Financijski agenti

Britanci su već prilikom osnivanja svoje obavještajne službe oko 1563. godine shvatili kakvu vrijednost ima novac u obavještajnim i vojnim poslovima. Ovu službu osnovao je Sir Francis Walsingham kao prvu modernu tajnu obavještajno sigurnosnu službu u svijetu. Ona je postigla prvi veliki uspjeh kada je razotkrila Španjolski plan napada na Britaniju, te je 1587. odgodila napad za cijelu godinu tako što je uspjela navest Đenoveške bankare da obustave zajmove kralju Filipu. Kroz čitavu povijest kontrolirali su čak i svoje najpovjerljivije veleposlanike u svijetu, a glavni agenti su im istaknuti političari, aristokrati, diplomati, poduzetnici, bankari i intelektualci. Služba je na osnovu prvih iskustava shvatila snagu novca, te su odlučili pomoću njega osvojiti svijet. Poticanjem udruživanja više bogatih pojedinaca 31. prosinca 1600. godine osnovali su "Časnu Istočnoindijsku kompaniju" HEIC koja je dobila Englesku Kraljevsku povelju od Elizabete prve kako bi se stekle trgovačke prednosti u Indiji. Kompanija se preobrazila u prividnog vladara Indije sa ovlastima pomoćnih državnih i vojnih dužnosnika, sve do raspuštanja 1858. nakon indijske pobune.

Slijedeći veliki uspjeh Britanski financijski agenti ostvarili su početkom 18. stoljeća kada je 1716. Škotlanđanin Džon Low od vojvode Filip II Orlenski, regenta Francuske dobio monopol na izdavanje papirnog novca u vidu Banque Générale. Ova privatna banka imala je ulogu prve središnje banke u Francuskoj. Džon Low je bio osuđenik za ubojstvo, avanturist, kockar i ekonomist te je praktično postao prvi guverner središnje državne banke neke države. Zbog ubojstva u Britaniji bio je osuđen na smrt, ali je po svemu sudeći uspio dobiti zaštitu Britanskih službi, te raditi u njihovom interesu. Pod nejasnim okolnostima uspio je pobjeći u Amsterdam odakle je počeo širiti svoje ideje. Zalagao se za uspostavljanje nacionalne banke koja ima monopol na izdavanje papirnog novca koji iza sebe ima podlogu u zemlji, srebru i zlatu. Svoje usluge je nudio nekolicini vladara, dok ga na kraju nije prihvatio Filip II Orlenski, u trenutku kad je Francuska ekonomija bila uništena vladavinom Luja XIV. Low je tvrdio kako je novac samo sredstvo razmjene i ne predstavlja bogatstvo u sebi, te da nacionalno bogatstvo ovisi o trgovini. Godine 1719. Law je razvio kompaniju Compagnie des Indes koja je imala monopol na francuskom tržištu duhana i u obrtu s afričkim robovima. S obzirom da je kompanija imala monopol na dva velika tržišta, potencijali za ostvarivanje profita bili su ogromni što je dovelo do velike potražnje za dionicama tvrtke čije su cijene snažno porasle. Potražnja je poticana tvrdnjama kako kompanija proizvodi velike količine zlata u Luizijani. Došlo je do brzog razvoja kompanije i rasta cijene dionica, pa je čak i francuska vlada tiskala više novca kako bi mogli kupiti dionice te kompanije. Sve je funkcioniralo do početka 1720. kada su pojedinci otkrili kako kompanija ništa ne vrijedi pošto u Lujzijani nema zlata. Vrijednost dionica je naglo postala beznačajna, te je došlo do kraha na tržištu dionica u Francuskoj i ostalim zemljama. Ovaj krah je ostao poznat kao Mississippi balon i uništio je mnoge plemiće i poduzetnike širom Europe koji su kupovali dionice dok im je cijena sve više rasla. Kad se doznalo da je to dioničko društvo bezvrijedno ulozi su propali, Francuska je završila u hiperinflaciji, a Low je morao pobjeći. Optuživali su ga da je Britanski špijun, a oni su ga se odrekli kako ne bi došlo do rata, te je pobjegao u Brisel nakon čega se kao siromah kockao po Rimu, Kopenhagenu i Veneciji. Dopuštenje za povratak u London je dobio tek kad je umro Francuski kralj Orleans.

Kako se u budućnosti ne bi događalo da ih za financijske napade preko financijskih agenata optužuju Britanski obavještajci mijenjaju kadrovsku politiku, te za ovakve igre protiv kontinentalne konkurencije prestaju koristiti vlastite ucijenjene kriminalce i prevarante, već počinju angažirati nebritance, ljude bez obitelji, vjere i domovine, materijaliste koji ni prema kome ne osjećaju lojalnost, a kao najidealnije kandidate prepoznali su židovske ateiste i agnostike, na koje treba pasti krivnja za posljedice njihovih gospodarskih aktivnosti.

Sljedeći značajniji Britanski financijski agent i provokator bio je Jeremy Benthama (15. 2. 1748. - 6. 6. 1832.) koji je u mladosti putovao Sibirom i uspostavio puno kontakata preko kojih je kasnije kao šef britanske obavještajne službe uspostavio svoju obavještajnu mrežu u Rusiji. Bentham je bio pravnik, filozof i šef britanske tajne službe. Bio je prvi filozof novijeg vremena koji je branio homoseksualizam, te je bio i preteča feminizma. Sve njegove ideje su se stopile u program britanske Liberalne stranke i može ga se smatrati začetnikom moralnog liberalizma. Zagovarao je i mučenje za uspješan odgoj ljudi. Benthamova konstrukcija "Panopticon" je zamišljena kao kompletan sustav za kontrolu ljudi, a to je ideja jedne tvornice u kojoj bi se minimalnim brojem kontrolora nadzirao veliki broj radnika. To se kasnije pokazalo kao idealan zatvor za sve društveno "nepogodne" koje bi upregnuo u koristan posao, na osnovu čega su kasnije izgrađeni koncentracijski logori. Napisao je više knjiga među kojima je najzanimljivija knjižica "U obrani lihvarenja", u kojoj je branio lihvarenje kao lijepo i korisno djelovanje.

Početkom 19. stoljeća kontinentalne države su počele sa brzim razvojem, te su Britanske službe odlučile pronaći i financirati nekog tko će zaustaviti sve brži razvoj industrije na kontinentu. Za to je bilo potrebno zavaditi nove kontinentalne industrijalce - kapitaliste s vlastitim dobavljačima usluga – radnicima, a za taj zadatak odlučuju upotrijebiti zavist, silu koja je u francuskoj srušila feudalni poredak, umotanu u ambalažu socijalne jednakosti i bratstva jednakih građana. Engleski ministar Canning 1828. u parlamentu govori: «Bacit ću revolucionarne baklje na kontinent, podići sve nacije na povik «živjela sloboda» i srušiti sve stare monarhije.» Te riječi su se počele ostvarivati kad su engleske službe na Njemačkom sveučilištu Jena pronašli mladog znanstvenika imenom Mordekay Levi. Ovaj Židov po porijeklu i ateist po vlastitom izboru dobro je razradio izračun zemljišne rente, a kao nastavak svog znanstvenog rada počeo se širiti teorije kako bogataši pljačkaju one koji nemaju ništa. Glavnom ideologu Britanske Venecijanske stranke Davidu Urguhartu koji je širio ideju Britanskog imperija ovi stavovi se sviđaju pa Leviju savjetuje novo prihvatljivije ime. Kako bi se lakše probio u Europskoj akademskoj zajednici dao mu je nežidovsko kodno ime Karl Marxs. Daje mu posao pisanja članaka za njegove novine i potrebna sredstva za daljnji rad. Urguhart kao pokretač modernog komunizma sastavio je nacrt Kapitala, te ga dao Marxu na razradu. Britanci su Marxu osigurali i svog agenta kontrolora, bogataša Fridriha Engelsa kako bi ga financirao i tako stekao mogućnost usmjeravanja. Godine 1848. objavljuju «komunistički manifest» kojim prvi puta definiraju povijesnu ulogu tzv. proletarijata. Izazivajući zavist među sirotinjom komunisti su uspjeli dignuti revolucije u Parizu, Beču, Varšavi, te se pobune šire čitavim kontinentom. Ipak, obavještajne službe napadnutih država su uspjele presresti britanske novčane pošiljke revolucionarima, slane preko instrumentaliziranih Židovskih bankara, te sve revolucije propadaju.

Kako kontinentalne države ne bi Veliku Britaniju optužili za širenje komunističkih ideja britanske službe su preko novinarskih plaćenika širom kontinentalne Europe organizirali medijsku kampanju u kojoj su Židove optužili kao organizatore komunističkih revolucija, što je dovelo do pojave vrlo snažnog antisemitizma u svim velikim europskim državama, a osobito u gradovima koji su imali Židovska geta.

Dok su se za područje konkurentskih europskih kontinntalnih država pripremale opisane ideologije za rušenje njihove konkurentnosti na teritoriju same Velike britanije bankari su pripremali snažnu industrijsku ekspanziju i preuzimanje kontrole nad cijelim gospodarstvom. Zahvaljujući njihovim planovima u Britaniji 1840. počinje rast spekulativnog kupovanja dionica za izgradnju željezničkih pruga. Kako su financijski špekulanti sve više ulagali u željeznice cijena željezničkih dionica je rasla, čime su i ulaganja rasla. Cijene su dostigla svoj vrhunac 1846. godine, kada je tvrtkama uplaćeno dovoljno novca za postavljanje 9.500 milja (15.300 km) novih željeznica. Oko trećine željeznica nikada nisu izgrađene pošto su tvrtke propale zbog lošeg financijskoga planiranja, zbog toga što su ih kupili veći konkurenti prije nego što bi mogli graditi svoju liniju, ili stoga što su poduzeća bila lažna i ulagala su u nešto drugo.

Britanija je prva počela graditi gradske željezničku prugu između Liverpula i Manchestera koja je otvorena 1830. što se pokazao vrlo uspješnim za prijevoz putnika i tereta. Krajem 1830-ih i 1840-ih britansko gospodarstvo se usporavalo pošto su kamatne stope porasle, pa su iz inozemstva ulagali novce u državne obveznice - glavni izvor ulaganja u to vrijeme, a politički i socijalni nemiri odvraćaju banke i tvrtke na ogromna ulaganja potrebnog za izgradnju željeznice. Tada Londonski bankari odlučuju ubrzati rast željeznica i prateće industrije te od sredine 1840-ih godina, gospodarstvo napreduje. U tom cilju Bank of England smanjuje kamatne stope, pa državne obveznice postaje manje atraktivne. Zbog toga ulagači u postojeće željezničke tvrtke povećavaju ulaganja i počinje bum ulaganja u nove željeznice. Ranije su u takva ulaganja upuštao manji broj banaka, gospodarstvenika i bogatih velikaša. U željezničke tvrtke počeli su ulagati obični građani svoje ušteđevine. Kako bi to potakla Vlada je 1825. ukinula Bubble Zakon koji je donesen nakon pucanja financijskoga balona južnog mora iz 1720. Ukinuto je ograničenje da dioničko društvo osniva najviše pet zasebnih investitora. Uklonjena je granica kako bi bilo tko mogao uložiti novac u novu tvrtku, a željeznica je promovirana kao siguran pothvat. Novi mediji poput novina i pojava moderne burze promicali su ulaganja. Dionice su se mogle kupiti za depozit od 10%, a ostatak se može uplatiti u bilo kojem trenutku. Ulagali su i mnogi kontinetalni špekulanti i poduzetnici. Željeznice su snažno promicane kao siguran pothvat, te je tisuće ulagača na skromnim primanjima kupilo veliki broj dionica, a u stvari su samo dali polog. Mnoge obitelji uložile su cijelu svoju ušteđevinu i mnogi su izgubili sve kad se balon srušio, a tvrtke su tražile da uplate ostatak njihovih dospjelih plaćanja.

Britanska vlada promovirala je gotovo potpuni "laisses- faire" sustav ne-regulacije u željeznice. Tvrtke su morale podnijeti prijedlog parlamentu da dobiju pravo na stjecanje zemljišta za liniju, čime su predložene trase bile odobrene, ali nije bilo ograničenja o broju tvrtki i nema prave provjere financijske održivosti linije. Svatko može formirati tvrtku, dobiti ulaganja i podnijeti ga parlamentu.

Kao i kod drugih balona željeznički balon je propao zbog preoptimističnog nagađanja. Deseci tvrtki su shvatile neodrživost mnogih pravaca, a i investitori počinju shvaćati kako željeznica nije jednostavno izgraditi. Krajem 1845. kada su najvažniji pravci izgrađeni Bank of England diže kamatne stope pa novac počinje teći od željeznice prema štednji i državnim obveznicama. Budući da su mnogi zastupnici bili veliki ulagači većina trasa je odobrena prije 1846. kad je bio vrh balona. Nekoliko trasa je išlo pravcima gdje ih je bilo nemoguće izgraditi pošto su trebale ići ravno preko sela, ili tamo gdje lokomotive ne mogu proći. Magnati poput Georga Hudsona pokušao je razviti rute na sjeveru i objediniti mala željeznička poduzeća radi racionalizacija ruta. Bio je i zastupnik, ali nije uspio zbog prakse da dividendu plaća iz uloga, a ne iz profita. Cijene uloga u željeznice počinju padati, te je daljnje ulaganje zaustavljeno, ostavljajući brojne tvrtke bez sredstava i investitora, bez izgleda za povratak dotadašnjih ulaganja. Veća željeznička poduzeća počela su kupovati izgrađene linije od propalih poduzeća kako bi proširili svoju mrežu. Kupovali su ih za djeliće njihove stvarne vrijednosti pošto su prodavači nastojali izvući bar dio uloga kako ne bi sve izgubili. Mnoge obitelji izgubile su cjelokupnu životnu ušteđevinu, a propali su i brojni kontinentalni investitori privučeni mogućom velikom zaradom.

Za razliku od prijašnji burzovnih mjehura ovaj je dao rezultat u vidu ekspanzija Britanskoga željezničkog sustava. Ukupno je izgrađeno 6.220 milja (10.010 km) željezničkih pruge od projekata odobrenih od 1844. do 1846. i to je sve izgrađeno privatnim kapitalom bez udjela države, pa se pojavila ozbiljna sumnja kako je sve namjerno organizirala država kako bi razvili željezničku mrežu bez vlastitih ulaganja. Kad je izgrađeno što im je trebalo Bank of England je digla kamatnu stopu i tako obustavila daljnja ulaganja. Željeznica je snažno ojačala konkurentnost Britanske privrede pošto su transportni troškovi znatno pali, a porasla je i proizvodnja uglja.

Panika 1847. godine započela je kao kolaps britanskih financijskih tržišta povezanih s bumom željezničke industrije, ali je produžena zbog pogrešne monetarne politike koja je odgovarala komercijalnim bankama. Prije ove krize, kao sredstvo za stabiliziranje britanske ekonomije donesen je Zakon Bank Charter 1844. Ovim se Zakonom fiksira maksimalna količina novčanica koje mogu biti u optjecaju, te jamči da su sredstva određena rezervama zlata i srebra koje će se držati na zalihama. Zakon zahtijeva da ponuda novca u opticaju može biti povećan ako rezerve zlata ili srebra budu proporcionalno povećane. Međutim, 1847. godine, Zakon o bankama je zaobiđen kada Bank of England traži suspenziju Zakona bankarske povelje. Zakon o bankarskoj povelji, predstavljao je trijumf Valutne škole Davida Ricarda čime je zabranjeno izdavanje novca koji nije pokriven 100 posto u zlatu. Ta odredba nije se odnosila na bankarske depozite i kredite čiji volumen se povećao pet puta u samo dvije godine iz izmišljenih pologa, i tako su banke otkrile novi način za zarađivanje obračunom kamata na izmišljeni novac. To je izazvalo naglu monetarnu inflaciju zbog čega je došlo do panike 1847. godine i propasti velikog broja poduzeća i trgovina, te to traje do 1855.

Tijekom ove krize ojačale su velike banke i financijski kapital. Velike banke nude visoke kamate na štednju i niske kamate na kredite čime privlače kapital. Viškom novca banke počinju kupovati dionice trustova i koncerna. Vlasnici industrije čuvaju ogromne količine novca u bankama pa postaju suvlasnici banaka. Na taj način miješaju se bankarski i industrijski kapital i nastaje financijski kapital. Banke stječu mogućnost stvaranja kreditnoga novca iz depozita koji je višestruko veći od veličine uloga. Ranije su banke prodavale zlato, a sada su počele izdavati kreditne papire koji postaju novac kojim se može sve kupovati pošto prodavači kreditne papire knjiže kao novčani prihod koji se evidentira na njihovim računima u tim istim bankama, pa sa time opet mogu izdati novi krediti. Tako su vlasnici financijskoga kapitala stekli sve veću moć, koja je ograničena tek kad su središnje banke uvele obveznu stopu likvidnih rezervi kao regulacijski instrument nadzora komercijalnih banaka i kontrole novčane mase na tržištu Kreditni novac stvara financijsku oligarhiju koja indirektno preuzima vlast financirajući sve političke stranke, medije i humanitarne organizacije. Jedan iz carstva Rothschild 26. 06. 1863. piše firmi "Kleimker, Morton i Vandergrould" u New Yorku: «Malobrojni će shvatiti ovaj sustav, a oni koji ga shvate svim silama će se truditi kako bi ga što više iskoristili, javnost najvjerojatnije nikad neće shvatiti kako je taj sustav protiv njenih interesa.» Rothscildi su bogatstvo počeli stjecati generacijama ranije, a još 1773. Amschel Mayer Rothschild osnivač ogromnog njemačkog poslovnog imperija izjavljuje: "naša je politika da izazivamo ratove, u isto vrijeme radeći konferencije o miru. Na taj se način nijedna od sukobljenih strana ne može teritorijalno obogatiti. Rat se mora provoditi tako da se nacije sve više tope u dugovima, i na taj način sve više padaju pod našu kontrolu."

Izumom kreditnog novca bankari su osigurali jačanje svoje moći i koncentraciju kapitala u rukama sve manjeg broja ljudi, ali je došlo i do naglog povećanja ulaganja u brojne nove tehnologije kao što su širenje željeznice širom svijeta, razvoj prijenosa energije tehnologijom komprimiranog zraka, razvoj parnih strojeva i turbina, razvoj električne energije, razvoj naftne industrije i tehnologije motora sa unutrašnjih izgaranjem, te drugih pratećih industrija. To je dovelo do poboljšanja standarda stanovništva i smanjenja gladi, ali i do naglog rasta velikih gradova kao industrijskih, trgovačkih i prometnih centara. Prije su gradovi bili mjesta koncentracije bogatijih zanatlija, obrtnika i poduzetnika, a naglim rastom veliki gradovi postaju mjesta koncentracije sirotinje u kojima industrijski radnici postaju lake žrtve raznih ideologa koji lako manipuliraju poluobrazovanih radnika. Taj tehnološki rast prouzročen ekspanzijom kreditnog novca počeo je usporavati koncem 19. stoljeća kada su se u pojedinim djelatnostima pojavili trustovi koji us zagospodarili svjetskim tržištem. Kako bi se osigurao daljnji tehnološki razvoj i ograničila negativna moć monopolskih trustova u SAD-u je po prijedlogu političara Johna Shermana odlučio suzbiti sporazume koji ograničavaju slobodnu konkurenciju, odnosno stvaranje nelegalnih kartela. Zakon je donesen 1890. i trajao je u svojem punom obliku do kraja I. svjetskog rata kada je donesen Webb-Pomeraneov zakon kojim se mijenjaju neke odredbe Shermanova zakona, te se dopušta stvaranje izvoznih kartela koji se registriraju. U Europi su koncen 19. stoljeća formalno prihvatili antitrust zakone, ali su se stvarno borili pritiv stranih monopola dok su svoje izvozne monopole nastojali ojačati. To je dovelo do jačanja socijalističkih i komunističkih političkih stranaka koje su se zalagale za uvođenje državnih monopola, što se najjače očitovalo u manjerazvijenim, ali brzorastućim državama. Štetnost trustova je u tome što ograničava slobodnu konkurenciju koja jedina može dovesti do propasti nesposobnijih konkurenata. Ograničavanjem konkurencije dolazi do koncentracije kapitala u rukama velikih kompanija koje uz pomoć bankarskih kredita kupuju manje kompanije, čime prestaje njihovo ulaganje u razvoj novih proizvoda. Kako do toga ne bi došlo doneseni su zakoni protiv trustova. Od tada pa do danas prava tržišnoga natjecanja, najjače su razvijena u SAD-u gdje antitrust zakonom koji ima tri glavne funkcije.

Zabranjuje sporazume usmjerene na ograničavanje slobodne trgovine između poslovnih subjekata i njihovih klijenata.

Pravo tržišnoga natjecanja može se zabraniti kad postoji nasilničko ponašanje tvrtki koja dominira na tržištu.

Očuvanje konkurentnih tržišta zakon osigurava nadziranjem spajanja i preuzimanja vrlo velikih korporacija.

Tek osnivanjem WTO-a na međunarodnom planu je počelo širenje slobodne konkurencije, ali ovaj puta ne u interesu stvarne konkurencije, već tek kao formalne zaštite konkurencije koja pogoduje velikim kompanijama iz razvijenih država, a na štetu proizvođača iz malih država koje ne znaju, ili zbog korumpiranosti političara ne mogu zaštititi svoju proizvodnju.

Unatoč Britanskih sabotaža izazivanjem socijalnih nemira početkom 20. stojeća Njemačka i Rusija se sve brže razvijaju te Britanci to pokušavaju zaustaviti. Godine 1901. u Londonu se održava svjetski kongres komunista gdje Lenjin postaje šef svih komunista. On 1902. pokušava puč u Rusiji, ali bez uspjeha. Na iskustvima neuspjelog Lenjinovog pokušaja puča Britanci kreiraju nove planove rušenja Rusije, a glavni operativac postaje njihov agent provokator Izrael Lazarević Helphland kodnog imena Parvus koji osmišljava novi plan rušenja Rusije. Ovo Židovsko siroče iz Bjelorusije, iluminat, novinski izdavač, bankar i trgovac oružjem počinje s financiranjem skupine ruskih socijalističkih avanturista i kriminalaca, kojima je dao u zadatak osvojiti vlast u Rusiji i sve opljačkati. U plan je uključen Japan koji Parvusu odobrava 2 milijun funti sterlinga kako bi izazvao revoluciju u Rusiji i smanjio mogućnost ruskog otpora. U kratkom i krvavom ratu između Japana i Rusije 1904. -1905. potpuno je uništen ponos Ruskog Carstva i velika pomorska flota koju su Japanci zarobili. Novcem dobivenim od Japana Parvus uz pomoć djela ruskih socijaldemokrata, 1905. organizira neuspjelu revoluciju u Rusiji, te je završio u Sibiru. Odatle uspijeva pobjeći u Tursku, gdje postaje ekonomsko financijski savjetnik mladoturaka. Iako Velika Britanija tajno, preko Parvusa, Lenjina, Japana i Turske čini sve kako bi uništila Rusiju, istovremeno oficijelno surađuje s Ruskom carskom vladom, te Rusiju nastoji iskoristiti u borbi protiv sve jače Njemačke. Godine 1912. i 1913. Britanija je poticala balkanske ratove protiv svoga saveznika Turske, a glavni dobavljač oružja Srbima, Grcima i Bugarima bio je Parvus koji to radi iz Istanbula u kojem je istovremeno organizirao pomoć Mladoturcima. Parvus nagovara svog prijatelja Enver Pašu na savez s Nijemcima, a ne Britancima, tvrdeći kako će samo ratujući na strani Njemačke ponovno postati veliko carstvo. Na isti potez je uspio navesti čak i Bugarsku, iako su Rusi bili povijesni, vojni i vjerski saveznici Bugara, a Turci osvajači i tlačitelji Bugarske, te je ovim nemogućim savezom Parvus uspio blokirati Rusiju s juga. Uključenjem Turske u rat protiv Rusije velike turske snage su vezane za ovo bojište, te je time Britancima olakšano razbijanje Otomanskog carstva i prodor prema Arapskoj nafti, što je bio njihov glavni strateški cilj.

Nakon Parvusa glavni Britanski financijski agent postaje Henri Wilhelm August Deterding rođen 19. travnja 1866. u Amsterdamu. Bio je jedan od prvih rukovoditelja Royal Dutch Petroleum Company, i 36 godina (1900-1936) njezin predsjednik. Došao je na čelo kompanije nakon rane smrti prvog čelnika Jeana Baptiste Augusta Kesslera. Detering je snažno ojačao kompaniju tijekom prvog svjetskog rata prodajući naftu saveznicima. Stvori je flotu tankera i vodio je Royal Dutch kroz nekoliko velikih spajanja i akvizicija, uključujući spajanje s "Shell" transportom i trgovačkim društvom 1907. godine, te kupnju naftovoda Azerbajdžana od obitelji Rotschild 1911. Nakon prvog svjetskog rata počeo je financirati Hitlera kako bi Njemačka ponovno zaratila sa Rusijom. Nakon dolaska Hitlera na vlast pokušao je 1936. nacistima prodati godišnje rezerve nafte na kredit zbog čega je morao podnijeti ostavku na odboru tvrtke, a umro je 4. veljače 1939.

Sredinom dvadesetog stoljeća glavni britanski financijski agent postaje Ian Robert Maxwell. Rođen je kao Ján Ludvík Hyman Binyamin Hoch, (10. lipnja 1923 - 5. studenog 1991.) a bio je vlasnik Britanskog medijskog carstva i zastupnik u Britanskom parlamentu. Porijeklom iz Čehoslovačke uključio se u Britansku vojsku, nakon čega je uz pomoć Britanskih službi izgradio veliko izdavačko carstvo. Sredinom dvadesetog stoljeća Britanci su zaključili kako im SSSR više nije koristan, te su počele proces rastakanja SSSR-a. Počele su u medijima izlaziti pojedinosti o Staljinovim zločinima, te su se pojavili «eurokomunisti» i «neomarksisti», koje su se počeli uključivati u strukture moći zapadnih država, a glavni propagandist i financijer ove nove vrste komunizma bio je Maxvell. Ovo uključivanje neomarksista u piramidu moći počelo je pedesetih godina dvadesetog stoljeća kad su veliki financijski stratezi uspjeli uspostaviti tajnu kontrolu nad većinom država uz pomoć globalne bankarske mreže. Procijenili su kako im teroristička parola o «diktaturi proletarijata» više ne treba za uništavanje konkurencije, već im treba ideologija koja će opravdavati i braniti njihovu tajnu globalnu vlast. Odlučili su stare komunističke psihopatske kriminalce pretvoriti u uglađene profesore i birokrate koji će demagoškim parolama štititi stečene pozicije. Počeli su velikim donacijama pomagati marksističke političke teoretičare iz takozvane frankfurtske škole koji su zaključili kako se diktaturom radničke klase ne može ovladati svijetom. Ovi novi marksisti su propagirali mekši plan osvajanja globalne vlasti kroz legalne institucije pravnih država, a propašću komunizma postali su glavni zagovornici globalnog slobodnog liberalnog tržišta. Kako bi stekli društveni ugled prvo su krenuli u osvajanje znanstvenih titula i sveučilišnih katedri, pri čemu su im pomogli veliki donatori najuglednijih zapadnih sveučilišta.

Zadatak rušenja sovjetske države dobio je Robert Maxwell preko kojeg je počela operacija masovnog izvlačenja ruskog bogatstva na zapad i uzimanje dolarskih kredita. Ruska komunistička elita je počela u posebne trgovine uvoziti luksuznu zapadnu robu za elitu, tajno su počeli kupovati državnim i partijskim novcem dionice poduzeća, banaka i fondova, te osnivati svoja anonimna dionička društva na zapadu. Postali su nova klasa privatnika, a u isti sustav pljačkanja vlastitih naroda uvučene su sve komunističke države, dok su pojedini ortodoksni komunisti koji se nisu snašli brzo uklanjani.

Pošto je Maxvell 1991. pao u more sa svoje jahte (uz vrlo vjerojatnu asistenciju KGB-a) pojavio se novi Britanski financijski agent Georg Soroš rođen kao György Schwartz koji je nastavio njegov posao u interesu Britanskog carstva. Nakon raspada Varšavskog pakta po svim bivšim komunističkim državama počeo je osnivati udruge i medije koje su pod parolom širenja demokracije širili ideologiju otvorenog društva koja se zalaže za razbijanje obiteljskih i nacionalnih zajednica, rodna homoseksualna prava, prava na abortuse, te uništenje nacionalnih poduzeća u korist velikih multinacionalnih korporacija.

Dok su se britanci u financijskom ratovanju najviše oslanjali na "financijske genije", "humanitarce" i "dobrotvore" amerikanci više vjeruju institucijama pa su osnovali više agencija od kojih je vrlo važna NED. Ova organizacija osnovana je 1983. od tadašnjeg predsjednika Ronalda Reagana, Nacionalna zaklada za demokraciju je postala međunarodno sredstvo za provedbu američke politike u drugim državama. Osnivački kadar bili su ideolozi Hladnog rata koji su nekad vjerovali u američku socijaldemokraciju, ali su se razočarali vidjevši posljedice komunizma. NED novcem stvara “oružano civilno društvo i medije” protiv vlada koje smetaju interesima Washingtona, ili velikim američkim korporacijama koje se silom probijaju na inozemna tržišta u nastajanju.