Hoće li nam uvođenje eura pomoći, ili se radi o još jednoj podvali?

Hoće li nam uvođenje eura pomoći, ili se radi o još jednoj podvali?
496
2
0

Već mjesecima skoro svaki dan u novinama vidim poneki članak u kojem razni autori uvjeravaju čitatelje kako nam je važno što prije uvesti euro.

Neki kažu kako im je svejedno koja je valuta ako je ima dovoljno za normalni život. Neki drugi spominju kako su u Crnoj Gori i na Kosovu euro koriste kao sredstvo plaćanja, iako nisu članice Eurozone, pa to znači kako je dobro imati euro.

A neki se čak pitaju i zašto bi se bojali toga da nam netko drugi kroji monetarnu politiku, kada sami to ne znamo raditi. Mnogi spominju poreznu politiku, saniranje gubitaša, uvoz, nisku produktivnost, veliku državnu administraciju, korupciju, kriminal i druge slične negativnosti koje će navodno nestati kada uvedemo euro.

Ima ih koji su uvjereni kako ćemo se riješiti čak i županijskih i općinskih parazita kada uvedemo euro, iako sve županije i općine zajedno troše manje od 5 posto ukupnog novca poreznih obveznika.

Neki nas uvjeravaju kako će uvođenjem eura nevidljiva ruka slobodnog i neovisnog tržišta riješiti sve naše probleme, iako ta ruka nije ni nevidljiva, ni slobodna, ni neovisna.

Zanimljivo je kako nitko od tih analitičara ne analizira monetarnu politiku ni HNB-a ni ECB-a već spominju samo osnovnu funkciju novca kao sredstva razmjene. Usput nas plaše inflacijom i devalvacijom koja je neizbježna ako se monetarne vlasti dočepaju neki marginalni populisti koji se protive uvođenju eura. A kako bi se podrška tim populistima smanjila bitno je svakodnevno narod uvjeravati kako će nam poteći med i mlijeko čim pređemo na euro. Navodno će nam kamate na kredite pasti, a kamate na štednju porasti, produktivnost će porasti, lakša će nam biti razmjena, strani investitori će čekati u redu kako bi kod nas ulagali, i svi će moći birati poslove sa plaćama kao u Njemačkoj.

Ima onih koji u sve to čak i vjeruju!

Međutim, po najnovijoj studiji koju je objavio njemački Centar za europske politike (Centrum für europäische Politik), rezultati uvođenja eura su vrlo različiti u različitim državama.

Prema ovom izvješću za Italiju i druge južne zemlje Europske unije jedinstvena valuta je socijalna katastrofa. Svaki talijanski građanin je u skoro dvadeset godina eura izgubio gotovo 73.000 eura neostvarenog BDP-a, što je dvostruko više od iznosa javnog duga po glavi stanovnika.

Istovremeno, u istom razdoblju svaki njemački državljanin je ostvario rast BDP-a per capita od 23.000 eura.

Jedinstvena valuta je Italiju vratila 50 godina unatrag, te izazvala ogromno prelijevanje bogatstva s juga na sjever Europe.

Europske države koje nisu uvele euro, a vodile su aktivnu monetarnu politiku u pojedinim slučajevima su imali veći rast od njemačkoga, a one koje su tečaj svoje valute vezale za euro imale su ponekad gore rezultate BDP-a čak i od Italije.

Monetarna politika neke države ovisi o cijevima koji se tom politikom žele postići, a te ciljeve određuju oni kojima je prepuštena monetarna politika.

U nekim državama cilj je postići punu zaposlenost.

U nekima je cilj postići visoku stopu gospodarskog rasta.

A u nekima je cilj održati stabilne cijene i stabilni devizni tečaj.

Tako gdje najveći utjecaj na monetarnu politiku imaju političari koji se žele dopasti svojim biračima vodi se politika pune zaposlenosti, tamo gdje monetarnom politikom upravljaju vlasnici industrijskog kapitala cilj je ostvariti rast domaće industrije i osvajanje međunarodnog tržišta, a tamo gdje bankari upravljaju monetarnom politikom cilj je stabilnost cijena i deviznoga tečaja.

Politika HNB-a je od samog uvođenja bila stabilnost tečaja, ali ne i cijena, što odgovara isključivo stranim kreditorima.

Kada je uvedena kuna u prvoj godini smo imali deflaciju od 16 posto u sektoru tržišnih roba i usluga (mjereći kroz sindikalnu potrošačku košaricu), ali se to nije primijetilo pošto su istovremeno cijene monopolskih roba i usluga porasle u nekim slučajevima i do 300 posto. Cijene proizvođačima su padale, a komunalni troškovi i cijena energije je rasla pa su u tim cjenovnim škarama mnogi propali. U prosijeku, kada se sve te cijene ponderiraju deflacija je bila 2 posto što su bankari objasnili kao neizbježnu posljedicu borbe protiv inflacije.

Kako se ovaj nesrazmjer u kretanju cijena prikrilo prije uvođenja kune bilo je bitno promijeniti statistička pravila o tome koji se sve podatci prikazuju u statističkim izvješćima. Prije uvođenja kune Državni zavod za statistiku i HNB su u svojim izvješćima imali preglede cijena po pojedinim privrednim sektorima, te podatke o stanju narudžbi po privrednim sektorima. Sve to je promijenjeno uvođenjem međunarodnih računovodstvenih standarda (MRS) što smo uveli po naputku MMF-a koji nam nije rekao kako su ti računovodstveni standardi minimum koji se treba pratiti, a ne maksimum.

A mi smo naravno primijenili minimum.

U razvijenim državama burzovni analitičari i igrači najčešće koriste podatke koje se ne nalaze u osnovnim MRS podacima, a stanje narudžbi, kretanje cijena po detaljno razrađenim privrednim sektorima, pa čak i dugoročne vremenske prognoze su im često važnije, a sve te podatke dobivaju od državnih institucija.

I hrvatski poduzetnici bi mogli vrlo lako dobiti te podatke. Dovoljno bi bilo promijeniti jednom odlukom statistička izvješća pošto podatci koji bi nam mogli otkriti istinu već postoje, jer se iz njih izračunavaju "poželjni" prosjeci.

Zahvaljujući skrivanju detaljnih statističkih podataka, od tada do danas naše monetarne vlasti se stalno bore protiv inflacije, a nama stalno tržišne cijene padaju, dok nam monopolske cijene rastu.

I čitavo to vrijeme HNB nam drži visoku primarnu kamatnu stopu, kako bi komercijalne banke uzimale kredite izvana. Da smo primarnu kamatnu stopu spustiti na 0,5 posto poduzeća država bi se zaduživale kod domaćih banaka pa bi dug prema inozemstvu bio manji. Neki kažu kako bi to dovelo do inflacije, što je točno samo ako se ništa drugo ne bi mijenjalo. Ali ako bi uz smanjenje primarne kamatne stope digli obaveznu stopu likvidnih rezervi i druge uvjete potrebne za odobravanje kredita do nikakve inflacije ne bi došlo. Do dizanja cijena u pojedinom tržišnom sektoru dolazi samo kada se potražnja poveća iznad raspoloživih kapaciteta, a da se to ne bi dogodilo potrebno je pratiti cijene po sektorima, i ako one počnu rasti dovoljno je u tom sektoru smanjiti količinu kredita.

Pošto HNB od toga ništa nije činio, osim što je održavao stabilan tečaj kune, u proteklih 25 godina monetarna politika HNB-a nije imala nikakav pozitivan utjecaj na hrvatsko gospodarstvo. Od takve politike koristi su imale samo banke u stranom vlasništvu, što i nije čudno ako znamo kada u vijeću guvernera sjede sve sami bankari. Istovremeno ECB je imao bitno drugačiju politiku.

Europska centralna banka ECB

Ujedinjenjem Njemačke ona postaje gospodarski najjača država članica EU. Kako bi obnovila bivšu Istočnu Njemačku njena centralna banka počinje voditi politiku vrlo jake valute DEM, kako bi na taj način privukla ulagače iz cijele Europe. Ulagači donose novac zbog viših kamata i viših profitnih stopa, a taj novac se ulaže u obnovu Istočne Njemačke. Sve radove obnove izvode njemačka poduzeća pa njezino gospodarstvo napreduje. Kako bi ojačala Njemačku proizvodnju njemačka državna Deutsche Bank odobrava vrlo povoljne kredite njemačkim trgovačkim lancima za izgradnje velikih robnih kuća širom Europe kako bi se preko njih plasirali njemački proizvodi. I državna tekomunikacijska kompanija povoljnim kreditima kupuje teleoperatere širom Europe kako bi se preko njih ugrađivala njemačka oprema. Jaka valuta im ne smeta pošto nemaju velike vojne troškove, pa mogu imati niže poreze. A i uvoz jeftine radne snage za jednostavnije poslove im jača konkurentnost.

To gospodarsko jačanje Njemačke ne sviđa se ni francuskim, a ni britanskim ekonomskim planerima.

Taj otpor naročito jača nakon potpisivanja Ugovora iz Maastrichta 1993. godine kada EEZ postaje Europska unija, te se iz ekonomske zajednice pretvara u političku zajednicu.

Kako bi spriječili mogućnost Njemačke da koristi svoju ekonomsku snagu uz pomoć samostalne monetarne politike francuzi predlažu stvaranje zajedničke valute eura. Time su mislili kontrolirati Njemačku. Nijemci su se tome protivili, ali su zbog višeg cilja, ujedinjenja, prihvatili stvaranje eura kroz tri faze.

Britanija riješenje nije vidjela u zajedničkoj valuti već su njeni stratezi počeli zagovarati izlazak iz ekonomske zajednice koja se počinje pretvarati u političku zajednicu, pošto oni nisu navikli djelovati u savezima u kojima imaju podređenu ulogu. U ranim 1990-im, nastala je euroskeptična UKIP. Ova stranka imala je uspjeha na izborima za europski parlament, gdje su 2009. godine bili drugi po broju zastupnika iz UK-a, a 5 godina kasnije, 2014. godine, bili su prvi po broju zastupnika za europski parlament. Pristaše Brexita postavile su imigraciju u središte svoje kampanje. Pozivaju da se "preuzme nadzor" nad granicom ne bi li zaustavili priljev migranata iz EU-a, i upozoravaju na eventualni ulazak Turske u Europsku uniju. Britanski glasači na referendumu su se odlučili za izlazak iz Europske unije. Za izlazak je bilo 51,8 % glasača, a za ostanak 48,2 % glasova.

Europska centralna banka je stvorena kao treća faza u izgradnji europske monetarne integracije, koja je nastupila 1999. odlukom Europskoga vijeća. Euro € kao jedinstvena europska valuta uveden je 1. 1. 1999. i do danas je proširena na 19 država Eurozone. ECB se nalazi u Frankfurtu i Njemačka ima najveći uticaj na monetarnu i gospodarsku politiku ECB-a.

Glavni cilj ECB je održati stabilnost cijena, poticanje gospodarskog rasta, te otvaranje novih radnih mjesta.

ECB određuje kamatne stope po kojima daje zajmove komercijalnim bankama u eurozoni i tako upravlja količinom novca u optjecaju i inflacijom, upravlja deviznim pričuvama kupnjom ili prodajom valuta radi održavanja ravnoteže deviznih tečajeva, osigurava da nacionalna tijela nadziru financijska tržišta i institucije kako bi platni sustavi funkcionirali na učinkovit način, osigurava sigurnost i stabilnost europskog bankarskog sustava, izdaje odobrenja za izradu euronovčanica državama članicama europodručja, nadzire kretanja cijena i procjenjuje rizike za stabilnost cijena.

Osim toga ECB odgovara za bonitetni nadzor kreditnih institucija sa sjedištem u državama članicama, prikuplja statističke informacije potrebne za obavljanje zadaća Europskog sustava središnjih banaka i drugo. ECB također izravno nadzire preko stotinu najvećih banaka država članica koje raspolažu s gotovo 82 % imovine bankarskog sektora u europodručju.

Vrlo brzo Njemačka uviđa kako može i euro iskoristiti u svome interesu, te preko svojih bankara usmijerava ECB na vođenje jake valute vođenjem vrlo konvencionalne monetarne politike.

Konvencionalna monetarna politika

Prije krize 2008. godine središnje su banke diljem svijeta imale mišljenje o provođenju monetarne politike kroz ciljanje inflacije kontroliranjem kratkoročnih kamatnih stopa putem kamatnog kanala, čime su mogle smanjivati volatilnost inflacije i održavati ju na niskoj razini.

Kolaps financijske institucije Lehman Brothers uz sve negativne posljedice izbijanja financijske i ekonomske krize doveo je u pitanje sposobnost središnjih banaka da efikasno i uspješno upravljaju ekonomijom.

Središnje banke svijeta su i ranije znale kako cjenovni baloni mogu imati samo negativan efekt na ekonomiju, ali nisu imale jedinstven stav kako bi središnja banka trebala reagirati na formiranje balona.

Neki bankari smatraju kako se cjenovni baloni mogu ispuhati „naginjanjem protiv vjetra“ (eng. leaning against the wind) odnosno središnja banka treba podići kamatne stope u cilju obuzdavanja balona i sprječavanja njegova puknuća. Takav pristup zanemaruje to što je balone vrlo teško na vrijeme otkriti, a i cijene vrijednosnih papira su važan instrument monetarne politike. Osim toga, podizanje kamatnih stopa u cilju obuzdavanja balona nema efekta pošto tržišni špekulanti ostvaruju daleko veće prinose dok baloni rastu pa im viša kamata ne znači puno. Osim toga, više referentne kamatne stope utječu na sva financijska tržišta, pa ako središnja banka nastoji intervenirati na tržišta nekretnina nanijeti će štetu na drugim tržištima ograničavajući ekonomski rast.

Deflacija u Eurozoni prije krize 2008.

ECB pod njemačkim utjecajem vodi politiku sve jače valute, te u Eurozoni dolazi do lagane deflacije. To odgovara njemačkim bankama kojima se zarade na kamatama povećavaju, a zadužene države i poduzeća u njima dolaze u probleme. Sa problemima pada im i kreditni rejting čime im se i kamate povećavaju pa upadaju u još veće probleme. To koriste njemačka poduzeća koja kupuju najviše inozemnih tvrtki, i to sve novcem koji su u njemačke banke položili strani štediše privučeni malo višom kamatom. Širom prezaduženih država kupuju se čak i autobusni kolodvori i autobusna poduzeća koja kupuju samo mercedesova vozila, a kupuje ih njemačka Arriva, koja je u vlasništvu državne Deutsche Bank.

Njemačka preko svojih lobista koristi i evropske fondove na način da se njemačkim, francuskim, nizozemskim i danskim poduzećima odobravaju najčešće projekti u proizvodnju, dok se u drugim državama najčešće odobravaju projekti u infrastrukturu i kulturu. Njemačkoj je potrebna suradnja sa Francuskom koja ima atomsku bombu, a Nizozemska i Danska su im važne zbog zajedničkog lobiranja u institucijama.

Osim toga visoko subvencioniranom hranom sjeverne države preko njemačkih robnih lanaca uništavaju poljoprivredu u rubnim državama.

Svim tim potezima ECB kao kreator novca u interesu njemačke, nizozemske i danske uspijeva rubne države EU pretvoriti u svojevrsne kolonije, koje se mogu baviti samo turizmom i proizvodnjom sirovina.

Ekonomska kriza 2008.

Propašću nekoliko investicijskih fondova u nekretnine 2008. kriza se iz SAD-a prenosi u Europu.

SAD u cilju prevladavanja krize plasira 50.0000 novih milijardi dolara, a slično radi i Velika Britanija plasirajući nove funte na svoja tržišta, čime provode novu nekonvencionalnu monetarnu politiku.

Nekonvencionalna monetarna politika

Kako bi prevladali krizu SAD i VB počinju na tržište plasirati velike količine novca. Pošto samo sniženje kamatnih stopa na nulu ne daje rezultata oni uvode i druge poteze kao što su kupnja obveznica i drugih vrijednosnih papira, te kupovinom deviza (deviznim swapovima) kako bi se spustio tečaj vlastite valute (deprecijacija) povećao izvoz i smanjio uvoz. U SAD-u FED kupuje ne samo državne obveznice već i one koje izdaju privatna poduzeća. Milijarde bezkamatnih dolara uložili su u kupovinu obveznica poduzeća za frakiranje nafte pa amerikanci uskoro postaju izvoznici nafte čija cijena na svjetskom tržištu počinje padati. Zbog obilja novca na tržištu cijena dolara i funte pada 30 posto što odgovara jačanju njihove proizvodnje i izvoza.

Novi potezi ECB-a

Prije gospodarske krize iz 2008. ECB je vodila politiku visokih kamata na štednju i kredite što rezultira vrlo niskom inflacijom koja je ponekad prelazila u deflaciju pa Grčka, Italija, Španjolska i Portugal dolaze u velike probleme. ECB pokušava pomoći konvencionalnim metodama pa snižava referentne kamatne stope. Međutim komercijalne banke se boje taj novca plasirati poduzećima te novac polažu na račune ECB- a. Prije krize komercijalne banke su na računima ECB-a imali deponirano u prosjeku od milijardu eura, a izbijanjem krize banke na dnevnoj razini dnevno deponiraju krajem 2008. godine više od 200 milijardi eura.

Zbog ovog straha bankara za odobravanje kredita kriza se još produbljuje pa rubne države ulaze u još veću krizu.

Ni sami industrijalci ne uzimaju nove kredite za nove investicije, pošto su i stari kapaciteti neiskorišteni zbog manje potražnje za proizvodima.

ECB taj problem pokušava riješiti konferencijama za novine na kojima pokušava povećati optimizam.

Zbog nelikvidnosti vrijednost eura na međunarodnom tržištu raste za 30 posto u odnosu na dolar i funtu gdje se uvodi nova nekonvencionalna monetarne politika. Zbog toga se izvoz iz EU smanjuje, a osobito su pogođene rubne države koje izvoze na dolarska tržišta dok to ne utječe bitno na one koje prodaju robu na euro tržištu. To ponovno najviše pogađa Grčku, Italiju, Španjolski i Portugal.

Zbog nelikvidnosti potražnja poduzeća i građana za kupovinom se smanjuje te se kriza još pojačava.

Kako bi se povećala likvidnost ECB mijenja monetarnu politiku s restriktivne u ekspanzivnu, spuštajući referentne kamatne stope. Tako 2. listopada 2008. godine kamatnjak na referentne kamatne stope GOR iznosi 4,25%, a 07. svibnja 2009. godine 1,00%. Osim snižavanje referentne kamatne stope uvedeno je niz nekonvencionalnih mjera u cilju pružanja dodatne likvidnosti. Sve to ne donosi rezultate pa ekonomska i financijska kriza jačaju, raste nezaposlenosti, te padaju porezni prihodi država članica.

Grčka, Italija, Irska, Španjolska, Portugal upadaju u financijsku nestabilnost. Zbog toga u Grčkoj, Italiji, Irskoj, Španjolskoj i Portugalu dolazi do pada kreditnog rejtinga i značajnog rast kamatnih stopa na državne obveznice, čime države pokušavaju nadoknaditi gubitke od smanjenja poreznih prihoda. Pošto države ne mogu uzimati novac direktno od ECB-a obveznice prodaju na tržištu gdje cijena novca ovisi o njenom kreditnom bonitetu, pa prezadužene države plaćaju višu kamatu nego sjeverne države EU.

Pad kreditnog rejtinga navedenih država članica i skuplje refinanciranje odražavaju se i na realni sektor manjom ponudom kredita i smanjenjem investicija što rezultira smanjenjem proizvodnje i padom zaposlenosti.

Pošto rast kamatnih stopa na državne obveznice pojedinih država članica nije dovelo do porasta inflacije, već se naprotiv pojačava deflacija ECB odlučuje intervenirati na tržištu novim potezima. Zbog toga je 10. ožujka 2010. godine ECB najavila pokretanje programa kupnje vrijednosnih papira na tržištima obveznica u cilju smanjivanja napetosti na tržištu. ECB počinje kupovati vrijednosne papire poput SMP (2010.) i CBPP (Covered Bond Purchase Programme) (2009., 2011., 2014.), te putem smanjenja GOR po fiksnim kamatnim stopama dodatno povećava likvidnosti.

Uvode se „kreditori u nuždi“ kreditirajući veći broj banaka i ostalih financijskih institucija. Širi se i spektar vrijednosnih papira koji postaju kvalificirani kolateral od strane ECB-a. Kupuju se državne obveznice, pa čak i od poduzeća, što povećava likvidnost financijskih tržišta, snižavajući troškove zaduživanja država, poduzeća i kućanstava.

Programom kvantitativnog popuštanja središnje banke kupuju vrijednosne papire (obveznice kreditnih institucija), povećavajući likvidnost bankarskog sustava što snižava kamatne stope i potiče jeftinije kreditiranje realnog sektora. Posljedica kvantitativnog popuštanja je značajno povećanje pozicije vrijednosnih papira u aktivi bilance ECB-a. Kupnja 21 vrijednosnih papira od strane ECB-a u programu kvantitativnog popuštanja započeta je u ožujku 2015. godine.

I Središnje banke pojedinih država obvezuju se zadržati referentne kamatne stope na vrlo niskim razinama na duži vremenski period.

Kupnja dugoročnih državnih obveznica bila je vrlo kritizirana od strane Njemačke, jer se navodno, takve transakcije mogu protumačiti kao podržavanje neodgovorne fiskalne politike financiranjem duga. Nijemcima ne odgovara oporavak rubnih država pošto žele od prezaduženih država u nekretninama naplatiti ono što su njemačke banke uložile u te države.

Pošto nove mjere ECB-a počinju davati rezultate dužnička kriza rubnih europskih država je okončana 2013. godine, ali pošto i dalje postoji deflacija i ne dolazi do gospodarskog rasta Guverner ECB Mario Dragi i dalje kupuje vrijednosne papire, što je dobro za Italiju i rubne europske države, ali loše za Njemačku i sjeverne države koje žele naplatiti kredite u nekretninama i dionicama.

Kako bi se pojačao gospodarski rast i ukinula deflacija 24.1.2015. Europska centralna banka odlučuje uložiti do 1080 milijardi eura kreditnog novca koje će ubrizgati u europski monetarni sustav u sljedećih 18 mjeseci. Predsjednik ECB-a Mario Draghi objavio je to na konferenciji za novinare, kao odluku Upravnog vijeća ECB-a koja je donesena isti dan.

Mario Dragi izjavljuje kako će se plasiranje novca provesti kupnjom financijske imovine, kupnjom obveznica izdanih na temelju neke financijske imovine, te pokrivenih obveznica s nekom vrstom državnog jamstva. ECB će kupovati te vrijednosne papire sve dok se inflacija ne počne približavati ECB-ovu cilju - malo manje od dva posto na godinu u srednjem roku. ECB će u cilju zaustavljanja deflacije, i poticanja zapošljavanje u sustav europskih nacionalnih centralnih banaka, početi kupovati (na sekundarnom tržištu, od banaka, a ne izravno od vlada), obveznice država članica eurozone, državnih agencija i europskih institucija, denominirane u eurima i s prvoklasnim bonitetom. Nacionalne obveznice će kupovati nacionalne centralne banke, sukladno svojem učešću u ECB-ovom kapitalu. To znači kako će Grčka centralna banka kupovati grčke državne obveznice, a Ciparska ciparske i td. Tako je osigurano da Nijemci neće snositi rizik bankrota Italije ili Grčke. Ovime je u stvarnosti došlo do fragmentaciju Eurozone čime je počeo stvarni raspad Eurozone.

ECB-ova odluka znači kako je angloamerička monetarna doktrina, po kojoj centralna banka smije preko sekundarnog tržišta financirati državu, čime je nadvladala njemačku doktrinu po kojoj je to neprihvatljivo jer uzrokuje rasipništvo državnih administracija i hiperinflaciju. Do ovoga je došlo na pritisak američki, i nekoliko velikih zemalja članica eurozone.

Nijemci su reagirali tako što su Marija odlučile tužiti, najprije pred njemačkim Ustavnim sudom, a zatim i pred Europski sud pravde.

Međutim, početkom migracijske krize 2015. godine kao jedna od posljedica uspona Islamske Države Nijemci shvaćaju kako će većina migranata doći u Njemačku. Kako se EU ne bi raspala Nijemci odustaju od zatezanja odnosa sa prezaduženim državama i odustaju od tužbi prema Mariju Dragiju. Kako bi dodatno oraspoložila rubne južne države Angela Merkel poziva sve migrante da dođu u Njemačku. Taj poziv je bio iznuđen kako južne države ne bi počele provoditi svoju potpuno samostalnu politiku koja bi mogla rezultirati raspadom EU-a, a dokaz za to je činjenica što su migranti i dalje morali dolaziti pješke prelazeći ilegalno granice. Da je poziv migrantima bio stvaran njima bi se u Španjolskoj, Grčkoj i Italiji dale vize kako bi mogli avionima doći u Njemačku.

Zbog Brexita Njemačka shvaća kako je opstanak eurozone, a i same EU upitan, te smanjuje pritiske prema ekonomskoj kolonizaciji rubnih država, ali istovremeno preko medija i političara pod nadzorom pojačava pritiske na države koje nisu članice eurozone da prihvate euro kao svoju valutu. Širenjem eurozone rizici od njenoga raspada bi se smanjili i proširili na nove članice, te su tako ti pritisci pojačani i na Hrvatsku.

Potezi i greške HNB-a u krizi i nakon nje

Dok je trajala ekonomska kriza u EU monetarna politika HNB bila je gora čak i od one koju je vodila ECB.

Kada je ECB spustio kamate na blizu nule HNB je kamatnu stopu i dalje držao na iznad 4 posto što je bilo dobro samo za bankare kako bi mogli bolje zaraditi. Kriza je 2008. dovela do raspada građevinskog sektora gdje su državne narudžbe potpuno stale, a komercijalne banke su kamate za građevinare čak i povećane. Povećane su i kamate za kupnju stanova pa su cijene stanova pale ispod troška izgradnje. Pad cijena nekretnina i pad opće potražnje je prouzročio novu deflaciju na tržištu realnih proizvoda, ali ta deflacija se ponovno prikriva povećanjem cijena monopolskih i komunalnih proizvoda i usluga.

U toj situaciji HNB je trebala povesti borbu protiv deflacije, ali ona vodi borbu protiv inflacije, baš kako bankarima odgovara.

U početku krize građevinari koji su ostaju bez posla vjerovali su kako će kriza potrajati godinu dvije, te su taj period pokušavali preživjeti pretvarajući se u investitore gradnjom stanova iz vlastitih obrtnih sredstava. To ih je odvelo u bankrot, te se građevinski sektor potpuno raspao. Većina radnika je ostala bez posla i otišla u zapadne države koje su brzo prevladale krizu. HNB je to mogao spriječiti spuštanjem kamata na ispod 1 posto poput ECB-a, a mogao je i kupovati obveznice investitora u velike građevinske objekte, čime bi se spasila građevinska industrija.

Iz ovoga je vidljivo kako bi krizu lakše i brže prevladali da smo bili članica Eurozone, pošto nam je monetarna politika potpuno probankarski orjentirana, te je bila puno gora i od one koju je vodila ECB.

Ali puno bolje bi bilo izmijeniti zakon o HNB-u izmjenom cilja i izmjenom sastava savjeta guvernera.

Osnovni cilj monetarne politike bi zakonski trebao biti puna zaposlenost, a tek onda stabilnost cijena.

A u sastavu savjeta guvernera bi najmanje 50 posto članova trebali biti financijski direktori velikih tržišnih proizvodnih privatnih poduzeća.

Tek donošenjem ovakvih zakona samostalna monetarna politika bi bila korisna za državu, te bi uvođenje eura postalo beskorisno, pa čak i štetno.

Štetu koja je do sada učinjeno pogrešnom monetarno politikom teško je popraviti.

Propast domaće industrije, a osobito građevinarstva moguće je popraviti samo radikalnim dizanjem plaća kako bi se radnici vratili iz inozemstva. To je moguće velikim rastom investicija u građevinski sektor, gdje će cijene morati bitno porasti kako bi i plaće mogle porasti, što se može postići kupovinom obveznica od strane HNB-a sa kamatom od ispod 1 posto. Kako to ne bi izazvalo inflaciju potrebno je zamrznuti plaće u svim monopolskim djelatnostima kako bi zaposlenici odatle prešli u realni sektor.

Kako bi se smanjio uvoz i oporavila domaća sitna proizvodnja i sitna trgovina potrebno su izmjene poreznog zakona, pošto se tu monetarnom politikom više ne može puno učiniti. Sve male poduzetnike i trgovce koji imaju godišnji promet manji od 2 milijuna kuna trebalo bi izuzeti iz sustava PDV-a. Time bi proizvodi malih proizvođača koji se prodaju preko malih kvartovskih trgovina postali konkurentniji, te bi se promet u takvim trgovina naglo povećao na štetu stranih robnih lanaca.

Time bi se smanjio i broj hrvatskih radnika na zapadu koji bi ušteđenim kapitalom mogli otvoriti male trgovine u Hrvatskoj.

Pošto ništa od ovoga Njemačkoj ne odgovara teško je da će se išta od ovoga poduzeti dok se politička slika u saboru drastično ne promjeni.

Iako naši liberalni prepametni političari vjeruju kako će sve gospodarske probleme uvođenjem eura riješiti nevidljiva ruka slobodnog i neovisnog tržišta, ta ruka nije ni nevidljiva, ni slobodna, ni neovisna. Iza svake ruke stoji neki mozak koji se nalazi na vrhu velikih multinacionalnih kompanija i banaka, a ponekad i u vladama država.