Hod za život u borbi protiv industrije pobačaja, abortusa, iliti ubijanja nerođene djece

Kroz povijest pobačajima su se bavile najčešće razne vračare i gatare. Danas je taj unosan posao preuzela medicina.

Kao da je trudnoća bolest.

A taj posao je postao unosan sa razvojem umjetne oplodnje.

Neki branitelji života ističu kako se pobačajima smanjuje natalitet. Ali to je slab argument za borbu protiv pobačaja.

Pobačaj, statistički gledano, ima malo direktne veze s natalitetom. Pobačaj je prije svega moralno pitanje - je li dozvoljeno ubojstvo ili ne. Za one koji vjeruju u postojanje duše smrt je rastava između duše i tijela. Za one što ne vjeruju u dušu smrt nastupa kada prestane raditi srce i mozak. Za prve život počinje u trenutku začeća, dok za druge život počinje kada mozak počinje raditi.

Postoje i treći koji govore o pravu žene na izbor, a za njih život počinje tek kada dijete ispuže iz majčine utrobe. Do tada je dijete majčino vlasništvo s kojim može raditi što hoće. Kroz povijest dijete je bilo vlasništvo roditelja i nakon rođena, pa su mogli s njime raditi što požele. Neželjenu djecu su majke najčešće ostavljale pokraj cesta kako bi ih netko pronašao. Ako bi ih pronašle razne vračare takva djeca bi postala materijal za razne "ljekovite pripravke". Do prije 200 godina ljudska tkiva su bila u sastavu većine "lijekova", a najskuplji pripravci su bili upravo oni od tkiva male djece, kao što su danas u Africi najskuplji pripravci od albino djece.

Ostavljena djeca sa malo više sreće dospjela su do onih koji su bili spremni uložiti u njihovu prehranu i odgoj. Tava djeca su nakon odrastanja najčešće bili prodavani kao robovi. Kroz cijelu povijest najveći izvor robova su bile ratni pljačkaški pohodi, a kada njih nije bilo najčešći izvor robova su bila upravo neželjena i odbačena djeca.

Osnovni današnji zagovornici slobode pobačaja su liberalni liječnički i farmaceutski lobiji koji zarađuju na abortusima. Iako znaju kako nakon nekoliko abortusa postoji velik rizik sterilnosti, oni mladim djevojkama o tome izbjegavaju govoriti, prije svega zbog svoga interesa. Kad se te djevojke udaju i požele djecu interes ovih liberalnih farmaceutskih i liječničkih krugova je dobro naplatiti umjetnu oplodnju, na čemu se zarađuje daleko više nego na abortusima.

Kako bi ta zarada bila što veća ti farmaceutski i liječnički lobiji su spremni abortuse raditi po vrlo niskim cijenama kako bi neplodnih žena bilo što više. Spremni su plaćati političko lobiranje kako bi zakoni o abortusu i umjetnoj oplodnji bili što liberalniji. Spremni su također plaćati političare kako bi što više otežali usvajanje siročadi kako se mladi bračni parovi ne bi, umjesto umjetne oplodnje odlučili na posvojenje.

U svim civilizacijama ubojstvo je načelno zabranjeno, ali su svugdje postojali izuzeci.

U primitivnim sredinama ubojstvo pripadnika protivničkog plemena je normalna stvar. U robovlasničkom društvu ubojstvo roba je stvar vlasnika. U mnogim kulturama otac ima pravo ubiti sina ili kći ako osramote obitelj. U mnogim kulturama muž ima pravo ubiti ženu zbog nevjere, a mnogo žena je, iz običaja, spaljeno poslije muževljeve smrti.

U industrijski razvijenim civilizacijama, najčešća vrsta pravno, a za neke i moralno dozvoljena vrsta ubojstva je pobačaj tj. ubojstvo nerođenog djeteta. Razlika između pobačaja i ostalih vrsta ponegdje "dozvoljenih ubojstava" je u tom što kod svih ostalih slučajeva žrtva snosi bar dio krivice za vlastitu kob, i što se mogu braniti, ili barem protestirati protiv vlastite sudbine.

Pobačaj je jedina vrsta ubojstva u kom žrtva nema nikakve krivnje, i u kom žrtva nema nikakve mogućnosti braniti se ili bar protestirati.

I sve se opravdava slobodom izbora.

Nesumnjivo je da svaka žena ima pravo, slobodnom voljom odlučivati, hoće li imati djecu ili ne, ali ako se dogodi i suprotno za to nije krivo dijete. Neželjeno dijete je križ koji ni jedna moralna žena ne smije odbaciti zbog svoje komocije.

Križ se mora nositi i kada ti ga drugi stave na ramena bez tvoje privole.

To je temelj kršćanstva, i po tome se kršćanstvo razlikuju od svih drugih religija.

Kako bi se broj pobačaja smanjio društvo mora uvesti strože zakone, ali to nije dovoljno.

Kako bi roditelji odustali od ubijanja vlastite neželjene djece potrebni su i bolji životni uvjeti za odgoj djeteta.

Za odgoj većeg broja djece potrebno je stimulirati izgradnju samostojećih obiteljskih kuća sa širokim dvorištima i vrtovima. Stanovanje u stanovima nije pogodno za odgoj djece. Mladi bračni parovi koji žive u stanovima, imaju, u prosjeku, izrazito negativan prirodni priraštaj.

Osim ovoga, postoji i dosta jaka statistička povezanost između nataliteta i broja televizora po glavi stanovnika u nekoj regiji. U pravilu što je više televizora, i što se više vremena provodi pred njim, to je manji natalitet.

Država koja želi povećati natalitet, te zaštititi interese slabih tj. djece, staraca i hendikepiranih, može poduzeti više različitih akcija. Poreznim olakšicama treba znatno više pomoći svima koji se sami brinu za djecu, starce, bolesnike i nemoćnu rodbinu. Da bi se to potaklo treba poticati stanovanje u slobodnostojećim obiteljskim kućama s velikim dvorištima i vrtovima, izvan gradskih središta. U gradskim centrima treba koncentrirati poslovne objekte, a ljudima treba omogućiti da žive okruženi prirodom.

Kao što kod gradnje novih stambenih zgrada postoje propisi o broju parkirališnih mjesta po stanu tako bi isto trebali postojati propisi o broju kvadrata parkova i dječjih igrališta na udaljenosti od najviše 100 metara od svakoga stana ili kuće.

Komunalne naknade općinama i gradovima za obiteljske kuće bi morale biti znatno manje u odnosu na stambene višekatnice i poslovne zgrade.

Trebalo bi osnovati i investicijski fonda za dodjelu povoljnih stambenih kredita mladim bračnim parovima za kupovinu ili izgradnju obiteljskih kuća.

Također bi trebali i dislocirati pojedina ministarstava, državnih institucija, sjedišta javnih poduzeća i fondova iz glavnih gradova u male gradiće s manje od 30.000 stanovnika. Ovim bi se povećao broj radnih mjesta u tzv. provinciji, čime bi i gustoća naseljenosti u državi bila znatno ujednačenija. Pri ovom bi trebalo paziti da u jednom gradu ne bi smjelo biti sjedište više od jednog ministarstva, institucije, fonda, ili državnog poduzeća.

Nabrojenim postupcima ojačale bi obiteljske zajednice, djeca bi imala dovoljno prostora za igru i razvoj, starci bi imali dovoljno mjesta za život s djecom i unucima, a vrtni poslovi bi odvukli članove od pretjeranog gledanja, iz dosade, televizije - zlatnog teleta dvadesetog stoljeća.

Razna prava popularna u razvijenim zapadnim zemljama, koja za cilj imaju poticanje nataliteta, kao što su pravo na dječji doplatak, potpora samohranim majkama i sličnim mjerama koje neodgovorni roditelji, kockari, alkoholičari i narkomani znaju zloupotrijebiti, proizvodeći djecu kako bi se domogli novca. Umjesto dječjeg doplatka, treba uvesti pravo djece na besplatno liječenje, odijevanje, prehranu, školovanje, prostor za igru, javni prijevoz, i sl. Trudnice bi također trebale imati pravo na besplatno liječenje od svih bolesti koje mogu štetiti djetetu, te slične poteze koje direktno koriste nerođenom djetetu.