Financijska oligarhija i tehnološki razvoj

Od sredine 1840-ih godina, britansko gospodarstvo napreduje i prerađivačke industrije raste. Kako bi potakla ulaganja u investicije Bank of England smanjuje kamatne stope, pa državne obveznice postaje manje atraktivne. Zbog toga ulagači u postojeće željezničke tvrtke povećavaju ulaganja i počinje nagli rast zbog sve veće količine tereta i ljudi na novim željeznicama. Ranije su u takva ulaganja upuštao manji broj banaka, gospodarstvenika i bogatih velikaša. U željezničke tvrtke počeli su ulagati obični građani svoje ušteđevine. Kako bi to potakla Vlada je 1825. ukinula Bubble Zakon koji je donesen nakon pucanja financijskoga balona južnog mora iz 1720. Ukinuto je ograničenje da dioničko društvo osniva najviše pet zasebnih investitora. Uklonjena je granica kako bi bilo tko mogao uložiti novac u novu tvrtku, a željeznica je promovirana kao siguran pothvat. Novi mediji poput novina i pojava moderne burze promicali su ulaganja. Dionice su se mogle kupiti za depozit od 10%, a ostatak se može uplatiti u bilo kojem trenutku. Ulagali su i mnogi kontinetalni špekulanti i poduzetnici. Željeznice su snažno promicane kao siguran pothvat, te je tisuće ulagača na skromnim primanjima kupilo veliki broj dionica, a u stvari su samo dali polog.

Britanska vlada promovirala je gotovo potpuni "laisses- faire" sustav ne-regulacije u željeznice. Tvrtke su morale podnijeti prijedlog parlamentu da dobiju pravo na stjecanje zemljišta za liniju, čime su predložene trase bile odobrene, ali nije bilo ograničenja o broju tvrtki i nema prave provjere financijske održivosti linije. Svatko može osnovati tvrtku, dobiti ulaganja i podnijeti ga parlamentu. Budući da su mnogi zastupnici bili veliki ulagači većina trasa je odobrena prije 1846. kad je bio vrh balona.

Kao sredstvo za stabiliziranje britanske ekonomije 1844. je donesen Zakon Bank Charter. Ovim se Zakonom fiksira maksimalna količina novčanica koje mogu biti u optjecaju, te jamči da su sredstva određena rezervama zlata i srebra koje će se držati na zalihama. Zakon zahtijeva da ponuda novca u opticaju može biti povećan ako rezerve zlata ili srebra budu proporcionalno povećane. Međutim, 1847. godine, Zakon o bankama je zaobiđen kada Bank of England traži suspenziju Zakona bankarske povelje. Zakon o bankarskoj povelji, predstavljao je trijumf Valutne škole Davida Ricarda čime je zabranjeno izdavanje novca koji nije pokriven 100 posto u zlatu. Ta odredba nije se odnosila na bankarske depozite i kredite čiji volumen se povećao pet puta u samo dvije godine, i tako su banke otkrile novi način za zarađivanje kamatama na nepostojeći novac.

Ukupno je izgrađeno 6.220 milja (10.010 km) željezničkih pruge od projekata odobrenih od 1844. do 1846. i to je sve izgrađeno privatnim kapitalom bez udjela države. Kad je izgrađeno što je Britaniji trebalo Bank of England je digla kamatnu stopu i tako obustavila daljnja ulaganja. To je izazvalo naglu inflaciju zbog čega je došlo do panike 1847. godine i propasti velikog broja poduzeća i trgovina, te to traje do 1855. Kreditna ekspanzija je od 1840. iz Velike Britanije proširena diljem Francuske, Europe i SAD-a.

Tijekom ove krize ojačale su velike banke i financijski kapital. Velike banke nude visoke kamate na štednju i niske kamate na kredite čime privlače kapital. Viškom novca banke počinju kupovati dionice trustova i koncerna. Vlasnici industrije čuvaju ogromne količine novca u bankama pa postaju suvlasnici banaka. Na taj način miješaju se bankarski i industrijski kapital, te nastaje financijski kapital. Banke stječu mogućnost stvaranja kreditnoga novca iz depozita koji je višestruko veći od veličine uloga. Ranije su banke prodavale zlato, a sada su počele izdavati kreditne papire koji postaju novac kojim se može sve kupovati pošto prodavači kreditne papire knjiže kao novčani prihod koji se evidentira na njihovim računima u tim istim bankama, pa sa time opet mogu izdati novi krediti. Tako vlasnici financijskoga kapitala imaju sve veću moć, koja je ograničena tek kad su središnje banke uvele obveznu stopu likvidnih rezervi kao regulacijski instrument nadzora komercijalnih banaka i kontrole novčane mase na tržištu Kreditni novac stvara financijsku oligarhiju koja indirektno preuzima vlast financirajući sve političke stranke, medije i humanitarne organizacije.

Kako bi što više zaradili i na kamatama i na industrijskom profitu financijska oligarhija je počela tražiti nove ideje na kojima bi mogle dobro zaraditi. Odličnu priliku za zaradu su uočili kada je u SAD-u 1859. otkriven prvi izvor nafte koja je od tada postala najvažniji izvor pogonske energije u svijetu. E. L. Drake je 1859. napravio prvu bušotinu dubine 21 m za dobivanje nafte u području Titusvillea u Pennsylvaniji koja je korištena za uljne svjetiljke. Naftaši i njihovi kreditori su počeli odlično zarađivati, a propali su kitolovci koji su do tada proizvodili ulje za uljne svjetiljke.

U drugom dijelu devetnaestog stoljeća pojavila se tehnologija prijenosa energije u velikim gradovima komprimiranim zrakom, što financijska oligarhija obilno kreditira. Sustavi skladištenja energije komprimiranim zrakom na razini gradske primjene postoje od 1870. g. Gradovi poput Pariza u Francuskoj, Birminghama u Engleskoj, Dresdena, Rixdorfa i Ofenbacha u Njemačkoj, te Buenos Airesa u Argentini. Victor Popp konstruirao je prve ovakve sustave kako bi pogonili satove pomoću udara zraka koji bi svake minute pomicao kazaljke. Izgrađene su i lokomotive za rudnike sa komprimiranim zrakom. Zahvaljujući obilatom bankarskom kreditiranju sustavi su ubrzo razvijeni kako bi veliki parni strojevi na jednom mjestu tiskali zrak u cijevi odakle bi se energija cijevima dovodila kućanstvima i industrijskim postrojenjima. Tako, od 1896. godine Pariz ima sustav snage 2,2 MW koji tiska zrak tlaka 5,5 bara preko 50 km cijevi za motore na stlačeni zrak za potrebe lake i teške industrije. Ovakav sustav bio je glavni izvor energije u kućanstvima, a uz to pogonio je uređaje i strojeve zubara, krojačnica, tiskarskih preša i pekara. Prva bušilica na komprimirani zrak izmišljena je 1873., a pred kraj 19. stoljeća u rudnicima je sve više postrojenja koji se pokreću komprimiranim zrakom, dok je ručno bušenje zamijenjeno strojnim bušilicama.

Međutim, pojavom električnih motora financijska oligarhija uviđa mogućnosti nove energije. Oko 1860. konstruiran je prvi dinamo stroj, uređaj koji mehaničku energiju pretvara u električnu, te financijaši prate razvoj ovog uređaja. Kada su se uvjerili u njegovu profitabilnost počeli su prodavati dionice kompanija za prodaju komprimiranog zraka, te su taj novac počeli ulagati u razvoj električnih strojeva i gradskih mreža. Električna lokomotiva u jamskom transportu prvi puta je primijenjena 1882. u jednom njemačkom rudniku soli, a iste godine u rudniku "Trafalgar" u Engleskoj postavljena je prva pumpa na električni pogon. Time počinje propast mlade industrije komprimiranog zraka.

Nicolaus Otto je 1876. izmislio benzinski motor, a 1892. izmišljen je i dizelski motor kojeg je izmislio njemački inžinjer Rudolf Diesel. Nijemci su iz nafte uspjeli dobili odlično gorivo za dizelske motore. Financijska oligarhija je brzo reagirala ubacujući ogromne količine novca u ovu industriju, pa je i potrošnja nafte naglo porasla, a time je naglo porasla i zarada naftaša i njihovih kreditora. Oni dijelovi svijeta u kojima ima nafte postali su strateški vrijedni, te je fincijska oligarhija počela razmišljati kako osvojiti najveća naftna polja na prostoru Perzije i Otomanskog carstva. Počela je era automobilizma, a od nafte se razvila i kemijska industrija koja proizvodili boje, lakovi, lijekovi, plastika i drugo. Značaj nafte u početku su shvaćali samo pojedinci koji su odmah višak kapitala počeli ulagati u dionice naftnih kompanija koje su se tada bavile proizvodnjom svijeća i proizvodnjom petroleja za svjetiljke. Ulagali su također u novu tehnologiju motora i pripadajuću kemijsku industriju.

U isto vrijeme kada je počeo razvoj motora sa unutrašnjim sagorijevanjem izmišljena je i vrlo efikasna vjetrenjača sa rotirajućim jedrima koja je patentirana 6. kolovoza 1882. godine a izmislio ju je njemački inovator Carl Wenzel, te je iduće godine dobio i patent. Mogla je raditi pri najmanjem vijetru, a skupljanjem jedara mogla je raditi i pri najvećem vjetru, što druge vjetrenjače ne mogu. Za razvoj ovog uređaja bilo bi dosta uložiti u plaće desetak inžinjera par godina, ali naftaši i njihovi financijeri su u ovakvoj vjetrenjači koja bi se mogla postaviti na krov svake kuće vidjeli konkurenciju na kojoj ne mogu zaraditi, pošto bi svatko imao svoju energiju. Zbog toga Wenzel nije uspio nabaviti novac za razvoj, a vrlo brzo su iz knjižnica nestali sve knjige i novine koje su spominjali ovu vjetrenjaču. Razni inovatori širom svijeta su idućih godina više puta ponovno patentnim uredima prijavljivali slična rješenja, ali sve te prijave se nisu uspjele probiti ni do usko specijalizirane stručne literature. Ja sam istu vjetrenjaču smislio koncem 1977. godine, te sam jedan mali metalni model veličine jedara 50x30 cm prikazao je 1983. godine na izložbi inovacija Rast Yu u Rijeci. Nešto bolje i veće modele dimenzija 2x1 m prikazao je na izložbama Inova 1985. i Inova 1986. u Zagrebu. Kratki video snimak prototipa prikazao sam na izložbi Iena u Nunbergu 2000. godine gdje sam dobio zlatnu medalju. Tom prilikom sam od jednog prolaznika doznao kako se jedna takva vjetrenjača testira na tehnološkom institutu u Curihu. Jedino što sam uspio doznati o tom institutu je to da se radi o institutu za strateška istraživanja za potrebe NATO saveza. Sva izlaganja na kojem sam bio prošla su bez ikakve stručne pažnje, te ni jedan medij nije prenio čak ni princip rada ove vjetrenjače. Poboljšani prototip napravio sam 2006. godine, te sam kratki video snimak početkom 2007. godine postavio na portal YouTube. Snimak je odmah pobudio veliku pažnju, te ga je za nekoliko mjeseci pregledalo preko 150.000 gledatelja. Međutim, tada se počelo na Youtubu svakodnevno pojavljivati 40 do 50 snimki raznih vjetrenjača koji su u tagovima imale riječi; wind, turbina, windmill, vawt, i slično, te je od velike količine takvih snimki moju snimku postalo teško naći, osim ako se napiše puni naziv snimke. Unatoč tome prva mnogo kvalitetnije izrađena kineska kopija se pojavila za 6 mjeseci. U idućih desetak godina pojavilo se nekoliko proizvođača i u SAD-u, Australiji, Francuskoj, Rumunjskoj, Češkoj i Britaniji koji su je počeli proizvoditi, ali su uskoro svi nestali sa tržišta. Čak se u svijetu nije pojavila ni jedna stručna knjiga koja bi opisala ovu vjetrenjaču. Jedino sam ja napisao knjigu "Vjetrenjača sa rotirajućim jedrima" te ju postavio na internet.

Osim ove vjetrenjače naftaši i financijska oligarhija su uspjeli zaustaviti razvoj i drugih konkurentskih tehnologija kako bi se povećala potražnja za naftom. Karl Benz iz Mannheima proizvodi prve moderne automobila pošto je prvi proizvodio i prodavao “kočije bez konja” kako je automobil nazivan 1885. godine. U početku su se automobili na tekuće gorivo takmičili sa autima na akumulatore. Automobil na električni pogon je već 1899. bio vrlo razvijen, te je 1899. belgijanac Camille Jenatzy probio brzinu od 100 km/h. Francuz Gaston Plant i Camille poboljšali su kapacitet baterija i tako otvorili put za nagli razvoj električnih automobila, te su nadmašili prodaju benzinskih automobila. To ne odgovara naftašima te traže načine da pobjede električne automobile. Cadillak je 1913. u benzinske automobile uveo elektropokretač, te im je problem bio riješen. Zahvaljujući povezanosti sa bankama počela je, uz pomoć jeftinih bankarskih kredita, masovna proizvodnja benzinskih i dizel automobila. Benzinski automobili su pobijedili, te su elektromobili do velike ekonomske krize 1929. potpuno zaboravljeni i izbačeni čak i iz stručne literature. Istovremeno je počela sabotaža razvoja električnih baterija, bioplina, biodizela, vjetrenjača i gorivih ćelija, čije tehnologije su već tada bile tehnički vrlo dobro riješene. Tek koncem 20-og stoljeća i pojavom mobitela počeo je i nagli razvoj kvalitetnijih električnih baterija, čime su se električni automobili ponovno pojavili na tržištu.

Thomas Alva Edison je oko 1880. izradio žarulju, a patentirao je i preko 200 različitih električnih strojeva, te razvija mreže za prijenos istosmjerne struje koje mogu prenositi energiju na više stotina metara. Time isporučitelji komprimiranog zraka počinju propadati. To se ubrzava nakon što je Nikola Tesla 1887. izumio motor na izmjeničnu struju, te transformator, čime je stvorena mogućnost prijenosa električne energije na velike udaljenosti i njezinu masovnu primjenu. Ovime je stvorena mogućnost mljevenje žita u električnim mlinovima, te su stari mlinovi na vjetar i vodu počeli propadati. Mlinari koji su do tada bili bogati ljudi u desetak godina su postali sirotinja, ako nisu na vrijeme nabavili nove električne mlinove.

Pariz je 1896. imao sustav snage 2,2 MW za razdijeljivanje zraka tlaka 5,5 bara i preko 50 km cijevi za motore na stlačeni zrak za potrebe lake i teške industije. Uskoro se sustav napušta zbog uvođenja električne energije, a vlasnici mreža na komprimirani zrak propadaju.

Godine 1890. parna turbina se uvodi u električne centrale, a 1897. po prvi put je ugrađena u brod nazvan Turbinia. Brodovi pokretani na turbine mogli su se puno brže kretati, nego kad imaju klipni parni stroj. To odmah prepoznaje financijska oligarhija, te počinju naglo ulagati i u ovakve brodove.

Američki fizičar Alexande Graham Bell 1876. konstruirao je prvi upotrebljivi telefon. On se u početku koristi samo u poslovne svrhe, ali financijska oligarhija i u tome vidi svoju priliku, te počinju nagla ulaganja u telefonske instalacije.

Aleksandar Stepanovich Popov je 1894. izgradio prvi radio prijemnik koji je kasnije nazvan detektor svjetlosti. Predstavio ga je 5. svibnja 1895. godine Ruskom Fizičkom i Kemijskom društvu. Pošto tamo ne postoji financijska oligarhija uređaj prepoznaju Američki ulagači i nastoje ga razviti kao još jednu priliku za zaradu. Tom razvoju pomaže Nikola Tesla koji je razvio tehnologiju za proizvodnju radio frekvencije, što je javno pokazao u izlaganju o principima radio tehnike. Na osnovu toga Guglielmo Marconi je uz pomoć velikih ulagača osnovao prvu komercijalnu organizaciju namijenjenu za razvoj i korištenje radija.

Razni inovatori su i u srednjem vijeku pokušavali letjeti ali nikad nisu uspjeli naći investitore koji bi ih u tom podržali. Tek kada je financijska oligarhija i generali u tom vidjeli svoj interes pojavili su se prvi leteći strojevi. Zeppelin je prvi uspio podići svoj upravljivi balon u zrak. 1903. godine u SAD-u braća Wright su u svojoj letjelici preletjeli 200 metara i uspješno se spustili. Nakon toga se polako počeo razvijati zračni promet, ponajviše zahvaljujući vojnim potrebama u I svjetskom ratu. Čim su generali počeli naručivati avione, financijska oligarhija je i u to uložila ogromne kredite.

Kada je Siemens izumio visoke peći koje su služile za taljenje metala financijaši su i u tome vidjeli svoj interes, te su počela velika ulaganja i u ovu tehnologiju koja je snažno spustila cijenu željeza.

Hrvatski inženjer Antun Lučić 1901. otkrio je u Texasu na dubini od 374 m prvi veliki izvor nafte na svijetu, te je proizvodnja nafte naglo porasla, a cijena pala. To je dovelo i do naglog povećanja njene potrošnje u automobilskoj industriji. Britanska financijska oligarhija je odmah povećala svoja ulaganja u istraživanje naftnih polja na bliskom istoku.

Poduzetnik i ekonomist Frederick Winslow Taylor razvio je znanstvenu organizacija rada. Najvažniji radovi su mu: Upravljanje pogonom (1903) i Principi znanstvenog upravljanja (1911). Utvrdio je kako organizacija rada treba biti funkcionalna, a ne linijska kao u školi, ili vojsci, što je dovelo do drastičnog povećanja produktivnost. Financijska oligarhija je i u tome vidjela svoju priliku te se ova metoda organizacije vrlo brzo proširila na sve velike industrijske pogone.

U rudnicima u V. Britaniji 1912. uvedena je signalizacija uzduž rudničkih hodnika što je imalo pozitivan rezultat na proizvodnju, te se i u ovu tehnologiju ulažu velika sredstva širom svijeta.

Izmišljen je i rad na pokretnoj traci, a nakon završetka prvog svjetskog rata ovaj način proizvodnje financijska oligarhija prepoznaje kao još jednu priliku za zaradu i podupire velikim kreditima svim kompanijama u svome vlasništvu. Zahvaljujući ratu britanska naftna i financijska oligarhija su uspjele osvojiti naftna polja na bliskom istoku. Unatoč tome, nakon I svjetskog rata Britansko Carstvo je financijski propalo zbog nagomilanih ratnih dugova, ali su dobili naftna ležišta. Amerikanci su Britancima posudili oko milijardu dolara za oporavak, a dugovi su u potpunosti isplaćeni tek 2006. godine.

Tijekom II svjetskog rata došlo je do velikog tehnološkoga napretka u raznim djelatnostima. Prva "prava računala" pojavila su se tijekom rata kada je britanska obavještajna služba stvorila prvo programabilno računalo koje je korišteno za dešifririranje njemačke Enigme, stroja koji je kodirao njemačke vojne i diplomatske poruke. Poslije drugog svjetskog rata primat u tehnologiji, proizvodnji i primjeni računala preuzela je američka financijska oligarhija. Postupnim poboljšanjem tehnologije proizvodnje i minijaturizacije (tranzistor i integrirani sklop) krajem 20 stoljeća računala su postala integralni dio civilizacije. Koncepte modernog računala stvorio je u devetnaestom stoljeću engleski izumitelj Charles Babbage, ali nije mogao naći financijera za razvoj, pošto bankari tada u tome nisu vidjeli svoj interes.

Tranzistor je izumljen 1947. i izazvao je revoluciju u proizvodnji računala zbog svojeg malog obujma i bolje pouzdanosti u odnosu na dotadašnje elektronske cijevi. Njega američka financijska oligarhija nije uspjela prepoznati kao priliku, pošto su u tome vidjeli konkurenciju svojim elektronskim cijevima. Japanci nisu imali jaku industriju elektronskih cijevi te su počeli proizvoditi puno jeftinije tranzistore, nakon čega je i na zapadu došlo do naglog razvoja ove tehnologije.

Početkom hladnog rata dolazi do brzog razvoja elektronike i komunikacija. Američka kompanija „Intel” 1971. proizvela je prvi mikroprocesor koji je bio zamišljen kao glavni dio u proizvodnji kalkulatora. Internet je osnovan 1969. godine u SAD-u od strane američkog Ministarstva obrane. Zvao se ARPANET - Agencija za napredne istraživačke projekte. Vladao je Hladni rat, zbog čega je Ministarstvo obrane SAD-a strahovalo kako bi se mogao dogoditi nuklearni napad. Zbog toga su inženjeri projektirati Arpanet tako da radi čak i ako se baci bomba na dio uspostavljene mreže, te da ona radi čak i ako dio komunikacijskog dijela bude uništen. Cilj te mreže bio je povezati određeni broj računala u SAD-u. Radilo se o vrlo skupoj ideji, no Ministarstvu obrane SAD-a novac nije nedostajao. Arpanet je imao osobinu koja je bila ključna za nastanak i popularizaciju interneta.

Godine 1981. tvrtka IBM proizvodi prvo IBM PC, osobno računalo namjenjeno malim poslovnim korisnicima i tako je počelo doba osobnih računala. Finacijska oligarhija i u tome vidi svoju priliku za velika ulaganja, osobito nakon što je Britanac Tim Berners-Lee 1989. godine u CERN-u izmislio internetski Servis World Wide Web.

Koncem 80-ih dolazi do naglih investicija u svjetlovodne kablove telekomunikacijskih tvrtki, zbog čega polovicom devedesetih dolazi do sukoba između najvećeg proizvođača softvera i financijske oligarhije. Bill Gates je polovicom devedesetih odlučio internet prebaciti u svemir pomoću stotinjak komunikacijskih satelita. Bankari koji su uložili ogromne novce u polaganje svjetlovodnih kabela vide mogućnost bankrota telefonskih kompanija, a sa njihovom propašću propali bi i njihovi krediti. Zbog toga počinju razne optužbe protiv Microsofta zbog monopolizacije. Bill Gates odustaje od ulaganje u komunikacijske satelite, a financijska oligarhija odustaje od optužbi. Time su telefonske kompanije dobile vrijeme za otplatu investicija nakon čega i same polako prelaze na satelitsku tehnologiju.

Pojavom mobitela razvijaju se sve bolje električne baterije, pa električni automobili ponovno ulaze u poslovnu igru. Vidjevši kako ne mogu zaustaviti razvoj baterija i naftaši se odlučuju uključiti u razvoj ovakvih automobila. Shvaćaju kako bi se prelaskom na elektro automobile smanjila potrošnja nafte u gradovima, ali bi se povećala potrošnja nafte u naftnim termoelektranama koje trebaju proizvesti energiju za automobile. Početkom 20-og stoljeća električna energija se uglavnom proizvodila od hidro energije, ali sada se za to najviše koristi nafta pa elektro automobili više nisu konkurencija naftnoj industriji i financijskoj oligarhiji.

U proteklih 150 godina financijska oligarhija je imala vrlo pozitivan utjecaj u brzom razvoju i širenju tehnologija kada je u tome vidjela priliku za svoju zaradu, ali je imala i vrlo negativan utjecaj na razvoj inovacija u kojima je vidjela konkurenciju tehnologijama u koje je puno uložila. Najveću opasnost su vidjeli u tehnologijama koje mogu male obiteljske proizvođače učiniti energetski, ili na drugi način neovisnima o velikim kompanijama. U tome su imali i podršku država koje ne znaju kako naplatiti porez od proizvođača koji energiju, ili nešto drugo proizvode za svoje potrebe, pa su i same pomagale u kočenju takvih novih tehnologija. Sve to dovelo je do slabljenja malih obiteljskih poduzetnika i sve veće koncentracije kapitala u rukama sve manjeg postotka ljudi. Međutim, najnegativniji utjecaj financijske oligarhije se očitovao u postupcima osvajanja naftnih ležišta radi stjecanja prikrivenog angloameričkog monopola zbog čega su financirali čitav niz ratova kroz 100 godina. Kako bi zaštitili svoja ulaganja i svoju moć čak su i ideologiju liberalizma kao društva jednakih šansi pretvorili u ideologiju neoliberalizma kao ideologiju jednakopravnosti. Ova ideologija je uspjela tržišnu privredu proširiti na čitavi svijet šireći međunarodne zakone koji formalno vrijede za sve, ali koristi od njih imaju samo velike korporacije koje mogu velike podnijeti troškove međunarodnih patentnih prava, certifikata i sličnih drugih prepreka trgovini. Propašću komunizma bivši komunisti su najjače prihvatili ovaj korporacijski liberalizam napadajući sve koji su u zaštiti nacionalnih interesa protiv potpuno slobodne jednakopravne konkurencije. Svojim napadima na protivnike etiketama fašizma, zaostalosti, desničarenja i slično vratili su se na ishodište lijevog intelektualnog terorizma i neoboljševizma.