Ekonomičnost cirkularnog – kružnog gospodarstva

Ekonomičnost cirkularnog – kružnog gospodarstva
42
0
0

Posljednjih godina puno se govori o kružnom ili cirkularnom gospodarstvu. To je gospodarstvo u kojem se iskorišteni proizvodi koriste kao sirovina za nove proizvode.

Da bi prerada nekog otpada postala masovna mora postojati mogućnost nekakve zarade na toj proizvodnji. To znači kako prihodi od proizvodnje ili prerade moraju biti veći od sveukupnih troškova, odnosno ako su troškovi veći tada netko mora financirati gubitke. A to pokrivanje gubitaka uvijek padne na teret poreznih obveznika, pa i to treba ubrojiti u sveukupne troškove zbrinjavanja ili recikliranja otpada.

Najveće količine otpada nastaju u proizvodnoj industriji.

I Poljoprivreda baca veliki dio svoje proizvodnje.

Trgovina također odbacuje veliku količinu svoje trgovačke robe.

Građevinska industrija je veliki izvor otpada.

Vrlo velike količine otpada stvaraju kućanstva.

U medijima se najčešće govori o potrebi ponovne uporabe otpada iz kućanstava, dok se o drugim vrstama otpada rijetko nešto čuje. U otpad se mogu ubrojiti i štetni plinovi koji se puštaju u zrak, kao i otpadna toplina koja zagrijava okolinu proizvodnih postrojenja, strojeva ili potrošaća. Za zbrinjavanje opasnih vrsta otpada kao što su kemijski, nuklearni, ili medicinski postoje posebni propisi i oni se posebno financiraju, ili na račun onog tko ih stvara, ili na teret poreznih obveznika. Ako ih plaća onaj tko ih stvara tada to diže njegove troškove, a time i cijenu njegovih proizvoda. Na taj način proizvod postaje manje konkurentan u odnosu na supstitute, ili u odnosu na konkurente iz drugih država gdje su propisi o zbrinjavanju otpada blaži. Stoga su mnoge industrije svoju proizvodnju prebacile u države gdje su propisi o zbrinjavanju otpada, posebno opasnog otpada puno blaži.

U proizvodnoj industriji na okoliš najviše utječu rudnici koji svoj otpad nastoji odložiti što bliže rudnicima, na velikim hrpama, lagunama, a ponekad i u samim rudnicima, što je najbolje riješenje. Mnoge države zahtijevaju od vlasnika rudnika vraćanje površinskih kopova izgledom u prvobitno stanje, što poskupljuje cijenu iskopanih sirovina.

Industrija svoj otpad nastoji korisno iskoristiti i pri tome vodi preciznu ekonomsku kalkulaciju. Ako na preradi otpada mogu zaraditi onda to i rade, a ako nema zarade onda nastoje otpad odložiti na najjeftiniji način. Pri tome rade kalkulacije jeli skuplje samo odlagati otpad, ili je jeftinije prerađivati otpada u neki drugi proizvod. Zahvaljujući ovakvim kalkulacijama proizvođače se može natjerati na veću upotrebu otpada tako da im se posebnim porezima povećaju troškovi odlaganja otpada, ali im se time smanjuje konkurentnost na svjetskom tržištu.

Velika poljoprivredna imanja često bacaju i do 30 posto svoje proizvodnje već na samoj njivi. Osnovni uzrok ovakvog ponašanja su veliki trgovački lanci koji kupuju proizvode samo određene kvalitete i veličine. Sve ostalo se odbacuje prije dolaska na police.

Velike tvornice za preradu i pakiranje hrane također imaju velike količine otpada, a kako bi količinu takvog otpada što više smanjili oni manje vrijedne dijelove hrane nastoje izvesti u siromašne države po cijeni puno manjoj od troška proizvodnje. Isplativije im je jeftino izvesti nego platiti skupo zbrinjavanje, ili preradu u druge proizvode. Time uništavaju poljoprivrednu proizvodnju u siromašnim državama gdje izvoze, te potiču migracije prema bogatijim državama. Kako bi se smanjila količina otpada u preradi hrane, te smanjile migracije siromašne države bi trebale visokim carinama štititi svoju poljoprivrednu proizvodnju. Nakon toga bi prerađivači hrane u razvijenim državama sve dijelove hrane za koje nemaju domaće tržište puno više prerađivali u hranu za životinje.

Mala poljoprivredna domaćinstva odbacuju puno manje hrane zato što nekvalitetne i nekalibrirane proizvode mogu koristiti za svoju upotrebu, ili za ishranu stoke. Time se povećava iskoristivost poljoprivredne proizvodnje. Međutim, mali proizvođači imaju sve manji udjel u proizvodnji. Osnovnu uzrok njihove propasti su veliki robni lanci koji ne žele kupovati proizvode od malih proizvođača koji ne mogu garantirati stalnu i dostatnu dostavu. Stoga ih ucjenjuju cijenom, brzinom isporuke, ili količinom isporuke. Mali trgovci se ne mogu suprotstaviti velikim trgovcima koji imaju puno manje troškove po jedinici mjere za nabavu i prodaju, upravne i opće troškove, troškove najmova, marketinga, a i ostvarenu dobit mogu legalno prebaciti u svoje podružnice gdje su manja porezna opterećenja. Veliki proizvođači mogu postići puno veću cijenu nego mali, a često i ucjenjuju robne lance koji uzimaju robu od više malih proizvođača. Zbog toga mnogi veliki trgovci odbijaju kupovinu mnogih roba od malih proizvođača kako se ne bi zamjerili velikim dobavljačima koji u malima vide konkurente koje nastoje uništiti.

Kako bi se smanjila količina otpada u proizvodnji i preradi hrane država bi mogla pomoći opstanku malih poljoprivrednih proizvođača ukidanjem potpora velikim poljoprivrednim proizvođačima, te stimulacijom opstanka tržnica i malih kvartovskih trgovina gdje mali poljoprivrednici puno lakše mogu doći do kupaca. Poljoprivredne poticaje bi trebalo ograničiti na oko milijun kuna po OIB-u, a za opstanak malih trgovina i malih proizvođača bilo bi vrlo korisno minimum za ulazak u sustav PDV-a sa 300 tisuća kuna dići na 2 do 3 milijuna kuna. Time bi svi mali proizvođači koji svoje proizvode prodaju preko malih trgovina postali puno konkurentniji, te bi i bacanje hrane bilo puno manje. Mali proizvođači hrane i mali trgovci puno lakše hranu sa istekom roka trajanja mogu dostaviti proizvođačima životinja koji mogu koristiti takvu hranu.

Veliki robni lanci također uništavaju veliki postotak svoje robe, osobito hrane. Kako bi se smanjila količina otpada u trgovini trebalo bi im povećati takse na odbačenu i uništenu hranu, a i drugu robu. Time bi ih se potaklo na doniranje viškove hrane i robe humanitarnim organizacijama, ali bi ih se potaklo i na prodaju otpadne hrane malim lokalnim prerađivačima u stočnu hranu. Većim taksama na odlaganje otpadnog tekstila također bi se trgovce potaklo na prodaju takvog tekstila lokalnim prerađivačima tekstilnog otpada. Međutim, veliki prerađivači hrane svojim lobističkim utjecajem često guraju zakone koji zabranjuju preradu stare hrane u stočnu hranu i doniranje hrane kako na tržištu ne bi pala cijena njihovim proizvodima zbog smanjene potražnje.

U građevinskoj industriji recikliranje otpada se vrši sve uspješnije, ponajviše razvojem novih alata za bagere i rovokopače koji vrlo uspješno ruše stare objekte i melju beton. Vrlo uspješno se i stari asfalt može ponovno koristiti za ponovnu upotrebu. Ovime se bave mnoga mala građevinska poduzeća specijalizirana za rušenje objekata, ili popravljanje cesta. Kod rušenja većih novijih zgrada ostaju velike količine betona koji se mrvljenjem pretvara u sitan materijal pogodan za ponovnu proizvodnju betona, ili za podlogu u pravljenju cesta. A najviše zarađuju izdvajanjem željeza iz betona koje je najlakše prodati po dobroj cijeni. Rušenjem starih kuća vrlo često se ponovno mogu iskoristiti stare drvene grede, a i stare pune opeke. Mnogi mali građevinari čak i plaćaju vlasnicima starih kuća koje su predviđene za rušenje kako bi postali vlasnici starih greda i cigala. Grede prodaju stolarima, a cigle koriste za zidanje novih objekata. Kao otpad ostaje šuta koja se sastoji od prašine, žbuke, šupljih blokova opeke i slično. I ovaj materijal bi se mogao iskoristiti razvojem novih alata za bagere i mobilne strojeve koji bi mogli prositnjavati šutu i selektirati je u više granulacija. Takvi granulati određene veličine također bi se mogli koristiti kao podloga za ceste, ili kao materijal za učvršćivanje poljskih neasfaltirnih puteva.

Poticanje ponovne upotrebe ovakvog otpadnog građevinskog materijala može se postići povećanjem koncesija za vađenje kamenja u kamenolomima, te šljunka i pijeska u rijekama, ali i poticanjem razvoja novih alata i strojeva za obradu građevinskog otpada. Ovime se ne bi smanjivala konkurentnost domaće građevinske industrije i kamenoloma stoga što se građevinski materijal ne isplati transportirati na duže relacije, te ne postoji opasnost od uvoza, osim u pograničnim mjestima.

Najteže je obraditi i ponovno koristiti kućni otpad.

On se sastoji od vrlo raznolikog materijala te ga treba razvrstati kako bi se mogao ponovno iskoristiti. Najveći dio komunalnog kućnoga otpada su ostaci od hrane. Na drugom mjestu je papir. Najbolje se prodaje otpadni metal preko mnogobrojnih skupljača metala, te za prikupljanje ovakvog otpada nisu potrebni nikakvi poticaji. Za stare automobile moguće je dobiti i novac od poduzeća koja takve automobile rastavljaju na dijelove koje djelomično prodaju serviserima, a djelomično kao metalni otpad.

Kako bi se olakšala ponovna upotreba dijela kućnoga otpada mnoge države uvode posebne kante za različite vrste otpada. Međutim, ako korisnici ne paze što bacaju u koju kantu i korisni otpad može postati bezvrijedan. Osim toga, u mnogim državama kao što je Hrvatska ne postoje prerađivači pojedinih vrsta otpada, te se on nakon što je odvojeno prikupljen često odlaže na isto veliko regionalno odlagalište zajedno sa drugim vrstama otpada. Time se samo poskupljuje zbrinjavanje otpada, stoga što posude za različitu vrstu otpada nisu jeftine i lako ih je uništiti. I prikupljanje u više različitih posuda također povećava troškove prikupljanja. U praksi isplativa je samo prerada metalnog otpada koji se prikuplja u odvojenim posudama. Ponegdje se isplati i prikupljanje papira, ali pod uvjetom da je čist i da tvornice za preradu dobivaju poticaje za preradu. Međutim i tu postoji problem. Čim se uvedu poticaji pojavljuju se mafijaški poduzetnici koji se zbog poticaja počinju baviti tim poslom, a otpad tajno odlažu na skrivena mjesta kako bi što više zaradili. Tamo gdje država financira nabavu posuda za odvojeno prikupljanje također se javljaju kriminalci koji nastoje nabaviti jeftine posude, te ih što skuplje preprodali lokalnim komunalnim poduzećima, uz suradnju sa direktorima lokalnih komunalnih poduzeća.

Na vrlo efikasan način u Hrvatskoj je organizirano prikupljanje plastičnih boca. Time se bavi sirotinja i beskućnici kojima rade koristan posao. Smanjena je količina otpada na odlagalištima, a i sirotinja je dobila način da nešto zaradi i tako preživi. Time je djelomično osim problema plastičnoga otpada dobrim dijelom riješen i njihov socijalni problem. Zarada je ovdje mala pa mafija nema interesa taj posao staviti pod svoj nadzor.

Zadnjih godina najviše se govori o opasnim plastičnim vrećicama koje često završavaju u moru i tamo uništavaju život. Međutim, to je samo promidžba raznih lobističkih ekoloških udruga koje tako pokušavaju dokazati svoju brigu za okoliš i domoći se velikih donacija na teret poreznih obveznika. Preko 80 posto plastike koja pliva morima su ribarske mreže. Osim toga, na plastiku se hvataju ličinke raznih školjkaša koje rastu i nakon nekog vremena padaju na dno mora gdje plastika postaje dio taloga. Zahvaljujući tome stvarna količina plastike koja pluta morima je oko 90 posto manja od onoga što rijekama doplovi u more. Ekolozi ovo skrivaju, a skrivaju i druge stvarne podatke. Propagiraju papirnate vrećice, a šute o tome kako se za papir moraju sjeći šume, vjerojatno potaknuti donacijama od papirnate industrije. Za proizvodnju papirnatih vrećica troši se puno više vode koja opterećuje riječne tokove i mora. I za odvoz se troši više prijevoznih sredstava nego za lakše plastične vrećice. A za proizvodnju vrećica od prirodnog pamuka je potrebno puno više vode i energije nego kod papirnatih ili plastičnih. Međutim, ekolozi i ovakve pamučne vrećice rado reklamiraju, za što vjerojatno dobivaju obilne donacije od proizvođača ovakvih vrećica.

Osim navedenoga, plastika ima manji sveukupni utjecaj na okolinu od trenutka proizvodnje sirovine do gotovog proizvoda nego staklo ili metalni proizvodi za jednokratnu upotrebu. Tek predmeti od stakla i metala koji se mogu koristiti veliki broj puta imaju mani utjecaj na okolinu od plastike.

Preostali komunalni otpad i nakon odvojenog skupljanja plastike, papira, stakla i metala i dalje je nečist, te se najčešće odlaže na odlagalištima. U nekim državama komunalni otpad se spaljuje čime se dobiva energija. Međutim, ekolozi potaknuti interesima proizvođača posuda za odvojeno prikupljanje i u ovome vide problem tvrdnjama kako iz takvih spalionica izlaze otrovni plinovi, iako se takve spalionice nalaze najčešće u gradovima gdje se vrlo lako otkrivaju onečišćenja.

U nekim državama posebno se odvaja i biološki otpad koji se prerađuje u humus kompostiranjem. Ovo je posebno neisplativo radi velikih troškova prikupljanja transporta, pa ovakva proizvodnja humusa može opstati samo korištenjem obilnih poticaja na trošak poreznih obveznika, ili kućanstava.

Komunalni otpad bi se mogao puno ekonomičnije prerađivati na nekoliko načina, ali to bi se moglo dogoditi tek ukidanjem poticaja za nabavku posuda za odvojeno prikupljanje, ili za preradu otpada koji se ne isplati prerađivati bez poticaja.

Jedna moguća tehnologija je prerada kompletnog kućnoga otpada na biološki način, upotrebom gujavica koje to rade puno bolje i brže nego kod kompostiranja. Po postojećoj biološkoj tehnologiji potrebno je najprije odvojiti biološki otpad pa ga onda preraditi biološkim metodama kompostiranjem, ali to se može obaviti i bez prethodnog izdvajanja, što je opisano ovdje. Vrlo učestalim zalijevanjem svakih pola sata gujavice mogu živjeti i u dubokoj masi koju pretvaraju u humus, nakon čega se humus odvaja ispiranjem, čime se dobiva inertni otpad. On se može bezopasno odložiti, ili puno jeftinije preraditi, stoga što je nakon izdvajanja biološkog otpada puno čistiji i ima ga puno manje. Preradom i izdvajanjem humusa od otpadne hrane, papira i prašine količina otpada se može smanjiti i za 70 posto.

Druga moguća tehnologija je toplinsko selektiranje različitih vrsta otpada, čime se može vrlo jeftino proizvesti čitavi niz korisnih sirovina.

Najisplativije bi bilo najprije gujavicama izdvojiti biološki otpad pretvoren u humus, a nakon ispiranja preostalog otpada sve preostalo preraditi u postrojenjima za toplinsko selektiranje otpada.

Obje ovakve tehnologije mogu se postaviti na mnogobrojnim malim odlagalištima u blizini samog nastanka otpada, čime bi se višestruko smanjili troškovi prijevoza do udaljenih postrojenja za odlaganje otpada. Trenutno se u Hrvatskoj troši oko 800 eura za zbrinjavanje jedne tone otpada, a navedenim tehnologijama ti bi se troškovi mogli znatno smanjiti. Troškovi prijevoza otpada bili bi nekoliko puta manji, smanjila bi se količina energije potrebne za prer>adu otpada, troškovi za nabavku posuda za odvojeno prikupljanje bili bi puno manji, dok bi se prihodi od proizvedenog humusa i drugih sirovina znatno povećali.

 

Ostale moje tehničke analize i inovaciju mogu se naći ovoj knjizi.