Globalizam

Globalizam
169
0
1

Globalizam je težnja za proširenje ideoloških, političkih, ili gospodarskih pozicija na svjetskom nivou. Ova težnja kao posljedica prevelike pohlepe, ili potrebe za vlašću i moći bila je prisutna kroz čitavu ljudsku povijest u svim imperijima, te su se sve nastojale proširiti do granica koje su mogle kontrolirati. Kada su pojedine imperije postale veće nego su svojom organizacijom i brzinom prijenosa informacija mogle kontrolirati došlo je do njihovog raspada. Moderni globalizam počeo je nakon velike ekonomske krize u Velikoj Britaniji od 1847. kada su britanski bankari naučili kako izdavanjem kreditnih pisama od malih pologa stvoriti desetak puta veću količinu novca kojim su počeli preuzimati vlasništvo nad željeznicom, rudnicima uglja i drugim industrijama za čiji razvoj su bile potrebne velike količine kredita. Tim spajanjem bankara sa industrijom nastala je industrijsko financijska oligarhija koja je počela vrlo brzo rasti i širiti svoj utjecaj kroz razna tajna društva u koja su nastojali uvući političke vladare i visoke državne dužnosnike. Kako bi potreba za kreditima bila što veće nastojali su sukobiti različite imperije u cilju da kod njih stvore što veću potrebu za kupovinu oružja i uzimanje kredita za financiranje ratova.

Globalizam 20.-og stoljeća počeo je kao težnja za osvajanjem cijelog svijeta kroz ideologije komunizma, fašizma i nacionalnog socijalizma, neoliberalizma, a na kraju i islamizma. Kako bi lakše osvojili svijet u sve konkurentske države nastojali su dovesti što gluplje i korupciji sklonije političare. Kako bi u konkurentske države doveli baš takve nastojali su svim sredstvima u tim državama uvesti manjinske izborne zakone po kojima se glasuje za političke stranke, a ne za pojedince. Kako bi to osigurali kroz razne političke tribine i medije su gurali tezu kako je većinski izborni sustav u kojem se glasuje za pojedince nepravedan pošto ne osigurava ravnomjerno sudjelovanje u vlasti svim društvenim skupinama. Tvrdnjom kako se pravedno sudjelovanje u vlasti svima može osigurati samo izbornim sustavom u kojem se glasa za stranke i u kojem je izborni prag mali osigurali su sustav u kojem doista svatko može postati zastupnik u parlamentu. U takom sustavu pojedinac koji želi postati parlamentarni zastupnik mora dobro podilaziti predsjedniku popularne stranke i ulazak u parlament je osiguran. Zahvaljujući tome parlamenti europskih kontinentalnih država kao i parlamenti bivših kolonija postali su strojevi u kojem je dovoljno potkupiti predsjednika stranke, dok su svi ostali zastupnici samo roboti za dizanje ruku u zrak. Zahvaljujući takvim zastupnicima u većini europskih država prihvaćen je neoliberalni gospodarski model koji odgovara krupnom međunarodnom kapitalu, a na štetu sitnih poduzetnika kojima više odgovara stari liberalizam jednakih šansi.

U početku tog perioda europski liberali su počeli surađivati sa euro-komunistima na zajedničkom osvajanju institucija, kao prvi korak u ukidanju nacionalnih država. U tom cilju su krenuli u uništenje temeljnih ljudskih zajednica kao što su obitelj, nacija i crkva. Najveći uspjeh su postigli kada su u zakone pojedinih država uspjeli progurati principe "pozitivne diskriminacije". Uveli su prednost za zapošljavanje samohranih majki u državne institucije, kao izraz humanosti. To je doista pozitivno u ratu i poraću kada ima puno ratnih udovica, ali u mirno doba samohrane majke su najčešće osobe niskog morala, bludnice koje često i ne znaju tko je otac njihove djece. A kad bludnice postanu većina u državnim institucijama onda tako ponašanje postaje normalno i društveno prihvatljivo. I tako su bludnice postale ikone lijeve liberalno globalističke političke scene preko kojih su osvojili pozicije koje na slobodnim izborima nikad ne bi mogli osvojiti. Da bi se ovaj uspjeh lijevo liberalnog globalizma suzbio potrebno je ozakoniti pozitivnu diskriminaciju za obitelji sa više djece, na način da kod zapošljavanja u državne institucije, škole i sveučilišta imaju oni koji imaju više djece. Ovo bi trebao biti najvažniji potez u svim državama koje imaju negativne demografske trendove. Drugi potez u takvim državama bi trebali biti krediti sa niskim kamatama za izgradnju, ili kupnju samostojećih obiteljskih kuća sa velikim dvorištima i vrtovima kako bi se djeca imala gdje igrati. Povećanje dječjeg doplatka bi mogao biti tek teći manje važan i manje učinkovit potez u popravljanju demografskih trendova.

Na području gospodarstva globalizam je moderna neoliberalna ideologija koja je dovela do određenih pozitivnih efekata kao što je porast svjetskog gospodarstva, ali je problem što od toga koristi imaju samo neki. Konkurencija na svjetskom nivou dovodi do uprosječavanja svih cijena na svjetskom nivou pa i cijena radne snage, ali ne na gore već na dolje. To je dovelo do velikog broja novih radnih mjesta u nerazvijenim državama i njihov rast, ali i gubitaka radnih mjesta u nekim razvijenim državama koje su živjele od proizvodnje. Do porasta zaposlenih u razvijenim državama došlo je samo na obalama u lukama koji žive od prekomorske trgovine. Najveći dobitnici globalizacije su velike korporacije čiji profiti su se nesrazmjerno povećali, a društvena i ekonomska nejednakost je radikalno izmijenjena u korist 0,1 posto najbogatijih.

Globalizacija i korporacijski neoliberalizam su proširili pravne mehanizme za uspostavu tržišne konkurencije na svjetskom nivou, a slobodna konkurencija je osnovni preduvjet za razvoj novih tehnika i tehnologija, ali samo dok se u nekoj djelatnosti ne pojave monopoli ili prikriveni oligopoli. Tamo gdje postoji monopol, državni ili privatni nema razvoja, te je to osnovni razlog propasti svih marksističkih režima u kojima je država uspostavljala državne monopole. U monopolskoj privredi poduzetnici su suradnici koji se o svemu dogovaraju, dok su im jedina konkurencija radnici i u takvoj privredi je točna Marksova podjela društvenih klasa na kapitalističku klasu i na radničku klasu. Međutim, u tržišnoj privredi gdje država zakonima i kvalitetnim institucijama sprječava razvoj monopola prirodni neprijatelj svakog poduzetnika je njegov konkurent koji ga tjera u očaj i ulaganje u inovacije, dok su mu dobavljači i radnici prirodni saveznici koji ostaju bez posla ako poduzetnik propadne. Zahvaljujući ratu poduzetnika protiv konkurencije svaki poduzetnik je prisiljen snižavati svoje troškove i razvijati inovacije kako bi opstao u ratu protiv konkurenata. Kako bi se ulagalo u inovacije razvijene države snažno štite vremenski ograničen monopol na patentna prava pošto je to jedina vrsta društveno korisnog monopola, a tamo gdje država ne štiti monopol na patente nitko nema interes ulagati u inovacije. Prilikom borbe protiv konkurencije dolazi do prirodne tržišne selekcije u kojoj nesposobni propadaju, a samo najsposobniji opstaju. Za razvoj inovacija potrebno je više raznih faktora kao što su ideja, kapital, znanje, obrazovanje, iskustvo, inteligencija, poticajne institucije i uvjeti, brzo i efikasno uklanjanje nesposobnih i nepoštenih sa tržišta, a najvažniji faktor je očaj. Samo očajan poduzetnik koji vidi kako bi mogao propasti spreman je uložiti veliki novac u neku znanstveno neprovjerenu ideju koju je potrebno pretvoriti u tržišni proizvod. Tek kada se ideja u obliku proizvoda pojavi na tržištu moguće je izvršiti njezinu znanstvenu verifikaciju. I upravo zbog držanja poduzetnika u stanju stalnog potencijalnog "očaja" sve razvijene države sprječavaju stvaranje monopola i kartela. Kako ne bi došlo do monopolizacije u pojedinim visokotehnološkim industrijama nužno je održanje svjetskog globalnog tržišta, ali to vrijedi samo za neke djelatnosti kao što je proizvodnja kompjutora, softvera, avionske industrije, velikih brodova, ili mobitela. Za uspješno održavanje konkurencije u proizvodnji automobila dovoljno je tržište od 300 do 500 milijuna stanovnika, dok je za tržišnu proizvodnju zelene salate, ili luka dovoljno i tržište od 100 do 200 tisuća stanovnika.

Neoliberalni globalizam pored svojih pozitivnih efekata u sprječavanju monopolizacije i kartelizacije ima i više negativnih efekata kao što je pojava lažnog liberalizma u kojem prividno svi imaju jednaku šansu, ali stvarno mali nemaju nikakvu šansu u borbi protiv međunarodnih korporacija koje mogu u jednoj državi pribavljati povoljne stimulacije, kredite sa niskim kamatama i niske poreze, troškovi raznih certifikata su im sitnica, dok u drugim državama zapošljavaju jeftinu radnu snagu, čime stječu svjetski monopol, ili monopol u pojedinim svjetskim regijama. U takvoj konkurenciji male nacionalne kompanije u razvijenim državama ne mogu opstati zbog skuplje radne snage, dok male nacionalne kompanije u nerazvijenim državama ne mogu opstati zbog većih poreza, većih kamata na kredite i većih poreza. Velike multinacionalne kompanije mogu smanjiti i svoje poreze tako što dobit prebacuju u države sa malim porezima. U tom postupku njene filijale iz takvih država šalju račune za troškove upravljanja, savjete, marketing, mogu vršiti povrat izmišljenih ulaganja i slično, te se tako dobit iz država sa većim porezom prebacuje u države sa nižim porezom, pri čemu se u prvima ostvaruju gubitci na koje se ponekad čak mogu ostvariti određene olakšice. Velike međunarodne korporacije mogu ucjenjivati proizvođače sirovina, dijelova ili trgovačke lance kako bi dobili bolje uvjete nabave ili prodaje nego mali proizvođači. Globalizam je svojim lažnim liberalizmom doveo do toga da afrički seljak cijenom svojih proizvoda ne može platiti ni trošak proizvodnje u tržišnom srazu sa europskim proizvođačima koji dobiju veće poticaje od stvarnog troška za mnoge proizvode, pa zbog toga seljaci bježe u Europu i postaju migranti na putu za EU. Zbog lažnog liberalizma na svjetskom tržištu proizvodnja industrijskih proizvoda koncentrirana je u rukama malog broja međunarodnih korporacija koje se često tajno dogovaraju o cijeni, dok je slabijim državama preostalo da se bave proizvodnjom sirovina, ili opijuma i kokaina.

Zbog raznih nepoštenih poticaja, dampinga i korumpiranja lokalnih političara razvijene države ostvaruju velike vanjskotrgovinske suficite koji u gospodarski slabijim državama izaziva vanjskotrgovinske deficite. Pošto suficiti u razvijenim državama izazivaju jednake deficite u drugim državama stanovnici tih država nemaju drugog izbora nego da se presele u razvijene države. Zbog toga bi u međunarodno pravo trebalo uvesti pravilo da se za ekonomske migrante moraju brinuti države koje ostvaruju velike vanjskotrgovinske suficite.

Osnovni načina za borbu protiv negativnih posljedica globalizma je politika inteligentnog protekcionizma po uzoru na Švicarsku. Švicarska nema carine na ono što ne proizvodi na svom teritoriju, ali znaju uvesti vrlo visoku carinu kada god treba zaštititi domaću proizvodnju, a samim time i domaću zaposlenost. Kada salata dozrije u Švicarskoj nitko je ne može uvesti bez visoke carine, a kada joj sezona prođe carina nema i to je politika koju bi trebale zagovarati sve inteligentne nacionalne gospodarske politike.

Iako unutar EU nema carina u nekim državama svježe povrće i voće se prodaje samo ako je uzgojeno na udaljenosti do 50 kilometara čime se štite radna mjesta bez ikakve opasnosti da bi neki lokalni proizvođač mogao ostvariti monopol na štetu potrošača. U borbi protiv negativnosti globalizma pravila WTO-a, WB-a, MMF-a, a i EU-a bi se morala promijeniti na način da se zabrana uvođenja carina odnosi samo na one proizvode kod kojih samo svjetsko tržište onemogućuje pojavu kartelizacije i monopolizacije. Države i zajednice država koje imaju više od 300 milijuna stanovnika morale bi imati pravo uvođenja carina na automobile i druge proizvode kod kojih je ovoliko tržište dovoljno za održanje većeg broja optimalno velikih poduzeća, dok bi kod proizvodnje svježeg mesa, krumpira, kukuruza i sličnih proizvoda sve države morale imati pravo uvoditi carine, ne u cilju punjenja proračuna već u cilju održanja domaće proizvodnje i zaposlenosti. Čak bi i unutar država trebalo preporučiti zabranu transporta svježeg voća i povrća na udaljenost veću od 50, 100, ili 500 km za lokalne proizvode koje proizvodi veći broj lokalnih proizvođača.

Interese nacionalnih proizvođača moguće je braniti izmjenama poreznih zakona na način da se oporezuju uglavnom krajnji kupci, dok porez na dobit i dividendu trebaju biti što manji kako velika poduzeća ne bi imali interes prebacivati dobit u porezne oaze osnivajući podružnice u njima.

Interese nacionalnih proizvođača također je moguće braniti raznim necarinskim barijerama kao što su obavezni sanitarni pregledi na mjestima koja su udaljena od luka ili aerodroma, te razni drugi načini, ali na način da time ne dolazi do stvaranja lokalnih monopola. Kako bi domaći mali proizvođači lakše došli do trgovačkih polica potrebno je također prikriveno privilegirati male trgovine. Veliki trgovački lanci robu kupuju uglavnom od većih proizvođača za sve svoje trgovine, dok male trgovine kupuju uglavnom od manjih proizvođača, te je male trgovine potrebno prikriveno privilegirati. Kako bi se privilegirale male trgovine, koje osim toga zapošljavaju veći broj radnika, potrebno je uvesti poseban porez za rad noću, nedjeljom i blagdanom. Od tog poreza trebaju biti izuzeti samo sveži prehrambeni proizvodi, dnevni tisak, lijekovi, suveniri, motorna goriva i slični proizvodi koji se prodaju uglavnom u malim trgovinama. Na taj način ovakve male trgovine bi imale interes raditi i noću, pa i nedjeljom nekoliko sati, dok velike trgovine ne bi otvarale svoje objekte zbog prodaje malog broja proizvoda. Time bi male trgovine opstale i u manjim mjestima i kvartova, te bi usput mogle prodavati i proizvode lokalnih proizvođača koji se ne mogu probiti na police velikih robnih lanaca. Također bi male poduzetnike koji godišnje ostvaruju prodaju manju od 2-3 milijuna kuna izuzeti iz sustava PDV-a.

Nabrojani načini za poticanje lokalnog gospodarstva, a da se ne krše međunarodna pravila o slobodnoj trgovini, su jedini načini kojima se mogu spriječiti negativne pojave globalizma kao što je koncentracija bogatstva u rukama sve manjeg broja pohlepnih ljudi, nezaposlenosti i masovne migracije. Pri tome, najveći protivnici zaštite sitnog nacionalnog poduzetništva i nezaposlenih su bivši komunisti koji su propašću komunizma postali najjači zagovornici neoliberalnog korporacijskog globalizma. Parolu "proleteri svih zemalja ujedinite se" zamijenili su sa parolom slobodnog tržišta jednakih prava napadajući sve koji su u zaštiti nacionalnih interesa protiv potpuno slobodne jednakopravne konkurencije. Proglašavajući domoljublje za fašizam pobrkali su nacionalizam i imperijalizam. Svojim napadima na protivnike etiketama fašizma, zaostalosti, desničarenja i slično vratili su se na ishodište lijevog intelektualnog terorizma i neoboljševizma kao sredstva za stvaranje novog svjetskog imperija kojeg propagiraju pod parolom novog svjetskog poretka.