Eugenika, nafta i rasni zakoni

Eugenika, nafta i rasni zakoni
121
2
0

Prvi koji je ustvrdio kako država mora kontrolirati rađanje želi li stvoriti jaču rasu bio je grčki filozof Platon. Spartanci su vršili selekciju tako što su boležljivu djecu iznosili iz grada i ostavljali ih da umru.

Osnivač protestantizma Martin Luther imao je jake anti-semitske stavove i vjerovao je u potpunu podložnost crkve političkom autoritetu. Njemačku je želio osloboditi Židova, a govorio je kako im prilikom progona treba prvo uzeti njihov novac, dragulje, zlato i srebro. Smatrao je i kako se njihove sinagoge i škole moraju spaliti, kuće porušiti, a njih smjestiti pod jedan krov, ili kao cigane u staju. Također je govorio i kako ih treba natjerati da rade i zarađuju za život “znojem svojih noseva”, ili ih ako su preopasni treba protjerati iz zemlje za sva vremena.

Francuski grof Žozef Artur de Gobino je 1853. godine napisao "Esej o nejednakostima između ljudskih rasa". U tom eseju grof je izneo stav kako su njemački arijevci superiorna rasa koja bi trebala vladati svijetom.

Istovremeno sa njime Čarls Darvin je proučavao biljke i životinje na izoliranim otocima, te je 1859. izdao knjigu "O porijeklu vrsta" u kojoj je dokazivao kako su sve vrste nastale prirodnom selekcijom od nižih vrsta. Vjerovao je kako su različite ljudske rase nastale od različitih vrsta primata.

Termin “eugenika” pojavio se 1883. godine, a smislio ga je Darvinov nećak britanski znanstvenik Sir Francis Galton. Riječ je nastala od grčkog izraza za “dobroga roda”. Galton je vjerovao kako je većina individualnih osobina, dobrih i loših, nasljedna, te bi se ljudska rasa mogla poboljšati kada bi postojao nekakav oblik nadzora rađanja. Godine 1873. Galton je zapisao: Ne vidim kakva bi to kastinska drskost sprečavala klasu nadarenih da, ako već ima moć, svoje nesretnije zemljake tretira s dužnom skrbi sve dok se ovi pridržavaju celibata. No, nastave li rađati moralno, intelektualno i fizički inferiornu djecu, sasvim će vjerojatno doći vrijeme kad će se takve osobe smatrati neprijateljima države.“ Galton je razlikovao “pozitivnu” i “negativnu” eugeniku. Prva ohrabruje razmnožavanje “pravih”, a druga obeshrabruje ili onemogućava razmnožavanje ljudi s “pogreškom”.

Osnovno načelo ove početne eugenike bilo je poticanje rađanja djece od zdravih i dobro razvijenih parova.

Godine 1876. izmišljen je OTO motor, a 1885. napravljen je prvi učinkovit Daimlerov motor za cestovna vozila, čime je nafta postala najvažnija energetska sirovina čijom kontrolom se stječe moć nad čitavim svijetom. To prvi shvaćaju pojedini veliki investitori u naftu. Najveći izvori nafte nalazili su se na bliskom istoku pod kontrolom Otomanskog carstva i u Bakuu pod kontrolom carske Rusije. Naftaši su se do tada bavili proizvodnjom svijeća i proizvodnjom petroleja za svjetiljke. Pojavom dizel motora britanski naftaši su odlučili preuzeti sva naftna polja u svijetu, a za to je trebalo razbiti otomasko carstvo, te spriječiti nastanak velike Arapske države. Kako bi to mogli potrebno je bilo na Bliskom Istoku formirati Židovsku državu koja bi trebala biti remetilački faktor preko kojeg bi u svakom trenutku mogli organizirati rat protiv neposlušnih malih lokalnih država. Za stvaranje Izraelske države potrebno je Židove doseliti u Palestinu. U tom cilju potrebno je u Europi razviti snažnu antisemitsku kampanju koji će Židove protjerati iz Europe.

Kao jedno od sredstava za izazivanje antisemitizma prepoznata je teorija eugenike.

Vrlo brzo su se počele osnivati fondacije za financiranje eugeničarskih "znastvenih" istraživanja i medija koji su svakodnevno pisali pozitivno o eugenici. Glavni financijeri u Velikoj Britaniji bili su naftne kompanije koje su u eugenici vidjeli dobro sredstvo za protjerivanje Židova u Palestinu. Zbog tog se osniva i cionistički pokreta koji je među Židovima počeo širiti promidžbu o potrebi stvaranja židovske države na području Palestine. U početku, najveći zagovaratelji Izraela su bili britanski nežidovi kao npr., Lloyd George.

Prvi ideolog cioniza bio je austrougarski Židovski agnostik Theodor Herzl koji je 1897. osnovao cionistički pokret.

Od deset osnivača cionističkog pokreta samo trojica su bili židovskog porijekla. Theodor Herzl je plan stvaranja države Izrael objasnio riječima: «Moramo postupno oduzeti privatno vlasništvo koje nam je dodijeljeno. Nastojat ćemo osiromašiti stanovništvo kako bi otišli preko granica osiguravajući im posao u drugim područjima, a uskraćujući ga na našoj zemlji. Proces eksproprijacije i premještanja sirotinje mora se izvesti diskretno i oprezno ». Jedna druga njegova rečenica govori o taktici naseljavanja Židova: «Antisemiti će postati naši najsigurniji prijatelji, a antisemitske zemlje naši saveznici.»

Glavni cionisti su birani među Židovima odgojenima bez osjećaja obiteljskog i vjerskog zajedništva, koji su bili spremni učinite sve za bogatstvo i karijeru, te su u velikom broju ubacivani u razne frakcije svjetske socijaldemokratske i liberalne političke scene, medije i sveučilišta. Kako bi krivicu za svoja djela prebacili na Židove britanske službe su sastavile knjigu: «Protokoli Sionskih mudraca» u koju su stavili sve što je do tada bilo razotkriveno o njihovim djelima i dugoročnim planovima, dopunjeno s novim, izmišljenim podatcima koji upućuju na to kako su sva ta djela i planove načinili Židovi. Knjiga je podvaljena Ruskoj obavještajnoj službi Orhani koja ju je objavila u svojoj režiji.

Kako bi što više europskih Židova protjerali u Palestinu bilo je potrebno antisemitizam što snažnije razviti u Njemačkoj. Zbog toga Britanci u Njemačku šalju svog profesionalnog antisemita Chembrlena. Hjuston Stjuart Chembrlen je na osnovu De Gobineove teorije 1896. godine napisao “Temelji devetnaestog stoljeća” o rasi i povijesti. On je ključ povijesti, kao i bazu cjelokupne civilizacije pronašao u rasi. Po njemu, Postoje tri temeljne ljudske rase, bijela, crna i žuta, a među njima, bijela je i superiorna. Unutar bijele rase postoje dvije čiste rase, Nijemci (Teutonci) i Židovi, te polu-rasa Latina Mediterana. Među njima, Teutonci su najvredniji, a Jevreji su rasa kopiladi. Bit njegove teorije je kako bolja i superiornija rasa mora dominirati drugim rasama, a nikako se s njima miješati, jer se miješanjem ne mogu poboljšati slabije rase, već se samo može oslabiti jača.

I velik skladatelj Richard Wagner je također mrzio Židove iz ljubomore na njihov novac. Smatrao je kako postoje da bi dominirali svijetom svojim novcem. Nadao se kako će Nijemci, sa svojim posebnim talentima i nadarenošću, postati prosvjetitelji svijeta.

Iako je glavni ideolog i “utemeljitelj” eugenike Francis Galton bio Englez, njegove su ideje, kao i ideje socijaldarvinista Herberta Spencera, imale mnogo jači odjek u Sjedinjenim Držvama.

Eugenika je vrlo brzo, posebice u SAD-u, postala u veoma popularnu znanost gdje su glavni financijeri bili Židovi poput bankara Rocthsilda koji su u eugenici vidjeli sredstvo za istrebljenje Indijanaca kako bi im preoteli zemlju koja im je preostala, te za zaustavljanje imigracije iz siromašnih zemalja. Tadašnja najpoznatija američka feministkinja Victoria Woodhull u djelu "Naglo razmnožavanje nesposobnih" iz 1891. je napisala: “Najbolji umovi današnjice prihvatili su činjenicu – želimo li imati superiorne ljude, moramo ih množiti; a imbecili, kriminalci, siromašni i drugi nesposobni nepoželjni građani ne smiju se množiti”.

Eugeničari su statistički dokazivali kako postoji jasna korelacija između niskog kvocijenta inteligencije s jedne strane, te nezaposlenosti, niskog društvenog statusa, bijede, lošeg obrazovanja, neodgovornog roditeljstva, kriminala, ovisnosti o socijalnim programima, broja razvoda itd. sa druge strane.

Prvi američki eugenički zakona o prisilnoj sterilizaciji “degeneriranih” u Indiani, usvojen je 1907. godine, kojim su vlastima omogućili sterilizaciju “kriminalaca, idiota, imbecila i silovatelja”. Do 1914. trideset je država donijelo slične zakone.

Ethel Eldertona je 1914. za Britanski parlament sastavio Izviješće o stopama rađanja, gdje je dokazivao kako je stopa rađanja u siromašnijim slojevima bitno viša od onih u bogatijima, što je potaklo dodatno jačanje eugeničkih društava u Britaniji i Americi.

Početkom Prvog svjetskog rata počela je velika borba za naftu.

U 6. mjesecu 1916. počela je pobuna Arapa protiv Turske što je organizirala Velika Britanija preko svog agenta poznatog pod imenom «Lavrenca od Arabije». On je uz pomoć muslimanske sljedbe Vahabita koje je naoružao i organizirao Arapsku pobunu protiv Turaka i srušio Otomansko carstvo.

U Davenportovoj knjižici iz 1916. pod naslovom "Eugenika i religija" pojavljuje se eugenički “zavjet” u dvanaest točaka. Jedan od zavjeta bio je: “Vjerujem da sam nasljednik zametne plazme koju nosim, koju su mi prenijele tisuće generacija. Izdat ću povjerenje (tih generacija)… ako ću djelovati tako da ugrozim njezine nevjerojatne mogućnosti, ako zbog osobnih motiva ili pogodnosti, bezrazložno ograničim svoje potomstvo.” Taj je zavjet, na jednoj proslavi u Battle Creek Sanitariumu iste godine, uskoro pročitan.

Ti “eugenički zavjeti” imali su i svoje crkvene sljedbenike. Mnogi su protestantski svećenici eugeniku smatrali dobrodošlim dodatkom već postojećim socijalnim službama, i istinskom brigom za obitelj. Kongregacijska crkva velečasnog Oscara McCullocha iz Indiane ponudila je svojim sljedbenicima korištenje eugeničke biblioteke, prednatalnu brigu i brigu za djecu, literarne učionice i, niz terenskih njegovateljica.

Briga za potomstvo “podobnih”, vidljiva je i iz izjave velečasnog Kennetha MacArthura iz 1916. godine: “Prema sadašnjim stopama rađanja za dvjesto godina tisuću današnjih harvardskih diplomanata imat će samo 50 potomaka, a za to će vrijeme tisuću rumunjskih imigranata imati više od 100.000”. Među protestantskim sektama širila se praksa natječaja za najbolje eugeničke propovijedi.

Bilo je čak i katoličkih svećenika u SAD-u koji su u propovijedima pokušavali pronaći ideološko opravdanje za eugeniku u Starome i Novome Zavjetu. “Argument” iz Biblije najčešće je bio kako je Crkva oduvijek zabranjivala brakove među srodnicima, ali je Vatikan sredinom dvadesetih godina objavio kako je eugenika neprihvatljiva.

Na bliskom istoku formiranje židovske države nije išlo željenim tijekom, pošto se europski Židovi nisu željeli preseliti u pustinju. Iako je britanski ministar vanjskih poslova Arthur Bulford 1917. godine javno podržao stvaranje židovske države, na ovo područje se doselilo samo nekoliko desetaka tisuća židova. Pošto Židovi u vrlo malom broju sele u Palestinu potrebno je radikalizirati stanje u Njemačkoj i cijeloj Europi, kako bi se ubrzalo njihovo seljenje i stvorio trajni nered na području Arapskog poluotoka, i osigurao trajni razlog za vojne intervencije. Zbog toga su povećana ulaganja u reklamiranje eugenike i razvijanje antižidovske mržnje u Njemačkoj.

Nakon prvog svjetskog rata Wersailleski ugovor je sastavljen kako bi izazvao buduće tenzije u Njemačkoj.

U planskom poslijeratnom uništenju njemačkoga gospodarstva i izluđivanju Njemaca, bilo je pitanje trenutka kad će neki suludi političar prigrliti ovu “znanstvenu” teoriju i pomoću nje počet zagovarati mržnju prema Židovima, kao krivcima za sve, te započeti njihov progon.

U SAD-u, Galtonovo društvo osnovano 1918. je u New Yorku, i bilo je, od svih eugeničih organizacija, najekstremnija rasistička organizacija čiji cilj je bio uz pomoć fiziometrijskih i antropometrijskih podataka dokazati superiornost nordijske rase. Davenport i Laughlin bili su i članovi Upravnoga vijeća (Board of Trustes) najvećeg eugeničkoga tijela, te American Eugenics Society, krovne organizacije svih eugeničkih društava koje je utemeljeno 1923. godine, a imalo je cilj popularizirati eugeniku. Sva ta društva su obilno financirana od strane velikih bankara i industrijalaca. Zahvaljujući njihovom djelovanju samo u Kaliforniji do 1929. godine sterilizirano je 62.255 ljudi, a procjenjuje se kako je u tridesetim godinama vršeno između 15.000–20.000 eugeničkih sterilizacija godišnje.

U Europi Britanci vrlo brzo uočavaju mladog, agresivnog, ali marginalnog političara Hitlera, koji je kao bivši bečki beskućnik, te bivši vojnik, počeo razrađivati svoju teoriju rasnog čišćenja «nižih» naroda. U politiku se prvi puta uključio kao član Njemačke radničke partije, kada je kao deputat vojničkog sovjeta 1918. sudjelovao u vladi kratkotrajne Bavarske Sovjetske Republike. Slijedeće godine osnovao je nacionalno socijalističku partiju koja je u početku bila članica Kominterne.

Britanske i američke službe su već 1922. kontaktirali s Hitlerom i napravile njegov psihološki profil. Nasuprot njemu, svaki razumni Njemački političar Britancima je predstavljao prijetnju pa su ga uklanjali; medijski, politički, a kad nije išlo drugačije i fizički.

Koncem 1922., predstavnik američkog Ministarstva vanjskih poslova Robert Murphy, zajedno sa Trumanom Smithom, tadašnjim djelatnikom Obavještajne službe američke vojske, sastao se sa tada mladim Adolfom Hitlerom. U svojim memoarima Truman Smith je o tom susretu zapisao sljedeće: «Moj je razgovor s Hitlerom trajao nekoliko sati. Dnevnik koji sam vodio u Munchenu pokazuje kako sam bio duboko impresioniran njegovom osobom i držao mogućim da će taj čovjek odigrati jako značajnu ulogu u njemačkoj politici».

U cilju radikalizacije Nijemaca Francuska vojska 11. siječnja 1923. godine dobiva zapovijed za okupaciju Essena i najrazvijenije Njemačke Ruhrske pokrajine, zbog optužbi kako Njemačka ne poštuje sporazum o ratnoj odšteti. Njemački radnici obustavljaju rad, te dolazi do velike krize, tzv. «weimarske inflacije». Kako bi mogli isplaćivati ratnu odštetu Britancima Njemačka tiska novac kojim kupuje dolare, što izaziva najveću ikad zabilježenu inflaciju. Bogate se jedino Židovski bankari i trgovci što snažno jača mržnju prema njima.

Godine 1926. počelo je britansko financiranje Hitlera koji je, po britanskim planovima, kao njihov nesvjesni agent provokator trebao protjerati Židove u Palestinu, te sukobiti Njemačku sa Staljinovom Rusijom. Glavni u tome je bio savjetnik premijera Chamberlaina, Philip Kerr, poznatog i pod nazivom lord Lothian, pripadnika skupine Cecila Rhodesa i tzv. Clivedenove liberalne skupine u britanskim političkim krugovima. Zahvaljujući lordu Lothianu, Chembrleinova je politika prema Hitleru bila jako blagonaklona. Da bi se povećale simpatije prema Hitlerovom pokretu, pobrinuo se moćni medijski magnat lord Beaverbrook, vlasnik visokonakladnih Daily Expressa i Evening Standarda. Britanskoj konzervativnoj opoziciji koja se suprotstavljala financiranju Hitlera objašnjavano je kako samo on može spriječiti dolazak komunista na vlast u Španjolskoj, a nakon toga i u čitavoj Europi. Ovoj propagandi podlegli su i mnogi njemački židovski bankari i trgovci koji su davali velike donacije Hitlerovoj stranci, te su i glasali za Hitlera.

U SAD-u, 1930. Frances Oswald je napisala detaljno izvješće o eugeničkim sterilizacijama u Sjedinjenim Državama, u kojemu se na temelju prethodnih “uspjeha” takvih zahvata pozivaju pravnici i liječnici da češće koriste, te metode kako bi se kontroliralo rađanje nesposobnih pojedinaca.

Mnoge su države, posebice SAD, nacistička Njemačka, Kanada, Australija, Norveška, Finska, Estonija, Švicarska i Island, prakticirale eugeniku na cijelim skupinama svojih građana, protiv njihove volje, a često i mimo njihova znanja. U nordijskim zemljama i Islandu sterilizirali su laponke, u SAD-u Indijance, crnce i useljenike, a u Australiji Aboriđine. Neke organizacije su tvrdilo kako žene s teškim mentalnim oboljenjima ne bi smjele riskirati trudnoću jer su za nju previše ranjive.

Ovakvi postupci i ideje američkih znanstvenika i ideologa, Madisona Granta, Charlesa Davenporta i Harryja Laughlina, bile su inspiracija za rasno čišćenje koje su njemački liječnici i političari doveli do nacionalnog cilja. Američki predsjednici Theodore Roosevelt i Woodrow Wilson, kao i britanski premijer Winston Churchill, bili su aktivni zagovornici eugeničkih sterilizacija i antiimigracijske politike utemeljene na “znanstvenim” pretpostavkama o superiornosti sjevernjaka i zapadnih Europljana.

Njemački zagovornici eugenike i rasne teorije imali su temelje u više izvora.

Osnovu ovakvog političkog uvjerenja nalazili su u socijalnom darvinizmu i eugenici, tu su imali više uzora.

Prvi je bio Martin Luther koji je imao snažne anti-semitske stavove, stvorio je moderni Njemački jezik, preveo je Bibliju i probudio njemački nacionalizam.

Osim Luthera Hitler je cijenio i Gobineauovu knjigu; “Esej o nejednakosti ljudskih rasa”, iz koje je uzeo znatan dio ideja.

Treći Hitlerov izvor ideja je knjiga Hjustona Stjuarta Chembrlena koji je na osnovu De Gobineove teorije 1896. godine napisao “Temelji devetnaestog stoljeća” o rasi i povijesti. Chamberlain je ključ povijesti, kao i bazu cjelokupne civilizacije pronašao u rasi.

Četvrti Hitlerov uzor je Richard Wagner koji je smatrao kako Židovi postoje da bi dominirali svijetom svojim novcem. Nadao se kako će Nijemci, sa svojim posebnim talentima i nadarenošću, postati prosvjetitelji svijeta.

Nacional-socijalistička radnička partija Njemačke, sa Hitlerom kao vođom već su 1920. napisali program anti-semitskog karaktera. Tu je pisalo kako “nitko osim Nijemaca ne može biti državljanin Njemačke”. Također je pisalo kako “svi Židovi, koji su u Njemačku došli nakon 1914. moraju napustiti Njemačku.”

U svojoj knjizi Mein Kampf Hitler je tražio ujedinjenje svih Nijemaca u jednoj državi, te povećanje broja pripadnika njemačke rase. Za Hitlera čitav život ima tri temeljne postavke:

  • borba je otac svega,

  • vrlina leži u krvi,

  • rukovodstvo je primarno i odlučujuće.

Hitler je život vidio kao džunglu u kojoj traje neprestana borba. Samo najsposobniji preživljavaju i vladaju. Smrt slabijega znači život za jačega. Priroda daje pravo vladanja najjačem u industriji i hrabrosti, te najjači mora dominirati, i ne se miješati sa slabijima. Na osnovu tih postavki utemeljio se njegov “Novi poredak”.

Nacistička rasna teorija počivala je na osnovnim tvrdnjama: 1) temeljna nejednakost ljudske rase je određena genetski, 2) postoje različite ljudske rase, 3) postoje inferiorne rase.

Na osnovi tih vjerovanja Hitler je vodio svoju politiku.

Mržnja prema Židovima u Njemačkoj je bila izražena, ponajviše zbog toga što su se mnogi među njima bavili bankarstvom, te su u doba pred Prvi svjetski rat, u ratu i u poslijeratnoj krizi nemilosrdno plijenili imovinu prezaduženih i blokiranih Nijemaca.

Godine 1933. godine guverner Engleske banke Montenagu Norman odobrava presudan kredit novoj vladi Adolfa Hitlera, vjerujući kako će on protjerati Židove. Kako bi što više Židova završilo u Palestini Britanci su progurali u svoj i razne druge parlamente zabranu naseljavanja prognanih Židova u Veliku Britaniju, te sjevernu i južnu Ameriku. Najveći financijer Hitlera bio je Sir Henri Deterding naturalizirani britanski “poslovni čovjek”, koji je stvorio Royal Dutch Shell, te organizirao angloamerički naftni kartel. Operaciju su vodile obavještajne službe, ali su novac davali pojedinci iz naftnog lobija kako ih neki neupućeni Britanski, ili Američki parlamentarci ne bi mogli razotkriti prateći trag novca iz državnog proračuna. Značajnu pomoć u iznosu od trideset milijardi ondašnjih francuskih franaka, Hitler je dobio i iz “tajnog fonda Treće republike” u kojoj su tada na vlasti bili francuski socijalisti. Taj je novac Hitler djelomično iskoristio za svoju predizbornu kampanju, a većim djelom za stabilizaciju Njemačke valute.

 

Čim se domogao vlasti, 30. siječnja 1933. godine, Hitler je započeo s eliminacijom opozicije. Stvoren je i policijsku sustav koja se masovno služi terorom, i u Njemačkoj, i u kasnije okupiranim zemljama.

Osmog veljače 1933., dan nakon inscenirane paljevine Reichstaga izglasan je dekret “Za zaštitu naroda i države.” Za paljevinu su bili optuženi komunisti, te je pod tom optužbom donio ovaj dekret. Time su suspendirani dijelovi Weimarskog ustava koji su garantirali osobne i građanske slobode.

Nakon novih izbora, 21. ožujka 1933., Hitler dobiva 44% glasova, te su u koaliciji s DNVP-om ima većinu u Reichstagu.

Čim je Hitler pobijedio na izborima svjetski cionistički pokret je u novinama objavio rat Njemačkoj, bojkotom, financijama, diplomacijom i atentatima. Odgovaralo im je radikaliziranje stanja kako bi što više Židova pred Hitlerovom osvetom moralo pobjeći u Palestinu.

U uvođenju rasnih zakona Hitlerov prvi korak je bio uvođenje apsolutne diktature i potpuna nacifikacija Njemačke. Traži da mu se dodijele diktatorske ovlasti u svrhu “sređivanja unutrašnjo - političke situacije”. Dva dana kasnije, 23. ožujka 1933., Reichstag je izglasao zakon “Zakon za uklanjanje nevolja naroda i Reicha“, koji je vladi dao slobodne ruke da donosi zakone bez suradnje Reichstaga i predsjednika Reicha (Hindenburga). Tim je zakonom Reichstag sam sebe izvlastio, i predao na 4 godine zakonodavne ovlasti na Hitlera. Tim zakonom Hitler je sebi stvorio mogućnost donošenja rasnih zakona koji su ukinuli dijelove Weimarskog ustava.

Nakon izglasavanja ovog zakona od 23. ožujka 1933., organizirana je prva akcija, sa ciljem rasnog osvještavanja Nijemaca. Prvog travnju 1933. godine nacistička stranka organizirala je bojkot židovskih radnji. Tada su pred svim židovskim radnjama organizirane straže sastavljene od pripadnika SA odreda. Ti su stražari uvjeravali Nijemce da ne kupuju robu kod Židova, da ne jedu kod Židova, i slično. Pri tom su na prozorima prodavaonica iscrtavane Davidove zvijezde, te ispisivali natpise “Židov”, ili “Židovi, van!”, “Idite u Palestinu”, i slično. Nijemci koji bi ipak kupili robu od Židova nazivani su izdajice. Sedmog travnja rasne razlike Nijemaca i njemačkih Židova su postale legalne. Tog je dana njemačka vlada izdala naredbu o umirovljenju svih službenika koji nisu arijskog porijekla. Zabranjen je rad za židovske profesore, glumce i pjevače. Četiri dana kasnije izdan je dekret kojim se određuje “ne-arijevac”. Taj je dekret odredio da bilo tko “tko potječe ma od jednog ne-arijskog pretka u drugom koljenu (djeda ili bake), jest nearijevac.

Prvi od zakona namijenjenih rasnom pročišćavanju Njemačke bio je uperen protiv samih Nijemaca. Dana 14. srpnja 1933. izglasan je “Zakon za zaštitu nasljednog zdravlja”, odnosno “Pokušaj poboljšanja njemačke arijske vrste”. Taj je zakon omogućio prisilne sterilizacije pojedinaca koje pate od nasljednih bolesti, te postoji mogućnost da i njihovi nasljednici naslijede tu bolest. Zakon je dalje navodio nasljedne bolesti kod kojih se mogla tražiti sterilizacija, kao slaboumnost, shizofrenija, manijakalna depresija, epilepsija, nasljedna slijepoća i gluhoća, te razne druge naslijedne deformacije. Zakon je dalje propisivao i mogućnost sterilizacije osoba koje pate od kroničnog alkoholizma. U bolesne uključeni su i kriminalci, te homoseksualci. Za odluke o sterilizacije bio je nadležan Vrhovni zdravstveni nasljedni sud.

Diljem Njemačke osnovao je više od 200 “eugeničkih sudova”, koji su razmatrali argumente za sterilizaciju, a u ekstremnim slučajevima i eutanaziju pojedinih bolesnika. Tim su sudovima liječnici bili dužni prijaviti sve svoje pacijente s mentalnim bolestima, epilepsijom i fizičkim deformacijama, uključujući paralizu, sljepoću i gluhoću. Budući da su i sami liječnici mogli stradati ako se na taj zahtjev ogluše, eugeničkim su sudovima prijavljene tisuće ljudi. Mnogi su završili u rukama liječnika i znanstvenika koji su na njima izvodili pokuse namijenjene “unapređenju” znanosti. Nakon likvidacije duševnih bolesnika, invalida, kriminalaca, homoseksualaca i komunista na red su došli Židovi.

Iako je u Njemačkoj eugenika i rasna teorija među znanstvenicima bila puno manje razvijene nego u Britaniji i SAD, Hitler je uspio ovu znanstvenu teoriju pretvoriti u masovnu praksu.

 

Jedina razlika između Njemačke u odnosu na Britaniju i SAD je u izbornom zakonu.

 

U Njemačkoj je vrijedio manjinski izborni zakon po kojem se glasa za političke stranke, dok u Britaniji i SAD-u postoji većinski izborni zakon.

Po većinskom izbornom zakonu na svakoj izbornoj jedinici bira se jedan političar i njegov rezultat ovisi o tome koliko se svidio biračima.

Po manjinskom izbornom zakonu sudbina političara ovisi o onom tko sastavlja liste i na kojem mjestu na listi je stavljen.

Da je i u Njemačkoj postojao većinski izborni sustav vrlo je mala vjerojatnost da bi se članovi parlamenta odrekli svojih zakonodavnih ovlasti u korist jednog čovjeka.

U cilju daljnje centralizacije Hitlerove moći 30. siječnja 1934. donesen je zakon kojim su se, tradicionalno neovisne, regionalne zemaljske vlasti imale podvrći centralnoj. Dana 14. srpnja 1934. izglasan je zakon kojim Nacionalsocijalistička partija postaje jedina legalna partija u zemlji. Eliminacijom svog bliskog suradnika Rohma i njegovih SA odreda u “Noći dugih noževa“, stekao je naklonost i armijskog vrha. Drugoga kolovoza 1934., dan nakon Hindenburgove smrti, objavljeno je kako se ujedinjavaju dužnosti predsjednika i kancelara države, te kako Hitler postaje glavar države, Fuhrer, kao i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Reicha. Devetnaestoga kolovoza iste godine raspisan je plebiscit, koji je tražio potvrdu za objedinjavanje tih dviju funkcija, za što je dobio ogromnu suglasnost.

Posebnim zakonima smanjivan je broj studenata “stranaca”, koji su uključivali i domaće židovske studente. Nacistički je cilj bio Židove u potpunosti izbaciti iz svih dijelova javnog i privatnog života. Ekonomske mjere uperene protiv Židova, kao i nasilje prisiljavaju Židove na emigraciju. Tako je do kraja 1934. godine više od 50.000 njemačkih Židova napustilo Njemačku. Do sredine 1935., četvrtina njemačkih Židova, koji su ostali u Njemačkoj, bili su bez osnovnih sredstava za život.

Dva zakona izglasana 15. rujna 1935. godine definirali su “državljanstvo Reicha”, te postavili pravila “Za zaštitu njemačke krvi i časti”. Zakon o državljanstvu je odredio kako državljani Reicha mogu biti samo Nijemci i građani “srodne” krvi, te da shodno tome samo oni mogu posjedovati građanska i politička prava. Dana 14. studenog 1935., izdan je dekret na taj zakon kojim je Židovima i Romima određeno da ne mogu biti državljani Reicha, te da ne mogu prakticirati politička prava, ni biti zaposleni u javnim službama. U drugom dijelu tog dekreta zakonski je bio određen pripadnik židovske “rase”. Tako je zakon propisao kako je “Židov ona osoba kojoj su najmanje troje djedova ili baka rasno bili potpuni Židovi.” “Zakon o zaštiti njemačke krvi i časti” je regulirao odnose između Židova i Arijevaca. Tim je zakonom zabranjen brak između Židova i Nijemaca, te građana “srodne” krvi. U idućih nekoliko godina dodatnih 13 dekreta potpuno je stavilo Židove izvan zakona. Onemogućena im je kupovina hrane i lijekova, ulaz u hotele, dućane, gradove, parkove i šume.

I tako je Eugenika najradikalnije primijenjena u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj.

Na osnovu eugenike doneseni su rasni zakoni kojima su legalizirani pobačaji, te ubijanje psihičkih i fizičkih bolesnika, kriminalaca, te pripadnika takozvanih nižih rasa. Dok su ubijani psihički bolesni i kriminalci na zapadu su hvalili Hitlera, a kada su počeli ubijati Židove pravili su se kako ništa ne znaju. Američki eugeničar J. de Jarnettea je 1935. godine realizaciju nacističkoga programa sterilizacije je komentirao; “Nijemci nas tuku na našem vlastitome području.”

U to vrijeme Njemačka je bila vojno inferiorna, a tek nakon predaje Češke i zarobljavanja njenog oružja, koje je bilo brojnije i kvalitetnije od Njemačkog, Hitler je počeo s naglim naoružavanjem. Francuska tek nakon toga postaje svjesna svoje ugroženosti, te u svibnju 1935. sklopa savez sa Sovjetskim Savezom, umjesto da se sami naoružavaju. Naoružavanje u parlamentu sprječavaju lijeve stranke sklone Hitleru. Britanci na Francusko - sovjetski sporazum reagira tako što su u lipnju 1935. sa Hitlerom sklopili anglo njemački mornarički sporazum po kojem je njemačka imala pravo na više brodova i podmornica u sjevernom moru od Francuske. Kako bi Hitlera ohrabrili na osvajanja prema istoku sklopili su s njim Muenchenski sporazum (Chamberlain, Daladier, Mussolini i Hitler) i više drugih. U Ožujku 1936. Hitler je prekršio Locarno sporazume kad je remilitarizirao Reinland, oblast rijeke Rajne. O tome kako Hitleru treba prepustiti Reinland, unatoč Locarno sporazumima vođene su čak i javne rasprave u Donjem Domu Britanskog Parlamenta i u The Timesu. Time je Hitler uvučen u buduće sukobe, uvjeren kako može što hoće. Ovime je Britanija i Francuskoj zabila nož u leđa, te pripremila budući sukob Njemačke i Rusije. Kako bi se Hitlera ohrabrilo i prema njegovom savezniku Musoliniju vođena je vrlo pomirljiva politika. Kad je Musolini napao nenaoružanu Etiopiju javno su prosvjedovali, ali su istovremeno kroz Sueski kanal propuštali talijanske vojne brodove sa tisućama vojnika.

Kako bi i Španjolcima oteli naftna polja Britanci su odlučili upotrijebiti masone kao svoje špijune preko kojih su nastojali u Španjolske institucije dovesti nesposobne i korumpirane službenike i političare. Istodobnim medijskim ukazivanjem na takve pojave uspjeli su na vlast dovesti komuniste i anarhiste koji su odmah počeli sa progonima katoličke crkve i vjernika. U nastalom metežu Britanci su nastojali izazvati pobune u Španjolskim kolonijama, kojima su planirali pružili pomoć, te se nametnuti kao osloboditelji. Pri slabljenju institucija zaboravili su na Španjolsku vojsku u kolonijama koja se vratila u matičnu državu, te u građanskom ratu od 1936. do 1939. istrijebila masone kao britanske špijune i komuniste kao ruske špijune.

Za vrijeme Španjolskog građanskog rata na dalekom istoku 1937. napadom Japana na Kinu stvarno je počeo II svjetski rat u koji su Japanci krenuli zbog zapadnog embarga na naftu, te su krenuli u osvajanje sirovina i energije za svoju industriju.

Jedan sedamnaestogodišnji Židov, izbjeglica iz Njemačke, Herschel Grynszpan, 7. studenog 1938., je usmrtio trećeg sekretara njemačke ambasade u Parizu, Ernst Von Ràtha. Dva dana nakon Von Rathove smrti, Goebbels je izdao instrukcije da moraju biti “organizirane i sprovedene spontane demonstracije.” Istom je prilikom izdan i savjet da “policija ni u kojem slučaju ne smije ometati te demonstracije.” Kao posljedica tih demonstracija, u noći između 9.og i 10.og studenog, po cijeloj su Njemačkoj gorjele sinagoge i židovske kuće, a židovski su dućani pljačkani. Pri tom je 20.000 Židova odvedeno u logore, a 91. je ubijen. Židovi su bili prisiljeni platiti štetu nastalu tijekom noći, počinjenu na njihovom vlasništvu. Novac, koji su im osiguravajuća društva bila dužna isplatiti je konfisciran, a židovska je zajednica dodatno kolektivno kažnjena kaznom od milijarde maraka, zbog, po Goeringu, njihovih kriminalnih radnji.

Uz nacifikaciju i arijanizaciju Njemačke, nacistička se Njemačka paralelno pripremala i za novi veliki rat, da bi ispravila poniženja nanesena Versailleskim mirom.

Goering je 24. siječnja 1939. dao zapovijed Heydrichu “da riješi židovski problem evakuacijom i emigracijom.” Njemački su planovi u početku uključivali preseljenje i evakuaciju Zidova s područja Reicha. Jedan od tih planova o “preseljenju i evakuaciji” uključivao je preseljenje Židova na Madagaskar.

Dana 1. rujna 1939., otpočeo je Drugi svjetski rat napadom na Poljsku, zemlju s najvećim brojem Židova u Europi. Osvajanjem polovice Poljske novi su se milijuni Židova našli u rukama nacionalnoga socijalizma, dok je druga polovica pripala Rusima. Ubrzo nakon okupacije, dijelovi su Poljske direktno anektirani Reichu, dok je od drugog dijela stvoreno područje pod imenom Generalni Guvernat, koji je bio pod njemačkom upravom. U skladu s politikom preseljavanja i evakuacije, odlučeno je da se počne s deportacijama njemačkih Židova na područje Generalnog Guvernata, i koncentracijom tamnošnjeg židovskog stanovništva u Geta, u svrhu “lakšeg” donošenja odluka u budućnosti. U to doba, paralelno s getoizacijom, počela su i prva masovna ubojstva Židova koja su provodili pripadnici tzv. Einsatzgruppen.

Početkom rata u Europi Židovi su pojačano počeli bježati u Palestinu pa se Arapi bune.

Kako bi Arape zadržali u ulozi saveznika Britanci 1939. ograničavaju useljavanje Židova u Palestinu na 15.000 godišnje, ali stvarno nastoje ograničiti useljavanje Židova u Britaniju i obje Amerike, iako su znali za koncentracijske logore, koje su oni i izmislili u Burskom ratu, te koristili i u svim drugim ratovima, ali o tom nisu vodili knjigovodstvenu evidenciju kao Nijemci.

Tijekom rata židovi su pokušavali masovno bježali bilo kuda.

Britanska feministkinja Margaret Sanger, članica Američkog i Engleskog eugeničkog društva, u svojoj knjizi The Pivot of Civilization. “Najnesposobniji da ponesu teret rase najbrže se množe… Fondovi koje bismo trebali koristiti za povečanje standarda naše civilizacije usmjeravaju se prema održanju onih koji nikada nisu ni trebali biti rođeni”. Ta knjiga Margaret Sanger bila je glavni povod za sastanak Američke federacije za kontrolu rađanja i Građanskog komiteta za planirano roditeljstvo koji se u siječnju 1940. organizirao u New Yorku. Na tom je skupu rečeno o Adolfu Hitleru: “I mi shvaćamo problem izgradnje rase, ali naša se briga usredotočuje na kvalitetu ljudi, a ne samo na kvantitetu”.

Do kraja 1941., zahvaljujući osvajanjima, Njemačka je zavladala gotovo cijelom Europom, pa su se unutar njene vlasti našli gotovo svi europski Židovi. U svim okupiranim državama lokalne vlasti su prisiljene donijeti svoje rasne zakone. Tako je i na području NDH 30. IV. 1941. doneseni Rasni zakoni koji su uključivali: Zakonsku odredbu o državljanstvu, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda. Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda donesena je 4. VI. 1941.

Suočeni s velikim brojem novih Židova, nakon prvog većeg poraz u ratu, pred Moskvom, 20. siječnja 1942. u berlinskom predgrađu Wannsee održana je konferencija na kojoj je donesena odluka o “konačnom rješenju” židovskog pitanja u Europi. To riješenje je uključivalo plan o fizičkoj eliminaciji oko 11.000.000 Židova iz cijele Europe. Po planu, “sve je europske Židove trebalo deportirati na istok Europe, budući da se najveći broj njih tamo već nalazio. Tamo su ih upotrijebiti kao izvor ropske radne snage, uz prethodnu likvidaciju nesposobnih za rad. One koji bi uspjeli preživjeti uvjete rada, trebalo je likvidirati naknadno.

Odluka donesena na konferenciji odredila je postupak koji će se provoditi nad Židovima, Romima, Slavenima, i ratnim zarobljenicima.

U svrhu provođenja odluke o “konačnom rješenju”, milijuni su Židova u iduće 3,5 godine deportirani iz svih zemalja Europe u novoosnovane koncentracione logore na istoku. Istu sudbinu su doživjeli i Romi koji su od 1935. godine getoizirani i sterilizirani, a nakon početka rata deportirani u logore i masovno likvidirani.

Osim u Njemačkoj čitavo to vrijeme nešto manje masovna sterilizacija je provođena i u Sjedinjenim Državama.

Posljednja prisilna sterilizacija u SAD-u obavljana je do 1963. godine. U SAD-u zakoni o prisilnoj sterilizaciji “nesposobnih” ukinuti su tek 1967. Iako su puno ranije ukinuli ropstvo, iste 1967. godine Sjedinjene Države su ukinuli i zakone protiv miješanja rasa, te su ukinuti na saveznoj razini i svi zakoni protiv miješanih brakova.

Tih godina, nakon otkrića genetskog koda postalo je jasno kako svi ljudi imaju isto porijeklo, te je prisilna sterilizacija ukinuta i u Norveškoj, Danskoj, Islandu, Švedskoj i Australiji.

Unatoč tome eugeničke ideje i dalje postoje u drukčijim oblicima “znanstvenog rasizma” koji traje i danas.

Zbog njemačke prakse jačanja rase eugenika je nakon rata morala promijeniti naziv. Galtonovi instituti i danas djeluju u Britaniji i Americi pod imenom “kriptoeugenika”. Njeni sljedbenici ističu “pozitivnu” stranu tog posla na polju umjetne oplodnje, te kriogeničkog skladištenja sperme, jajašaca i embrija. Njihovim nastojanjem i danas mnogi preporučuju pobačaje djece sa genetski uzrokovanim bolestima. Najčešće žrtve su nerođeni s Downovim sindromom. Neki znanstvenici smatraju kako bi trebalo biti zakonom dopušteno ubiti i novorođeno dijete u slučaju kada se rodi s teškim bolestima. U Danskoj je trudnicama omogućeno besplatno postavljanje prenatalne dijagnoze i eliminacije defektnog zametka pobačajem. Broj beba u Britaniji začetih umjetnom oplodnjom, a potom abortiranih zbog genetskih poremećaja iznosi oko jedan slučaj na svaka dva tjedna.