalnom hrvatskom stanovništvu moraju biti daleko veći, i to u dubinu teritorija BIH skroz do Mostara, Čapljine, Stoca i Trebinja. Svi Hrvati na tom terenu morali bi imati pravo bezcarinskog izvoza u Hrvatsku do iznosa od 2 milijuna kuna, a države službe bi morale smisliti kako to uskladiti sa propisima EU. Također bi svi hrvatski branitelji i njihova djeca, vojnici, policajci i povratnici iz inozemstva koji žele graditi kuće na ovom području morali dobiti beskamatne kredite za izgradnju obiteljskih kuća na području Dubrovačke županije, te na području čitave Hercegovine, barem 30 kilometara od granice sa Hrvatskom. Zainteresiranima bi trebalo pokloniti neizgrađena zemljišta, pod uvjetom da tu sagrade obiteljsku kuću sa podrumom ispod čitave kuće u određenom roku. Također bi trebalo izgraditi autocestu Popovim poljem u BIH kako bi se na čitavom teritoriju povećao broj Hrvata, te kako bi se povećala robna razmjena između Hrvatske i Crne Gore, što je u obostranom interesu.

Također bi na svakih 30-50 kilometara trebalo napraviti tunele između novog autoputa i Jadrana kako bi se u općini Ravno što više razvio turizam koji može osigurati dovoljno radnih mjesta i opstanak stanovništva na ovom području.