Financijski (bankarski) lobi

Širenjem Otomanskog carstva prema Veneciji mnogi mletački bankari se sele u Amsterdam i Veliku Britaniju. U Amsterdamu posuđuju novac mnogim lađarima, trgovcima i inovativnim poduzetnicima te Amsterdam vrlo brzo postaje najveća tržnica na svijetu. I u Britaniji venecijanski bankari ulažu u mnoge poduzetničke ideje koji dovode do razvoja mnogih novih izuma. U razvoj novih ideja ulažu uglavnom manji bankari, a tu je rizik vrlo velik. Veliki bankari ne vole rizik te najradije posuđuju državi, a oni među njima kojima je zarada važnija od svih moralnih normi ulažu u bilo što, pa i u uništavanje konkurentskih poduzeća ili izazivanje ratova, ako to donosi veliki profit. Jedan od najjačih tadašnjih bankara Amschel Mayer Rothschild osnivač ogromnog njemačkog poslovnog imperija 1773. izjavljuje: "naša je politika da izazivamo ratove, u isto vrijeme radeći konferencije o miru. Na taj se način nijedna od sukobljenih strana ne može teritorijalno obogatiti. Rat se mora provoditi tako da se nacije sve više tope u dugovima, i na taj način sve više padaju pod našu kontrolu."

Britanci su već prilikom osnivanja svoje obavještajne službe oko 1563. godine shvatili kakvu vrijednost ima novac u obavještajnim i vojnim poslovima. Ovu službu osnovao je Sir Francis Walsingham kao prvu modernu tajnu obavještajno sigurnosnu službu u svijetu. Ona je postigla prvi veliki uspjeh kada je razotkrila Španjolski plan napada na Britaniju, te je 1587. odgodila napad za cijelu godinu tako što je uspjela navest Đenoveške bankare da obustave zajmove kralju Filipu. Od tada pa do danas kontroliraju čak i svoje najpovjerljivije veleposlanike u svijetu, a glavni agenti su im istaknuti političari, aristokrati, diplomati, poduzetnici, bankari i intelektualci. Služba je na osnovu prvih iskustava shvatila snagu novca, te su odlučili pomoću njega osvojiti svijet. Poticanjem udruživanja više bogatih pojedinaca 31. prosinca 1600. godine osnovali su "Časnu Istočnoindijsku kompaniju" HEIC koja je dobila Englesku Kraljevsku povelju od Elizabete I kako bi se stekle trgovačke prednosti u Indiji. Kompanija se preobrazila u prividnog vladara Indije sa ovlastima pomoćnih državnih i vojnih dužnosnika, sve do raspuštanja 1858. nakon indijske pobune.

Slijedeći veliki uspjeh Britanski financijski agenti ostvarili su početkom 18. stoljeća kada je 1716. Škotlanđanin Džon Low od vojvode Filipa II Orlenskog, regenta Francuske dobio monopol na izdavanje papirnog novca u vidu Banque Générale. Ova privatna banka imala je ulogu prve središnje banke u Francuskoj. Džon Low je bio osuđenik za ubojstvo, avanturist, kockar i ekonomist te je praktično postao prvi guverner središnje državne banke neke države. Zbog ubojstva u Britaniji bio je osuđen na smrt, ali je uspio dobiti zaštitu Britanskih službi, te raditi u njihovom interesu. Pod nejasnim okolnostima uspio je pobjeći u Amsterdam odakle je počeo širiti svoje ideje. Zalagao se za uspostavljanje nacionalne banke koja ima monopol na izdavanje papirnog novca koji iza sebe ima podlogu u zemlji, srebru i zlatu. Svoje usluge je nudio nekolicini vladara, dok ga na kraju nije prihvatio Filip II Orlenski, u trenutku kad je Francuska ekonomija bila uništena vladavinom Luja XIV. Low je tvrdio kako je novac samo sredstvo razmjene i ne predstavlja bogatstvo u sebi, te da nacionalno bogatstvo ovisi o trgovini. Godine 1719. Law je razvio kompaniju Compagnie des Indes koja je imala monopol na francuskom tržištu duhana i u trgovini s afričkim robovima. S obzirom da je kompanija imala monopol na dva velika tržišta, potencijali za ostvarivanje profita bili su ogromni što je dovelo do velike potražnje za dionicama tvrtke čije su cijene snažno porasle. Potražnja je dodatno potaknuta tvrdnjama kako kompanija proizvodi velike količine zlata u Luizijani. Došlo je do brzog razvoja kompanije i rasta cijene dionica, pa je čak i francuska vlada tiskala više novca kako bi mogli kupiti dionice te kompanije. Sve je funkcioniralo do početka 1720. kada su pojedinci otkrili kako kompanija ništa ne vrijedi zato što u Lujzijani nema zlata. Vrijednost dionica je naglo postala beznačajna, te je došlo do kraha na tržištu dionica u Francuskoj i ostalim zemljama. Ovaj krah je ostao poznat kao Mississippi balon i uništio je mnoge plemiće i poduzetnike širom Europe koji su kupovali dionice dok im je cijena sve više rasla. Kad se doznalo kako je to dioničko društvo bezvrijedno ulozi su propali, Francuska je završila u hiperinflaciji, a Low je morao pobjeći. Optuživali su ga da je Britanski špijun, a oni su ga se odrekli kako ne bi došlo do rata, te je pobjegao u Brisel nakon čega se kao siromah kockao po Rimu, Kopenhagenu i Veneciji. Dopuštenje za povratak u London je dobio tek kad je umro Francuski kralj Orleans.

Sljedeći značajniji Britanski financijski agent i provokator bio je Jeremy Benthama (15. 2. 1748. - 6. 6. 1832.) koji je u mladosti putovao Sibirom i uspostavio puno kontakata preko kojih je kasnije kao šef britanske obavještajne službe uspostavio svoju obavještajnu mrežu u Rusiji. Bentham je bio pravnik, filozof i šef britanske tajne službe. Bio je prvi filozof koji je branio homoseksualizam, te je bio i preteča feminizma. Sve njegove ideje su se stopile u program britanske Liberalne stranke i smatra ga se začetnikom moralnog liberalizma. Zagovarao je i mučenje za uspješan odgoj ljudi. Benthamova konstrukcija "Panopticon" je zamišljena kao kompletan sustav za kontrolu ljudi, a to je ideja jedne tvornice u kojoj bi se minimalnim brojem kontrolora nadzirao veliki broj radnika. To se kasnije pokazalo kao idealan zatvor za sve društveno "nepogodne" koje bi upregnuo u koristan posao, na osnovu čega su kasnije izgrađeni koncentracijski logori. Napisao je više knjiga među kojima je najzanimljivija knjižica "U obrani lihvarenja", u kojoj je branio lihvarenje kao lijepo i korisno djelovanje.

Početkom 19. stoljeća kontinentalne države su se počele brzo razvijati, te su Britanske službe odlučile pronaći i financirati nekog tko će zaustaviti sve brži razvoj industrije na kontinentu. Za to je bilo potrebno zavaditi nove kontinentalne industrijalce s vlastitim dobavljačima usluga – radnicima, a za taj zadatak odlučuju upotrijebiti zavist, silu umotanu u ambalažu socijalne jednakosti i bratstva jednakih građana. Ta sila je već uspjela u francuskoj srušila feudalni poredak, pa je prepoznata kao sila koja može zaustaviti i brz ekonomski razvoj u Njemačkoj, Francuskoj i drugim konkurentskim državama. Engleski ministar Canning 1828. u parlamentu govori: «Bacit ću revolucionarne baklje na kontinent, podići sve nacije na povik «živjela sloboda» i srušiti sve stare monarhije.» Te riječi su se počele ostvarivati kad su britanske službe na Njemačkom sveučilištu Jena pronašli mladog filozofa imenom Mordekay Levi. Ovaj Židov po porijeklu i ateist po vlastitom izboru dobro je razradio izračun zemljišne rente, a kao nastavak svog znanstvenog rada počeo se širiti teorije kako bogataši pljačkaju one koji nemaju ništa. Glavnom ideologu Britanske Venecijanske stranke Davidu Urguhartu koji je širio ideju Britanskog imperija ovi stavovi se sviđaju pa Leviju savjetuje novo prihvatljivije ime. Kako bi se lakše probio u Europskoj akademskoj zajednici dao mu je nežidovsko kodno ime Karl Marxs. Daje mu posao pisanja članaka za njegove novine i potrebna sredstva za daljnji rad. Urguhart kao pokretač modernog komunizma sastavio je nacrt Kapitala, te ga dao Marxu na razradu. Osnovna ideja ove ideologije je suprotstaviti poduzetnike koje su nazvali kapitalisti sa radnicima koji tim kapitalistima prodaju svoje radne usluge. Iako osnovna logika govori kako svakom prodavaču treba kupac, te stoga oni ne mogu biti protivnici, već suradnici koji ovise jedni o drugima, a neprijatelji su konkurenti. Kako bi tu logiku poništio Marxs je tvrdio kako je konkurencija nepotrebno uništavanje resursa, a onima koji su govorila kako samo konkurencija može razdvojiti sposobne od nesposobnih odgovarao je kako su svi ljudi jednako sposobni u istim okolnostima. Marxs je godine 1848. objavljio «komunistički manifest» kojim prvi puta definiraju povijesnu ulogu takozvanog proletarijata. Izazivajući zavist među sirotinjom komunisti su uspjeli dignuti revolucije u Parizu, Beču, Varšavi, te se pobune šire čitavim kontinentom

Kako kontinentalne države ne bi Veliku Britaniju optužili za širenje komunističkih ideja britanske službe su preko novinarskih plaćenika širom kontinentalne Europe organizirali medijsku kampanju u kojoj su Židove optužili kao organizatore komunističkih revolucija, što je dovelo do pojave vrlo snažnog antisemitizma u svim velikim europskim državama, a osobito u gradovima gdje su postojala Židovska geta.

Dok su se za područje konkurentskih europskih kontinentalnih država pripremale filozofske ideje za rušenje njihove konkurentnosti na teritoriju same Velike britanije bankari su pripremali snažnu industrijsku ekspanziju i preuzimanje kontrole nad cijelim gospodarstvom. Zahvaljujući njihovim planovima u Britaniji 1840. počinje rast spekulativnog kupovanja dionica za izgradnju željezničkih pruga. Kako su financijski špekulanti sve više ulagali u željeznice cijena željezničkih dionica je rasla, čime su i ulaganja rasla.

Prva pruga se počele graditi između Liverpula i Manchestera a otvorena je 1830. što se pokazao vrlo uspješnim za prijevoz putnika i tereta. Krajem 1830-ih i početkom 1840-ih britansko gospodarstvo se usporavalo zato što su kamatne stope porasle, pa su iz ulagači iz inozemstva ulagali novce u državne obveznice - glavni izvor ulaganja u to vrijeme, a politički i socijalni nemiri odvraćaju banke i tvrtke na ogromna ulaganja potrebnog za izgradnju željeznice. Tada Londonski bankari odlučuju ubrzati rast željeznica i prateće industrije. U tom cilju Bank of England smanjuje kamatne stope, pa državne obveznice postaje manje atraktivne. Zbog toga ulagači povećavaju ulaganja u željezničke pruge, te počinje bum ulaganja u nove željeznice. Ranije su u takva ulaganja upuštao manji broj banaka, gospodarstvenika i bogatih velikaša. U željezničke tvrtke počeli su ulagati i obični građani svoje ušteđevine. Kako bi to potakla Vlada je 1825. ukinula Bubble Zakon koji je donesen nakon pucanja financijskoga balona južnog mora iz 1720. Ukinuto je ograničenje da dioničko društvo osniva najviše pet zasebnih investitora. Uklonjena je granica o visini uloga kako bi bilo tko mogao uložiti novac u novu tvrtku, a željeznica je promovirana kao siguran pothvat. Dionice su se mogle kupiti za depozit od 10%, a ostatak se može uplatiti u bilo kojem trenutku. Ulagali su i mnogi kontinetalni špekulanti, poduzetnici i plemstvo.

Krajem 1845. kada su najvažniji pravci izgrađeni Bank of England diže kamatne stope pa novac počinje teći od željeznice prema štednji i državnim obveznicama. Cijene dionica željezničkih kompanija padaju, te je daljnje ulaganje zaustavljeno, a brojne tvrtke ostaju bez sredstava i investitora, i bez izgleda za povratak dotadašnjih ulaganja. Veća željeznička poduzeća počela su kupovati izgrađene linije od propalih poduzeća kako bi proširili svoju mrežu. Kupovali su ih za djeliće njihove stvarne troškove izgradnje stoga što prodavači nastojali izvući bar dio uloga kako ne bi sve izgubili. Mnoge obitelji izgubile su cjelokupnu životnu ušteđevinu, a propali su i brojni kontinentalni investitori privučeni mogućom velikom zaradom.

Za razliku od prijašnji burzovnih mjehura ovaj je dao rezultat u vidu ekspanzija Britanskoga željezničkog sustava. Ukupno je izgrađeno 6.220 milja (10.010 km) željezničkih pruga od projekata odobrenih od 1844. do 1846. i to je sve izgrađeno privatnim kapitalom bez udjela države, pa se pojavila ozbiljna sumnja kako je sve namjerno organizirala država kako bi razvili željezničku mrežu bez vlastitih ulaganja.

Prije ove krize, kao sredstvo za stabiliziranje britanske ekonomije donesen je Zakon Bank Charter 1844. Ovim se Zakonom fiksira maksimalna količina novčanica koje mogu biti u optjecaju, te jamči da su sredstva određena rezervama zlata i srebra koje će se držati na zalihama. Zakon zahtijeva da ponuda novca u opticaju može biti povećan ako rezerve zlata ili srebra budu proporcionalno povećane. Međutim, 1847. godine, Zakon o bankama je zaobiđen kada Bank of England traži suspenziju Zakona bankarske povelje. Zakon o bankarskoj povelji, predstavljao je trijumf Valutne škole Davida Ricarda čime je zabranjeno izdavanje novca koji nije pokriven 100 posto u zlatu. Ta odredba nije se odnosila na bankarske depozite i kredite čiji volumen se povećao pet puta u samo dvije godine iz izmišljenih pologa, i tako su banke otkrile novi način za zarađivanje obračunom kamata na izmišljeni novac. To je izazvalo naglu monetarnu inflaciju zbog čega je došlo do panike 1847. godine i propasti velikog broja poduzeća i trgovina, te to traje do 1855.

Tijekom ove krize ojačale su velike banke i financijski kapital. Velike banke nude visoke kamate na štednju i niske kamate na kredite čime privlače kapital. To mogu zato što isti novac posuđuju više puta kroz kreditna pisma. Viškom novca banke počinju kupovati dionice trustova i koncerna. Vlasnici industrije čuvaju ogromne količine novca u bankama pa postaju suvlasnici banaka. Na taj način miješaju se bankarski i industrijski kapital i nastaje financijski kapital. Banke stječu mogućnost stvaranja kreditnoga novca iz depozita koji je višestruko veći od veličine uloga. Ranije su banke prodavale zlato, a sada su počele izdavati kreditne papire koji postaju novac kojim se može sve kupovati zato što prodavači roba kreditne papire knjiže kao novčani prihod koji se evidentira na njihovim računima u tim istim bankama, pa sa time opet mogu izdati novi krediti. Tako su vlasnici financijskoga kapitala stekli sve veću moć, koja je ograničena tek kad su središnje banke uvele obveznu stopu likvidnih rezervi kao regulacijski instrument nadzora komercijalnih banaka i kontrole novčane mase na tržištu. I od tada kreditni novac stvara financijsku oligarhiju koja postaje najutjecajniji lobi koji indirektno preuzima vlast financirajući sve političke stranke, medije i humanitarne organizacije. Jedan iz carstva Rothschild 26. 06. 1863. piše firmi "Kleimker, Morton i Vandergrould" u New Yorku: «Malobrojni će shvatiti ovaj sustav, a oni koji ga shvate svim silama će se truditi kako bi ga što više iskoristili, javnost najvjerojatnije nikad neće shvatiti kako je taj sustav protiv njenih interesa.»

Utjecaj kreditnog novca na brz razvoj shvatili su i u drugim državama pa industrija brzo raste i u Njemačkoj, a i u Rusiji. Britanski bankari koji su postali vlasnici većine industrije te koncem osamnaestog stoljeća ponovno smišljaju kako suzbiti kontinentalnu konkurenciju. U tom cilju odlučuju na teren konkurentskih država ubaciti dvije ideologije oko kojih će se izazivati društveni sukobi. Jedna ideologija je rasizam, a druga je ranije iskušana komunistička ideologija.

Za razvoj rasizma iskorištena je znanstvena teorija eugenike. Osnovno načelo eugenike je poticanje rađanja djece od zdravih i u svakom pogledu dobro razvijenih parova. Osnivač znanstvene eugenike je engleski prirodoslovac Francis Galton koji je 1865. tvrdio kako društvo treba spriječiti razmnožavanje tjelesno i duševno zaostalih. Na osnovu takvih stavova u većini većinski protestantskih zapadnih država počeli su se uvoditi rasni zakoni kojima su obvezatni liječnički pregled bračnih kandidata, te sterilizacija nekih duševnih bolesnika i teških zločinaca. Ova znanstvena teorija, poduprta rasnim zakonima dovela do masovnog oduzimanja djece, te prisilne sterilizacije mnogih crnaca i Indijanaca u SAD-u i Kanadi, Laponaca u Nordijskim državama i Aboriđina u Australiji. Na osnovu ove teorije je kasnije i Hitler donio svoje rasne zakone koji su trebali masovnim likvidacijama puno brže dovesti do istog cilja; istrijebiti rasno "niže" narode. Teorija eugenike je u većinski protestantskim državama napuštena tek šezdesetih godina dvadesetog stoljeća kada su neki eksperimentalni znanstvenici otkrili genetski kod i tako dokazali kako su sve ljudske raste nastale od istih predaka.

Kako bi ponovno ojačali ideologiju komunizma godine 1901. u Londonu britanske službe i bankari osiguravaju sigurno održavanje svjetskog kongresa komunista gdje Lenjin postaje šef svih komunista. On 1902. pokušava puč u Rusiji, ali bez uspjeha. Na iskustvima neuspjelog Lenjinovog pokušaja puča Britanci kreiraju nove planove rušenja Rusije, a glavni operativac postaje njihov agent provokator Izrael Lazarević Helphland kodnog imena Parvus koji osmišljava novi plan rušenja Rusije. Ovo Židovsko siroče iz Bjelorusije, iluminat, novinski izdavač, bankar i trgovac oružjem počinje s financiranjem skupine ruskih socijalističkih avanturista i kriminalaca, kojima je dao u zadatak osvojiti vlast u Rusiji i sve opljačkati. U plan je uključen i Japan koji Parvusu odobrava 2 milijun funti sterlinga kako bi izazvao revoluciju u Rusiji i smanjio mogućnost ruskog otpora. U kratkom i krvavom ratu između Japana i Rusije 1904. -1905. potpuno je uništen ponos Ruskog Carstva i velika pomorska flota koju su Japanci zarobili. Novcem dobivenim od Japana Parvus uz pomoć djela ruskih socijaldemokrata, 1905. organizira neuspjelu revoluciju u Rusiji, te je završio u Sibiru. Odatle uspijeva pobjeći u Tursku, gdje postaje ekonomsko financijski savjetnik mladoturaka. Iako Velika Britanija tajno, preko Parvusa, Lenjina, Japana i Turske čini sve kako bi uništila Rusiju, istovremeno javno i formalno surađuje s Ruskom carskom vladom, te Rusiju nastoji iskoristiti u borbi protiv sve jače Njemačke. Godine 1912. i 1913. Britanija je poticala balkanske ratove protiv svoga saveznika Turske, a glavni dobavljač oružja Srbima, Grcima i Bugarima bio je Parvus koji to radi iz Istanbula u kojem je istovremeno organizirao pomoć Mladoturcima. Parvus nagovara svog prijatelja Enver Pašu na savez s Nijemcima, a ne Britancima, tvrdeći kako će samo ratujući na strani Njemačke ponovno postati veliko carstvo. Na isti potez je uspio navesti čak i Bugarsku, iako su Rusi bili povijesni, vojni i vjerski saveznici Bugara, a Turci osvajači i tlačitelji Bugarske, te je ovim nemogućim savezom Parvus uspio blokirati Rusiju s juga. Uključenjem Turske u rat protiv Rusije velike turske snage su vezane za ovo bojište, te je time Britancima olakšano razbijanje Otomanskog carstva i prodor prema Arapskoj nafti, što je bio njihov glavni strateški cilj.

Nakon Parvusa glavni Britanski financijski agent postaje Henri Wilhelm August Deterding rođen 19. travnja 1866. u Amsterdamu. Bio je jedan od prvih rukovoditelja Royal Dutch Petroleum Company, i 36 godina (1900-1936) njezin predsjednik. Došao je na čelo kompanije nakon rane smrti prvog čelnika Jeana Baptiste Augusta Kesslera. Detering je snažno ojačao kompaniju tijekom prvog svjetskog rata prodajući naftu saveznicima. Stvorio je flotu tankera i vodio je Royal Dutch kroz nekoliko velikih spajanja i akvizicija, uključujući spajanje s "Shell" transportom i trgovačkim društvom 1907. godine, te kupnju naftovoda Azerbajdžana od obitelji Rotschild 1911. Nakon prvog svjetskog rata počeo je financirati Hitlera kako bi Njemačka ponovno zaratila sa Rusijom.

Sredinom dvadesetog stoljeća glavni britanski financijski agent postaje Ian Robert Maxwell. Rođen je kao Ján Ludvík Hyman Binyamin Hoch, (10. lipnja 1923 - 5. studenog 1991.) a bio je vlasnik Britanskog medijskog carstva i zastupnik u Britanskom parlamentu. Porijeklom iz Čehoslovačke uključio se u Britansku vojsku, nakon čega je uz pomoć britanskih službi izgradio veliko izdavačko carstvo. Sredinom dvadesetog stoljeća Britanci su zaključili kako im SSSR više nije koristan, te su počeli proces rastakanja SSSR-a. Počele su u medijima izlaziti pojedinosti o Staljinovim zločinima, te su se pojavili «eurokomunisti» i «neomarksisti», koji su se počeli uključivati u strukture moći zapadnih država. Glavni propagandist i financijer ove nove vrste komunizma bio je Maxvell. Ovo uključivanje neomarksista u piramidu moći počelo je pedesetih godina dvadesetog stoljeća kad su veliki financijski stratezi uspjeli uspostaviti tajnu kontrolu nad većinom država uz pomoć globalne bankarske mreže. Procijenili su kako im teroristička parola o «diktaturi proletarijata» više ne treba za uništavanje konkurencije, već im treba ideologija koja će opravdavati i braniti njihovu tajnu globalnu moć. Odlučili su stare komunističke psihopatske kriminalce zamijeniti sa uglađenim profesorima i birokratima koji će demagoškim parolama štititi stečene pozicije. Počeli su velikim donacijama pomagati marksističke političke teoretičare iz takozvane frankfurtske škole koji su zaključili kako se diktaturom radničke klase ne može ovladati svijetom. Ovi novi marksisti su propagirali mekši plan osvajanja globalne vlasti kroz legalne institucije pravnih država, a propašću komunizma postali su glavni zagovornici globalnog slobodnog liberalnog tržišta.Kako bi stekli društveni ugled prvo su krenuli u osvajanje znanstvenih titula i sveučilišnih katedri, pri čemu su im pomogli veliki donatori najuglednijih zapadnih sveučilišta.

Zadatak rušenja sovjetske države dobio je Robert Maxwell preko kojeg je počela operacija masovnog izvlačenja ruskog bogatstva na zapad i uzimanje dolarskih kredita. Ruska komunistička elita je počela u posebne trgovine uvoziti luksuznu zapadnu robu za elitu, tajno su počeli kupovati državnim i partijskim novcem dionice poduzeća, banaka i fondova, te osnivati svoja anonimna dionička društva na zapadu. Postali su nova klasa privatnika, a u isti sustav pljačkanja vlastitih naroda uvučene su sve komunističke države, dok su pojedini ortodoksni komunisti koji se nisu snašli brzo uklanjani.

Kako je Maxvell 1991. pao u more sa svoje jahte (uz vrlo vjerojatnu asistenciju KGB-a) pojavio se novi Britanski financijski agent Georg Soroš rođen kao György Schwartz koji je nastavio njegov posao u interesu britanskog carstva. Nakon raspada Varšavskog pakta po svim bivšim komunističkim državama počeo je osnivati udruge i medije koje su pod parolom širenja demokracije širili ideologiju otvorenog društva koja se zalaže za razbijanje obiteljskih i nacionalnih zajednica, rodna i homoseksualna prava, prava na abortuse, te uništenje nacionalnih poduzeća u korist velikih multinacionalnih korporacija. Započele je era neoliberalizma i globalizacije koja je obećavala napredak svima, a stvarni cilj je postao stvoriti velike svjetske prikrivene oligopole koje će preuzeti sve konkurente u svijetu, te svu ekonomsku moć koncentrirati u rukama velikih angloameričkih korporacija, banaka i investicijskih fondova.

Kako bi uništili konkurenciju malih banaka velike banke i investicijski fondovi su počeli sve više zagovarati i uvođenje digitalnog novca. Takav digitalni novac bi trebale izdavati centralne banke, a svaki građanin ili poduzeće bi ga mogli prebaciti na svoje kompjutore ili mobitele. Sve transakcije bi se obavljale direktno preko interneta, sa računa na račun bez posredovanja bankarskoga platnog prometa, i bez plaćanja provizija na plaćanja. Plaćanje bi se moglo odvijati i bez interneta, sa mobitela na mobitel direktnom vezom preko bluetoota. Digitalni novac bi državi omogućio potpuni nadzor nad platnim prometom i štednjom, te bi država mogla svakoga isključiti iz novčanog prometa, blokadom računa. Uvođenjem digitalnog novca najveći gubitnici bi postali pojedinci koje država radi nečega označi kao neprijatelja, ali i male banke kojima je provizija na platni promet najveća zarada. Velike investicijske banke od ovoga ne bi imale velike štete zato što je njima provizija na plaćanja sporedna zarada, a najveći konkurenti su im male banke.

Sve ove globalističke planove zapadne financijske oligarhije su početkom 21. stoljeća prepoznale ruske i kineske sigurnosne službe, te su odlučili neoliberalizam iskoristiti za svoje interese.

Rusi na čelu sa Putinom su zaključili kako je njihov najjači izvor kapitala nafta i plin, te kako moraju upotrijebiti sva sredstva kako bi što više zaradili na njima. Kako bi spriječili strane korporacije u preuzimanju ruskog gospodarstva sva veća poduzeća su prepustili u ruke oligarha čije interese su štitile ruske službe i u zemlji i u inozemstvu, na zakonit ili nezakonit način. Zaštitu svojih interesa u inozemstvu su povjerili vojnoj sili u susjedstvu, te paravojnoj organizaciji Wagner na drugim kontinentima. Zahvaljujući ovakvoj strategiji u Rusiji je gotovo ukinuta tržišna selekcija prema sposobnosti, te je proizvodnja svega u rusiji zaostala. Rasla je jedino proizvodnja nafte i plina, te njihov izvoz u Europu. Kako bi naftne korporacije što više zaradile počelo je vrlo obilno financiranje europskih zelenih udruga, političara i medija koji su se borili protiv LNG terminala, transporta nafte tankerima i nuklearne energije, a zagovaraju ekonomski neisplative obnovljive vrste energije. Za potrebe njihovog korumpiranja utrošene su milijarde dolara, a najveći uspjeh su imali u Njemačkoj. Za vrijeme Angele Merkel zatvorene su mnoge nuklearne centrale, a njemačko gospodarstvo je dobro napredovalo zahvaljujući jeftinom ruskom plinu. Tek kada je Rusija krenula u potpuno otvoreni rat protiv Ukrajine Nijemci su shvatili kako nije pametno ovisiti samo o jednom dobavljaču energije.

Kinezi su na osnovu spoznaje o globalizacijskim ciljevima zapada napravili svoj puno lukaviji plan obrane, ali i preuzimanja zapadne strategije u cilju pretvaranja Kine u globalnu imperijalnu silu. U tom cilju su kao svoje ciljeve odredili pretvaranje Kine u najjače svjetsko gospodarstvo koje će postati nova svjetska dominantna sila. Kako bi se ekonomski razvili napustili su marksističku ekonomsku teoriju, te su dopustili potpuno slobodno tržišno gospodarstvo u svim djelatnostima, osim u području bankarstva i vojne industrije. Zahvaljujući tome u većini gospodarskih grana došlo je do vrlo snažne tržišne selekcije između nesposobnih i sposobnih, te je kinesko gospodarstvo postalo svjetski lider u mnogim djelatnostima. Svoju monetarnu i fiskalnu politiku su potpuno posvetili izvozu, a novac zarađen na stranim tržištima nisu usmjerili prema rastu standarda stanovništva, već su sve usmjerili na osvajanje svjetskog tržišta. Višak novca su u nerazvijenim država upotrijebili u kupovinu ležišta ruda, dok su u razvijenim državama najviše ulagali razne djelatnosti.

Kako bi uništili zapadnu konkurenciju počeli su primjenjivati istu strategiju koju su 300 godina koristili Britanci, počeli su podržavati ideologije koje će iznutra oslabiti zapadna društva. To je strategija koju su naučili od Britanaca, ali i od svoga povijesno najpoznatijeg vojnog geostratega Sun Tsua koji je rekao: « Najveća umjetnost je slomiti otpor neprijatelja bez borbe na bojnom polju. Samo indirektna metoda jamči pravu pobjedu. Rastopite sve dobro u zemlji neprijatelja. Uvucite predstavnike vladajućeg sloja u lopovske i zločinačke poduhvate. Potkopajte njihov položaj i ugled. Izložite ih javnoj sramoti. Ometajte rad vlasti svim sredstvima. Svugdje smjestite svoje ljude. Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi. Širite raskol i svađe među starije. Poništavajte sve vrjednote. Nudite i poklanjajte. Kupujte ortake i informacije. Ne štedite novce, jer to donosi velike kamate. »koje su počeli naglo financirati velikim novčanim donacijama. Najpogodniju ideologiju su pronašli u idejama

Kao pomagače u ovom svome planu su prepoznali udruge koje su Britanci i Amerikanci već koristili u širenju svojih globalističkih interesa. Ove udruge koje su svoj temelj našle u djelima nekih marginalnih filozofa, ideologija i aktivista poput francuskog filozofa Henrija Bergsona iz 1932. i austrijsko-britanskog filozofa Karla Popera koji je napisao knjigu; "Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji". "Otvoreno društvo" je ono koje osigurava, da se politički lideri mogu smijeniti bez krvoprolića. To je društvo u kojem su pojedinci suočeni s osobnim odlukama za razliku od kolektivističkih društava, gdje se donose kolektivne odluke. Otvoreno društvo podrazumijeva kulturni i vjerski pluralizam, i uvijek je otvoreno Otvoreno društvo je suprostavljeno kršćanstvu koje zagovara apsolutnu istinu, dok otvoreno društvo tvrdi kako znanje nikad nije završeno, te stoga promiču sekularnosti i new age. Ovu filozofiju je nakon raspada komunizma počeo širiti britanski financijski agent i američki filantrop George Soroš, ponajprije po bivšim komunističkim državama kako bi ih ideološki rastrojio u cilju lakšeg ulaska zapadnog kapitala.

Prepoznavši ovu ideologiju kao odlično sredstvo za svoje interese Kinezi su se uključili u masovno financiranje ovih udruga, te političara i medija koji propagiraju njihove ciljeve. Financiranje su osigurale kineske banke i korporacije, koje imaju dionice u zapadnim bankama i korporacijama. Sve uplaćuju preko svojih zapadnih podružnica na vrlo jednostavan način, i to na trošak zapadnih država, onako kako to zapadne korporacije rade već desetljećima. U većini zapadnih država poduzeća imaju pravo financirati razne humanitarne, znanstvene i nevladine udruge određenim postotkom od dobiti ili prihoda, što im se priznaje kao porezni odbitak. Te zakone su odlučile iskoristiti zapadne podružnice kineskih banaka i korporacija, te su se naglo povećale donacije mnogim zapadnim medijima, nevladinim udrugama i humanitarnim organizacijama, ali samo onima koji promiču razna nova ljudska prava, LGBT gender ideologiju, zelenu ideologiju i strah od bilo čega. Naglo su se razvile i udruge koje, uz pomoć medija štite kriminalce i dilere od policijske brutalnosti, kao da se radi o napadu na nevinu dječicu. Sve lijeve političke stranke koje podržavaju genderizam, strah od klimatskih promjena, woke ideologiju i nova prava počela su dobivati potpunu medijsku potporu većine glavnostrujaških medija, te velike donacije za predizborne kampanje lijevih, liberalnih i zelenih politika. Zagovornike ovih ideologija su kinezi počeli postavljati u nadzorne i upravne odbore mnogih zapadnih banaka i korporacija u kojima su kupili svoje pakete dionica, ali i u mnoge institucije i medije koji su dobili zadatak isključiti iz društva sve one koji bi se mogli suprotstaviti njihovim interesima. Mnogi istaknuti pojedinci na zapadu su se suočili sa ideologijom koja zagovara isključenje iz društva svih koji se zalažu za tradicionalne vrijednosti.

Mnogi pojedinci na zapadu su to shvatili i pokušavaju pružiti otpor, ali i woke ideologija se sve brže širi zahvaljujući velikim kineskim donacijama zahvaljujući čemu su takvi pojedinci potpuno isključeni iz većine zapadnih meinstrim medija. Čak je i predsjednik SAD-a isključen sa pojedinih društvenih mreža, a mnogi su isključeni iz većine tiskanim medija i portala. Mnogima su čak otkazani i bankarski računi u bankama, a tko nema račun ne može ni prodavati ni kupovati. Jedini način na koji ti ljudi mogu preživjeti je da sve prodaju i kupuju za gotovinu, ili trampom.

Mogući potezi za slabljenje moći financijske oligarhije i kineske imperijalne strategije

Kako bi se smanjila ekonomska snaga lijevo liberalnih i ekstremističkih ekoloških organizacija koje su postale sredstvo u širenju kineske imperije potrebno im je oduzeti novac i utjecaj na banke. Velikim bankama koje su dobrim dijelom ovladali Kinezi potrebno je razviti konkurenciju tisuća novih malih banaka. Za to je dovoljno promijeniti bankarske propise kako bi mali poduzetnici mogli osnivati male komunalne banke, za potrebe malog lokalnog gospodarstva. Kako bi se kinezima otežalo koruptivno financiranje lokalnih udruga medija i političara potrebno je korporacijama, bankama, investicijskim fondovima i osiguravajućim društvima ukinuti pravo da dio svoje dobiti prosljeđuju udrugama i organizacijama, te to odbijaju od poreza. Ako baš žele pomagati mogu to na svoj trošak, a ne na trošak država koje napadaju. Kako neke od mnogobrojnih humanitarnih i sličnih udruga ipak imaju korisnu ulogu u društvu financiranje takvih udruga treba prebaciti na obične građane. Građanima pojedincima bi trebalo dozvoliti da dio svojeg poreza na plaću uplaćuju humanitarnim i sličnim udrugama, crkvenim organizacijama, sportskim udrugama i znanstvenim institucijama, a oni koji to ne žele bi porez i dalje plaćali državi. Na ovaj način korisne udruge bi opstale, ali bi se moć utjecaja na njih prebacila sa korporacija na obične građane. Tada velike korporacije više ne bi mogle novac koji pripada poreznim obveznicima koristiti za prikriveno oglašavanje, za medijsko blaćenje protivnika i lobiranje u kineskom interesu.

Kako bi se povećala zapadna konkurentnost, u odnosu na kinesku potrebno je uvesti velika porezna rasterećenja koja bi za cilj imala jačanje sitne proizvodnje i sitne trgovine u zapadnim državama, čime bi se supstituirao uvoz mnogih kineskih proizvoda.

Veliki robni lanci koje su osnovale zapadne korporacije postale su veliki lanac za poticanje kineskoga izvoza, te je stoga potrebno ograničiti rast takvih velikih robnih lanaca. U tom cilju je potrebno znatno povećati broj malih trgovina koje prodaju proizvode malih lokalnih proizvođača. Takve male trgovine je najlakše ojačati tako da ih se oslobodi plaćanja PDV-a. Kada takve male trgovine kupe proizvod velikog poduzeća one ne mogu obračunati predporez, te bi stoga takvi proizvodi imali približno istu cijenu kao i u velikim trgovinama. Međutim, kada mala trgovina kupi proizvod malog proizvođača koji nije u sustavu PDV-a tada je ona u prednosti pred velikom trgovinom. Velika trgovina i na takve proizvode mora obračunati PDV, a mala trgovina ne mora. Radi toga svi proizvodi malih proizvođača bi bili jeftiniji kada se prodaju u malim trgovinama, nego kada se prodaju u velikim trgovinama. To bi bila konkurentska prednost malih u odnosu na velike. Radi toga bi sve male trgovine koje imaju 3-4 zaposlena trebalo osloboditi sustava PDV-a do iznosa od oko 300.000 eura.

A Kinezi na ovakve poteze ne bi mogli odgovoriti zato što u svojoj poreznoj politici već imaju ugrađene mnogobrojne porezne olakšice za sve što se izvozi, a i za njihove lokalne male proizvođače koji svoje polu-proizvode prodaju velikim kompanijama koje rade za izvoz.

Ovakvim izmjenama u poreznom sustavu većine zapadnih zemalja međunarodna razmjena bi se znatno smanjila, te bi se uvozili uglavnom proizvodi koje mogu proizvoditi samo velike korporacije kao što su čipovi, kompjutori, elektronika, automobili, avioni i slični skuplji i složeniji proizvodi. Sve ostalo kupci bi kupovali u malim kvartovskim i seoskim trgovinama koje bi većinu dobavljača tražili među lokalnim poduzećima.

A kako bi se trgovina u tim malim trgovinama mogla i nadalje slobodno odvijati bitno je sačuvati opstanak gotovinskog novca. Državi digitalni novac je dobar kao alternativa, kako bi se ukinule velike bankarske zarade na proviziju kod prebacivanja novca sa računa na račun, ali ljudima uvijek treba ostaviti mogućnost da međusobno trguju bez kartica i bez mobitela. Ako bi se mogućnost razmjene gotovinom ukinula došlo bi do ponovne masovne uspostave trampe među svim onima koji ne žele da im država prati sve poslovne ili privatne aktivnosti.