Europski strateški planovi za Hrvatsku i mogućnosti otpora

Europski strateški planovi za Hrvatsku i mogućnosti otpora
326
3
0

Svaki inteligentni čovjek ima svoje planove, a plan o kojem ovisi opstanak je strateški plan. Svaka vojska, države, poduzeća i organizacije imaju svoje planove.

Vojni zapovjednik koji želi pobijediti protivnika mora što više znati o protivniku, mora realno sagledati svoje mogućnosti i resurse, te mora osmisliti kako pobijediti protivnika. Taj plan je strateški plan obrane ili napada. Ako neprijatelj dozna za detalje plana bitka je izgubljena.

I poduzeća imaju svoj plan borbe protiv konkurencije. Ako konkurenti doznaju što im protivnik sprema poduzeti će protu-mjere pa će plan protiv konkurencije propasti.

I države, kao i međunarodne organizacije imaju svoje strateške planove koji moraju ostati skriveni, kako bi bili realizirani.

I Europska Unija ima svoje strateške planove, a ti planovi se ne razmatraju na europskom parlamentu. Ti planovi se dogovaraju na sastancima predsjednika i vlada samo najvažnijih članica; Njemačke i Francuske, a strateški instituti Velike Britanije su pokrenuli postupak Brxeita zato što im ti planovi nisu odgovarali.

U europskim strateškim planovima se utvrđuje globalan europska politika, te se dodjeljuju zadaci pojedinim manjim državama članicama. Male države i ne znaju kakvi su planovi za njih. To se može utvrditi samo analizom konkretnih poteza koje europske institucije povlače prema pojedinim državama.

Kakvi su Njemački i Francuski planovi prema hrvatskoj možemo utvrditi samo analizom pojedinih poteza i slučajnih izjava pojedinih političara velikih država.

Davno je bivša Britanska premijerka Thacher izjavila kako je Hrvatska mala zemlja za veliki odmor. U pojedinim dugoročnim analizama je navedeno kako bi do 2050. u Hrvatskoj moglo biti izgrađeno hotela za do 7 milijuna umirovljenika. Kada pogledamo koje sve projekte Europa financira u Hrvatskoj vidimo kako je vrlo lako dobiti novac koji nam je potreban za dolazak turista, za hotele, za muzeje u selima, za kulturu, te za sve što je potrebno turistima. Dobiti poticaj za neku proizvodnju, osobito industrijsku proizvodnju jako je teško. Industrija je planirana za druge države. Hrvati koji znaju raditi u industriji masovno odlaze u industrijske zemlje kako bi ona tamo opstala. Hrvatska se prazni, a obradiva zemlja se koncentrira u rukama velikih proizvođača poljoprivrednih sirovina. Šume zauzimaju 48 % površine države, a zbog napuštanja zemlje te površine se i povećavaju. Prirast drvne mase je između 15% i 20 % veća od sječe.

Iz svih ovih indicija vrlo lako se može iščitati europska strategija za Hrvatsku.

Hrvatska bi do 2050. trebala imati oko 9.000.000 stanovnika. Od toga bi 7.000.000 trebali biti europski umirovljenici koji bi se smjestili na području jadranske obale i zaleđa gdje je klima ugodna i gdje su troškovi grijanja zimi puno manji nego u bogatim sjevernim državama. Preseljenjem njihovih umirovljenika kod nas troškovi zbrinjavanja umirovljenika bi se smanjili. Za potrebe brige za umirovljenike i za turizam na Jadranu dovoljno je milijun lokalnih stanovnika. Na kontinentalnom dijelu države, za potrebe lovnog turizma i za proizvodnju poljoprivrednih sirovina također je dovoljno milijun stanovnika.

To znači kako je Hrvatskoj dovoljno ostaviti 2.000.000. domicilnog stanovništva, dok sve ostale treba zaposliti u zapadnim industrijskim državama.

To su zapadni planovi za nas, a koliko će se od toga ostvariti ovisi o nama. Ako budemo samo slušali direktive njihov plan će se realizirati, a ako budemo kreirali vlastite planove svi njihovi planovi mogu pasti u vodu.

Kako bi ljude zadržali u Hrvatskoj osnovni cilj fiskalne i monetarne politike, a i svih ostalih politika mora biti zapošljavanje. Potreban nam je stalni nedostatak radne snage, a taj nedostatak ne smijemo nadoknađivati uvozom radne snage.

Nedostatak radne snage je jedina sila koja može dovesti do dizanje plaća na nivo koji je u zapadnoj Europi.

A kada plaće kod nas budu kao i na zapadu i kad zaposlenje bude lagano nitko neće bježati na zapad.

Da bi plaće mogle rast porezi moraju padati. Manji porezi znače manje novca u državnim službama i monopolskim državnim poduzećima. Da bi se to ostvarilo plaće u državnim službama i poduzećima treba spustiti ispod nivoa u realnom proizvodnom sektoru. Sve osim prirodnih monopola potrebno je prodati.

Izlazak ne možemo tražiti samo u turizmu i poljoprivredi.

Sve zemlje koje se oslanjaju samo na ove privredne grane su siromašne države. Jedini izlaz za državu je obnova industrijske proizvodnje koja jedina može osigurati zapošljavanje nezaposlenih i povećanje izvoza.

Do obnove industrije samo djelomično može doći na temelju prerade domaćih sirovina. Više od potreba imamo samo drveta, pijeska, šljunka i kamena, ali zbog visokih koncesija, ili lažne zaštite okoline i to nedovoljno koristimo.

Jedini način na koji možemo stvoriti konkurentnu industriju je maksimalno iskoristiti znanje i inovativnost naših ljudi.

Kako bi bili konkurentni ne možemo se osloniti na kopiranje zapadnih visokih tehnologija. Kopiranjem tuđih tehnološki naprednih, ali ekonomski zastarjelih proizvoda mogu zaraditi samo države koje imaju jeftinu i kvalitetnu radnu snagu. Naša radna snaga nije jeftina i mi se moramo okrenuti razvoju vlastitih inovativnih proizvoda i tehnologija. Samo tehnologije zasnovane na inovacijama mogu nas izvuči iz problema.

Za razvoj inovativnih proizvoda potrebni su inovatori koje imamo, te poduzetnici, znanstvenici i inženjeri koji su sposobni ideje razviti do konačnog proizvoda. Za njihov rad potreban je kapital kojeg moramo preusmjeriti iz nekih drugih djelatnosti. Pri svemu ovome najbolje je organizacijski kopirati najinovativniju državu, a to je SAD.

Razvoj inovacija je rizik u kojem samo 2 posto ideja ima mogućnost doći do faze industrijskog proizvoda. U prvoj fazi razvoja kada se provjerava vrijednost same ideje nije realno očekivati državne poticaje, ili bankarske kredite. To ne postoji nigdje na svijetu, a kada bi postojalo većina državnih poticaja bi završila u džepovima "inovatora" koji su spremni nekom državnom dužnosniku ponuditi najveću proviziju. Iz istog razloga ni vlasnici banaka ne dozvoljavaju svojim menadžerima financiranje ideja. Među tisuću najbogatijih amerikanaca industrijalaca koji su stvorili sami sebe nema nikoga tko je krenuo u razvoj gole ideje sa državnim poticajem, ili bankarskim kreditom. U SAD-u većinu kapitala za razvoj inovacija u prvoj fazi se nabavlja izdavanjem osnivačkih dokapitalizacijskih dionica koje se prodaju rodbini, prijateljima i ostalima kojima se ideja sviđa. Rizik je osobni, a ulagači su osobe koje su spremne izgubiti dio svoga kapitala.

Kod nas ovakav model financiranja nije moguć zbog male motiviranosti i velike nesigurnosti. Ako većinski dioničar prevari manje dioničare ne postoji institucija koja bi to istraživala po službenoj dužnosti, a kazne su minimalne. U SAD-u, u okviru ministarstva gospodarstva djeluje Ured za industriju i sigurnosti (BIS Bureau of Industry and Security) koja je u stvari gospodarska policija. To je agencija koja se brine za napredak nacionalne sigurnosti, vanjsku politiku i ekonomske ciljeve osiguravajući učinkovitu kontrolu izvoza i američke strateške tehnologije. BIS upravlja i izvršava propise koji reguliraju izvoz i ponovni izvoz komercijalnih roba i tehnologije, kao i manje osjetljivih vojnih stavki. BIS se brine za provođenje propisa koji reguliraju konkurentnost, izvoz i zaštitu manjinskih investitora, a ima ovlasti veće nego naš Uskok. Kazna za prevare manjinskih dioničara je 15 do 20 godina zatvora, i to je jedini način na koji se može očuvati industrija. I u našem ministarstvu gospodarstva bi trebalo osnovati jednu malu, ali efikasnu agenciju koja bi štitila konkurentnost, izvoz i manjinske dioničare.

Amerikanci vole kupovati osnivačke dionice raznih start-upova pošto je tu mogućnost zarade puno veća nego u štednji. Kada god industrija počne stagnirati američki FED snizi primarnu kamatu, pa i komercijalne banke snižavaju svoju kamatu na štednju. Tada ulagači traže mogućnosti veće zarade i mnogi se odlučuju za ulaganje u razvoj novih ideja.

Kako bi se smanjila mogućnost ponovnog razvoja nečega što je već netko drugi razvio u SAD, u okviru ministarstva gospodarstva djeluje i posebna obavještajna agencija, nacionalna agencija za usluge tehničkih informacija (NTIS national tehnical Information Service). Ova agencija služi kao najveći središnji resurs znanstvenih, tehničkih, inženjerskih i poslovnih informacije koji su im dostupni iz javnih i obavještajnih izvora. Više od 60 godina NTIS osigurava tvrtkama, sveučilištima i javnosti pravovremeni pristup preko 3 milijuna publikacija koje pokrivaju više od 350 tematskih područja. Informacije o svim novim inovacijama i otkrićima besplatno dostavljaju na adrese preko 500 tvrtki kojima bi pojedina informacija mogla biti zanimljiva.
Njihova misija je promicanja nacionalnog gospodarskog rasta pružajući pristup informacijama koje potiče inovacije i otkrića, te prenose informacije i na druge savezne agencije.

I Hrvatska bi morala imati neku agenciju u manjem obimu koja bi se bavila sličnim poslom.

Ova agencija bi morala imati vanjske stručne suradnike za 30-50 područja koji bi trebali obilaziti stručne skupove i sajmove, te izložbe inovacija i novih proizvoda. Za svako područje bi morala imati najmanje jednog znanstvenika ili stručnjaka, jednog inovatora i jednog poduzetnika koji bi sa svoje točke promatranja ocjenjivali dostupne informacije o svim novostima u svijetu. Sve te potrebne kadrove bi trebalo angažirati kroz fakultete, stručne udruge, poduzetničke komore, te udruge inovatora. Usluge ovakve agencije su osobito značajne kod početne faze razvoja neke ideje.

Ideje koje se u početnoj fazi pokažu zanimljive za vojnu upotrebu, ili od fundamentalne koristi SAD razvija preko vojne agencije DARPA, ili svemirske NASA. Većina današnjih najnaprednijih tehnologija, ili materijala razvijene su upravo kroz ove dvije agencije. Ove agencije ne potiču razvoj nekih neodređenih ideja, već one u svome radu na vojnim ili svemirskim projektima traže ideje za rješavanje tehničkih problema koje žele riješiti. Za takve konkretne probleme objavljuju javne natječaje, a javiti se može svako američko poduzeća koje ima dobru ideju. Svako poduzeće i pojedinci u njemu koji imaju doticaj sa povjerljivim informacijama moraju imati certifikat o poslovnoj sigurnosti kako ne bi došlo do curenja bilo kakvih informacija o razvoju projekta, kao i državni službenici koji kontroliraju ili testiraju projekt. Posebno važne projekte štiti vojska ili FBI. Odabrana poduzeća sa dobrim idejama dobivaju priliku prezentirati prototipove svojih rješenja, a odabrana rješenja dobivaju dodatnu narudžbu za poboljšane prototipove koji služe za dodatno testiranje. Takve narudžbe se unaprijed plaćaju po cijeni dovoljnoj za pokriće svih troškova razvoja. Kada testiranje u više iteracija završi do prihvatljive kvalitete vojska ili NASA sa odabranim poduzećem sklapa čvrsti ugovor o isporuci proizvoda, a sa tim ugovorom svako poduzeća može dobiti kredit od bilo koje banke uz minimalne kamate.

Kod inovacija za koje interes nema ni DARPA ni NASA privatni sitni investitori su glavni podupiratelji razvoja ideja i u drugoj fazi razvoja proizvoda kada se testiraju prototipovi, ili pilot projekti. U ovoj fazi i u SAD-u država se ponekad uključuje svojim poticajima koji nikada nije u novcu, kako ne bi došlo do zloupotreba. To bi mogla raditi i Hrvatska, a umjesto novca država može pomoći plaćanjem testiranja raznim institutima, ili ustupanjem prostora za izgradnju ili testiranje projekta. U ovoj fazi razvoja još uvijek nije logično očekivati ulaganje banaka pošto je rizik još uvijek prevelik.

U trećoj fazi razvoja kada se kreće u serijsku proizvodnju država (ili državna poduzeća) bi mogla poticati razvoj narudžbom određene količine proizvoda sa plaćanjem unaprijed, ili sklapanjem čvrstih ugovora koji bi bankarima mogli poslužiti kao garancija plaćanja. Međutim, banke u stranom vlasništvu zasigurno neće financirati proizvodnje koje bi mogle konkurirati kompanijama iz njihovih matičnih država, pa je potrebno omogućiti osnivanje novih malih banaka u rukama domaćih ulagača. Sredstva za serijsku proizvodnju bi se mogla nabaviti i iz EU fondova, ali ni to nije logično očekivati kada se radi o proizvodima koji bi mogli konkurirati proizvodnji iz razvijenih europskih država. Kada je u pitanju proizvodnja EU fondovi će to poduprijeti kada se radi o proizvodnji dijelova za čiju proizvodnju nemaju dovoljno kvalificiranih radnika, ili kada postoji velika opasnost od zagađenja okoline.

Kako bi izvršili reindustrijalizaciju Hrvatske moramo se ugledati na SAD, to jest destimulirati štednju i stimulirati privatna ulaganja u start-upove. U tom cilju kazna za prijevaru manjinskih dioničara bi morala biti najmanje 15 godina zatvora, a istraživanjem takvih prijevara bi se morala baviti posebna agencija. Kao i amerikanci morali bi imati i posebnu obavještajnu agenciju koja bi radila ne samo za državu već i za domaća poduzeća. Također bi trebali destimulirati štednju kako bi se dio od 180 milijardi kuna štednje barem djelomično usmjerio u proizvodnju.

Najveća mogućnost za reindustrijalizaciju su kapitalne investicije, ali to je pitanje o kojem ovisi opstanak Hrvatske. Pitanje je hoće li kapitalne investicije biti kamen oko vrata, ili će biti posljednja slamka spasa za Hrvatsku?

Jedini realni izvori sredstava za kapitalne investicije su strani krediti i EU fondovi. Ako bi u kapitalne investicije krenuli na način da glavni dobavljači kredita, radova i opreme budu strane banke i korporacije kapitalne investicije bi nam vrlo lako mogle postati kamen oko vrata, pošto većina njih ne može snositi trošak kamata, a ponekad ni glavnice.

Da bi kapitalne investicije postale slamka spasa svi natječaji za izvođenje radova i izbor opreme moraju biti sastavljeni tako da neformalno preferiraju domaće izvođače. Ako za neke radove ne postoji dovoljno kvalitetan izvođač potrebno je radove podijeliti u više faza kako bi se našli domaći izvođači koji zadovoljavaju uvjete. Ako to nije moguća pojedinu opremu treba nabaviti na način kako to radi američka DARPA i NASA. Na taj način natječajem za idejno riješenje nekog konkretnog problema moguće je razviti domaće proizvođače opreme. Pri tome bi neizbježno došlo do usporavanja kapitalne investicije, ali to nije bitno pošto investicije najčešće i nisu cilj same sebi, već je cilj zaposliti nezaposlene, te kasnije povećati izvoz.

Pri svim ovim postupcima moguće je da pojedini državni dužnosnici pod utjecajem mita preferiraju strane dobavljače. Kako se to ne bi dogodilo svi djelatnici odabranih domaćih poduzeća i državni dužnosnici koji dolaze u doticaj sa klasificiranim tajnim dokumentima o projektima morali bi biti pod stalnim nadzorom sigurnosnih službi. Ako neki državni dužnosnik ipak počne djelovati u stranom interesu, to se ne bi smjelo tretirati kao običan kriminal, već bi se moralo tretirati kao ugrožavanje nacionalne sigurnosti. U takvim slučajevima državna sigurnost bi morala djelovati na način koji je uobičajen za takve slučajeve u najrazvijenim državama.

Kako bi se reindustrijalizacija mogla provesti potrebno je promijeniti i čitav niz zakona, osobito zakona koji smanjuju konkurentnost.

Porezi na bazne djelatnosti trebaju biti minimalni kako ne bi opterećivali konkurentnost viših faza proizvodnje koji zapošljavaju više ljudi i stvaraju veću dodanu vrijednost. Kako se nepošteni poduzetnici ne bi mogli razvijati na račun svojih dobavljača PDV sa ulaznih računa se ne bi smio obračunavati kao predporaz dok se račun ne plati. Iz sustava PDV-a bi trebalo isključiti sve poduzetnike kojima je godišnji promet manji od 2.000.000. kuna, kako bi mali proizvođači koji svoje proizvode prodaju u malim trgovinama bili konkurentniji.

Također je važno donijeti zakone koji stabiliziraju investicijsko okruženje, povećavaju sigurnost investicija.

Kako monopolska državna poduzeća ne bi gušila privatna poduzeća iz realnog sektora monopolisti se ne bi smjeli baviti tržišnim aktivnostima, što najčešće financiraju zaradom iz monopolske djelatnosti.

Za realizaciju reidustrijalizacije najveći problem je državna administracija, pravosuđe i obrazovanje koji nisu osposobljeni za podršku poduzetništvu, već češće koče bilo kakvi razvoj. Zavist kao emocija poticana u komunizmu, a koja je svojstvena ispodprosječnima, često je nesavladiva prepreka za poduzetništvo.

Komentiraj


Za komentiranje na NoveNews morate biti prijavljeni. Prijavi se i komentiraj!

Komentari


Trenutno nema komentara! Budi prvi i komentiraj!