Ekonomski zakoni i paradoksi

Ekonomski zakoni i paradoksi
72
0
0

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je povijesno najuspješniji i najzlokobniji ideološki pamflet poznat pod imenom Komunistički manifest. U toj maloj knjižici koja se zasniva na potpunom nepoznavanju ekonomskih zakonitosti utvrđeno je kako poduzetnici kao "kapitalistička klasa" pljačkaju svije dobavljače radnih usluga kao "radničku klasu", a riješenje te pljačke su našli u istrebljenju svih koji misle drugačije.

Pamflet je objavila Komunistička partija, a napisali su ga Karl Marx ili Friedrich Engels.

Čitava ova zlokobna ideologija se zasnivala na tvrdnji kako je napredak rezultat rada radnika, kako je vrijednost proizvoda ovisan o ukupno uloženom radu i kako višak vrijednosti vlasnici kapitala kradu radnicima.

Ovakvo vjerovanje je posljedica nepoznavanja osnovnih ekonomskih termina i zakonitosti u ekonomskim pojavama.

Iako svaka i najosnovnija ekonomska analiza može utvrditi kako rad i kapital sami po sebi ne mogu ništa stvoriti, bez ideje, inovacija i izuma, komunistički ideolozi su potpuno zanemarili ovu duhovnu komponentu stvaranja, te su i ideje proglasili rezultatom rada radnika.

Iako svaka i najosnovnija ekonomska analiza lako može utvrditi kako su troškovi proizvodnje, cijena i vrijednost različiti ekonomski termini, marksisti su povjerovali kako je vrijednost jednaka prosječnoj cijenu kroz dulji period. U stvarnost cijena je tržišna kategorija, a vrijednost je upotrebna kategorija. Netko tko je u pustinji žedan i bez vode dat će sve za litru vode, ali će već za drugu litru vode dati puno manje.

Na osnovu ove temeljne greške komunisti su zaključili kako oni koji u njihovoj partiji nisu na cijeni u stvari ništa ni ne vrijede, te ih je dozvoljeno slobodno istrijebiti.

Da su marxsisti poznavali stvarne ekonomske zakonitosti sve njihove civilizacijske zablude su se mogle izbjeći.

Ekonomski zakoni su pravila koja nam objašnjavaju kako ekonomske sile prisiljavaju gospodarske subjekte da se na ekonomskom prostoru ponašaju na točno određeni predvidljiv i gospodarski ispravan način.

Poznavanje ekonomskih zakona omogućuje nam da predvidimo poteze drugih gospodarskih subjekata, da racionaliziramo svoje ponašanje na privrednom polju, te da izgradimo mehanizme koji nam omogućuju da ostvarimo svoje ciljeve uz što manja ulaganja.

U prirodi i društvu sve pojave odvijaju se pod djelovanjem određenih sila u određenim uvjetima. Osnovna ekonomska sila je interes. Svaki privredni subjekt nastoji ostvariti svoje ciljeve a manje ga zanimaju ciljevi drugih. Iz interesa proizlaze svi ekonomski zakoni.

Jedan od osnovnih ekonomskih zakona je zakon ponude i potražnje. Ovaj zakon nam omogućava da predvidimo kako će se mijenjati cijene ako se promijeni ponuda, ili potražnja za robom. Ako se poveća ponuda robe na tržištu cijena te robe će pasti, pod uvjetom da su ostale cijene nepromijenjene. Ako se ponuda smanji uz istu potražnju cijena će rasti. Za različite vrste roba postoje male modifikacije ovog zakona iz točno određenih razloga koji proizlaze iz interesa i kupovnih mogućnosti pojedinih privrednih subjekata.

Cijena robe koju traži ponuditelj robe uvijek je veća, ili jednaka njegovim troškovima proizvodnje. Isto tako, cijena robe je jednaka, ili manja od vrijednosti te robe za pojedinog kupca. Ako na tržištu postoji više prodavatelja i više kupaca cijena se formira na tržištu. Proizvođači koji imaju troškove proizvodnje veće od te tržišne cijene, mogu nastaviti prodaju samo uz gubitak. Kupcima, isto tako, svaka roba u određenom trenutku vrijedi određeni iznos, a oni kojima roba vrijedi manje od cijene neće je kupovati. Razlika koju prodavač ostvari između ukupnih troškova i cijene je profit, a razlika koju kupci ostvare između njima poznate vrijednosti i cijene je korisnički višak.

Kao što na automobilima postoje amortizeri koji ublažavaju udarce pri nailasku na rupu, tako je moguće stvoriti mehanizme koji mogu ograničiti nagle promjene cijena u slučaju naglih promjena ponude ili potražnje. Ti se mehanizmi temelje na robnim rezervama, emisijskoj i eskontnoj politici, carinama, porezima i sl.

Moguće je smanjiti potražnju i na taj način sniziti cijene ili zaustaviti njihov rast.

Svi ovi mehanizmi za svoje djelovanje traže određenu energiju. tj. određena ulaganja.

Razni totalitarni režimi pokušavali su zabraniti ovaj zakon ponude i potražnje.

U slučaju kada država odredi cijene niže od tržišnih dolazi do povećanja potražnje i smanjenja ponude. Posljedica je nestašica, redovi pred trgovinama, bonovi i opći pad produktivnosti.

Kod zakona ponude i potražnje postoji i izuzetak koji se zove Giffinov paradoks. On se javlja u slučaju ekonomskih kriza ili inflacije kada cijene osnovnih prehrambenih proizvoda sve više rastu. Zbog toga kupci imaju sve manje novca za kupnju supstituta više kvalitete kao što je meso, mlijeko, kolači i slično, pa moraju kupovati koš više osnovnih prehrambenih proizvoda. Zbog toga potražnja za tim osnovnim proizvodima još više raste, pa im raste i cijena.

U dirigiranim ekonomijama mnogi su pokušavali ukinuti zakon ponude i potražnje, ali u tome nisu uspijevali zato što to i nije samo ekonomski zakon, već je to opći društveni zakon. Npr. ako u nekom selu većina djevojaka ode živjeti u grad, tada ima višak momaka. Rezultat je da preostale djevojke mogu birati i lakše naći odgovarajućeg partnera. Istovremeno u nekom drugom selu gdje ima više djevojaka muškarci su u poziciji da biraju.

Osim zakona ponude i potražnje postoje i drugi ekonomski zakoni.

Na tržištu, svi kupci nastoje da svoje potrebe zadovolje sa što manje izdataka, tj. nastoje svu robu kupiti sa što manje novca. Svaki kupac je spreman za potrebnu količinu robe dati određenu količinu novca, a to je za njega vrijednost te robe. Ako nađe robu čija je cijena manja ili jednaka toj procijenjenoj vrijednosti on će robu kupiti. Ovo ekonomsko pravilo zove se zakon vrijednosti. On nam objašnjava zašto kupac nastoji kupiti robu po nižoj cijeni, s tim što, u svakom trenutku, postoji maksimalni iznos, tj. vrijednost, iznad koje on neće kupovati potrebnu količinu neke robu.

Kupnjom svake robe kupac ostvaruje neku svoju potrebu i time ostvaruje neku korist za sebe. Što više robe kupi njegova potreba za robom se smanjuje, tj., korisnost te robe se smanjuje. Ovo pravilo da korisnost nekog dobra opada sa povećanjem stupnja zadovoljenja potreba zove se Gosserov zakon.

Težnja ljudi da što lakše ispune svoje potrebe, nagoni ljude da stalno smišljaju nove ideje, koje im omogućuju da lakše, jeftinije i jednostavnije proizvode sve bolje i funkcionalnije proizvode. Ova težnja ljudi rezultirala je time da se nove ideje stalno stvaraju i realiziraju u obliku stalnog razvoja novih tehnika i tehnologija. Novi proizvodi koje kupci traže prodaju se po višim cijenama pa proizvođači ostvaruju višu profitnu stopu. S novim investicijama ponuda te robe raste, cijena pada a cijena sirovina raste. Rezultat je postepeno sve niža profitna stopa. Ovo pravilo zove se zakon investicijske digresije. U slučaju da se izgrade pretjerano veliki kapaciteti može se dogoditi i gubitak.

Za proizvodnju svakog proizvoda koristi se više sirovina, više različitih faktora proizvodnje. Neke faktore moguće je supstituirati, a neke nije. Za proizvodnju svakog proizvoda postoji optimalna kombinacija proizvodnih faktora. Ako se proizvodnja poveća ili smanji, potrošnja nekih faktora se mijenja u istom postotku, a s nekim faktorima se to ne događa. Pojava da na svakoj razini proizvodnje postoji optimalna kombinacija proizvodnih faktora proizvodnje zove se zakon optimuma.

Za proizvodnju svakog proizvoda koristi se različita oprema i strojevi koji ne ulaze u sastav proizvoda. Ovi faktori proizvodnje troše se vremenom bez obzira na količinu proizvodnje, i izazivaju fiksne troškove. S većom proizvodnjom udio fiksnih troškova u cijeni koštanja proizvoda postaju sve manji. Zahvaljujući tome cijena proizvoda koji se proizvode u serijskoj proizvodnji niža je od onih koje se proizvode u zanatskoj proizvodnji. Ova pojava zove se zakon proizvodnje u masi.

U proizvodnji različitih proizvoda, čija je proizvodnja odavno razvijena i proširena postoji mogućnost da različiti proizvođači imaju različite prihode u odnosu na ulaganja. To se događa npr. kad neki rudnik ima bogato rudno ležište, a drugi siromašno, kad jedan vadi rudu iz dubine, a drugi s površine itd. Ova pojava zove se zakon neproporcionalnosti prihoda u odnosu na ulaganja i posljedica je prirodnih razlika.

Kao što je količina zraka i vode gotovo neograničena s obzirom na čovjekove osobne potrebe, tako isto postoje i prirodni resursi čija količina je ograničena i nejednako raspoređena. Posljedica je da ti resursi imaju na tržištu vrlo visoku cijenu. Zemlje koje nemaju ovakve sirovine moraju ih uvoziti i njihov nejednak raspored je jedan od osnovnih faktora zbog kojeg sve države moraju sudjelovati u međunarodnoj razmjeni. Ova pojava zove se zakon ograničenosti proizvodnih faktora i ta ograničenost može biti kvalitativna, kvantitativna, prostorna i vremenska.

Svi nabrojeni ekonomski zakoni djeluju mimo nečije volje.

Svi koji poznaju ekonomske zakone lakše mogu predvidjeti ponašanje svojih dobavljača, kupaca, konkurenata i ostalih privrednih subjekata, pa i svoje poteze mogu bolje planirati. Određene negativne posljedice djelovanja ekonomskih zakona država može predvidjeti i spriječiti uz pomoć privrednih i socijalnih regulacijskih mehanizama. Svi ovi mehanizmi troše određenu energiju tj. sredstva. Ako su ekonomski efekti regulacije manji od utrošenih sredstava država ekonomski slabi i zaostaje za ostalima.