Hrvatsko Muslimanski sukob

Hrvatsko Muslimanski sukob
956
3
2

Iako je prošlo već dvadeset godina od završetka ratova na prostoru bivše Jugoslavije još uvijek mnogi mediji i politički krugovi smatraju kako je za sukob između Hrvata i Muslimana u BIH kriva politika hrvatske države i Franje Tuđmana. Međutim, kada se svi događaji kronološki poslože i logički povežu vidljivo je kako se radi o neizbježnom strateškom sukobu između Hrvatske želje za stvaranjem svoje države i Muslimanske želje za stvaranjem svoje nacije i države.

Proces je počeo još u drugom svjetskom ratu. U jesen 1942. muslimanskim intelektualcima pojavljuju se oni koji se žele odvojiti od vezanosti za NDH, te 1. 11. 1942. Hitleru šalju memorandum po kojem traže formiranje muslimanske države u BIH gdje su muslimani većina, a koja bi trebala imati izlaz na more. Autori memoranduma ( prema knjizi Vladimira Dedijera „Genocid nad Muslimanima 1941-1945“) su Uzeir Hadžihasnović, njegov zet gradonačelnik Sarajeva Mustafu Softića, te inženjer Suljaga Salihagić iz Banja Luke. Ovakve ideje su se sve češće pojavljivale među muslimanima i zato što su komunisti obećavali posebnu republiku za muslimane u budućoj federativnoj Jugoslaviji. U Komunističkoj Jugoslavija pojavili su se Mladi Muslimani na čelu sa Alijom Izedbegovićem, koji su u svojoj "Islamskoj deklaraciji" iznijeli ideju stvaranja čisto muslimanske države.

Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Beogradu počeli su procesi rušenja Jugoslavije i njenog pretvaranja u Veliku Srbiju. U BiH velika većina muslimana to nije shvaćala, te im nije padalo ni na pamet kako bi moglo doći do rata. Jedan od rijetkih koji je to shvaćao bio je prohrvatski orijentirani sveučilišni profesor Fuad Muhić.

Fuad Muhić bio je sarajevski sveučilišni profesor, filozof, pravnik i političar, a radio je na sarajevskom Pravnom fakultetu. Bio je i vodeći ideolog Partije u BiH, te član Centralnog komiteta saveza komunista. Na stranicama sarajevskoga dnevnoga lista Oslobođenje pokrenuo je serijal tekstova o Meši Selimoviću u kojem ga je optužio kako optirajući za srpstvo, kopa grobnicu svome vlastitome identitetu. Na suđenju Aliji Izedbegoviću i ostalima iz skupine Mladi Muslimani Muhić medijski osuđuje optužene, a nakon presude za njih je rekao kako su zagovarali "etnički čistu Bosnu". Alija je 1970. napisao Islamsku deklaraciju kao političko-vjerski program u kojem se promovira državni ustroj temeljen na principima sunitskog islama. Bio je to teokratski projekt koji se zalaže za revitalizaciju islamskih načela, pravni poredak i političku vlast baziranu na šerijatskom pravnom sustavu. Zbog ovog teksta Muhić se otvoreno sukobljavao ne samo sa velikosrbima, već i sa Izedbegovićevim islamistima. Bio je jedan od rijetkih muslimana koji je na vrijeme prepoznao kako “srpski akademici” i “beogradska čaršija” vode u rat. Kada je 27. ožujka 1989. godine pred zgradom Skupštine u Beogradu okupljenih milijun prosvjednika skandiralo Miloševiću "Uhapsite Vlasija" Muhić je jedini među muslimanima shvatio kako bi uhićenje čelnika kosovskih komunista Azema Vlasija značilo smrt saveznih institucija, te je izjavio za medije da "nijedan republički rukovodilac nema pravo obećavati uhićivanja". Tada je već postao svjestan kako je priča o "komunističkom raju na zemlji" potpuna zabluda. U tjedniku Danas 1989. godine, u članku "Na redu su Muslimani" napisao je što je značilo uklanjanje Hamdije Pozderca u aferi Agrokomerc. Pozderac se protivio promjenama ustava te su ga Srbi morali ukloniti. Početkom demokratizacije Muhić je bio jedan od rijetkih uglednih muslimanskih političara koji se pridružio hrvatskim političarima koji su putovali po inozemstvu, te što prijeti BiH i Hrvatskoj. Jedini je u Bosni prepoznao što donosi srpski plan koji su beogradske Večernje Novosti 24/25. 10. 1986. djelomično objavile kao “Memorandum Srpske Akademije”. Prema tom memorandumu predvidjeli su ciljeve koji se mogu ostvariti samo ratnom politikom.

Od samog početka demokratskih promjena u BIH su osnovane nacionalne Srpske, Muslimanske i Hrvatske stranke koje su zastupale samo interese svojih naroda. Izuzetak je bila Hrvatska stranka prava koja je smatrala kako su Muslimani Hrvati, i kako je BIH prirodni dio Hrvatske iako je među Muslimanima u tom trenutku bilo manje od 10 posto muslimana koji bi se sa time složili.

Inicijatori osnivanja HSP-a bili su Parađik i Pavelić, te su krenuti u potragu za suradnicima s kojima bi utemeljili/obnovili Hrvatsku stranku prava. Tada im je iz Beča stiglo pismo Dobroslava Parage, poznatog zatvorenika Jugoslovenskih tamnica, kojim predlaže osnivanje HSP-a. Ante Paradžik u Zagrebu osniva Inicijativni odbor za obnavljanje HSP-a. U početku su Odbor za obnavljanje HSP-a činili Paraga, koji je tada boravio u SAD-u, Paradžik i Krešimir Pavelić. Većina pozvanih je odbila sudjelovati u osnivanju pošto su budućnost vidjeli u HDZ-u. Kako bi neka politička stranka ipak bila desnija od HDZ-a pobrinuo se Josip Manolić, koji je provokacijama počeo izbacivati mlađe, politički neiskusne desno orijentirane članove kako bi i HSP stekao dovoljno članova za širenje.

Nakon što su uspjeli prikupiti dovoljan broj sudionika, 25. veljače 1990. za predsjednika je izabran Dobroslav Paraga koji uopće nije bio prisutan, za dopredsjednika stranke izabran je Ante Parađik, za političkog tajnika Krešimir Pavelić i za predsjednika Središnjeg odbora Goran Ante Blažeković. Ante Parađik je bio najaktivniji, ali je smatrao kako predsjednik treba biti Paraga, pošto je on u međunarodnim krugovima bio puno poznatiji. Paraga se u kolovozu 1990. vratio u Zagreb, te preuzeo stvarno vodstvo stranke.

Najvažnija dio programa koja je stranku izdvojila od ostalih hrvatskih stranaka, bila je to što su se zalagali za "hrvatski nacionalno-državni suverenitet na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru, bez kojeg nema ostvarenja višestoljetnih težnji hrvatskog naroda". Time su negirali postojeće republičke granice, postojanje BIH i činjenicu kako se Muslimani u BIH više ne osjećaju kao Hrvati, već se većinom osjećaju kao samostalni entitet. HSP je zatražila hrvatsku nezavisnost odmah, što je dobro došlo HDZ-u kako ih JNA ne bi mogla smatrati najekstremnijom strankom u Hrvatskoj. Odmah po osnivanju stranke pravaški tisak počinje objavljivati vijesti kako se na Paragu vrše atentati iz kojih se on čudom izvlači, a optužbe za atentate su upućivane prema Franji Tuđmanu i HDZ-u. Zbog toga u listopadu 1990. dolazi do unutarstranačkog sukoba. Parađik i Pavelić vjeruju Paragi koji glavne neprijatelje ne vidi u JNA i komunistima već u Tuđmanu, dok ostali dio Predsjedništva stranke takvu politiku smatra pogrešnom. Zbog toga su počela izbacivanja iz stranke svih koji pokazuju sposobnost samostalnog razmišljanja svojom glavom, te prva žrtva postaje književnik Zlatko Tomičić, te pojedinci iz HOP-a koji su došli iz inozemstva i imali su više iskustva o prepoznavaju političkih provokacija. Zbog ovih sukoba uskoro se osniva i Hrvatska čista stranka prava. Unatoč tome, članstvo stranke raste, a u to vrijeme HSP-u često pristupaju i muslimani kojima su preci bili u ustašama. Ogranci se osnivaju i po istočnoj Bosni.

Dana 26. 3. 1990. godine, dva mjeseca prije smjene vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji, na sastanku rukovodstva Srbije javno je odbačen »kurs obrane cjelovitosti Jugoslavije«, a usvojeno je njeno razbijanje i stvaranja »Velike Srbije«. Javno je rečeno:«Srbija će odbiti konfederaciju jer je ona samo prijelazni trenutak u samostalne države. Srbija će zajedno s Crnom Gorom, Makedoniju nećemo moliti. BiH neće moći opstati kao država. Moguć je sukob Srba u odcepljenim republikama, jer oni neće prihvatiti status nacionalne manjine u Hrvatskoj i BiH…«

Prvi izborni krug u hrvatskoj održan je 22. travnja, a drugi 6. svibnja 1990. godine. Na izborima je uvjerljivo pobijedio HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom. Na prvim slobodnim izborima 1990. HSP nastupa u koaliciji sa HDZ-om iako Franju Tuđmana optužuju za pokušaje atentata na Paragu.

Uskoro se HSP širi i u BiH gdje je jedan od uglednijih članova postao dr. Fuad Muhić, te Alija Šiljak. Faud Muhić, sarajevski sveučilišni profesor bio je jedan od rijetkih muslimana koji su zagovarali ujedinjenje BIH i Hrvatske. Povratkom u Sarajevo 1990. Muhić je počeo preko ove stranke promovirati svoje stavove o budućnosti BiH. Prema vlastitim izjavama u redove sarajevske podružnice Hrvatske stranke prava pristupio je jer je smatrao kako je to jedina stranka koju UDBA ne kontrolira.

Pošto postaje sve očitije kako će doći do rata u listopadu Hrvatska uvozi 16.000 kalašnjikova iz Mađarske. Ono je podijeljeno uglavnom preko HDZ-a, i pojedinaca iz HSP-a i drugih stranaka.

Prvi demokratski izbori u BiH održani su 18. studenoga 1990. U izborima za Parlament BiH Srbi su, uz suradnju s muslimanskom strankom SDA, pobijedili u općinama gdje su bili većina, a muslimanska stranka SDA i većinska hrvatska stranka, HDZ su u koaliciji pobijedili u općinama gdje su zajedno činili većinu. SDA je koalirala lokalno sa onima koji su tu bili većina, a HDZ je ušao u koaliciju sa SDA svjestan kako bi bez ove koalicije Muslimani bili gurnuti u koaliciju sa Srbima.

Otvorena pobuna Srba u hrvatskoj izbija 21. prosinca 1990., koji proglašavaju tzv. Republiku Srpsku Krajinu, a uskoro se i JNA stavlja na stranu pobunjenika. Pred rat je u BiH živjelo 43,74% Muslimana, 31,33% Srba, 17,27% Hrvata i 2% ostalih. Čim su Srbi započeli s lokalnim oružanim sukobima, Alija im se pokušavao prikloniti s izgovorom kako to nije njegov rat i kako on neće ratovati.

Dana 10. 1. 1991. Predsjedništvo SFRJ izdalo je zapovijed za rasformiranje republičkih TO, što je bila priprema za vojni udar, koji je planiran pod nazivom "Štit".

Dana 16. siječnja 1991. godine predsjednik Srbije Slobodan Milošević prisustvovao je ručku s ambasadorima zemalja Europske unije. On ih je upozorio kako će u slučaju raspada Jugoslavije Srbija tražiti novu srpsku državu koja neće biti ograničena na “administrativni entitet” koji je trenutno u vlasništvu Srbije, nego će to biti “otadžbina svih Srba”. Milošević je rekao i kako dopušta odlazak Slovenaca, a o Makedoniji još uvijek raspravlja. Bio je vrlo jasan o dijelovima Hrvatske koji su nastanjeni Srbima, o Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini: oni će ostati dio Jugoslavenske federacije. Izrekao je jasno upozorenje ambasadorima: “Pozicija koju sam za vas sada skicirao je krajnji kompromis koji je Srbija voljna prihvatiti. Ako se ovo ne može ostvariti mirnim putem, onda je Srbija prisiljena da upotrebi sredstva sile koja mi posjedujemo a oni ne.” .

Dana 23. 1. 1991. u Beogradu su se sastali Milošević i Izetbegović. Poslije sastanka istaknuta je puna suglasnost da se sačuva Jugoslavija. Izetbegović izjavljuje: «Srbija uvjetuje suverenitet BiH opstankom Jugoslavije.» Dan kasnije 24.1.1991. u Beogradu su se sastali predsjednici Srbije i Slovenije Slobodan Milošević i Milan Kučan postižući sporazum kojim se Sloveniji omogućuje nesmetan odlazak iz Jugoslavije. «Zajednički je konstatirano da se u razrješavanju krize mora polaziti od prava naroda na samoopredjeljenje (a ne republika), koje ne može biti ničim ograničeno, osim jednakim i istim takvim pravom drugih naroda… Slovenija uvažava interes Srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes treba poštovati.» Ovim dogovorom Slovenija je, u svom interesu, pristala na koncepciju Velike Srbije na štetu Hrvatske i BiH.

Dana 25. 1. 1991. u Virovitici JNA je pod vodstvom generala Vasiljevića uhitila predstavnike gradske vlasti i političkih stranaka Habjanca i Dečaka zbog uvoza oružja. Istog dana Predsjedništvo SFRJ izdalo je naredbu o razoružavanju svih paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji, čime je počela operacija KOS-a pod kodnim nazivom «ŠTIT», koja je planirana za 30.12.1990. ali je odgođena za 25 dana zbog toga što je makedonski član Predsjedništva Vasil Tupurkovski bio na službenom putu u Sad, a Generalštab se na ovako veliku akciju nije usudio bez odobrenja Predsjedništva SFRJ.

U to su vrijeme u Beogradu na sastanku bili predsjednici republika i pokrajina. U Generalštabu je sve bilo spremno za aktiviranje plana po kojem bi JNA uzela stvar u svoje ruke i spasila Jugoslaviju. Stvarni planeri ovog udara, uz dio generala JNA-a bili su Josip Manolić, te Predsjednik SIV-a Ante Marković i Stjepan Mesić koji su generala Kadijevića nagovarali na vojni udar, a imali su za to i podršku zapada, osobito Velike Britanije i SAD-a.

Istovremeno sa projugoslavenskim vojnim planom «ŠTIT», velikosrpska frakcija u JNA pravila je svoj plan «RAM» prema kojem je trebalo postepeno osvojiti teritorij do rame (okvira) gdje bi se trebala uspostaviti granica velike Srbije. (Beogradski tjednik Vreme je 30. rujna 1991. objavilo neke detalje velikosrpskog plana «RAM».)

 

Cijeli tekst može se pročitati ovdje.