Gdje je zakazao hrvatski kapitalizam ?

Dvadeset godina nakon propasti komunizma koji je propao zbog svoje ekonomske neefikasnosti, u Hrvatskoj još uvijek nismo uspjeli izgraditi ekonomski puno efikasnije društvo koje se obično naziva kapitalizam.

Pod kapitalizmom obično se smatra društvo u kojem se industrija i ostali privredni subjekti nalaze u rukama privatnih vlasnika. Početkom industrijskog doba filozofi (socijalisti, komunisti, marksisti) su nove bogataše, koji su bogatstvo stjecali ulažući kapital u nove tehnike i tehnologije, nazvali kapitalisti. Od malih sitnih poduzetnika vrlo brzo su nastali veliki industrijski poduzetnici - "kapitalisti". Postupno je taj naziv prenesen na sve privatne investitore i vlasnike kapitala za investiranje. Marksisti i socijalisti su po tome svako društvo, u kojem privatnici imaju pravo legalno ulagati u proizvodnju, nazvali kapitalizam.

Nasuprot tome, smislili su društvo u kojem ne bi postojali privatni investitori i nazvali su ga komunizam, po uzoru na ideju koju prije u svojim djelima iznijeli Platon(Država) i Thomas More(Utopija). Smislili su, također, i socijalizam kao razdoblje u kojem se oduzima kapital od privatnika i predaje u ruke države, a u praksi vladajuće partije.

Osnovna greška ovakvih stavova je što ideolozi socijalizma nisu mogli shvatiti što je to kapitalist i što je njegova društvena uloga. Pošto je svaka upotrebna vrijednost kapital i pošto je svaki investitor istovremeno kapitalist logično je zaključiti kako je svako društveno uređenje kapitalističko, a o vrsti kapitalizma ovisi razvoj tehnologija, porast produktivnosti i standard stanovništva. Pošto je glavni ideolog komunizma Karl Marx svoja dijela pisao pod velikim utjecajem alkohola on ovu logiku nije mogao dokučiti. Alkohol i logika ne idu zajedno.

Najefikasnija vrsta kapitalizma je sitni poduzetnički tržišni kapitalizam u kojem se mnogobrojni proizvođači na tržištu bore protiv konkurencije za osvajanje kupaca.

Suprotnost od tržišnog kapitalizma je monopolski kapitalizam kojeg prema vlasništvu možemo podijeliti na privatne, državne, ili partijske monopole, odnosno prema obuhvatu na čiste monopole, duopole, ili oligopole organizirane u različite oblike kartela i trustova.

Svi monopoli jednako su nezainteresirani za razvoj novih tehnologija, ali su privatni sposobni za restrukturiranje i smanjenje troškova što je dobro za vlasnike i kupce.

Državni i partijski monopoli inovativni su jedino u izmišljanju novih radnih mjesta na koja zapošljavaju državne, ili partijske podobnike, na štetu kupaca i države. Jednopartijski kapitalizam uspio je uspostaviti gotovo potpunu monopolizaciju svih proizvodnih djelatnosti, a rezultat toga je uništenje efikasnog, privatnog, poduzetničkog, kapitalizma i stvaranje neefikasnog depresivnog društva u kojem nema nikakve inventivnosti. Poticajni sukob između krupnog kapitala koji želi monopol i sitnog kapitala koji želi postati krupniji u socijalizmu je potpuno nestao pa je nestalo i razvoja, osim u vojnoj proizvodnji, pošto tu konkurenciju sa drugim vojnim silama nisu mogli uništiti.

Kako bi se shvatila činjenica da je komunizam samo najneefikasnija vrsta kapitlizma i to monopolskog kapitalizma potrebno je shvatiti što je to Kapital i što je to Kapitalist.

 

KAPITAL

Kapital je sve što čovjek može upotrijebiti u neku korisnu svrhu.

Postoji više vrsta kapitala kao: zemljište, zrak, voda, hrana, zgrade, strojevi, znanje, iskustvo, kulturni i poslovni običaji, pravna infrastruktura, tehnologija, sirovine, energija, materijalni proizvodi, usluge, novac itd.

Bez nekih vrsta kapitala čovjek ne može živjeti a to su zrak, voda, hrana i sl.

Vrijednost ostalih vrsta kapitala mijenjala se kroz povijest. U plemenskoj zajednici najvrjednije vrste kapitala su lovno područje, lovačko znanje i iskustvo itd. Izumom jednostavnih plovila, čamaca i splavova, ploveći uz obalu proširili su se čitavim svijetom. Pripitomljavanjem ovaca, goveda i konja ljudi su postali stočari, a paljenjem stepa razvili uzgoj ječma i pšenice, odnosno riže i kukuruza tamo gdje su prirodno rasle te divlje vrste. U ovim stočarskim i ratarskim narodima stoka i žito su bili najvažniji kapital, koji je omogućio vrlo veliki porast broja stanovnika, te nastanak prvih država. Otkrićem bakra i bronce ona je postala vrlo vrijedan kapital, te su narodi koji su izmislili broncu vrlo brzo potisnuli ostale. Isto se dogodilo kad je izmišljeno željezo, tj. narodi s željeznim mačem su vrlo brzo protjerali, ili porobili ostale narode, a vrijednost bronce je višestruko smanjena.

Jačanjem međusobne razmjene i izumom novca, kao sredstva za olakšanje razmjene, novac je postao jedan od najvažnijih kapitala. U nastalim prvim organiziranim državama najvažniji kapitali bili su novac, zemljište, robovi, oružje, zanatske vještine itd.

Izumom vatrenog oružja ono je postalo najvažnije sredstvo svake vojske, a ostalim vrstama oružja vrijednost je višestruko opala.

Izumom parnog stroja drvo, a poslije i ugalj postali su sve važniji kapital. Borba za ugljen postala je razlogom za pokretanje ratova.

Razvojem industrijskog društva, tehnička i tehnološka znanja i vještine postali su postupno sve vrjednije, a time i sve cjenjenije vrste kapitala. Za izgradnju sve produktivnijih industrijskih pogona novčani tj. financijski kapital postao je sve važniji.

Izumom kreditnog novca banke su dobile mogućnost od malih novčanih depozita stvoriti desetak puta veće količine kredita kojima su počeli preuzimati vlasništvo nad onima koji nisu mogli vratiti kredite.

Daljim razvojem industrijskog društva i izumom novih pogonskih strojeva, nafta je postala sve važniji svjetski kapital. U konkurentskoj borbi za tržište unutar država počela se voditi bitka između krupnog kapitala s jedne i sitnog obrtničkog kapitala s druge strane, te između država koje imaju naftu i onih koje ga nemaju.

Izumom robota, kompjutera i sredstava elektronskog komuniciranja nova znanja i vještine postali su najvažniji, a njihovi posjednici sve moćniji.

Kroz čitavu ljudsku povijest zrak, voda i hrana su najvrjednija, apsolutna dobra, dok se vrijednost svih ostalih kapitala mijenjala.

Svaki od nabrojanih kapitala ima svoju upotrebnu vrijednost koja ovisi o korisnicima, i svoju tržišnu vrijednost tj. cijenu koja ovisi o ponudi i potražnji.

U svakodnevnom životu kapital se obično smatra upotrebno dobro koje ima visoku tržišnu vrijednost. Svaki novi kapital donosio je veću moć vlasnicima tog novog kapitala, u odnosu na vlasnike zaostalih kapitala čija je moć opadala.

Dolaskom industrijske civilizacije najuspješnije industrijalce koji su imali veliki kapital u svojim rukama ideolozi komunima su dali naziv kapitalisti. Vrlo brzo pod taj naziv su počeli svrstavati sve osobe koje žive od kamata, od dividendi na dionice, od rente na zemlju, ili od profita vlastitog poduzeća.

U stvari, ovi novčani iznosi rezultat su iznajmljivanja kapitala jedne osobe drugoj odnosno rezultat ulaganja kapitala, što je postojalo još od starog Babilona gdje su kraljevski pomoćnici Satrapi iznajmljivali novac uz kamatu.

 

KAPITALIST

Pravo značenje riječi KAPITALIST je potpuno drugačije. Kapitalist je osoba koja ima pravo donijeti odluku o ulaganju kapitala u neku novu ideju tj. neprovjerenu informaciju. Kada ne postoje sve informacije na osnovu kojih bi se mogla donijeti odluka o korisnosti nekog ulaganja netko mora na osnovu svoje subjektivne procijene donijeti svoju subjektivnu ocjenu o ulaganju. Funkcija kapitalista je upravo u tome da vrši procjenu nepredvidljivih dijelova svakog investicijskog projekta. Onaj tko ima pravo donositi takve odluke stvarni je kapitalist, bez obzira jeli kapital njegov, ili on njime samo upravlja.

Koliko će biti efikasne odluke koje donose kapitalisti ovisi o znanju, iskustvu, inteligenciji i motiviranosti svakog kapitaliste posebno.

Kapitaliste možemo podijeliti na kapitaliste - investitore kojima je novac sredstvo, i na kapitaliste bogataše kojima je novac cilj. Onima koji nastoje ostvariti neku ideju (dobru ili lošu) novac je sredstvo, a oni koji traže samo osjećaj sigurnosti, više vrijednosti ili nadmoći novac je cilj. Za efikasnost društvene zajednice bitno je da funkciju kapitalista obavljaju najsposobniji i najmotiviraniji pojedinci spremni na rizik i investiranje.

Kao što u svakom kombajnu postoje sita koja odvajaju žito od kukolja isto tako u svakoj društvenoj zajednici postoje mehanizmi koji vrše selekciju među članovima zajednice i o tim mehanizmima ovisi tko će vršiti funkciju kapitalista. Da bi se osigurala sposobnost kapitalista potreban je mehanizam za selekciju prema sposobnosti, a da bi se osigurala motiviranost kapitalista potrebno je da postoji mehanizam koji nagrađuje svaki uspjeh i kažnjava svaki neuspjeh. Potrebno je odvojiti sposobne kapitaliste - investitore kojima je novac sredstvo, od nesposobnih kapitalista - bogataša kojima je novac cilj.

U jednopartijskim, marksističkim sustavima ulogu kapitalista obavljala je komunistička partija, pa su u suštini ovakve države bile države jednopartijskog monopolskog kapitalizma.

U svim sustavima postojao je sukob između krupnih i sitnih kapitalista. Krupni su bili jači, te su nastojali snagom kapitala uspostaviti svoj monopol kako bi bez truda mogli puno više zarađivati, ali su sitni bili inovativniji te su uvijek uspijevali opstati.

Kako bi suzbili negativni utjecaj monopola na razvoj inovacija u SAD-u je 1890. donesen prvi antimonopolni zakon (Sherman Act 1890), te ga kasnije dopunjavaju; Clayton Act (1914), Federal Trade Commission (FTC) Act (1914), Robinson Patman Act (1936), Miller-Tydings Act (1937), Whecler-Lea Amendment (1938), Lonham Trademark Act (1946), Cellerr-Kefaurer Antimerger Act (1950).

U komunističkim državama komunisti su zaključili kako je jedini lijek protiv privatnih monopola državni monopol te su sve tvornice, banke, obrtničke radnje i zemljišta stavili pod upravu države.

Tek u komunizmu krupni državni monopolistički kapitalisti su uspjeli potpuno uništiti sitne, te je nestalo inovativnosti. Zbog nedostatka konkurencije nisu imali tržišnog pritiska za ulaganje i razvoj vlastitih inovacija, a uništenjem sitnih kapitalista više nisu imali od koga krasti inovacije, te je to jedan od osnovnih razloga propasti komunizma.

 

NASTANAK HRVATSKOG KAPITALIZMA

Stvaranjem Hrvatske države napušten je i komunizam, barem formalno. U tom procesu kapital nije došao u ruke najsposobnijima već je već kod prvih naznaka raspada komunizma nastao grabež u kojemu su se bivše komunističke republičke elite borile oko toga kome će pripasti više kapitala.

 

MONETARNI RAT

U Jugoslaviji monetarnu politiku vodila je Narodna banka Jugoslavije koja je stalno tiskala Jugoslavenski dinar, te je time financirala gubitaše širom Jugoslavije, a najviše tamo gdje je odgovaralo Jugoslavenskoj Vladi. Također je upravljala deviznim poslovanjem i sve devize su se slijevale u Beograd, odakle su se raspoređivali prema odluci saveznih organa. Sve devize od izvoza, gastarbajtera i turizma, republičke banke su prodavale narodnoj Banci Jugoslavije po službenom tečaju, a Jugoslavenska narodna banka ih je prodavala po puno višoj cijeni uvoznicima. Razlika je ostajala u Beogradu i time je Milošević financirao projekt «Velika Srbija». Zbog toga je Hrvatska stalno bila izložena pljački od strane Beograda. Republički bankari su dio sredstava uspijevali sakriti u svojim inozemnim podružnicama, ali je dio uvijek odlazio u Beograd. Kad je Hrvatska počela smanjivati uplate devize u Beograd Milošević je ostao bez sredstava, te je organizirao upad u monetarni sustav Jugoslavije 8. siječnja 1991. emisijom dinara čime je počeo monetarni raspad Jugoslavije.

Do smanjivanja uplate deviza u Beograd došlo je tako što su hrvatska izvozna poduzeća izvozila robu, a roba je djelomično, ili u potpunosti plaćana stranim poduzećima koja su izabrani pripadnici bivše komunističke elite osnovali u inozemstvu. Istovremeno su pojedine institucije ili poduzeća kupovali razne fiktivne usluge u inozemstvu od poduzeća koja su bila također u njihovom vlasništvu, te je na taj način dio deviza preko bankarskoga sustava oticao van na njihove privatne račune. Bankari su im u svemu ovome pomagali kako bi i oni dio deviza koje su skrivali na svojim inozemnim podružnicama mogli nesmetano prisvajati koristeći vrlo visoku i stalnu devalvaciju.

Vidjevši kako ostaje bez do tada sigurnih hrvatskih sredstava 8. 1. 1991. Skupština Srbije donijela je Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara (1,4 milijarde dolara) bez odobrenja Savezne vlade. Time je Milošević izvršio monetarni udar na Saveznu vladu i njenu politiku ekonomskih reformi, te su troškovi financiranja paravojnih srpskih formacija i srbijanske administracije prebačeni na sve republike. Tim su novcem povećane plaće i oficirima JNA, čime je Milošević stekao njihovu naklonost. Nakon političkog raspada Jugoslavije ovo je značilo i monetarni raspad.

Ovaj udar donekle su amortizirali jedino Slovenci koji su odmah po osvajanju vlasti počeli koristiti njemačku marku kao neformalnu valutu. Slovenci su od 10. mjeseca 1990. počeli preko Ljubljanske banke i svoje mreže mjenjača u hrvatskoj kupovati njemačku marku koja je kod njih postala neslužbena valuta, te su se tako rješavali jugoslavenskih dinara. Malo višim tečajem od konkurencije otkupili su većinu deviza iz Hrvatskih banaka i iz kućnih rezervi koje su ljudi trošili kako bi nabavili oružje, ili preživjeli zbog ostanka bez posla. Slovenija je u svibnju 1991. godine uvela tolar, te odbačenim jugoslavenskim dinarima nastavlja kupovati njemačke marke u Hrvatskoj koja je bila u jeku turističke sezone, što u Hrvatskoj uzrokuje inflaciju između 100% i 200%. Do 12. mjeseca 1991. Slovenci su uspjeli otkupiti blizu deset milijardi Dem čime su izazvali nestašicu deviza u Hrvatskoj, što je u kombinaciji sa Srpskim upadom u monetarni sustav izazvalo novu inflaciju koju je Ante Marković uz pomoć stranih kredita i proglašenjem konvertibilnosti dinara u odnosu 1 marka = 7 dinara. Time je na nekoliko mjeseci bio uspio zaustaviti inflaciju i stalnu devalvaciju.

U ovom razdoblju Slovenskog otkupa deviza cijena Dem je od 7 dinara došla na 40 dinara, te je time je opljačkan gotovo cijeli višegodišnji devizni turistički priljev u Hrvatskoj. Ovu vrstu pljačke Hrvatska je dugoročno mogla spriječiti uvođenjem vlastite valute, a pripreme za to su trajale gotovo godinu dana. Kratkoročno, mogla se i njemačka DEM proglasiti za rezervnu valutu, pošto su hrvati imali dosta deviza na svojim računima i kod kuće. Pojedinci poput predsjednika uprave Zagrebačke banke d.d. Jure Pribanića pokušali su spriječiti slovenski otkup deviza, ali njega Manolić smjenjuje 27. 03.1991. godine, te je za direktora banke imenovan Franjo Luković kao jedini ovlaštenik sa samostalnim potpisom. Jugoslavenska narodna banka je istoga dana kad je Luković postao jedini potpisnik u ZAB-i 27. 4.1991. na teritoriju Jugoslavije proglasila "Staru deviznu štednju" čime je štedišama oduzeto pravo dizanja svoje ušteđevine. Na taj način su opljačkane milijarde njemačkih maraka koje su naivni štediše položile u bankarski sustav. Time je Jugoslavija priznala kako više nema deviza kojima bi se mogla isplatiti štednja građana.

Do tog vremena proizvodna poduzeća u 95 posto slučajeva bili su gubitaši ovisni o kreditima sa kamatom od 2 posto, što je u uvjetima visoke inflacije bio praktično poklon, a oko 50% ih je imalo gubitak na supstanci, što znači da im je roba vrijedila manje nego utrošene sirovine i energija.

 

PRIVATIZACIJA

Dolaskom hrvatske vlasti sva poduzeća su ovisila o prikupljenom porezu i rezervama raznih fondova i SIZ-ova, a koncem 1991., nakon tiskanja Hrvatskog dinara o kreditima iz HNB-a. Kako bi se suzbila inflacija i zbog troškova priprema za rat HNB je nastojao smanjiti takve kredite, te su poduzeća počela uzimati kredite od komercijalnih banaka i dobavljača na hipoteku.

Neka poduzeća koja su pod hipoteku stavila svu svoju imovinu, a nakon što im nitko više nije htio dati kredit za plaće završila su u stečaju nakon čega su stečajni upravitelji prodavali ono što banke nisu prepisale na sebe. Pojedina poduzeća su kupljena i od strane konkurencije sa ciljem da ih ugase i tako uklone konkurenciju. Ovako su završila uglavnom poduzeća iz tekstilne djelatnosti koja su zapošljavala veliki broj zaposlenika, ali su raspolagali sa manje od 5 posto ukupnog društvenog kapitala.

Po Markovićevom zakonu o privatizaciji su odlučivale uprave postavljene od bivših "samoupravljača" koji su dionice poduzeće dijelili među članovima uprave, a što su plaćali "menadžerskim" kreditima. Izmjenama zakona o privatizaciji su počele odlučivati nove uprave postavljene od države. Ove uprave su nastavile privatizaciju na isti način.

Dio poduzeća došao je u ruke banaka koje nisu mogle naplatiti svoje kredite, pa su umjesto gotovog novca postajale vlasnice bezvrijednih dionica. Dio dionica preuzimala je INA koja nije mogla naplatiti isporučeno gorivo, pa su umjesto novca uzimali dionice. Banke i INA su preuzeta poduzeća ponekad prodavali drugima, često uz pomoć vrlo povoljnih "menadžerskih" kredita, a kada nisu mogli naći kupce poduzeća su prepuštala stečajnom postupku.

Poduzeća koja su ostvarivala dobit banke su nastojale potpuno preuzeti, te ih kasnije prodati svojim odabranim kupcima, po bilo kakvoj cijeni kako ne bi morali sami otpuštati radnike i proglašavati stečajeve.

Dio dionica poduzeća država je prodavala zaposlenicima po vrlo povoljnim popustima i uz naknadno plaćanje. Radnici su ovakve dionice za gotovinu najčešće odmah prodavali prekupcima koji su na sebe preuzimali i otplatu tih dionica, te su tako počela nastajati poslovna carstva uz istovremeno "pranje" gotovine koja je ranije opljačkana u komunizmu inflacijskom pljačkom, ili švercom, čime im je skrivena novčana imovina postala legalna.

Na ovaj način prodan je veliki broj poduzeća, gledano po njihovom broju i broju zaposlenih, ali je gladano po veličini raspoloživog kapitala prodano manje od 10 posto proizvodnog kapitala.

Privatizacijom su uz članove Vlade operativno upravljali najčešće i lokalni moćnici koji su nastojali lobirati u Vladi za "svoje" kupce. Lokalni šerifi su imali najveći utjecaj i na uprave banaka, posredno preko direktora većih lokalnih poduzeća. Naime, banke su još za vrijeme komunizma bile organizirane kao dionička društva u vlasništvu lokalnih društvenih, a kasnije državnih poduzeća i raznih ustanova, te su u njihovim upravnim odborima sjedili direktori najvećih lokalnih poduzeća. Privatizacijom pojedinih poduzeća i dionice lokalnih banaka su prešle u ruke tih privatnika, ako nisu prije prodane samim bankarima, a novopostavljeni direktori manjih društvenih, odnosno državnih poduzeća često nisu ni znali kako su suvlasnici lokalnih banaka od kojih su uzimali kredite. To su najčešće saznali tek kada bi od direktora banaka dobili zahtjev da dionice banaka, kojima je knjigovodstvena vrijednost beznačajna, prodaju određenim kupcima koji su kredite za kupovinu tih dionica dobivali od istih tih banaka. Tko će biti ti kupci najčešće su odlučivali lokalni šerifi, a banke koje su se donacijama političarima uspjele oduprijeti njihovom prevelikom miješanju, kupce dionica tih banaka su birali sami direktori banaka.

Privatizacija je mogla imati puno bolje rezultate da se išlo u privatizaciju putem dokapitalizacije, na način da su na javnu ponudu stavljene nove dokapitalizacijske dionice čijom prodajom bi poduzeća došla do svježeg novca potrebnog za modernizaciju i poboljšanje likvidnosti, ali pod uvjetom da su dokapitalizacijom novi privatni ulagači preuzeli najmanje 51 posto dionica. Nakon što bi se dokapitalizacijom poduzeća oporavila država bi mogla i preostale dionice u svom vlasništvu postepeno, u malim paketima, prodati na burzi. Ovakvom privatizacijom poduzeća bi došla u ruke najčešće našim ekonomskim emigrantima, što nije odgovaralo bivšoj komunističkoj eliti.

 

"PRANJE NOVCA" iz državnih poduzeća

Istovremeno sa prodajom starih poduzeća osnivana su nova privatna trgovačka poduzeća koja su uvoznu robu prodavali državnim poduzećima po puno višoj cijeni, ili su robu državnih poduzeća kupovali po cijeni sa početka godine, prodavali ju postepeno po sve višoj cijeni, a plaćali je na kraju godine po cijeni sa početka godine, pri čemu se zarada dijelila. Osnovni uvjet za ovakvu suradnju između starih državnih i novih privatnih poduzeća je bilo prijateljstvo između direktora državnih i vlasnika privatnih poduzeća, a često se radilo o rodbinskoj povezanosti. Na sličan način je izvlačena dobit i putem kratkoročnih kredita od štedno kreditnih zadruga po visokoj kamati koju su dijelili vlasnici tih ŠKZ-a i direktori poduzeća koji su uzimali kredite za isplatu plaća.

 

MONETARNO OSAMOSTALJENJE

Hrvatski ministar financija Jozo Martinović 23. 12. 1991. pustio je u opticaj hrvatsku valutu, hrvatski dinar. Time je Srbiji onemogućeno financiranje na teret Hrvatske emisijom jugoslavenskih dinara. Operacija je pripremana tajno jer je postojala opasnost da istovremeno i Srbija tiska svoj novi dinar, čime bi Hrvatskoj ostala stara valuta kao stari papir. Srbijanske obavještajne službe su saznale za tiskanje Hrvatskog dinara, te su i one na vrijeme natiskale novi Jugoslavenski dinar koji su pustile u opticaj nekoliko dana nakon uvođenja u opticaj Hrvatskog dinara. Čim je pušten u opticaj hrvatski dinar otpočela je brza akcija prebacivanja ukupne količine stare jugoslavenske valute u BiH, Crnu Goru i Srbiju preko mreže povjerljivih osoba. Operacija je vršena preko Zagrebačke banke od 23.12. 1991. godine do 1. 1. 1992., a ne putem HNB-a, što bi bilo logično. Operaciju je vodio Luković kao Manolićev čovjek, ali su terenske poslove većim dijelom obavljali sitni trgovci pošto Manolić nije imao dovoljno svojih ljude koji bi mogli obaviti ovaj posao. Oni koji su u BIH, Crnoj Gori i Srbiji imali registrirana privatna poduzeća dobivene Jugodinare uplaćivali su na žiroračune svojih poduzeća, a oni koji nisu imali poduzeća kupovali su devize od lokalnih švercera devizama. Vlasnici poduzeća su uplaćenim novcem kupovali robu, a nakon nekog vremena su tu robu prodavali, zbog vrlo visoke inflacije po daleko višoj cijeni. Nakon nekog vremena Hrvatskoj su vraćali dobiveni iznos jugodinara u devizama, (minus 10 posto odobreno za troškove operacije). Hrvatskoj je vraćen nominalno isti iznos, te knjigovodstveno nije ostvaren nikakav gubitak. Dio jugodinara koji je ostao u džepovima građana Hrvatska nije uspjela na vrijeme poslati na teritorij BiH i Crne Gore, te je taj novac ostao Hrvatskoj kao stari bezvrijedni papir.

Do ovog trenutka Hrvatska je bila stalno izložena pljački od strane Beograda. Naime, po Jugoslavenskim zakonima sve devize od izvoza, gastarbajtera i turizma, republičke banke su prodavale Narodnoj Banci Jugoslavije po službenom tečaju, a narodna banka ih je prodavala po puno višoj cijeni uvoznicima. Razlika je ostajala u Beogradu i time je Milošević financirao projekt «Velika Srbija».

Puštanjem u opticaj Hrvatskog dinara Hrvatska je Srbiji vratila financijski udar koji je ona napravila upadom u monetarni sustav Narodne Banke Jugoslavije. Ova operacija brzog prebacivanja bezvrijednog Jugoslavenskog dinara na područje krnje Jugoslavije najveća je pobjeda Hrvatske u financijskom ratu protiv Srbije, a i jedina je financijska operacija koju bivši komunistički tehnokrati nisu imali pod svojom punom kontrolom. Istu ovu operaciju Slovenci su izveli mjesecima ranije preko Ljubljanske banke na teritoriju Hrvatske, kada su u svibnju 1991. godine uveli tolar kao svoju valutu.

Hrvatski šverceri koji su sudjelovali u zamjeni Jugoslavenskih dinara za devize bili su najčešće sitni trgovci koji su poslovali na teritoriju BiH. U poslu zamjene dinara za devize zaradili su veliku količinu kapitala, te su postali ekskluzivni uvoznici i izvoznici između Hrvatske i BiH.

Sa novcem zarađenim ranije ili u samom ratu neki su počeli osnivati nova, najčešće trgovačka poduzeća, a neki su počeli kupovati manja upropaštena državna poduzeća. Direktori koji su planirali sami kupiti "svoje" poduzeće, nastojali su ga dodatno obezvrijediti kako bi na tome zaradili i što jeftinije ga kupili. Najjednostavniji način je bio prodavati robu kupcima koji slabo plaćaju sa velikim zakašnjenjem, te pri tome od tih kupaca uzimati proviziju. Pošto zbog toga poduzeće postaje nelikvidno treba nabaviti novac za plaće, a to se najbolje dogovara sa malim kreditnim zadrugama, ili poduzećima koja su uzimali kamate od 10 do 30 posto mjesečno, od čega je dio kamata išao direktorima koji su uzimali takve kredite. Na taj način direktori su vrlo brzi stjecali novac za kupovinu dionica od države, ili od radnika koji su dobili dionice po povlaštenim uvjetima. Poduzeća koja su izgubila tržište, a koje država nije mogla sufinancirati najčešće su odlazila u stečaj i bez privatizacije.

Nakon ostavke Ante Markovića poduzeća su počeli kupovati i oni koji su početni kapital stekli zamjenom jugo dinara za devize. Time je počeo gospodarski rast grupe hrvatskih nacionalista iz kruga Joze Martinovića i Šuška koji su počeli konkurirati bivšim komunističkim tehnokratima, a pojavili su se i iseljenici koji pokušavaju kupiti poduzeća stvarnim novcem. Pripadnici bivše komunističke pljačkaške elite na brzinu su organizirali protuudar, tj., ubrzanu privatizaciju uništenih i obezvrijeđenih poduzeća po novom zakonu o privatizaciji. Ovaj drugi zakon o privatizaciji donijela je 27.12. 1991. Vlada Franje Gregorića, četiri dana nakon uvođenja hrvatskog dinara.

Tijekom 1991. i 1992. mediji su uz pisanje o ratu bili puni tekstova o novoj klasi financijskih inženjera koji će nas izvući iz gospodarskih problema. Tim naručenim tekstovima pojedini bankari su se trudili uvjeriti javnost kako mi hrvati ne znamo upravljati bankama, te ih je potrebno prodati strancima, a u stvari njima preko tajnih skrbničkih računa.

Pohvalnim medijskim natpisima o monetarnim "stručnjacima" i "financijskim inženjerima" koji nas jedini mogu izvesti iz komunističke prošlosti počela je izgradnja novih financijskih piramida. Ovi "financijski inženjeri" su počeli osnivati mnogobrojne štedionice i štedno-kreditne zadruge. Mnogi pojedinci su počeli posuđivati novac štedionicama po vrlo visokim deviznim kamatama, a u početku mnoge banke su štedionicama posuđivale dinare po niskim kamatama, bez devizne klauzule, a štedionice su novac dalje posuđivali odabranim državnim poduzećima po visokim kamatama uz deviznu klauzulu. Mjesečna kamata je bila veća nego godišnja kamata koju su oni morali plaćati. Na taj način, zahvaljujući visokim kamatama i tečajnim razlikama, udvostručavali su zaradu svakih nekoliko mjeseci. Na rukovodeće položaje ovakvih štedno-kreditnih organizacija postavljene su, najčešće osobe kriminalne prošlosti koje je lako ucjenjivati i kontrolirati. Sve ove štedno-kreditne institucije bile su pod tajnim nadzorom nekoliko banaka, ali banke nisu odgovarale za njihov rad. HNB nikada nije željela ući u kontrolu tih štedionica, niti je kontrolirala propise o nekažnjavanju rukovodećih kadrova, iako je to po zakonu morala, pa su mogle raditi što su htjele.

Od 1990. do 1993. udbaško poduzetnički lobi zagovornika tajnog - ortačkog kapitalizma uz suradnju sa bankarima i sitnih kriminalcima, bivšim doušnicima udbe organizirali su izgradnju financijskih piramida s namjerom pljačkanja hrvatskih državnih poduzeća i građana. Financijske organizacije poput štedionica i štednih zadruga koje nude 30% ili 40% kamata na uloge mogu izvršavati svoje obveze dok ulozi rastu. Kada usišu sav slobodni novčani kapital na tržištu, dolazi do istovremenog sloma svih takvih organizacija. Tada su naivni, pohlepni ulagači koji su mislili zaraditi bez rada 30% i više mjesečno, ostali bez deviza koje su držali kod kuće ili u inozemstvu, ali je financijski sustav zemlje spašen, prije svega zahvaljujući doznakama radnika iz inozemstva.

Glavni ulagači u ovakve štedionice su bili političari, suci i tužitelji, a operativci su bili sitni kriminalci. Dobivali su vrlo visoke kamate, a prije raspada sustava štedionica na vrijeme su dobili signal za povlačenje glavnica i kamata, te su zbog toga i osobno bili zainteresirani da istina ne izađe na vidjelo. Sve ovo odgovaralo je svim kriminalu sklonim državnim funkcionarima i službenicima. Kada su novi ulozi prestali stizati stvarni osnivači i zaštitnici iz društvene elite svoje uloge su sa kamatama povukli, dok je krivica ostala na formalnim direktorima i vlasnicima ovakvih štedionicama. Kako ne bi previše pričali zaštitili su ih tužitelji i suci koji su se na ovom poslu obogatili.

Istovremeno bankari su sebi dodjeljivali kredite sa niskim kamatama, sa njima su kupovali devize, te su zarađivali na tečajnim razlikama.

 

MONETARNA POLITKA STABILNOSTI TEČAJA

Opisana inflacijska pljačka je propala kada je guverner HNB Pero Jurković koncem 1993. i početkom 1994. odlučio restriktivnom monetarnom politikom napokon suzbiti inflaciju i onemogućiti takav način legalne pljačke.

Nakon planske pljačke građana uz pomoć bankarsko komunističkog lobija i "monetarnih stručnjaka" iz HNB-a bankari su nastavili sa akcijama jačanja svoga prikrivenog monopola. Neki privatni poduzetnici su počeli osnivati male banke pa su ih, nakon što su narasle velike banke odlučile uništiti 1997. U tom postupku najvažniju ulogu je imao HNB koji godinama nije išao u kontrolu takvih malih banaka, kako bi ih uvjerili da mogu raditi što hoće. Na taj način male banke su počele slobodno kršiti zakone, a kada su nakon 3-4 godine došle u stanje da ne mogu popraviti štetu HNB je krenuo u njihovo plansko gašenje. Osim što je kočila razvoj konkurencije na bankarskom tržištu HNB je vodila stalnu deflatornu politiku u cilju jačanja financijskoga sektora na račun proizvodnoga sektora. Pojedini ekonomisti su ukazivali na potrebu povećanja primarne emisije novce, ali je HNB sve to otklanjao tvrdnjama kako bi to obnovilo inflaciju i uništilo stabilnost cijena. Sve takve ekonomske stručnjake ubdaški mediji su ignorirali ili ismijavali kao nekakve ekonomske ridikule.

Prije nego je uvedena kuna kao platežno sredstvo MMF je uspio za glavnog analitičara Narodne banke (guverner je postao tek u ožujku 1996.) ugurati svog “stručnjaka” Škreba koji je ekstremno restriktivnom monetarnom politikom, to jest visokom kamatom na kredite iz primarne emisije, gospodarstvo doveo u stanje “pritajene deflacije”, a istovremeno je prevelikim stranim kreditima koje su osigurali MMF i Svjetska banka tečaj Hrvatskog dinara s tada realne vrijednosti 4,4 HRD-a za DEM spustio na 3,5 HRD-a za DEM, što je dovelo do porasta uvoza, te propasti domaće proizvodnje i izvoza. Na poticaj tehnomenađera iz sektora uvoznika HNB je propisao da sve banke na svaki odobreni kredit u RH moraju izdvojiti 50 % obavezne rezervacije, čime je smanjena likvidnost uz to što je godišnja kamata na kredite bila 30 %, osim za odabrane koji su dobivali menadžerske kredite sa kamatama od 2 %. Time je zakočeno svako slobodno poduzetništvo. HNB je te goleme depozite, sa beznačajnim kamatama držao u svjetskim bankama gdje su služili kao garancija za kredite odabranim domaćim tehnomenađerima povezanim sa Zabom, Franjom Gregurićem i Franjom Lukovićem.

Ove antiinflacijske mjere uvedene 11. 10. 1993. temeljene na stranoj kreditnoj potpori veliku inflaciju su naglo pretvorile u deflacije od 3% u 1994. godini, a košarica osnovnih životnih proizvoda je pojeftinila za 16 %. Tako nešto ne bi bilo problem da je posljedica rasta produktivnost, ali je katastrofa kada je posljedica monetarne politike. Dotad prisutna visoka inflacija prividno je uspješno ukinuta, te je 30. svibnja 1994. godine, uvedena kuna kao novčana jedinica Republike Hrvatske i kao zakonito sredstvo plaćanja. Ovime je HNB počeo valutni rat protiv vlastite države i stranim investitorima otvorio mogućnost vođenje financijskoga rata protiv hrvatskih poduzeća i cjelokupnog hrvatskog gospodarstva. Time su bivši komunistički tehnomenadžeri postali sluge stranih bankara koji su ih počeli hvaliti u stranim stručnim časopisima kao velike monetarne stručnjake za borbu protiv inflacije.

Sve uvozno postalo je jeftinije od domaćeg, došlo je do pojave pritajene deflacije, tj., cijena tržišnih roba je počela padati, a monopolske cijene su nastavile rasti, te je na toj neoliberalističkoj osnovi propala trećina hrvatske industrije koja je ranije po simboličnoj cijeni prodana ljudima koji su znali raditi samo u uvjetima inflacije.

Prvi su propali sitni trgovci koji su naučili raditi u uvjetima visoke inflacije po metodi: kupi robu na početku godine, pričekaj da poskupi pa je prodaj, a tek tada je plati dobavljačima. Ovakva inflacijska zarada je dijeljena između direktora državnih poduzeća koji su prodavali robu po cijeni sa početka godine i njihovih sitnih trgovaca koji su tu robu prodavali svaki dan po sve većoj cijeni. Često se radilo o ljudima koji su u komunizmu zbog sitnih krađa i šverca bili ucijenjeni od strane SDB-a kako bi postali doušnici, te su kao takvi i dalje nastavili sa sitnim krađama. Početkom raspada Jugoslavije nestao je straha od progona, a apetiti za zaradu su naglo porasli, te su kao prvi privatni poduzetnici sa dobrim vezama ostvarivali velike zarade. Ovaj način zarade na visokoj inflaciji je naglo nestao uvođenjem kune, te su sitni trgovci koji su zarađivali na inflaciji propali.

Jedan dio onih koji su uspjeli sačuvati veće količine gotovine shvatili su kako neće moći više zarađivati ako ne nađu novi izvor zarade. Novi način zarade su osmislili kao posredništvo između stranih poduzeća i domaćih državnih poduzeća kojima će prodavati svoju uvoznu robu. Kako bi se ovakav način pranja novca poreznih obveznika mogao odvijati bilo je bitno u državnom vlasništvu sačuvati velika poduzeća u državnom vlasništvu kako bi im poslužili kao "krave muzare". Na taj način je od bivših sitnih trgovaca stvoren uvozni lobi koji je preko svojih političkih i medijskih veza počeo širiti priče o "pljačkaškoj privatizaciji" namećući tezu kako su kupci poduzeća namjerno uništavali poduzeća koja su kupili, te kako ih se u tome može zaustaviti samo zaustavljanjem daljnje privatizacije. Nakon toga samo pojedini poduzetnici sa vrlo jakim vezama sa udbaškim bankarima i političarima nastavljaju sa kupovinom odabranih poduzeća. Uz to su mediji i sindikati pod utjecajem bivših komunista počeli voditi stalnu kampanju protiv "privatizacijske pljačke" čak i kad se radilo o najvećim gubitašima, iako se najčešće radilo o skidanju gubitaša sa leđa poreznih obveznika. Međutim, kada su poduzetnici sa dobrim vezama nešto kupovali tu se ni mediji ni sindikati nisu puno bunili.

Ova priča se kasnije pokazala kao najuspješnija psihološko propagandna dezinformacijska operacija udbe u Hrvatskoj državi, koja je za posljedicu imala zaustavljanje dalje privatizacije, nastavak udbaške pljačke, te zaustavljanje gospodarskog razvoja Hrvatske.

Mnoga privatizirana poduzeća su doista propala, ali ne zato što su privatizirana već zato što su financijski uništena prije privatizacije. Uništili su ih u 95 % slučajeva bivši komunistički direktori koji su svu imovinu stavili pod hipoteku, a kada više nisu imali hipoteka ni argumenata za državno pokrivanje gubitaka pokrenuli su privatizaciju. Kupci takvih poduzeća često ih nisu znali obnoviti, a ekonomski nepismeni građani su prihvatili priču kako netko namjerno uništava svoju imovinu, iako svaka logika govori kako su ljudi spremni uništiti ili ukrasti tuđe, a svoje čuvati. Uvozni lobi je ovakvim pričama uspio zaustaviti daljnju privatizaciju na štetu poreznih obveznika koji su morali i dalje pokrivati ogromne gubitke. Izuzetak su bila samo poduzeća koja su ciljano prodana odabranim kupcima.

Među sindikalistima i političarima sve češće se moglo čuti kako i državna poduzeća mogu biti efikasna, samo ako se postave pošteni i sposobni direktori, iako su takvi državni direktori sami po sebi incident.

A takvo uvjerenje među mnogim ekonomski nepismenim građanima vlada i danas.

Osnovni posao državnih direktora je zaposliti što više stranačkih prijatelja, te financirati potrebe stranke i pojedinih političara. Direktor koji to ne želi prepoznaje se kao nepoželjan i o njemu se u stranci počinju širiti glasine kako misli samo na sebe kako bi ga se srušilo. Ako to nije dovoljno nastoje se o njemu otkriti kompromitirajući podaci kojima bi ga se natjeralo na ostavku, a ako se ne mogu naći onda se izmišljaju podaci o njemu i članovima obitelji koji se šire najprije kao glasina, a kasnije i kao medijska vijest iz nepoznatih provjerenih izvora.

Protiv poštenih direktora su čak i zaposlenici ako ne želi zaposliti njihovu djecu, pa ga nastoje ocrniti izmišljanjem glasina.

Pošteni direktori su neprijatelji i sindikalistima pošto ih tjeraju da rade.

Ni dobavljačima pošteni direktori ne odgovaraju pošto traže nižu cijenu i veću kvalitetu, umjesto da sjednu i dogovore se. Osim zaustavljanja privatizacije udbaši su uspjeli osigurati i precijenjeni tečaj kune kako bi se uvoz isplatio.

Pošto je ipak privatiziran najveći dio malih poduzeća država je spašena, a za spašavanje štediša u bankama koje su gubitašima davale kredite država je morala osigurati oko 65 milijarde kuna za sanaciju banaka. Oko 40 milijardi je utrošeno idućih petnaestak godina, do ulaska u EU, u poljoprivredne poticaje, ali to je bilo neophodno pošto konkurentski europski poljoprivrednici također dobivaju visoke poticaje. I u brodogradnju je utrošeno oko 34 milijarde kuna, dok sve nije privatizirano ili propalo.

Iako je većina propalih privatiziranih poduzeća propala zbog gubitka tržišta i zastarjele opreme prije privatizacije, te nesposobnosti novih vlasnika, bilo je i namjernog uništavanja privatiziranih poduzeća u slučajevima kada je bilo više sitnih dioničarima u kojima su veći vlasnici, koji su postavili upravu, imovinu prebacivali na druga nova poduzeća kako bi prevarili sitne suvlasnike.

Nakon prestanka inflacijske pljačke pojedini poduzetnici sa dobrim udbaškim vezama u pravosudnom sustavu počeli su smišljati pljačke na račun sitnih dobavljača. Naručivali su sirovine ili robe, te su to počeli plaćati sa sve dužim rokovima plaćanja. Na taj način su se razvijali na teret dobavljača koji su im služili kao beskamatni kreditori. Ako bi se dobavljači pobunili tražili su nove dobavljače, a stari dobavljači su ih mogli samo tužiti. Zahvaljujući dobrim vezama sa bivšim udbašima u pravosudnim institucijama procesi su trajali do desetak godina. Za to vrijeme dužnici su imovinu prebacili na nova poduzeća preko kojih su nove dobavljače varali na isti način. Pri tome su često izigravali i sitne dioničare sa kojima su bili u suvlasništvu poduzeća sa kojih su imovinu prebacivali na svoja nova poduzeća.

U zaštiti ovakve pljačke stali su i pojedini političari svojim izjavama kako se poduzetnici sami trebaju brinuti o tome kome prodaju svoje proizvode čime su potpuno poništili ulogu pravne države koja je u svim uređenim državama dužna poslovne ugovore štititi isto kao sve druge zakone. Na optužbe sitnih suvlasnika država je reagirala u korist udbaških kriminalaca pljačkaša koji su donijeli propise po kojima institucije nisu dužne po službenoj dužnosti goniti prevarante, već oštećeni sami moraju pribavljati dokaze, što je najčešće nemoguće pošto su svi dokazi u rukama menadžera koje je postavio većinski vlasnik, pljačkaš.

Unatoč svim problemima ukupno Hrvatsko gospodarstvo u Tuđmanovo vrijeme napreduje po svim pokazateljima, od 1992. do 1999. Početkom srpske pobune, blokade prometnica i početkom rata plaće u hrvatskoj su realno pale između 80 i 90 posto, zbog čega je naglo pao uvoz, ali zahvaljujući domaćoj proizvodnji hrane nitko između 600.000 izbjeglica nije bio gladan. Prema istraživanju ekonomskog analitičara Zvonka Koprivčića, te na temelju godišnjih izvještaja Ministarstva financija, HNB-a, Državnog zavoda za statistiku i HGK-a nakon međunarodnog priznanja Hrvatske BDP već od 1992. počinje rasti po prosječnoj stopi od 14 posto godišnje. Državni proračun u tom razdoblju porastao je ukupno 88 puta. Proračun je 1992. bio 554 milijuna kuna(preračunato), 1993. 8,314 milijardi kuna, 1994. 22,598 milijardi kuna, 1995. 28,696 milijardi kuna, 1996. 31,501 milijardi kuna, 1997. 35,006 milijardi kuna, 1998. 42,551 milijardi kuna, 1999. 48,878 milijardi kuna. Godine 1993. Hrvatska je imala vanjskotrgovački suficit, a 1998. proračunski višak – suficit je bio 7,136 milijardi kuna. Inozemni dug je 1993. bio 24 posto BDP-a, a do 1999. je narastao tek na 49 posto, da bi nakon smrti Predsjednika Tuđmana u nekoliko godina porastao na preko 80 posto. Međunarodne pričuve su od 1991. sa 0 narasle na više od 3 milijarde dolara. Svi ovi pozitivni rezultati u rastu BDP-a i državnog proračuna dogodili su se ponajprije zahvaljujući privatizaciji mnogobrojnih gubitaških poduzeća koji su u 50 posto slučajeva imali gubitak na supstanci u kojima je utrošena sirovina vrijedila više nego dobiveni proizvodi. U postupku privatizacije oko 37 posto privatiziranih dionica došlo je u ruke malih dioničara koji su svojom voljom te dionice često prodali onima koji su imali novca da ih kupe. Taj novac je često stečen u bivšem sustavu, ili potječe od bankarskih kredita. Oko 16 posto, odnosno oko 16 milijardi kuna privatizirane imovine je završilo u rukama mirovinskih i ostalih fondova. Kuponskom privatizacijom po povoljnim uvjetima je prodano oko 14 posto, odnosno oko 13 milijardi kuna, u čemu su sudjelovali svi građani koji su to željeli. Većina je i te dionice vrlo brzo prodala. Dobar dio novca od privatizacije je utrošen za sanaciju poduzeća koja nisu prodana.

Jedini negativni ekonomski pokazatelj je broj zaposlenih koji je lagano padao što je bila logična posljedica propasti mnogih poduzeća koja su imala ogroman broj tehnološkog viška radnika. Da je privatizacija vršena sustavom dokapitalizacije rezultati su mogli biti puno bolji, ali u tom slučaju većina poduzeća bi završila u rukama hrvatske emigracije, što udba ni pod koju cijenu nije mogla dozvoliti.

Dolaskom Račana na vlast počinje politika planske izgradnje velikih privatnih monopola sa zadatkom osvajanju bivšeg jugoslavenskog tržišta. Ciljanim kreditiranjem, ciljanom daljnjom privatizacijom odabranih poduzeća i državnim narudžbama počela omogućeno je stvaranje Agrokora i još nekoliko velikih korporacija, a u gotovo svakoj djelatnosti pojavilo se neki privatni duopol ili oligopol koji je zahvaljujući poslovima sa državom steklo monopolski položaj. Istu ekonomsku politiku je nastavio i Sanader. U svom drugom mandatu Linić je donio i poseban zakon za spašavanje nesposobnih velikih poduzetnika kako bi na taj način spriječio selekciju poduzetnika prema sposobnosti. Taj zakon za spašavanje nesposobnih nazvan "zakon o predstečajnoj nagodbi" spasio je mnoge privatne gubitaše od propasti dok je oko 50.000 sitnih poduzetnika i obrtnika zbog otpisa dugova bez istovremenog otpisa već ranije plaćenog PDV-a moralo zatvoriti svoje pogone. Nakon toga je počeo nagli bijeg mladih ljudi prema zapadu kako bi tamo zaradili za život, pošto to u svojoj državi ortačkog monopolskog kapitalizma zakonski kreiranoga samo za podobne nisu mogli.