Hrvatska bankarska mafija

Hrvatska bankarska mafija
303
2
0

Nakon propasti planskog dirigiranog upravljanja poduzećima i radnim zadrugama, Jugoslaviji je ponestalo deviza za uvoz. Zbog toga je Tito dozvolio odlazak na rad u inozemstvo kako bi iseljeni slali devize obiteljima koje su ih trošili u trgovinama, te su tako devize ulazile u bankarski sustav. Ti gastarbajteri su kućama slali oko 2-3 milijarde njemačkih maraka godišnje, koliko se zarađivalo i od turizma, ali to nije bilo dovoljno. Zbog sve veće inflacije štednja postaje sve manja, a kako bi se potaklo gastarbajtere na štednju u državi dozvoljava se građanima štednju u devizama.

Pošto poduzeća ne mogu štedjeti u devizama oni novac drže u dinarima i time svakodnevno gube na vrijednosti novca. Inflacija bila između 15 i 45 posto godišnje, a kamata na štednju simboličnih 2 posto. Svatko tko je držao dinare gubio je između 15 i 45 posto na prosječni iznos novca na računu. Poduzeća koja su dinare držala na računu su stalno gubili, oni koji su novac trošili na sirovine i materijal čim dobiju novac zadržavali su svoju vrijednost, a oni koji su imali veze za dobivanje kredita zarađivali su na račun onih koji su štedjeli u dinarima.

Kako bi sačuvali vrijednost novčane imovine počelo je osnivanje banaka u inozemstvu. Prve bankarske podružnice su osnovane 1975.; AG Wien, Yugoslav Limited London, te Yugoslav Paribas Paris i Lusaka. Njih je formalno osnovala Juforex grupa, a u stvari pripadnici SDB-a i KOS-a uz suradnju sa pripadnicima bankarske i političke elite koji su se pripremali za vrijeme nakon Tita. AG Wien je bila banka kćer Zagrebačke banke, a kasnije u ratu je iznenada postala vlasnica matične banke sa skrbničkim računom u Zagrebačkoj banci.

Ove vanjske podružnice banaka su vrlo brzo postale sredstvo za izvačenje novca u cilju bogaćenja elite. Banke su jugoslavenskim tiskanim dinarima odabranim pojedincima odobravale kredite po kamatama od 2 posto sa čime su oni kupovali devize koje su prebacivali u strane banke na oročenje po visokim kamatama. Nakon nekoliko godina visoke inflacije i pada deviznog tečaja dio deviza bi prodali i vratili dinarski kredit u Jugoslaviji, a razliku u tečaju i kamatu na štednju bi zadržavali za sebe. U dogovoru sa tim bankama kupljene devize su preko istih banaka posuđivale Jugoslaviji uz visoke kamate, a garancija vraćanja je bila sama oročena štednja tih odabranih jugoslavenskih državljana.

Godine 1975. tečaj njemačke marke je iznosio 1 marka - 7 dinara. Do 1981. inflacija je promijenila tečaj na 1 Njemačka marka za 18 dinara. Do 15. 12. 1989. inflacija je ubrzala te je za 1 njemačku marku trebalo dati 70.000 dinara na crno.

Prebacivanjem deviza van na veliko su krali direktori i bankari koji su osnivali strane podružnice, ali se kralo i na nižoj razni. Zahvaljujući ne vođenju urednog materijalnoga knjigovodstva u većini proizvodnih poduzeća i zahvaljujući inflaciji u financijskom poslovanju nisu se mogle otkriti krađe dok god su skladištari i komercijalisti krali manje od stope inflacije.

Početkom raspada države dozvoljeno je osnivanje privatnih poduzeća, a to su najčešće bile trgovine koje su kupovale od državnih poduzeća, te prodavali krajnjim kupcima. Ovo su najčešće radili direktori i komercijalisti državnih poduzeća preko svojih pouzdanika. Robu su kupovali čitave godine, prodavali su ju po sve većoj cijeni, a plaćali tek krajem godine po cijeni sa početka godine. Na taj način su mogli zaraditi više što je inflacija bila veća. Na taj način su državna poduzeća postala "krave muzare" koje su radile u interesu svojih malih privatnih preprodavača.

 

Financijski raspad države

Raspadom Jugoslavije inflacija je postajala još veće te su stoga vrijednost novčane imovine gubili oni koji dinare nisu mogli pretvoriti ni u devize ni u sirovine, a to su bili razni državni, mirovinski i zdravstveni fondovi, partijski i sindikalni fondovi, te imovine raznih SIZ-ova (samoupravne interesne zajednice).

U dobitku na inflaciji su bili građani i poduzeća koji su imali vezu za dobivanje kredite u dinarima. Mnogi obični građani su počeli dizati stotine čekova svaki mjesec, odlazili su u drug dijelove države gdje su u drugim bankama čekove pretvarali u novaci odmah bi kupili devize. Prije nego bi čekovi stigli na naplatu prodali bi veći dio deviza po višem tečaju i podmirili dug, a razlika im je ostajala kao zarada. Oni koji su poslom često putovali u Makedoniju najviše su zarađivali pošto su odatle čekovi i po više mjeseci putovali do matičnih banaka u Hrvatskoj. Bankari su sve ovo znali, ali nisu sprječavali kako bi i oni mogli raditi isto, ali sa stotinjak puta većim iznosima.

U to vrijeme banke su poslovale kao dionička društva u kojima su njihovi veliki komitenti, društvena poduzeća imali svoje udjele, te su stoga najbolju vezu za kredite imali direktori velikih poduzeća koji su kao suvlasnici banaka sjedili u upravnim odborima banaka. Zahvaljujući ovakvoj povezanosti zajednički su opljačkali deviznu štednju svih štediša koji su svoje povjerenje povjeravali bankama koje su nudile malo veće kamate na devize, ne shvaćajući kako te devize nikad neće moći dići.

 

Beogradsko i Slovensko financijsko uništavanje hrvatske države

Dolaskom na vlast Ante Markovića počela je prodaja poduzeća, o čemu su odlučivali sami zaposlenici, te su profitabilna poduzeća vrlo brzo prodana najčešće direktorima. Marković je na kratko, uz pomoć stranih kredita uspio zaustaviti inflaciju, ali je 8. 1. 1991. Skupština Srbije donijela Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara (1,4 milijarde dolara) bez odobrenja Savezne vlade. Time je Milošević izvršio monetarni udar na Saveznu vladu a inflacija je uskoro porasla na preko 1000 posto.

Ovaj udar donekle su amortizirali jedino Slovenci koji su odmah po osvajanju vlasti počeli koristiti njemačku marku kao neformalnu valutu, a u svibnju 1991. godine uveli su tolar kao svoju valutu. Slovenci su od 10. mjeseca 1990. počeli preko Ljubljanske banke i svoje mreže mjenjača u Hrvatskoj kupovati njemačku marku koja je kod njih funkcionirala kao neslužbena valuta, te su se tako rješavali jugoslavenskih dinara. Malo višim tečaje od konkurencije otkupili su većinu deviza iz Hrvatskih banaka i iz kućnih rezervi koje su ljudi trošili kako bi nabavili oružje, ili preživjeli zbog ostanka bez posla. Do 12. mjeseca 1991. Slovenci su uspjeli otkupiti blizu deset milijardi Dem čime su izazvali nestašicu deviza u Hrvatskoj. U ovom razdoblju Slovenskog otkupa deviza cijena Dem je od 7 dinara došla na 40 dinara, te je time je opljačkan gotovo cijeli višegodišnji devizni turistički priljev u Hrvatskoj.

Ovu vrstu pljačke od strane Srbij ei Slovenije Hrvatska je mogla spriječiti uvođenjem vlastite valute, a pripreme za to su trajale gotovo godinu dana.

Taj posao Hrvatska je mogla mnogo brže obaviti da je njemačku DEM proglasiti za rezervnu valutu, pošto su Hrvati imali dosta deviza na svojim računima i kod kuće. Moglo se narediti bankama da 90 posto deviznih rezervi drže u devizama, ali to nije odgovaralo privatnim interesima bankara, pa su Slovenci slobodno godinu dana pljačkali Hrvatsku. Pojedinci poput predsjednika uprave Zagrebačke banke d.d. Jure Pribanića pokušali su spriječiti slovenski otkup deviza, ali njega Manolić smjenjuje 27. 04.1991. godine, te je za direktora banke imenovan Franjo Luković kao jedini ovlaštenik sa samostalnim potpisom.

 

Propast devizne štednje

Jugoslavenska narodna banka je istoga dana kad je Luković postao jedini potpisnik u ZAB-i 27. 4.1991. na teritoriju Jugoslavije proglasila Staru deviznu štednju čime je štedišama oduzeto pravo dizanja svoje ušteđevine. Na taj način su opljačkane milijarde njemačkih maraka koje su naivni štediše položile u bankarski sustav. Zbog toga prosječna plaća u hrvatskoj vrlo brzo pada na oko 50 DEM što je desetak put manje nego početkom 1991. Kako bi se suzbila inflacija i zbog troškova priprema za rat HNB je nastojao smanjiti kredite gubitašima za isplatu plaća, te poduzeća uzimaju kredite od komercijalnih banaka i dobavljača na hipoteku. Na taj način banke su postale vlasnici velikog dijela poduzeća i nekretnina. Banke su to vlasništvo nastojale prodati, a i država je nastojala prodati gubitaše kako im ne bi morala davati novac za plaće.

Većina banaka je nastojala stečene dionice poduzeća prodati u idućih nekoliko godina, te u dogovoru sa direktorima poduzeća prodati bilo kome po bilo kakvoj cijeni kako ne bi morali sami otpuštati radnike i proglašavati stečajeve. Kako bi olakšali prodaju banke su počele dijeliti i "menadžerske kredite". U mnogim poduzećima dionice su podijeljene zaposlenicima sa obavezom da ih kasnije plate, a oni su ih prodavali raznim torbarima koji su ranije opljačkanim novcem ili "menadžerskim kreditima" kupovali te dionice i preuzimali teret njihove otplate. Na ovaj način prodan je veliki broj poduzeća, gledano po njihovom broju i broju zaposlenih, ali je gladano po veličini raspoloživog kapitala prodano manje od 10 posto državnog kapitala. Neka poduzeća koja su pod hipoteku stavila svu svoju imovinu, a nakon što im nitko više nije htio dati kredit za plaće završila su u stečaju nakon čega su stečajni upravitelji prodavali ono što banke nisu uspjele prepisale na sebe.

 

Hrvatski dinar

Dana 23. 12. 1991. ministar financija Jozo Martinović pustio je u opticaj hrvatsku valutu, hrvatski dinar. Time je Srbiji onemogućeno financiranje na teret Hrvatske emisijom jugoslavenskih dinara. Operacija je pripremana tajno jer je postojala opasnost da istovremeno i Srbija tiska svoj novi dinar, čime bi Hrvatskoj ostala stara valuta kao stari papir. Srbijanske obavještajne službe su saznale za tiskanje Hrvatskog dinara, te su i one na vrijeme natiskale novi Jugoslavenski dinar koji su pustile u opticaj nekoliko dana nakon uvođenja u opticaj Hrvatskog dinara. Čim je pušten u opticaj hrvatski dinar otpočela je brza akcija prebacivanja ukupne količine stare jugoslavenske valute u BiH, Crnu Goru i Srbiju preko mreže povjerljivih osoba. Operacija je vršena preko Zagrebačke banke od 23.12. 1991. godine do 1. 1. 1992., a ne putem HNB-a, što bi bilo logično.

Oni koji su u BIH, Crnoj Gori i Srbiji imali registrirana privatna poduzeća dobivene Jugodinare uplaćivali su na žiroračune svojih poduzeća, a oni koji nisu imali poduzeća kupovali su devize od lokalnih švercera devizama. Vlasnici poduzeća su uplaćenim novcem kupovali robu, a nakon nekog vremena su tu robu prodavali, zbog vrlo visoke inflacije po daleko višoj cijeni. Nakon nekog vremena Hrvatskoj su vraćali dobiveni iznos jugodinara u devizama, (minus 10 posto odobreno za troškove operacije). Hrvatskoj je vraćen nominalno isti iznos, te knjigovodstveno nije ostvaren nikakav gubitak. Dio jugodinara koji je ostao u džepovima građana Hrvatska nije uspjela na vrijeme poslati na teritorij BiH i Crne Gore, te je taj novac ostao Hrvatskoj kao stari bezvrijedni papir.

Puštanjem u opticaj Hrvatskog dinara Hrvatska je Srbiji vratila financijski udar koji je ona napravila upadom u monetarni sustav Narodne Banke Jugoslavije. Ova operacija brzog prebacivanja bezvrijednog Jugoslavenskog dinara na područje krnje Jugoslavije najveća je pobjeda Hrvatske u financijskom ratu protiv Srbije. Istu ovu operaciju Slovenci su izveli mjesecima ranije preko Ljubljanske banke na teritoriju Hrvatske, kada su u svibnju 1991. godine uveli tolar kao svoju valutu.

 

Financijski inženjering i štedionice

Tijekom 1991. i 1992. mediji su uz pisanje o ratu bili puni tekstova o novoj klasi financijskih inženjera koji će nas izvući iz gospodarskih problema. Tim naručenim tekstovima pojedini bankari su se trudili uvjeriti javnost kako mi Hrvati ne znamo upravljati bankama, te ih je potrebno prodati strancima. Banke su vlasnički bile u rukama mnogobrojnih lokalnih poduzeća i ustanova, a kako bi se te dionice lakše otkupile banke su planski počele sa odobravanjem kredita koji se ničim nisu mogli naplatiti. Time je već prije rata započelo uništavanje samih banaka koje su novac štediša potrošili za plaće radnika u mnogobrojnim gubitašima.

Pohvalnim medijskim natpisima o monetarnim "stručnjacima" i "financijskim inženjerima" koji nas jedini mogu izvesti iz komunističke prošlosti počela je izgradnja financijskih piramida. Ovi "financijski inženjeri" su počeli osnivati mnogobrojne štedionice i štedno-kreditne zadruge. Mnogi pojedinci su počeli posuđivati novac štedionicama po vrlo visokim deviznim kamatama, a u početku mnoge banke su štedionicama posuđivale dinare po niskim kamatama, bez devizne klauzule, a štedionice su novac dalje posuđivali odabranim državnim poduzećima po visokim kamatama uz deviznu klauzulu. Mjesečna kamata je bila veća nego godišnja kamata koju su oni morali plaćati. Na taj način, zahvaljujući visokim kamatama i tečajnim razlikama, udvostručavali su zaradu svakih nekoliko mjeseci. Na rukovodeće položaje ovakvih štedno-kreditnih organizacija postavljene su, najčešće osobe kriminalne prošlosti koje je lako ucjenjivati i kontrolirati. Sve ove štedno-kreditne institucije bile su pod tajnim nadzorom nekoliko banaka, ali banke nisu odgovarale za njihov rad. HNB nikada nije željela ući u kontrolu tih štedionica, niti je kontrolirala propise o nekažnjavanju rukovodećih kadrova, iako je to po zakonu morala, pa su mogle raditi što su htjele.

Kada su usisale sav slobodni novčani kapital na tržištu, došlo je do istovremenog sloma svih ovih organizacija. Tada su naivni, pohlepni ulagači koji su mislili zaraditi bez rada 30% i više mjesečno, ostali bez deviza koje su držali kod kuće ili u inozemstvu, ali je financijski sustav zemlje spašen, prije svega zahvaljujući doznakama radnika iz inozemstva.

Glavni ulagači u ovakve štedionice su bili političari, suci i tužitelji, a operativci su bili sitni kriminalci. Dobivali su vrlo visoke kamate, a prije raspada sustava štedionica na vrijeme su dobili signal za povlačenje glavnica i kamata, te su zbog toga i osobno bili zainteresirani da istina ne izađe na vidjelo. Kada su novi ulozi prestali stizati stvarni osnivači i zaštitnici iz društvene elite svoje uloge su sa kamatama povukli, dok je krivica ostala na formalnim direktorima i vlasnicima ovakvih štedionicama. Kako ne bi previše pričali zaštitili su ih tužitelji i suci koji su se na ovom poslu obogatili.

 

Antiinflacijska politika HNB-a i uvođenje kune

Inflacijska pljačka je propala tek kada je guverner HNB Pero Jurković koncem 1993. i početkom 1994. odlučio restriktivnom monetarnom politikom napokon suzbiti inflaciju i onemogućiti takav način legalne pljačke.

Zahvaljujući ekstremno restriktivnoj monetarnoj politici i stranim kreditima velika inflacija je naglo pretvorena u deflacije službeno od 3%, ali u 1994. godini, košarica osnovnih životnih proizvoda je pojeftinila za čak 16 %. Tako nešto ne bi bilo problem da je posljedica rasta produktivnost, ali je katastrofa kada je posljedica monetarne politike. Na poticaj tehnomenađera iz sektora uvoznika HNB je propisao kako sve banke na svaki odobreni kredit u RH moraju izdvojiti 50 % obavezne rezervacije, čime je smanjena likvidnost uz to što je godišnja kamata na kredite bila 30 %. Time je zakočeno svako slobodno poduzetništvo. HNB je te goleme depozite, sa beznačajnim kamatama držao u svjetskim bankama. Ovakvom ekstremno restriktivnom monetarnom politikom, i visokom kamatom na kredite iz primarne emisije, gospodarstvo je ušlo u stanje “pritajene deflacije”. Istovremeno je prevelikim stranim kreditima koje su osigurali MMF i Svjetska banka tečaj Hrvatskog dinara s tada realne vrijednosti 4,4 HRD-a za DEM spustio na 3,5 HRD-a za DEM, što je dovelo do porasta uvoza, te propasti domaće proizvodnje i izvoza. Sve te mjere je provodio Škreb kojega je MMF progurao za glavnog analitičara u HNB-a i koji je 1996. uspio postati guverner HNB-a.

Dotad prisutna visoka inflacija je uspješno ukinuta, te je 30. svibnja 1994. godine, uvedena kuna kao novčana jedinica Republike Hrvatske i kao zakonito sredstvo plaćanja.

Navedenim pretjerano snažnim antinflacijskim mjerama HNB počeo je valutni rat protiv vlastite države, te je stranim investitorima otvorio mogućnost vođenje financijskoga rata protiv hrvatskih poduzeća i cjelokupnog hrvatskog gospodarstva. Sve uvozno postalo je jeftinije od domaćeg, cijena tržišnih roba je počela padati, ali su monopolske cijene nastavile rasti. To je dovelo do cjenovnih škara u kojima su troškovi tržišne privrede nastavile rasti, a cijene su padale. Na toj neoliberalističkoj osnovi propala je trećina hrvatske industrije koja je ranije po simboličnoj cijeni prodana ljudima koji su znali raditi samo u uvjetima inflacije. Pojedini ekonomisti su ukazivali na potrebu povećanja primarne emisije novce, ali je HNB sve to otklanjao tvrdnjama kako bi to obnovilo inflaciju i uništilo stabilnost cijena. Sve takve ekonomske stručnjake bankarskim novcem potaknuti mediji su ignorirali ili ismijavali kao nekakve ekonomske ridikule. Kao odgovor na kritike iz HNB-a su stalno stizala objašnjenja kako se HNB brine samo za stabilnost tečaja i cijena, iako je u razvijenim državama najvažnija funkcija monetarne vlasti briga za punu zaposlenost.

Nakon prestanka pljačkanja državnih poduzeća uz pomoć inflacije osmišljena je nova pljačka uz pomoć posredništva u uvozu. Mala privatna poduzeća su kupovala vani te su to puno skuplje prodavali domaćim državnim poduzećima koja su im služila kao "krave muzare". Kako bi to mogli bilo je potrebno zaustaviti daljnju privatizaciju, kako bi imali kome prodati svoju uvoznu robu. U tom cilju pojavila se priča o "pljačkaškoj privatizaciji" iako je privatizacija pokrenuta baš kako bi se spriječila daljnja pljačkanje državnih poduzeća i države. Nakon toga samo pojedini poduzetnici sa vrlo jakim vezama sa bankarima i političarima nastavljaju sa kupovinom odabranih poduzeća.

Mnoga privatizirana poduzeća su doista propala, ali ne zato što su privatizirana već zato što su financijski uništena prije privatizacije.

U nastavku privatizacije, ali samo odabranima, najčešće upravljaju upravo banke svojim menadžerskim kreditima. Pri tome je korištena i takozvana stara devizna štednja koju se moglo otkupiti u pola cijene. Mnogi su kasnije za bankrote banaka optuživali i menadžerske kredite, ali ti krediti su imali valutnu klauzulu i realne kamate između 6 i 10 posto. Jedina šteta od ovih kredita je bila u tome što su omogućili nesposobnima kupovinu poduzećima, a da njih nije bilo mnogo više poduzeća bi završilo u rukama povratnika koji su imali znanje i stvarni novac za ulaganja.

 

Pojava konkurencije na bankarskom tržištu

Nakon rata pojavile su se mnoge male privatne banke, ali su stare velike banke odmah počele sa procesom njihovog uništavanja uz pomoć države. U tom postupku najvažniju ulogu je imao HNB koji godinama nije išao u kontrolu takvih malih banaka, ne bi li ih uvjerili kako mogu raditi što hoće. Na taj način male banke su počele slobodno kršiti zakone, a kada su nakon više godina došle u stanje da ne mogu popraviti štetu HNB je krenuo u njihovo plansko gašenje.

Najbrže je rasla Glumina banku koju je osnovao Marko Marčinako s osnovnim kapitalom od pet milijuna njemačkih maraka. Banka je rasla i brzo se razvijala. Imala je milijardu i pol maraka aktive, najveću deviznu štednju i najviše inozemnih limita. Do toga se došlo tako što se štedišama nudila kamata malo veća nego su nudili drugi. A bilo je i drugih manjih banaka koje su također brzo rasle. Te banke su davale kredite nekim poduzetnicima koji su zbog svoje nesposobnosti i nepoštenja prestali vraćati kredite. Kako bi spasili svoju likvidnost male banke su nuđenjem većih kamatama na štednju počele otimati štediše velikim bankama.

Velike banke su imale velike plasmane u kreditima lošim poduzetnicima, a štednja im je padala. Tada je Matešima Vlada odlučila sanirati velike banke, a male banke uništiti. U to se uključio i Guverner Škreb koji je javno upozorio štediše da paze gdje drže novac i depozite. Direktor Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka Vladimir Kopf predlagao je stručne kriterije za sanaciju svih banaka koje dođu u poteškoće, ali to organizatorima financijskoga kaosa nije odgovaralo. Kopf je poginuo u sumnjivoj prometnoj nesreći sredinom 1997. između Karlovca i Rijeke. Na sahranu mu je iz vrha vlasti došao samo Mateša, i to anonimno, kao privatna osoba.

Na sanaciju banaka utrošeno je oko 65 milijarde kuna, čime je spašen novac štediša koji su držali novac u bankama. Najveći dio toga banke su utrošili na kredite gubitašima koji su tako dijelili plaće radnicima i plaćali dobavljače.

 

Stvaranje bankarskoga oligopola

Mateša je krenuo u rušenje malih banaka nakon što su strani bankari ponudili otkup velikih banaka pod uvjetom da ih država sanira i da se unište male banke. U ovom poslu strane banke su bile samo posrednik u kupovini banaka za potrebe tehnomenadžera kao stvarnih tajnih vlasnika.

Između 1997. i 1999. godine preko raznih poduzeća kreditima koji se ne mogu vratiti izvlačen je novac i iz malih poslovnih banaka poput Dubrovačke banke. Prema pisanju medija, tijekom 1998. Šarinić je organizirao operaciju prikrivanja izvlačenja novca iz Dubrovačke banke preko Čermakovog poduzeća CRODUX. Samo Čermakov CRODUX iz Dubrovačke banke je izvukao 102.377.000 kuna, 29 milijuna njemačkih maraka, 16.250.000 američkih dolara.

Tada je zajednički sa MMF-om sastavljen popis malih banaka koje treba rušiti. Taj je popis dostavljen usmeno, preko institucija pod nazorom Ministarstva financija, svim većim poslovnim subjektima i većim povjerljivim štedišama s uputom kako novac trebaju prebaciti u veće, sigurnije banke, a sve je bilo koordinirano iz sjedišta Zagrebačke banke.

U postupku rušenja malih banaka uništena je i Dubrovačka banka. Čim je direktor banke Barač shvatio kako je propao njegov plan smanjenja vrijednosti Dubrovačke banke, kako bi ju on kupio, odlučio je uništiti Dubrovačku banku, ako je već ne može jeftino otkupiti. To je učinio tako što je javno pozvao štediše na dizanje novca, pošto je banka pred bankrotom. Došlo je do juriša štediša na banku, što ni najjače svjetske banke ne mogu preživjeti. Pozvao je u pomoć i svoje zaštitnike, a kao najveći zaštitnik izletio je, formalno drugi čovjek u državi, Hrvoje Šarinić.

U ovom postupku uništavanja malih banaka preko noći je u sanaciju, ili stečaj poslano petnaest do dvadeset banaka, kako bi se obezvrijedila njihova stvarna vrijednost i kako bi se omogućilo da ih strani kapital preuzme u bescjenje. Dio ovih malih banaka je došao u probleme ponajviše zato što su kreditirali mala poduzeća u problemima, pa su često ostajali bez novca, dok je ZAB-a pod vodstvom “Franje Lukovića prestala davati kredite proizvodnim tvrtkama.

Sitne banke su propale, a mnogi štediše koji su im zbog viših kamata povjerili novac ostali su bez njega.

 

Prodaja banaka

Nakon uništenja sitne konkurencije pokrenut je postupak kupovine velikih, državnim novcem saniranih banaka.

Nakon otkrića bolesti predsjednika Tuđmana sve otvorenije se kralo te su pojedinci počeli uzimati proviziju čak i za prodaju banaka posredstvom tobožnjih stručnih savjetnika takozvanih "konzultanata". Tako je 1999. isplaćena provizija od 18,4 milijuna eura ili 136,16 milijuna kuna kod prodaje Privredne banke Zagreb. Provizija kod prodaje Riječke banke d.d. Rijeka je bila 4,5 milijuna USD odnosno 25,8 milijuna kuna. Kod Splitske banke Split d.d. provizija je bila 3,5 milijuna USD odnosno 20,5 milijuna kuna. Zahvaljujući prethodnoj sanaciji sve ove banke su poslovale pozitivno i nije bila potrebna njihova velika stručna provjera na trošak države. Provjeru su mogli napraviti kupci na svoj račun sa svojim stručnjacima. U svemu tome najviše su sudjelovali Božo Prka, Borislav Škegro, Mladen Šunjić i drugi.

Prodajom banaka strancima oni su stekli mogućnost za razne manipulacije. Kada se nepošteni bankari sretnu sa nekim poduzetnikom koji želi novac, a ne može prodati neku svoju nekretninu može doći do dogovora da banka tu nekretninu procijeni daleko više nego ona vrijedi. Tada se takvom poduzetniku odobrava kredit, a pošto ga on ne vraća banka preuzima bezvrijednu nekretninu na štetu vlasnika banke. To se često događalo do uvođenja kune kada su mnoge državne banke postale vlasnice nekretnina koje ne mogu prodati

Na nivou glavnih bankarskih menadžera moguće su i drugačije manipulacije. Kada neki poznanik direktora banke želi preuzeti neko poduzeće moguće je da direktor banke takvom poduzeću odobri kredit iako zna kako ono kredit neće moći vratiti. Kao garanciju traži dionice poduzeća ili neku nekretninu, a kada poduzeće ne vrati dug banka dionice, ili nekretninu prodaje onom tko je naručio operaciju. To se često počelo događati od 1997. kada su strane banke ušle na hrvatsko tržište. Slično je i kada neko poduzeće želi uništiti konkurenciju, te bankare nagovore da takvom poduzeću odobre kredite sa velikim kamatama koje neće moći vratiti. Kada dođe vrijeme na naplatu banka ne pristaje na nikakve nove angažmane već pokreće ovrhu ili stečaj, a naručitelj stečaja banci nadoknađuje gubitak. To se također počelo događati nakon ulaska stranih banaka na hrvatsko tržište, a osobito nakon dolaska Račana na vlast 2000. godine.

Na nivou vlasnika velikih banaka slični postupci su mogući protiv čitavih država. Sa njihovom dozvolom banke odobravaju velike kredite državama uvjeravajući ih kako je to neophodno za razvoj infrastrukture i standarda. Pri tome se obično političarima nudi i provizija koja ovisi o veličini kamata, pa su oni zainteresirani za uzimanje kredita sa što višom kamatom. Pri ovome bankari traže uvođenje vrlo restriktivne monetarne politike. Zahvaljujući tome, kada počnu pristizati strani krediti količina deviza na tržištu se naglo poveća pa tečaj domaće valute raste. Do dovodi do pada konkurentnosti domaće proizvodnje, propasti izvoza i domaće proizvodnje, te porasta uvoza. To odgovara stranim korporacijama, te su oni često i naručitelji kreditiranja država na čije tržište žele prodrijeti i uništiti lokalnu konkurenciju. To se u Hrvatskoj počelo po malo događati 1994. nakon što je uvedena Hrvatska valuta Kuna, a osobito 2000. godine nakon dolaska Račana na vlast. Ni jedan ministar financija od 1994. do 2016. nije odbio kredit zbog previsokih kamata, a prvi koji je to učinio bio je Zlatko Marić u vladi Tihomira Oreškovića. Dok je bio u Agrokoru naučio je slušati gazdu i nije se naučio krasti u vlastitom aranžmanu kao oni što na ministarska mjesta dođu iz državnih poduzeća ili službi.

Slične manipulacije su moguće i na nivou lokalnih vlasti kada ih se nagovara na oročavanje novca za pojedine projekte, pri čemu lokalna institucija dobiva minimalne kamate, a proviziju dobivaju čelnici tih institucija. Moguće je da istovremeno banka taj isti novac posudi istoj toj instituciji za neke druge projekte po visokoj kamati uz proviziju tim istim lokalnim političarima, ili čelnicima institucija.

 

Dolazak Račana i Mesića

Nakon što su Mesić i Račan došli na vlast Todorić i Europska banka za obnovu i razvoj potpisali su 30. studenoga 2000. godine u Londonu ugovor o sindiciranom kreditu od 170 milijuna eura, te se Todorić počinje naglo širiti. Agrokorov Konzum se širi izvan Zagreba, te otvara logističko - distribucijski centar u Zagrebu, najveći u ovom dijelu Europe. Todorić je, uz Račanovu i Linićeu podršku u Londonu počeo uzimati velike kredite za obnovu balkanske privrede računajući kako je nova Jugoslavija moguća. Tu priliku Todorić je shvatio kao mogućnost za kupovinu svega na Balkanu uz pomoć kredita.

Kako bi dobavljače prisilio da što više kupuju u njegovim poduzećima Agrokor je 2001. počeo izdavati novčane bonove koje su dobavljači, zbog vlastite nelikvidnosti uzrokovane pogrešnom monetarnom i fiskalnom politikom, počeli dijeliti svojim radnicima kao dio plaće, ili kao uskrsnice i božičnice. Pošto konkurenti ovo nisu mogli raditi Agrokor je i na taj način stekao dodatnu konkurentsku prednost. Dvije godine kasnije veći konkurenti su počeli preko medija tvrditi kako je to nelegalna emisija novca, na što je Guverner Rohatinski reagirao tako što je 2003. ukinuo Devizno dokumentarnu kontrolu (DDK) koja je imala zadaću sa deviznim inspektoratom i Finom obavljati trostruku kontrolu plaćanja svih poduzeća u zemlji i s inozemstvom. Time su sve kontrole prebačene na poslovne banke. Tako se HNB sam isključio iz kontrole platnog prometa iako je po zakonu to jedna od njegovih osnovnih zadataka.

Dok se Račan trudio obnoviti jugoslavensko gospodarstvo, njegov najveći gospodarski stručnjak Slavko Linić se istakao u pomaganju prijateljima. U to vrijeme Viktor Lenac u vlasništvu Damira Vrhovnika bilo je pred stečajem, nakon što je prethodnih godina vlasnicima isplaćena velika izmišljena dividenda uz pomoć bankarskog kredita. Kako bi spasio brodogradilište svoga kuma, Linić mu je pomogao sa 56 milijuna dolara na trošak poreznih obveznika, ali to nije bilo dovoljno pa je Lenac ipak završio u stečaju.

Već 2001. zbog svađa u vladi između SDP-ovaca i Budišinih liberala pojedini ministri shvaćaju kako je mala vjerojatnost dobivanja drugih izbora, te se nastoje osigurati za budućnost. Zahvaljujući takvim zaključcima 2001. fiktivno prodaju Zagrebačku banku koja je stvarno već puno ranije bila prodana, a kod ove fiktivne prodaje koja je formalizirala ranije stanje nije izvršena nikakva novčana transakcija u državni proračun. Zbog nesposobnosti i neodgovornosti u kontroli prodaje Slavonske banke Austrijskoj Hypo Alpe Adria Bank Hrvatska je kasnije po presudi arbitražnog suda u Londonu morala platiti obeštećenje od 45 milijuna EUR-a, to jest oko 330 milijuna kuna.

U prvoj polovici 2002. došlo je do nove bankarske krize u Hrvatskoj. Britanski, talijanski, njemački i austrijski bankarski lobiji otkupili su 90% hrvatskih banaka. Kako bi ostvarili prikriveni monopol, strani britanski bankarski lobi započeo je tajni rat protiv preostale konkurencije. Britanci su uz pomoć svog dugogodišnjeg suradnika, dilera Riječke banke koju su kupili Nijemci, uspjeli valutnim špekulacijama isisati gotovo sav kapital Riječke banke i prebaciti ga u jednu britansku banku. Naime, u trgovini devizama uvijek netko gubi, a netko dobiva. Koliko jedan izgubi, toliko drugi zaradi. Od početka 2001. izgubljeno je oko 100 milijuna USD, a sve su Guverner Rohatinski i ministar financija Linić morali kontrolirati i spriječiti, ali oni, slučajno ili namjerno, ništa nisu primijetili. Kada su Britanci isisali što su mogli, obavijestili su Nijemce što bi im se moglo dogoditi ako ostanu u vlasništvu Riječke banke. Nijemci su dionice vratili Hrvatskoj državi, a naplatili su se od hrvatske države prema ugovoru koji je predvidio rješenje za takvu situaciju. Riječku banku je po hitnom postupku otkupila Austrijska banka pod kontrolom anonimnog kapitala, a odmah potom Britanci su organizirali napad na Privrednu i Splitsku banku. Preko Račana su plasirali informaciju kako su Privredna i Splitska banka u istoj situaciji kao i Riječka. Time su željeli izazvati stampedo štediša na ove dvije banke i tako ih uništiti u korist Britanskih anonimnih kupaca. Talijani su upozorili Račana kako po europskim propisima za ovo može biti kažnjen višegodišnjom robijom, nakon čega je on krivnju prebacio na novinare.

Nakon ovoga nitko se više nije usudio dirati u interese banaka u stranom vlasništvu, te su one počele naručivati zakone koji njima odgovaraju i uz pomoć kojih je obnova novih domaćih banaka i štedionica postala gotovo nemoguća. Samim tim postalo je gotovo nemoguće obnoviti domaće gospodarske subjekte koji bi mogli konkurirati stranima uvoznicima, a za to se ponajbolje brinuo guverner HNB-a koji je sve činio kako bi održao prevlast interesa stranih bankara na uštrb domaćih proizvođača. Od domaćih kompanija pomagao je jedino Agrokoru tako što nije pratio izloženost domaćih banaka Agrokoru i povezanim poduzećima. Stvarajući sve veće prepreke novim malim domaćim štedno kreditnim zadrugama i kreditnim unijama uspio ih je većinu uništiti, a vodeći ekstremno restriktivnu monetarnu politiku i braneći deviznu klauzulu uspio je hrvatske dužnike pretvoriti u robove stranih bankara koji su došli u poziciju gotovo apsolutnih gospodara hrvatske privrede. Naime, nakon prodaje banaka strancima neki poduzetnici su počeli osnivati nove štedno kreditne unije, a HNB ih je uništio zabranom rada, a kako se ne bi pretvorile u male banke osnivački kapital potreban za osnivanje nove banke je višestruko povećan. Neki poduzetnici su se bavili posuđivanjem slobodnih viškova novca sa žiroračuna svojih poduzeća, a to su bankarski lobiji proglasili nelegalnom konkurencijom, pa su progurali zakon po kojem poduzeća moraju na kamate obračunati PDV, dok banke to ne moraju, kao da i banke nisu obična poduzeća koja prodaju svoju robu, to jest novac.

Javnost je 2003. godine doznala kako je dug RH od 2000. do 2003. narastao od 9.2 milijarde dolara na oko 26 milijardi 2003. godine, odnosno Račan je u tri godine zadužio Hrvatsku za gotovo 16 milijardi dolara, odnosno 4 puta više nego Tuđman u deset godina.

U bankarske poslove upliće se i TDR koji počinje i poslovnu suradnju s Iranian Tobacco Company. Ova početna suradnja je izrasla u zajedničko partnerstvo i zajedničko vlasništvo tvornice u Iranu. Ovakve aktivnosti izazivaju sumnju kod Američkih službi, te počinju istraživati njihove poslove i poslove banaka sa kojima su surađivali na raznim poslovima. Zbog toga 2008. likvidirana je Rovita d.o.o. dva tjedna prije saslušanja američkog Senata o LGT banci. Rovita je osnovana 1991.godine kao društvo kćer TDR-a sa sjedištem u Liehtenstajnu. Ova tvrtka preuzela je većinsko vlasništvo nad podružnicom Hypo Alpe Adria banke u Lihenštajnu u vrijeme kada se Hypo Alpe Adria Bank Group International (HGAA), prodala njemačkom Bayern LB 2007. godine. Istraga o ovim međunarodnim bankarskim malverzacijama pretvorila se u najveći bankarski skandal poslijeratne Europe, pošto su u HGAA skandalu otkrivene milijarde dolara nezakonitih financijskih odljeva putem kriminala i korupcije iz državnih proračuna zemalja na Balkanu od 1991. godine.

 

Dolazak ekonomske krize

Dolaskom banaka u ruke stranaca one su počele snažno kreditirati stanogradnju. Za odobravanje kredita graditeljima dovoljno je bilo imati parcelu sa građevinskom dozvolom, a istovremeno su davali kredite i kupcima stanova. Na taj način su na istom poslu dva puta zarađivali. I to je išlo odlično do 2008. godine.

Oko 2006. cijena nafte na svjetskom tržištu je naglo porasla preko 140 dolara po barelu pa je počela propadati američka industrija velikih automobila koji troše puno nafte. Zbog toga su radnici u toj industriji ostali bez posla i nisu mogli vraćati kredite za stanove. To je izazvalo veliku nestabilnost na tržištu nekretnina. Ova je dovelo do krize koja je počela zbog prevelikog ulaganja u građevinski sektor, čime je stvoren nekretninski balon sve skupljih stanova. Kad je nekoliko velikih banaka došlo u situaciju da ne mogu prodati izgrađene nekretnine i naplatiti odobrene kredite za precijenjene stanove, balon je pukao 2007. i velika svjetska banka Lehman Brathers je bankrotirala. Rezultat je nagli pad cijena nekretnina, gubitak radnih mjesta i opći pad potražnje, zbog čega su pred propast dovedene sve banke i investicijski fondovi koji su ulagali u nekretnine.

Ova kriza se slijedeće godine proširila na čitavi svijet, pa i u Hrvatsku. U toj situaciji bankari pooštaravaju uvjete za kredite te mnogi građevinski poduzetnici propadaju. Istovremeno i država obustavlja investicije u velike projekte, umjesto da ih povećaju, te zbog toga propada čitav građevinski sektor i naglo se povećava broj nezaposlenih. Ovakve državne investicije mogla je financirati i HNB, ali ona to nije željela učiniti.

Kako bi spriječili propast banaka, a time i propast štediša koji su svoj novac držali u tim bankama SAD i Velika Britanija su počele emitirati više desetaka tisuća milijardi dolara i funti koje su posuđivale ugroženim bankama, a ove su tim novcem kupovali Eure, europske vrijednosne papire, zlato i ostale vrijednosti za koje su procijenili kako će im vrijednost rasti. Zbog ogromnih ulaganja u Euro vrijednost Eura je porasla za oko 30%. Time su američki proizvodi na europskom i svjetskom tržištu postali vrlo konkurentni, proizvodnja se za par godina počela oporavljati, ali se kriza preselila u EU.

Zbog takvog precijenjenog tečaja Eura privrede slabijih država eurozone su došli u veliku krizu prezaduženosti, pošto im je dug zbog sve jačeg Eura i sve većih kamata naglo porastao.

A najveći krivci za pogrešnu monetarnu politiku ECB-a bili su najveći europski vjerovnici, Njemačka, Francuska, Nizozemska, Belgija i Danska kojima odgovarao jak Euro kako bi slabije države poput Grčke, Španjolske, Portugala, Irske i Italije, te bivših komunističkih zemalja prisilili na kompenzaciju; dug za dionice poduzeća, oranice, šume i otoke. Počeli su im u vlade uguravati "stručnjake" koji bi takve ugovore bili spremni potpisati.

 

Slanje nazaposlenih na zapad

Sa dolaskom Milanovića na vlast naglo se šire i poslovi Milanovićeve obitelji, te mu brat Krešimir širi poslove i sa svojim ortakom Robertom Ježićem kojeg Uskok tereti zbog kriminala u Hrvatskim poštama gdje je direktor.  Milanović je riješio spor a hrvatski građani su oštećeni za oko 2 milijarde kuna. Odmah potom brat Krešimir dobiva kredit od 3.250.000 eura.

Za vrijeme Milanovićeve vlade počeo je i egzodus Hrvata prema zapadu. Nakon što se svjetska gospodarska kriza proširila i na Hrvatsku političari su došli do zaključka kako je potrebno je primijeniti recept iz bivše Jugoslavije, odnosno potrebno je izvesti radnu snagu koja treba svojim članovima obitelji slati donacije. Kako bi što više ljudi otišlo raditi van potrebno ih je do trenutka ulaska u EU dovesti u stanje trajne blokade i nemogućnosti opstanka u Hrvatskoj. U tom cilju od 1. siječnja 2011. Fina od banaka preuzela vođenje ovrha. Ovime su prezaduženi građani izgubili mogućnost skrivanja računa, pošto su svi povezani OIB-om. Ovo je opravdano navodno zbog usklađivanja sa zakonodavstvom Europske unije, a odgovaralo je bankama koje su počele uspješnije naplaćivati potraživanja, te odvjetnicima i javnim bilježnicima koji su zbog krize izgubili većinu svojih poslovnih subjekata. Promjenama zakona o ovrsi vjerojatnost naplate potraživanja od pojedinaca je znatno porasla, dok je istovremeno zbog donošenja predstečanjog zakona, vjerojatnost naplate potraživanja od poduzeća bitno smanjena.

Kako bi povećali propast sitnih obrtnika i poduzetnika te tako povećali i iseljavanje Linić je 2012. progurao zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Ovim zakonom spašeno je nekoliko tisuća velikih poduzeća na račun njihovih dobavljača. Vrlo brzo preko 50.000 obrtnika i malih poduzetnika je blokirano te su propali, a vlasnici i zaposlenici propalih malih poduzeća i obrta počeli su tražiti posao u inozemstvu.

Nakon prebacivanja ovrha na Finu u slijedeće 3 godine došlo je do sve većeg broja blokiranih pa pojedini suci pod pritiskom građana počinju primjenjivati propise po kojima se račun po zakonu iz 2008. godine mora odblokirati u roku od godinu dana, a po onom iz 2012. godine već nakon tri mjeseca. Kako bi spriječili deblokadu prezaduženih građana proguran je novi zakon o ovrhama, te je od rujna 2014. ukinuta odredba po kojoj se račun mora deblokirati ako se nakon nekog vremena ovrha ne može naplatiti. Ovime je broj građana pod blokadom počeo naglo rasti, te je zahvaljujući ulasku u EU nastavio još masovni odlazak na rad u Njemačku i Irsku, a njihove novčane donacije u Hrvatsku su također počele naglo rasti. Time su počeli rasti i gospodarski makroekonomski pokazatelji, kao i pokazatelji o smanjenju broja nezaposlenih.

 

Nova politika ECB-a

Prije gospodarske krize iz 2008. ECB je vodila politiku visokih kamata na štednju i kredite što rezultira vrlo niskom inflacijom koja je ponekad prelazila u deflaciju pa Grčka, Italija, Španjolska i Portugal dolaze u velike probleme. ECB pokušava pomoći konvencionalnim metodama pa snižava referentne kamatne stope. Međutim, komercijalne banke se boje taj novca plasirati poduzećima te novac polažu na račune ECB- a. Prije krize komercijalne banke su na računima ECB-a imali deponirano u prosjeku od milijardu eura, a izbijanjem krize banke na dnevnoj razini deponiraju krajem 2008. godine više od 200 milijardi eura. Zbog ovog straha bankara za odobravanje kredita kriza se još produbljuje pa rubne države ulaze u još veću krizu. Ni sami industrijalci ne uzimaju nove kredite za nove investicije, pošto su i stari kapaciteti neiskorišteni zbog manje potražnje za proizvodima.

Zbog nelikvidnosti potražnja poduzeća i građana za kupovinom se smanjuje te se kriza još pojačava. To se osobito lođe odražava na izvoz izvan EU pošto je vrijednost Eura porasla 30 posto, a najviše na rubne države koje su izvozile na dolarska tržišta.

Kako bi se povećala likvidnost ECB mijenja monetarnu politiku s restriktivne u ekspanzivnu, spuštajući referentne kamatne stope. Tako 2. listopada 2008. godine kamatnjak na referentne kamatne stope GOR iznosi 4,25%, a 07. svibnja 2009. godine 1,00%. Osim snižavanja referentne kamatne stope uveden je niz nekonvencionalnih mjera u cilju pružanja dodatne likvidnosti. Sve to ne donosi rezultate pa ekonomska i financijska kriza jačaju, raste nezaposlenosti, te padaju porezni prihodi država članica.

Grčka, Italija, Irska, Španjolska i Portugal upadaju u financijsku nestabilnost. Zbog toga u članicama eurozone; Grčkoj, Italiji, Irskoj, Španjolskoj i Portugalu dolazi do pada kreditnog rejtinga i značajnog rasta kamatnih stopa na državne obveznice. Te države prodajom obveznica pokušavaju nadoknaditi gubitke od smanjenja poreznih prihoda. Pošto države ne mogu uzimati novac direktno od ECB-a obveznice prodaju na tržištu gdje cijena novca ovisi o njenom kreditnom bonitetu, pa prezadužene države plaćaju višu kamatu nego sjeverne države EU. Pad kreditnog rejtinga navedenih država članica Euro zone odražavaju se i na realni sektor manjom ponudom kredita sa višim kamatama, te smanjenjem investicija, što rezultira smanjenjem proizvodnje i padom zaposlenosti.

Pošto rast kamatnih stopa na državne obveznice pojedinih država članica nije doveo do porasta inflacije, već se naprotiv pojačava deflacija ECB odlučuje intervenirati na tržištu novim potezima. Zbog toga je 10. ožujka 2010. godine ECB najavila pokretanje programa kupnje vrijednosnih papira na tržištima obveznica u cilju smanjivanja napetosti na tržištu. ECB počinje kupovati vrijednosne papire poput SMP (2010.) i CBPP (Covered Bond Purchase Programme) (2009., 2011., 2014.), te putem smanjenja GOR po fiksnim kamatnim stopama dodatno povećava likvidnosti. Uvode se „kreditori u nuždi“ kreditirajući veći broj banaka i ostalih financijskih institucija. Širi se i spektar vrijednosnih papira koji postaju kvalificirani kolateral od strane ECB-a. Kupuju se državne obveznice, pa čak i od poduzeća, što povećava likvidnost financijskih tržišta, snižavajući troškove zaduživanja država, poduzeća i kućanstava.

Programom kvantitativnog popuštanja središnje banke kupuju vrijednosne papire (obveznice kreditnih institucija), povećavajući likvidnost bankarskog sustava što snižava kamatne stope i potiče jeftinije kreditiranje realnog sektora. Posljedica kvantitativnog popuštanja je značajno povećanje pozicije vrijednosnih papira u aktivi bilance ECB-a.

Kupnja dugoročnih državnih obveznica bila je vrlo kritizirana od strane Njemačke, jer se navodno, takve transakcije mogu protumačiti kao podržavanje neodgovorne fiskalne politike financiranjem duga. Nijemcima ne odgovara oporavak rubnih država pošto žele od prezaduženih država u nekretninama i dionicama naplatiti ono što su njemačke banke prethodno uložile u te države.

Pošto nove mjere ECB-a počinju davati rezultate dužnička kriza rubnih europskih država je okončana 2013. godine, ali pošto i dalje postoji deflacija i ne dolazi do gospodarskog rasta Guverner ECB Mario Dragi i dalje kupuje vrijednosne papire, što je dobro za Italiju i rubne europske države, ali loše za Njemačku i sjeverne države koje žele naplatiti kredite u nekretninama i dionicama. Sve ovo Dragi čini kako bi spasio Italiju od financijske kolonizacije, a kolateralnu korist su ostvarili sve prezadužene države od Portugala do Španjolske, Grčke, Hrvatske i svih ostali istočnih država. Iako Hrvatska nije članica eurozone od ove Dragijeve politike je imala interes nekavu malu korist zato što je Kunu vezala za Euro.

Kako bi se pojačao gospodarski rast i ukinula deflacija 24.1.2015. Europska centralna banka odlučuje uložiti do 1080 milijardi eura kreditnog novca koje će ubrizgati u europski monetarni sustav u sljedećih 18 mjeseci. Kupnja 21 vrste vrijednosnih papira od strane ECB-a u programu kvantitativnog popuštanja započelo je u ožujku 2015. godine. Predsjednik ECB-a Mario Draghi objavio je to na konferenciji za novinare, kao odluku Upravnog vijeća ECB-a koja je donesena isti dan. Mario Dragi izjavljuje kako će se plasiranje novca provesti kupnjom financijske imovine, kupnjom obveznica izdanih na temelju neke financijske imovine, te pokrivenih obveznica s nekom vrstom državnog jamstva. ECB će kupovati te vrijednosne papire sve dok se inflacija ne počne približavati ECB-ovu cilju - malo manje od dva posto na godinu u srednjem roku. ECB će u cilju zaustavljanja deflacije, i poticanja zapošljavanje u sustav europskih nacionalnih centralnih banaka, početi kupovati (na sekundarnom tržištu, od banaka, a ne izravno od vlada), obveznice država članica eurozone, državnih agencija i europskih institucija, denominirane u eurima i s prvoklasnim bonitetom. Nacionalne obveznice će kupovati nacionalne centralne banke, sukladno svojem učešću u ECB-ovom kapitalu. To znači kako će Grčka centralna banka kupovati grčke državne obveznice, a Ciparska ciparske i td. Tako je osigurano da Nijemci ne snose rizik bankrota Italije ili Grčke. Ovime je u stvarnosti došlo do fragmentaciju Eurozone čime je počeo stvarni raspad Eurozone.

ECB-ova odluka znači kako je angloamerička monetarna doktrina, po kojoj centralna banka smije preko sekundarnog tržišta financirati državu, čime je nadvladala njemačku doktrinu po kojoj je to neprihvatljivo jer uzrokuje rasipništvo državnih administracija i hiperinflaciju.

Nijemci su reagirali tako što su Marija odlučile tužiti, najprije pred njemačkim Ustavnim sudom, a zatim i pred Europski sud pravde.

Međutim, početkom migracijske krize 2015. godine kao jedna od posljedica Arapskog proljeća Nijemci shvaćaju kako će većina migranata doći u Njemačku. Kako se EU ne bi raspala Nijemci odustaju od zatezanja odnosa sa prezaduženim državama i odustaju od tužbi prema Mariju Dragiju. Zbog Brexita Njemačka shvaća kako je opstanak eurozone, a i same EU upitan, te smanjuje pritiske prema ekonomskoj kolonizaciji rubnih država, ali istovremeno preko medija i političara pod nadzorom pojačava pritiske na države koje nisu članice eurozone da prihvate euro kao svoju valutu. Širenjem eurozone rizici od njenoga raspada bi se smanjili i proširili na nove članice, te su tako ti pritisci pojačani i na Hrvatsku.

 

Otkriveni tajni računi bankara

Početkom lipnja 2015. u medijima je izašla informacija kako je direktor Privredne banke Božo Prka dobio poziv za razgovor u Poreznu upravu gdje je objašnjavao porijeklo svoje imovine, nakon što je dobio obavijest o knjiženju 20 milijuna kuna kamata od ušteđevine na inozemnim računima. Kamate je dobio na štednju u inozemnim računima od 100 milijuna eura. Poreznici su počeli istraživati kako je Privredna banka Zagreb prodana Talijanima. Dok je bio ministar financija, Prka je dokapitalizirao Privrednu banku Zagreb s 2 milijarde i 300 tisuća maraka, a onda je tako dokapitaliziranu banku prodao Talijanima za 640 milijuna maraka. Do kraja Račanova mandata za sanaciju banaka je utrošeno 87,6 milijardi kuna, a Račan ih je prodao za samo 5,4 milijarde kuna.

Nakon otkrića Prkine uštede otkriveno je i kako 20 hrvatskih državljana na štednji u inozemstvu imaju ukupno 1,7 milijardi kuna ušteđevine, od kojih njih četrnaestero živi u Hrvatskoj.

Priča oko Prke je uskoro nestala iz medija, a pojavle su se informacije kako je Slavko Linić sve optužbe poništio nakon što je Privredna banka Zagreb prihvatila sanaciju Nexe grupe kojoj je u predstečaju utvrđeno kako duguje skoro 3 milijarde kuna. Najveći gubitnici u Nexe grupi su bili HBOR, Raiffeisen, Zaba, PBZ, te mirovinski fondovi.

Dok je trajala ova afera Ministar financija postao je Borislav Lalovac. On je otvoreno u javnosti progovorio o primanjima 150 vodećih bankara koji zarađuju 170 milijuna kuna godišnje, čime je ušao u rat sa njima, ali nije znao učiniti ništa kako bi uz pomoć nove politike ECB-a smanjio kamate na kredite poduzećima, te reprogramirao stare kredite države novim kreditima sa puno manjim kamatama.

 

Potezi i greške HNB-a u krizi i nakon nje

Dok je trajala ekonomska kriza u EU monetarna politika HNB bila je puno restriktivnija nego kod ECB-a. Kada je ECB spustio kamate na blizu nule HNB je kamatnu stopu i dalje držao iznad 6 posto što je bilo dobro samo za bankare kako bi mogli bolje zaraditi. Pad cijena nekretnina i pad opće potražnje je prouzročio novu deflaciju na tržištu realnih proizvoda, ali ta deflacija se ponovno prikriva povećanjem cijena monopolskih i komunalnih proizvoda ili usluga. Umjesto da se bori protiv deflacije HNB se bori protiv inflacije. Zbog toga se građevinski sektor potpuno raspao. HNB je to mogao spriječiti samo da je slijedio politiku ECB-a, ali je problem što to bankarima ne odgovara. Niže kamate donose i niže provizije i bonuse, a to bankarskim lobistima koji sjede u HNB-u nikako ne odgovara.