E = m x c2 , Energija je masa puta brzina na kvadrat

Ovo je formula koja je učinila slavnim Alberta Ensteina.

On je do te formule došao na osnovu svoje dvojne teorije o svjetlosti u koju je strpao iz korpuskularne (čestične) teorije ono što mu je odgovaralo, te iz valne teorije ono što mu je odgovarao. Na osnovama valne teorije nije bilo moguće povezati energiju i masu, ali je to moguće na osnovu korpuskuparne teorije.

Po čestičnoj teoriji svjetlost se sastoji od materijalnih čestica koje imaju masu, te je logično da i te čestice imaju masu, a samim time i kinetičku energiju. To je Einstein shvatio, ali nije shvatio koliko je važan oblik tih čestica. Svjetlosne čestice nisu neke male kugle sa masom, već se sastoje od još manjih električno pozitivnih i negativnih čestica koje su poredane u niz. Taj niz se vrti kao štap koji bacimo u zrak, a brzina te rotacije je frekvencija svjetlosti. Te čestice se kod svog kretanja kroz prostor i okreću, a put koji prijeđu u jednom okretu je ono što su zastupnici valne teorije nazvali valna dužina svjetlosti. Ovo sam detaljnije opisao u svojoj knjizi; Svjetlost čestični niz, a i u kraćem tekstu ovdje.

Fizičari poput Galilea, Newtona i Gottifrieda Leibniza su u mehaniku uveli pojam kinetičke energije te su davno prije Alberta znali kako svaka materijalna čestica ima masu, te kako kod kretanja ima i energiju koju su nazvali kinetička energija, a ovisi o masi i brzini kretanja na kvadrat.

Formula za izračun kinetičke energije je ; E = (m x c ) / 2

Vidljivo je kako je formula po kojoj se računa kinetička energija ista kao i Einsteinova formula za izračun energije svjetlosnih čestica, ali je ta energija kod materijalnih tijela u gibanju duplo manja.

Pitanje je radi čega svjetlosne čestice imaju duplo veću energiju kod iste brzine neke mase?

Ako neki automobil udari u zid on se pravocrtno giba prema zidu i kod udara se oslobodi određena energija. Istu tu energiju ima i meteor koji udari u zemlju, ili pušćano zrno koje udari u neku prepreku.

Međutim, kod svjetlosnih čestica postoje dva gibanja. Jedno je pravocrtno gibanje, a drugo je rotacijsko gibanje samog čestičnog niza oko svojeg težišta. Pola energije koju ima svjetlost dolazi od pravocrtnog gibanja prema naprijed, a pola energije dolazi iz rotacije svjetlosne čestice.

Ovo bi se moglo lako dokazati.

Iako je Einstein tvrdio kako se svijetlost uvijek giba jednakom brzinom bez obzira iz kojeg pravca dolazila, i bez obzira na brzinu i pravac kretanja samog izvora svjetlosti to nije tako. Brzina svjetlosti koja prođe kroz vodu se smanjuje za jednu trećinu, a kod prolaska kroz neke plinske filtre brzina svjetlosti se može smanjiti puno više. Kada bi profesionalni fizičari koji vrlo dobro žive na trošak poreznih obveznika izmjerili energiju svjetlosti nakon što ona prođe kroz vodu vidjeli bi kako nešto sa Einstejnovom energetskoj formulom ne štima.

Ali oni to izbjegavaju.

Ne žele sumnjati u priče svojega "svetog" Einstejna.

Za njih to je svetogrđe.

Blasfemija.