Francuska geopolitika i geostrategija na Balkanu

Francuska geopolitika i geostrategija na Balkanu
977
2
0

Nakon nastanka protestantizma 1529. godine utjecaj Katoličke Crkve u Europi je značajno opao. Iste te godine Otomaski Sultan Sulejman Veličanstveni je iskoristio situaciju i opsjedao Beč. Papa kao poglavar Katoličke Crkve nije mogao puno pomoći osim slati apele katoličkim vladarima za pomoć.

Francuzi su u Hazburškoj monarhiji vidjeli velikog konkurenta, te su postupali obrnuto. Svaki puta kada su Turci nadirali prema Europi oni su svoje vojne snage gomilali na Austrijskoj granici kako bi se Habzburzi teže branili. Rezultat takve politike je bio pad većine balkanskih država pod otomansku vlast.

I protestantski vladari su također postupale slično, te su u Muslimanima vidjeli saveznike u borbi protiv katolika.

Krajem 16 i početkom 17 stoljeća Eugen Savojski je nekoliko puta prodirao na Balkan i Turcima oduzimao dijelova teritorija, uz podršku lokalnoga stanovništva, ali kod svakog prodora i katolička Francuska, a i njemački protestanti su činili sve kako bi sabotirali austrijske prodore na jug, bojeći se prevelikog jačanja Hazburške monarhije. Zahvaljujući tome Otomansko carstvo, iako tehnološki i kulturno sve zaostalije, uspjelo se na Balkanu zadržati sve do konca 19.- og stoljeća.

Pojavom Prosvjetiteljstva krajem 17. i tijekom18. stoljeća, dolazi do velikih promjena u filozofiji, kulturi, književnosti, te preispitivanja društvenog poretka i čovječnosti. Na mjesto Boga dolaze priroda, sloboda i razum. Svojim suprotstavljanjem religioznom moralu prosvjetitelji razvijaju svoj humanistički moral, znanje, etiku i estetiku.

Prosvjetitelji propagiraju čovjeka koji djeluje po svojim prinicipima, a ne samo po običajima i tradiciji. Sebe su smatrali naprednom humanističkom elitom, dok su svi ostali zaostali nazadnjaci koji koče svjetski napredak. Ti humanisti su se pokazali kao racionalni i efikasni ljudi koji svoje neprijatelje nikada ne muče, već ih eliminiraju brzo i efikasno, to jest humano.

Osnivaju se razna čitalačka društava, debatni klubovi, knjižare, časopisi i znanstvenih društava gdje se propagira sve ono što je suprotno crkvenim dogmama. Najuspješniji među njima osnivaju masonske udruge, te liberalne, ili socijalističke pokrete i komune. Humanisti u politici zastupaju stav kako "država sve može" i pri tome se ne treba osvrtati na Božje zakone. Na osnovu takvog uvjerenja humanistički političari kada dođu na vlast najčešće vode politiku "ja sve mogu i smijem".

Europa prestaje biti religiozna zajednica, odnosno kršćanska republika "respublica christiana", te postaje kulturna zajednica.

Osnovni zadatak kulture postaje ismijavanje religioznosti i propagiranje znanosti kao suprotnost vjeri. U toj novoj kulturi oslobođenoj čvrstih moralnih normi naglo jačaju poduzetnici skloni iskoristiti svaku priliku za bogaćenje. Zahvaljujući novom prosvjetiteljskom moralu po kojem je dobro sve što je korisno raste međunarodna trgovina robljem. Zahvaljujući novom moralu po kojem je moralno sve što je korisno europske sile osvajaju nove kolonije koje im služe kao izvor sirovina i robova, te tržište za njihove proizvode. Pri tome dolazi do gomilanja velikih zarada koje novoobogaćena elita nastoji oploditi ulaganjem u mnogobrojne inovacije koje dodatno jačaju proizvođače koji su se usudili uložiti kapital u nove ideje. Tome snažno pomaže i pojava dioničkih društava kao oblika vlasništva u kojem veći broj ulagača zajednički riskiraju ulažući u neku ideju, ili projekt. Zahvaljujući tome ekonomski jača klasa trgovaca, lađara, brodara, konjušara, bankara i sve većih proizvođača koji staju na stranu monarha u njihovoj borbi protiv nižeg plemstva.

To dovodi do jačanja država i pojave nacionalizma.

Taj proces je najviše ojačao Veliku Britaniju i Francusku.

Pojavom Napoleona Francuska postaje najjača europska sile, te se prvi puta francuska vojna sila pojavljuje i na Balkanu. Englezi su imali jaču mornaricu, te su vladali morem, te je Napoleon odlučio kopnenim putem zauzeti Sredozemlje osvajanjem Otomanskih teritorija.

Nešto ranije na isti put krenule su Rusija i Austrougarska.

Ruska kraljica Katarina II ostvarila je pristup Crnome moru mirom u Kuduk-Kajnardžrlu (1774.) . Tijekom 1774. godine Ruska mornarica se pojavila u Sredozemlju. Time Jadransko more ulazi u okvir njenih političkih interesa.

Nakon mira u Campoformiju 1797. godine bivše mletačko područje na istočnoj obali Jadrana (osim Dubrovačke Republike) došlo je u posjed Austrije, a otoci u Jonskom moru pripali su Francuskoj. Rusija, Osmansko Carstvo i Engleska nisu zadovoljne odlukama toga mira pa su saveznice u jonskom području proglasile ,,Republiku sedam otoka", stavivši je pod pokroviteljstvo Rusije.

Dolaskom Napoleona on je želio Englezima presjeći put do Indije, te usput ukloniti Osmansku vlast. U tu je svrhu 1798.-1799. godine poduzeo pohod na Egipat i Siriju. To je dovelo do drugog koalicijskog rata protiv Francuske u kojem su Osmansko Carstvo i Rusija 1798.-1799. godine Francuskoj preoteli važne jonske otoke.

Boka kotorska, kao rusko interesno područje mirom u Campoformiju 1797 . došla je pod austrijsku vlast.

Jadran je Rusiju zanimao zbog njezinih planova usmjerenih protiv Osmanskog Carstva i balkanske politike. U tom cilju Rusija je u Crnoj Gori poticala crnogorske želje za proširenje na Boku kotorsku. Tadašnji crnogorski vladika Petar I. Pod zaštitom Rusa poduzimao je česte pljačkaške pohode na područje Boke kotorske. Tome se pripajanju protivila Austrougarska.

Napoleon shvaća važnost Crne Gore za ostvarenje svojih ciljeva na Istoku, ali i Rusija jača svoje snage, te za Boku kotorsku osnivaju poseban ruski konzulat.

Austriju zabrinjava jačanje ruskog utjecaja na Balkanu, kako se ne bi proširili na Bosnu i Srbiju, a Turci se boje ruskih težnji za komadanjem teritorija Osmanskog Carstva.

Slapanjem Požunskoga mira, sklopljenog 26. prosinca 1805. godine, Francuska je pobjednik u ratu, te je prestala osmogodišnja prva austrijska vladavina na istočnoj obali Jadrana. Obalu su preuzeli Francuzi. To ne odgovara Rusiji zbog Boke kotorske koja je bila njezino interesno područje. Rusi se iz Boke nastoje proširiti na Dubrovnik i srednju Dalmaciju čime bi, uz osvajanje jonskih otoka ostvarila svoju težnju za uplovljavanjem u ,,topla mora".

Napoleona je istočna jadranska obala zanimala i kao strateško uporište za slučaj novog rata s Rusijom. Francuska vojska bi iz Dalmacije i ostalih posjeda na istoku Jadrana mogla preko Balkana krenuti na Dunav i Crno more, te tako ugroziti Rusiju s juga.

Rusija je okupirala Boku kotorsku (1806.), a Austriji više odgovara da Boku preuzmu rusi nego francuzi. Pravoslavno stanovništvo je više željelo rusku upravu dok je katoličko stanovništvo zbog ranijih pljački od strane pravoslavaca više željelo francusku upravu.

Rusi su se sa svojom baltičkom flotom pojavili u Boki 28. veljače 1806. godine došavši u blizinu Novoga. Drugi dio ruskog brodovlja stigao je s Krfa 5. ožujka. Ruske pomorske snage su, uz crnogorsku pomoć s kopna, opsjele Kotor, Budvu i Novi. Kotor i Boku zauzeli su 5. ožujka, a Budvu dva dana kasnije. Francuske su trupe do Kotora stigle prekasno jer su rusi već okupirali područje, a omjer snaga na istočnoj jadranskoj obali bio je u rusku korist. Glavnina Francuskih snaga u tom trenutku bila je u Makarskoj.

Kako bi došli do Boke Kotorske Francuzi su najprije morali okupirati Dubrovnik, te je zbog toga došlo do pada Dubrovačke republike.

Francuski general Lauriston je od dubrovačke vlastele dobio odobrenje za ulazak u grad te ga je, s nekih 1.000 vojnika, zauzeo 27 . svibnja 1806. godine.

Rusiji je u tom trenutku Boka bila točka iz koje je nadgledala događaje na balkanskom zaleđu, osobito u Beogradskom pašaluku gdje je trajao prvi srpski ustanak. Rusi su planirali uz pomoć crnogoraca pomoći ustanicima, te se spojiti s ruskim snagama koje su trebale doći sa sjevera.

U lipnju 1806. godine u francusko-ruskom sukobu oko Dubrovnika, ruske snage su iz Boke uz pomoć mornarice i crnogoraca prodrle preko Konavala i Župe do samo ga grada. Tom pohodu se pridružilo i pravoslavno stanovništvo iz istočne Hercegovine koji su željeli opljačkati katolički grad, pa je rat prerastao u vjerski sukob. Pljačkanje je prekinuto tek akcijom 1.600 vojnika francuskog generala Molitora. Borbe su se nastavile na širem dubrovačkom području i u Boki do kolovoza 1806. godine. Te sukobe je vodio general Marmont.

Mir izmedu Francuske i Rusije sklopljen je u Parizu, 20. srpnja 1806. godine. Prema njegovim odredbama Boka kotorska i Dalmacija trebale su pripasti francuskom caru kao kralju ltalije. U slučaju da se ondje zateknu, ruske su se snage bile obvezne povući s područa Dubrovnika, Crne Gore i Dalmacije, a francuske s osmanskog teritorija Crne Gore. Ugovorom je bilo predvideno da se Dubrovačoj Republici vrati nezavisnost. Dubrovačka Republika bi, kao i prije, trebala biti pod protektoratom Osmanskog Carstva, dok bi Crna Gora ostala podanik Osmanlija.

U tom trenutku svim europskim silama je bilo važnije održati slabo osmansko Carstva kako ni jedna europska država ne bi ojačala svoj položaj na štetu drugih.

Međutim, Rusija na nagovor Engleske nije ratificirala pariški ugovor, te se nastavio rat Rusije i Francuske. Sukobi su nastavljeni do potpisivanja Tilzitskog mirovnog ugovora 1807. godine. Rusi su u tom razdoblju, uz pomoć gusara provodili kontinentalnu blokadu istočne obale Jadrana, a Crnogorci su istovremeno pljačkali Konavle.

Titzitskim mirom Pruska je izgubila svoje posjede u Poljskoj, te je Rusija izgubila mogućnost spajanja svojih snaga sa ustanicima u Srbiji.

Francuskim zauzimanjem Boke kotorske čitavo istočno-jadransko područje je došlo pod vlast Napoleonove Francuske, odnosno Talijanskoga Kraljevstva unutar Francuskoga Carstva.

Pomorsku blokadu Jadrana je od Rusije preuzela Engleska.

Poslije pada Napoleona Austrija je ponovno zavladala Dalmacijom i vladala njome sve do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine.

Ovaj veliki rat je počeo zbog bitke za velika naftna polja na Bliskom istoku, te za putove koji vode to tih naftnih polja, ali Francuzi to nisu shvaćali. Zbog francuskog neznanja Britanci su do 1925. preuzeli većinu poznatih ležišta nafte, a 1912. su kontrolirali samo 12% svjetske nafte.

Dok se Francuska borila s Njemačkom Britanci su 1.400.000 vojnika prebacili na bliski istok kako bi oteli naftna područja od Turske.

U I svjetskom ratu Francuska i Srbija su kao članice Antante ratovale na istoj strani, te je krajem rata francuska vojska pomogla srpskoj vojsci u prodoru na teritorij Habzburške monarhije.

Srpska i francuska vojska vojska polovicom studenoga 1918. osvojile su Bačku, Banat, Srijem, Pečuh i Temišvar.

Zahvaljujući francuskom utjecaju, uz dogovor sa Velikom Britanijom nakon I svjetskog rata stvorena je Kraljevina SHS, a Velikosrbi su tu tvorevinu prihvatili vjerujući kako će politikom mrkve i batine sve narode koji uđu u tu Jugoslaviju pretvoriti u Srbe. Iako je Američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson smatrao kako svi narodi imaju pravo na samoopredjeljenje, Jugoslavija je stvorena zbog toga što su Englezi i Francuzi željeli blokirati izlaz Njemačkoj i Rusiji na Jadran. Stvorili su vjerski, etnički i kulturno mješovitu nestabilnu državu u kojoj je uvijek Srbe moguće nagovoriti na blokadu njemačkih interesa i Hrvate na blokadu ruskih interesa.

Nakon I svjetskog rata politički i ekonomski utjecaj Francuske u odnosu na Britaniju i SAD slabi, a do dodatnog slabljenja dolazi nakon II svjetskog rata. Francuska gubi kolonije, ali joj zahvaljujući jeziku i posjedovanju atomske bombe ostaje znatan uticaj u području Afričkih frankofonskih zemalja. Na području balkana ponovno je dobila priliku za određeni utjecaj tijekom devedesetih za vrijeme rata u BIH.

Raspad Jugoslavije su pokušavali spriječiti iz istih razloga zbog kojih je ona stvorena, a to je u zaleđu jadranskog mora imati vjerski, etnički i kulturno mješovitu nestabilnu državu u kojoj je uvijek srbe moguće nagovoriti na blokadu njemačkih interesa i hrvate na blokadu ruskih interesa.

U jesen 1990. admiral Mamula posjetio je London, general Blagoje Adžić Pariz, a admiral Stane Brovet Moskvu da bi procijenili na koji bi način Međunarodna zajednica odgovorila na vojni udar u Jugoslaviji. “Armija je zaključila da se Velika Britanija i Francuska ne bi protivile.” Rusija je pozdravila plan, iako je jasno stavila do znanja kako takvu akciju neće javno podržati.

Nakon raspada Varšavskoga ugovora Europom (Njemačka i Francuska) se počeo širiti stav kako ni NATO više nije potreban, te kako Europa treba sama brinuti za svoju sigurnost. Ovo se nije sviđalo Amerikancima koji nisu željeli biti izbačeni iz Europe. Između Božića i Nove Godine 1991. G. Bush je osobno doletio na hitne pregovore (“emergency meeting” za sigurnost Europe) koji su se održali između Nijemaca, Engleza i Francuza na američkom bojnom brodu usidrenom ispred Napulja. George Bush je pregovarao o sudbini NATO-a s namjerom da zaustavi i onemogući njemačko-francusku osovinu. Nijemci su tražili priznanje raspada Jugoslavije, ili će se raspasti i NATO. Amerikanci i Nijemci su se uspjeli složiti, a Francuzi i Englezi su se i dalje protivili. Amerikanci su na taj način kroz NATO ostali u Europi, a Nijemci su priznanjem Hrvatske dobili izlaz na Mediteran i slobodnije ruke na Istoku. Amerikanci zauzvrat priznaju raspad Jugoslavije i na taj način smanjenje englesko-francuskog utjecaja na širenje njemačkoga utjecaja prema jugu Europe.

Pošto se Jugoslavija ipak raspala 1991. godine, početkom rata u BIH su pokušavali Srbima pomoći u osvajanju što većeg dijela BIH. Za Srbe su se vezali ponajviše kako bi preko Srbije mogli utjecati na sprječavanje širenja utjecaja obnovljene Njemačke na području Balkana. Kada su Amerikanci odlučili bombardirati Srbe, ali između 28. i 29. 6. 1992. francuski predsjednik Mitterand iznenada je sletio na Sarajevski aerodrom, iako su bili najavljeni zračni napadi na Srbe. Time je otvorio zračni most prema Sarajevu i Karađića predstavio kao stranu u pregovorima, a istovremeno je smanjio mogući rizik zapadnih napada na Srbe.

Francuske vojne snage djelovale su u sklopu Unprofora, te su sa te pozicije pokušavale pomoći srpske osvajačke planove. Nasuprot njima mnogi obični Francuzi su se su se opredijelili za hrvatsku stranu te je oko 500 francuskih državljana dobrovoljno borilo na hrvatskoj strani. Najviše koristi Hrvatska je imala od Hrvata koji su naučili ratovati u francuskoj Legiji časti, te su se dobrovoljno javili u Hrvatsku vojsku.

Kada su počeli sukobi između Hrvata i Muslimana Britanci i Francuzi su pokušavali Muslimani pomoći u njihovom prodoru prema Jadransko more. Nakon Tuđmanovog nepopuštanja prema Izetbegoviću i Owenu uslijedili su britansko-francuski politički i ekonomski pritisci, a polovicom 1993. i pokušaji vojnog prodora prema moru preko Mostara.

Dana 7. 5. 1993. Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo je zaštićene zone Sarajevo, Tuzla, Žepa, Srebrenica, Goražđe i Bihać, a Sefer Halilović i Ratko Mladić u prisustvu francuskog generala Morillona potpisali su opći prekid vatre. To je omogućilo Izetbegoviću prebacivanje glavnine snaga na front prema Hrvatima i pripremu mnogo snažnije ofenzive na HVO. Vijeće sigurnosti UN-a na brzinu je proglasilo zaštićene zone, a nije se pobrinulo za stvarnu zaštitu. Alija je jamstvo UN-a prihvatio kao dovoljno jamstvo, nakon čega je naredio Seferu Haliloviću frontalne napade na svoje dojučerašnje saveznike Hrvate. Cijela muslimansko-hrvatska crta obrane tada se raspala. Nekoliko mjeseci trajala je anarhija. Muslimani su imali početnih uspjeha u osvajanju izdvojenih hrvatskih enklava u srednjoj Bosni i u prodoru dolinom Neretve prema moru. Morillon i Izetbegović uvođenjem sigurnosnih zona zaustavljaju velik pritisak svjetske javnosti u korist RBiH te dolazi do prestanka bombardiranja srpskih linija snabdijevanja iz pravca Srbije. Istovremeno, zahvaljujući prebacivanju muslimanskih jedinica iz Podrinja u borbu protiv Hrvata, četnički general Mladić preraspodjeljuje svoju vojsku na ratište Igmana i tako potpuno zatvara obruč oko Sarajeva. Englezi i Francuzi su vjerovali kako će Mladić jedinice oko zaštićenih zona prebaciti na dubrovačko ratište, ali su previdjeli činjenicu da Karadžić i Mladić više mrze Muslimane nego što žele Dubrovnik, koji su ionako mislili osvojiti sami, nakon što se Hrvati i Muslimani iscrpe u međusobnim borbama.

Na početku 1994, francuski predsjednik Mitteran je bolestan, te Francuska pod pritiskom javnosti mijenja svoju javnu politiku u BIH, ali potajno i dalje podupiru Srbe. U napadu na Bihać Srbi su 13/14. 7. 1995. aktivirali plan «Mač-1» u kojoj su preko svojih švercera pošiljke hrane zarazili dizenterijom i plasirali na Bihaćko područje. Pet dana kasnije 19. 7. kad je završio period inkubacije dizenterije počeli su novi srpski napadi na područje Bihaća. Kako bi spriječile pad Bihaća, hrvatske snage otpočinju operaciju Ljeto 95 na dinarsko-livanjskom bojištu. Ovu su operaciju pokušale spriječiti britansko-francuske snage za brzu intervenciju, kako bi omogućile Srbima osvajanje Bihaća, ali je general Gotovina spriječio njihov raspored na Dinari.

Tih dana međunarodna zajednica je dala tajno odobrenje Srbima za zauzimanje muslimanskih enklava u istočnoj Bosni. Dogovorom srpskog generala Mladića i francuskog generala Janviera, Srbi su nametnuli blokadu prema svima zaštićenim zonama UN-a od Srebrenice preko Sarajeva do Bihaća. Kada su branitelji enklava dovoljno oslabili Srbi su krenuli u napade.

Dolaskom na čelo Francuske Jacka Chiracha mijenja se francuska prosrpska politika, te se oni počinju zalagati sa uspostavu mira.

Nakon završetka rata u Jugoslaviji Francuzi su tu ostali kao manje važan partner, ali su se oni i dalje povremeno nastojali ubaciti u igru, pri čemu često ne znaju koji su im pravi ciljevi.

Francuski suvlasnici bliskoistočnih naftnih polja imaju isti interes kao i Britanija, ali su interesi njenih energetskih potrošača sukladni Ruskom interesu izlaska na Jadran, tako da je francuska politika često neodređena i u pojedinim trenucima šizofrenična. Zahvaljujući takvom stanju u francuskim lobističkim igrama francuske službe su 26. 2. 2004. pokušale ponovno zamiješati karte na Balkanu kako bi ishodila bolji položaj za sebe, dok su Amerikanci zauzeti sukobima u Iraku. Naime, tog dana je zahvaljujući radu francuskih kontrolora leta u Sarajevu avion s Makedonskim Predsjednikom Borisom Trajkovskim udario u brdo kod Stoca, blizu Mostara. Francuski vojnici su čitav dan branili pristup mjestu nesreće lokalnoj policiji i navodili ih na krivo mjesto nesreće, kako bi oni za to vrijeme crne kutije mogli odnijeti u Pariz, frizirat podatke na njima, te ih vratiti na mjesto nesreće. Boris Trajkovski je bio vrlo popularan među Makedoncima, a i među makedonskim Albancima, te je ometao nastavak rata u Makedoniji. Dvadeset dana kasnije 17. 3. 2004. isprovocirani su novi sukobi na Kosovu koji su trebali rasplamsati novi rat na Kosovu i Makedoniji. Poginulo je 17 osoba a preko 600 je ranjeno. Međutim Amerikanci su, unatoč svome angažmanu u Iraku uspjeli primiriti ove sukobe koji im ne odgovaraju dok se ne riješe Iračkog rata.

Danas je Francuska najveći saveznik Njemačke u Europi, iako su u prošlosti puno puta ratovale.

To savezništvo se zasniva na Njemačkoj gospodarskoj snazi, te na činjenici kako Francuska ima atomsko oružje.

Međutim, to savezništvo je na vrlo krhkim nogama.

Francuzi su često u svojoj povijesti naglo mijenjali mišljenje, ovisno o političarima koji su na vlasti. Najveći utjecaj na uvođenje demokracije u Francuskoj imali su Britanci koji su preko masona u novinarstvu i politici uspjeli u Francusku progurati izborni sustav po kojem se biraju stranke, umjesto da se na pojedinim izbornim jedinicama biraju zastupnici u parlament prema većinskom izbornom sustavu kakav imaju Britanci.

Manjinski izborni sustav je propagiran kao pravedniji, pošto po njemu u parlament mogu ući predstavnici svih političkih struja, pa čak i onih marginalnih. Zahvaljujući tome, u državama koje imaju manjinski izborni sustav u parlament ulaze pojedinci koji su poslušni predsjedniku stranke, dok u većinskom izbornom sustavu u parlament ulaze oni koji su uvjerili birače na pojedinoj izbornoj jedinici kako će braniti njihove interese.

Većinski izborni sustav u vrh države selektira najsposobnije, dok manjinski sustav u vrh države dovodi najposlušnije mediokritete.

Nakon što su preko masonskih udruga manjinski sustav progurali u Francusku Britanci su to isto napravili i u ostalim europskim kontinetalnim državama.

Zahvaljujući tome kroz parlamete su na vlast često dolazili lukavi slatkorječivi diktatori, teroristi i masovni ubojice poput Lenjina, Mussolinija i Hitlera.

Da su tim državama političari birani po većinskom izbornom sustavu Predsjednici Vlada nikad ne bi mogli nametnuti svoju vlast nad zakonodavnom i sudskom vlasti. U državama gdje postoji većinski izbori sustav Predsjednici Vlada imaju čvrstu i stabilnu vladu, ali nemaju nikakav utjecaj na zakonodavnu i sudsku vlast.

U demokracijama gdje postoji manjinski izborni sustav podjela vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku najčešće je samo farsa.

Uvođenjem mogućnosti preferencijalnog glasanja neke države su djelomično ojačali utjecaj birača na to tko će vladati u parlamentu, ali tek uvođenjem većinskog sustava države mogu postati stabilne i jake.

To vrijedi kako za Francusku tako i za Hrvatsku.