Geostrategija i geopolitika Franje Tuđmana

Doktor Franjo Tuđman je nakon razlaza sa komunističkom ideologijom godinama razmišljao kako stvoriti Hrvatsku državu, te je kreirao planove koje je odlučio realizirati u pogodnom trenutku. A pogodan trenutak je nastao nakon što se komunizam u SSSR-u, kao i u Jugoslaviji počeo raspadati.

Kao vojnik znao je kako za kreiranje bilo kakvog plana mora poznavati sa čime raspolaže, tko su mu interesni saveznici i kakvim resursima oni raspolažu, te tko su mu neprijatelji i koje resurse ti neprijatelji imaju na raspolaganju. To su osnovne informacije koje mora imati svatko tko želi ostvariti neki svoj zacrtani cilj. Na osnovu takvih informacija moguće je kreirati strateški plan, a to je svaki plan o kojem ovisi dugoročna izgradnja nekog sustava, ili opstanak postojećeg sustava.

Dolaskom na vlast, u trenutku raspada Jugoslavije predsjednik dr. Franjo Tuđman se našao pred više političkih, organizacijskih, kadrovskih, geopolitičkih, geostrateških i egzistencijalnih problema.

Najveći unutarnji politički problemi su mu bili kako kontrolirati vlastitu stranku koja je bila prepuna politički neiskusnih ljudi, nacionalnih megalomana bez pokrića, provokatora, karijerista specijaliziranih za lov u mutnom, iskusnih komunista koji su u njemu vidjeli osobu preko koje će srušiti Slobodana Miloševića kako bi sačuvali Jugoslavije, ali i onih koji su bili spremni žrtvovati sve kako bi stvorili hrvatsku državu.

Veliki dio starih komunista je prišao Tuđmanu sa figom u džepu, u straha od Miloševića, vjerujući kako bi uklanjanjem Miloševića uz pomoć JNA bilo moguće stvoriti konfederativnu Jugoslaviju. Tuđmana su mislili iskoristiti kao provokatora u pridobivanju JNA na svoju stranu kako bi oni uklonili sve nacionale političare, da bi se domogli vlasti u cijeloj Jugoslaviji. Vjerovali su kako Hrvatska kao ekonomski najjača u Jugoslaviji može svojom ekonomskom snagom kontrolirati procese u čitavoj tadašnjoj državi. Ovom krugu pripadali su Manolić, Mesić, Boljkovac, Degoricija, Špegelj, Tus, Stipetić i mnogi drugi. Ovaj krug hrvatskih jugoslavena je usko surađivao sa Srpskim Jugoslavenima koji su, za razliku od hrvatskih željeli preko vojnog udara stvoriti unitarnu Jugoslaviju u kojoj bi potpuno centralizirali monetarnu politiku, fiskalnu politiku i obavještajno sigurnosne službe. Na taj način republike bi ostale sa ovlastima koje su imale pojedine pokrajine. Glavi protagonisti ove srpske projugoslavenske frakcije su bili admiral Branko Mamula, general Petar Gračanin, general Blagoje Ađić. Predsjednik predsjedništva SFRJ Borisav Jović, te general Kadijević su na početku bili više uz Jugoslavene, ali su postepeno postajali sve bliži Miloševiću. Pripadnik ove srpske projugoslavenske frakcije je bio i hrvat Ante Marković koji je vjerovao kako će on kao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća postati novi Tito na čelu unitarne Jugoslavije.

Organizacijski problemi

Kao iskusan političar koji je prva politička iskustva sticao u partizanima, te kasnije na visokim položajima, i u poziciji političkog disidenta Franjo Tuđman je vrlo dobro znao kako treba ustrojiti državu. Problem je bio što većina onih koji su iskreno željeli hrvatsku državu nije ništa znala o funkcioniranju države.

Suradnici koji su svoja politička znanja stjecali unutar Jugoslavije državu su često poznavali samo iza zatvorskih ograda, te sa snažnim osvetničkim porivima nisu znali procijeniti realnu snagu hrvatskog naroda, nisu znali procijeniti probleme i prioritete problema, te stoga nisu znali ni procijeniti stvarne mogućnosti obrane hrvatskog naroda.

Jedini koji su to sve znali bili su stari komunistički političari sa iskustvom iz komunističkih obavještajnih službi.

Tuđman je bio svjestan tih njihovih nakana, ali u nedostatku boljih suradnika sa potrebnim znanjima odlučio ih je iskoristiti u borbi protiv Miloševića, ta njihova organizacijska iskustva u radu institucija iskoristiti za uvođenje novih mladih ljudi među stare strukture, kako bi oni stekli neophodna znanja za upravljanje institucija.

Od povratnika iz inozemstva malo je bilo onih koji su imali konkretna iskustva u vođenju velikih sustava. To su bili većinom pojedinci koji su znali pisati političke pamflete. Najviše iskoristivoga organizacijskog znanja imali su sitni poduzetnici koji su imali iskustva u vođenju manjim organizacijama, te legionari koji su sa svojim ratnim iskustvom bili vrlo iskoristivi u vođenju rata. Oni koji su u Hrvatsku vojsku prelazili iz JNA znali su kako ustrojiti postrojbe, ali kako ratovati znali su samo teoretski, i u tome u velikoj većini slučajeva nisu imali nikakvog iskustva.

Kadrovski problemi

Pošto se HDZ kao masovni pokret sastavljen od svih slojeva stanovništva sastojao od ljudi posve različitih političkih uvjerenja, ideologija i znanja, predsjedniku Tuđmanu su kadrovi bili veliki problem. Kako bi taj problem riješio on je od najbližih suradnika tražio informacije tko u državi ima znanja i sposobnosti za određene poslove i funkcije. Kada bi dobio te informacije nudio im je odgovarajuće funkcije uz uvjet da se upišu u HDZ. Time je savladavao otpor članova stranke koji su smatrali kako na funkciju trebaju doći oni, zato što su se ranije upisali u stranku, pa moraju imati i prednost nad onima koji nisu članovi stranke. Na ovaj način Tuđman je postepeno HDZ kao stranku političkih jurišnika pretvarao u stranku koja okuplja najsposobnije i najiskusnije kadrove koje država ima.

Geopolitički problemi

U trenutku preuzimanja vlasti Tuđman se suočio sa podjelama u svim saveznim Jugslovenskim institucijama, uključujući JNA. Sve institucije su se raspale na one koji žele opstanak federativne države, na one koji žele svoje nacionalne države. Najjači su bili Veliko-srbi koji su željeli stvoriti svoju nacionalnu državu, ali na račun svih ostalih nacija. Smatrali su kako su svi pravoslavci Srbi, te kako svako i najmanje mjesto u kojem ima Srba mora biti u Velikoj Srbiji. Pošto su unutar tih granica živjelo više milijuna ljudi koji nisu bili Srbi trebao im je mali rat u kojem će svi nesrbi biti otjerani, ili pobijeni. U najboljoj situaciji su bili Slovenci koji su bili izvan zamišljene Velike Srbije, te im su se stoga odvojili iz Jugoslavije uz najmanje žrtava.

U hrvatskoj geopolitici problem su bili Muslimani koji su bili podijeljeni na one koji žele ostati u Jugoslaviji, na nešto manje onih koji žele samostalnu državu, te na one koji su se osjećali kao Hrvati muslimanske vjere. Kako bi homogenizirali muslimane u cilju formiranja nove nacije bošnjačkim ideolozima bilo je nužno zaratiti i sa Srbima i sa Hrvatima. Za Hrvatsku bi bilo najopasnije kada bi se Muslimani priklonili Srbima, te je stoga Tuđman stalno morao kupovati Muslimane raznim ustupcima, te prihvaćati njihove izbjeglice. A kako bi se i oni mogli braniti od Srba morao ih je i naoružavati, te prihvaćati u centre za vojnu obuka kako bi se i oni naučili braniti.

Geostrateški problemi

U cilju ostvarenja svojih geostrateških interesa Srbi su nastojali ispresijecati Hrvatsku na više pravaca, na pravcu od Papuka prema Mađarskoj, na pravcu između BIH i Slovenije južno od Karlovca, te na pravcu prema od Velebita prema Jadranskom moru. Nakon presijecanja države na 4 dijela; Slavoniju, Dalmaciju, Baniju, Liku i Kordun je trebalo postepeno isprazniti od Hrvata, nakon čega bi i Muslimane iz BIH protjerali u Hrvatsku. Na taj način Hrvatska bi postala prepuna izbjeglica kao Libanon u kojem su izbjeglice jači od domaćina, te bi tako Hrvatska postala slaba nestabilna država, podložna ispunjenu srpskih zahtjeva.

Istovremeno, Muslimani su imali strateški cilj osvojiti sva veća industrijska središta gdje su većina, te nakon toga dolnom Neretve izbiti na Jadransko more i tako postati pomorska država.

Kako bi savladao ove probleme Tuđman je odlučio rješavanje problema jedan po jedan. Mogao je on početkom rata taj rat odmah pokrenuti i u BIH aktiviranjem lokalnih naoružanih Hrvata i Muslimana, u cilju razvlačenja snaga JNA. Međutim, odnos snaga između JNA i naoružanih Hrvata je bio toliki da su Srbi mogli bez problema voditi istovremeno dva rata. Uz to bi mnogi Muslimani iz pojedinih dijelova BIH mogli prihvatiti mobilizaciju u JNA. Broj izbjeglica iz Hrvatske je bio preveliki za zbrinjavanje, a kada bi se istovremeno u Hrvatsku slile i stotine tisuća izbjeglica iz BIH pojavio bi se i problem gladi u Hrvatskoj. Zbog toga je Tuđman odlučio najprije zaustaviti rat u Hrvatskoj, dobiti priznanje države, pomoći Muslimanima da i BIH postane međunarodno priznata država, pomoći im da se obrane od Srba, zaustaviti prodor Bošnjaka prema Jadranu, te tek nakon što Hrvatska vojska dovoljno ojača u oružju i zapovjednom kadru sposobnom za pokretanje velikih napadnih operacija osloboditi čitavu državu.

Egzistencijalni problemi

Najveći egzistencijalni problem Hrvatske je bio vojne prirode, te je početkom 1991. bilo najvažnije spriječiti vojni udar JNA u cilju uhićenja svih nacionalnih vođa u svim republikama, kako bi JNA sačuvala Jugoslaviju. U tom trenutku Tuđman je čak i Miloševića pretvorio u saveznika, te mu je početkom trećeg mjeseca 1991. kada su tenkovi JNA izašli na ulice Beograda, javno dao podršku pošto je on demokratski izabrani predsjednik. Nakon toga se sa Miloševićem sastao u Karađorđevu gdje su se dogovorili kako suzbiti opasnost od generala koji žele sačuvati Jugoslaviju. A najbolji način za obranu od generala bio je uvjeriti ih kako su se o svemu dogovorili i kako rata neće biti. Nakon toga su obojica svim svoji suradnicima pričali ono što su pojedinci željeli čuti. Onima koji su željeli mir govorili su kako rata neće biti. Oni koji su željeli podjelu BIH govorili su kako su se i o tome dogovorili. Oni koji su željeli opstanak Jugoslavije govorili su kako će se sačuvati konfederalni odnosi.

Istovremeno su se obojica pripremala za obračun.

Milošević je ubrzano projugoslavenske oficire počeo slati u mirovinu, te iz saveznih institucija tjerati sve nesrbe, najčešće prijetnjama preko raznih kriminalaca. Za to vrijeme Tuđman je na sve načine gledao kako nabaviti oružje, kako stvoriti vojsku, te kako postepenim jačanjem sukoba od malih čarki do većih akcija naučiti zapovjednike vođenju vojnika i ratovanju. Uz to sve trebalo je osigurati dovoljno hrane za sve veći broj izbjeglica. A trebalo je osigurati egzistenciju i za sve veći broj onih koji su ostali bez posla zbog propasti poduzeća koja su propala raspadom zajedničkog tržišta. Zahvaljujući propasti industrije naglo je smanjena i potrošnja energije, te se nije osjetio ni nedostatak električne energije, kao ni nedostatak nafte.

Zahvaljujući dobrom poznavanju Srpskih i Bošnjačkih nacionalnih interesa, te interesa velikih sila, Tuđman je uspio predvidjeti sve njihove poteze, i pronaći najbolje strateške odgovore i na vojnom i na političkom terenu, te je uspio kroz niz koraka postepeno stvoriti samostalnu državu.

U tom procesu stvaranja države raspalo se i gospodarstvo zajedno sa raspadom Jugoslavije. Godine 1990. i 1991. plaće su pale za više od 90. posto, ali je hrane bilo dovoljno. Nakon priznanja države standard je počeo ponovno rasti. BDP od 1992. počinje rasti po prosječnoj stopi od 14 posto godišnje. Proračun je 1992. bio 554 milijuna kuna (preračunato), 1993. 8,314 milijardi kuna, 1994. 22,598 milijardi kuna, 1995. 28,696 milijardi kuna, 1996. 31,501 milijardi kuna, 1997. 35,006 milijardi kuna, 1998. 42,551 milijardi kuna, 1999. 48,878 milijardi kuna. Godine 1993. Hrvatska je imala vanjskotrgovački suficit, a 1998. proračunski višak – suficit je bio 7,136 milijardi kuna. Inozemni dug je 1993. bio 24 posto BDP-a, a do 1999. je narastao na 49 posto, da bi nakon smrti Predsjednika Tuđmana u nekoliko godina porastao na preko 80 posto. Međunarodne pričuve su od 1991. sa 0 narasle na više od 3 milijarde dolara. Svi ovi pozitivni rezultati u rastu BDP-a i državnog proračuna dogodili su se ponajprije zahvaljujući privatizaciji mnogobrojnih gubitaških poduzeća koji su u 50 posto slučajeva imali gubitak na supstanci u kojima je utrošena sirovina vrijedila više nego dobiveni proizvodi. U postupku privatizacije oko 37 posto privatiziranih dionica došlo je u ruke malih dioničara koji su svojom voljom te dionice često prodali onima koji su imali novca da ih kupe. Kuponskom privatizacijom po povoljnim uvjetima je prodano oko 14 posto, odnosno oko 13 milijardi kuna, u čemu su sudjelovali svi građani koji su to željeli. Većina je i te dionice vrlo brzo prodala. Dobar dio novca od privatizacije je utrošen za sanaciju poduzeća koja nisu prodana.

Jedini negativni ekonomski pokazatelj je broj zaposlenih koji je lagano padao što je bila logična posljedica propasti mnogih poduzeća koja su imala ogroman broj tehnološkog viška radnika.