Ideja

Ideja
111
0
0

Svaka ideja, inovacija, izum dolazi iz uma i plod je uma i duha koji drugi mogu naslutiti tek kad se pretvori u riječ, a vidjeti ideju moguće je tek kad se pretvori u djelo, tj. materiju, odnosno kapital. Na samom početku «Knjige postanka» riješena je najveća dilema prosvjetiteljske, industrijske civilizacije u kojoj su «umnici» raspravljali je li starija ideja ili materija, tj., kapital, pri čemu su hegelijanci zastupali stav kako je ideja sve a materija ništa, dok su marksisti zastupali stav kako je sve u materiji a ideja je bezvrijedna. Kada su dobili priliku da svoje stavove pretvore u djelo marksisti su pobili stotine milijuna ljudi, ne shvaćajući da ideja bez materije ne može postati djelo, a materija bez ideje može biti samo kaos.

Za znanstvenike koji se bave istraživanjem i otkrivanjem onoga što postoji materija je objekt koje oni istražuju, te je za većinu njih materija ispred ideje.

Za razliku od njih inovatori i izumitelji, koji od postojećih elemenata stvaraju ono što ne postoji znaju kako svaki novi proizvod nastaje najprije kao ideja, inovacija, ili izum u nečijem umu, to jest, dolazi iz uma, a tek se onda može materijalizirati.

Znanstvena otkrića mogu nastati slučajno kao npr. dinamit, ali izume nitko ne stvara slučajno, oni moraju najprije biti zamišljeni, a tek onda ostvareni. A sama zamisao, ideja, može doći slučajno kad čovjek uoči neki problem i odmah uoči rješenje, ili planski kad čovjek svjesno nastoji iznaći rješenje problema koji ga muči. A moguće je i da čovjeku rješenje nekog problema dođe iznenada u mislima ili snu, kad je već i zaboravio na problem koji je nekad davno uočio.

 

Ideja je, pored kapitala osnovni faktor svakog stvaralaštva, svakog stvaranja nove vrijednosti. Za stvaranje ideje potrebno je uočiti neki problem i naći neko novo rješenje za taj problem. Ako problem riješimo na neki već poznati i provjereni način, riječ je o znanju i iskustvu drugih, a ako problem riješimo na bolji, novi, nama nepoznati način, riječ je o ideji.

Ideja je proizvod međusobnog djelovanja znanja, iskustva, inteligencije, radoznalosti i Duha. Ideja kao plod Duha i uma, samo zajedno s kapitalom kao materijalnom vrijednošću, može stvoriti novu vrijednost.

 

IDEJA MOŽE BITI OSTVARIVA I NEOSTVARIVA.

Ideja je neostvariva zato što se ne može realizirati na sadašnjem stupnju tehničko tehnološkog ili društvenog stupnja razvoja, odnosno što nije moguće prikupiti dovoljno kapitala za njen razvoj.

IDEJA MOŽE BITI DOBRA ILI LOŠA; loša zato što ne može funkcionirati tj. pogrešno je zamišljena.

IDEJA MOŽE BITI PROFITABILNA ILI NEPROFITABILNA.

Profitabilne su one ideje koje obećavaju profit. Realizacijom ovakvih ideja bave se privatna poduzeća i dionička društva. Neprofitabilne ideje su one koje ne omogućuju direktan profit. To su razna znanstvena istraživanja, humanitarne ideje, i sl. Realizacijom ovakvih ideja bave se uglavnom razne dobrotvorne fondacije, crkve, udruge građana i državne institucije. Ako se ovakve organizacije financiraju iz državnog proračuna onda se događa da gotovo sav novac potroše na plaće zaposlenih. Financiranje privatnim donacijama je mnogo kvalitetnije zbog toga što u tom slučaju moraju dokazati sponzorima da je njihov novac korisno upotrijebljen, s tim da ocjena korisnosti ovisi o svakom pojedinom sponzoru. Zato je potrebno da poduzeća imaju mogućnost da jedan dio poreza na profit, alternativno, uplate na račun ovakvih organizacija.

IDEJA MOŽE BITI DRUŠTVENO KORISNA ILI ŠTETNA.

Destruktivne ideje koje štete ljudskoj zajednici su štetne.

Da bi netko uložio novac u razvoj ideje stvaratelj ideje ga mora uvjeriti da je to dobra i korisna ideja. Samo ljudi natprosječnih sposobnosti mogu prepoznati dobru ideju. Zbog toga, za što bržu realizaciju dobrih ideja, potrebno je da među vlasnicima kapitala postoji snažna selekcija prema sposobnosti, te da postoji snažna motivacija za ulaganje u nove ideje.

Samo ondje gdje postoji efikasan mehanizam selekcije investitora prema sposobnosti, i gdje postoje legalno izgrađeni mehanizmi za udruživanje ideja i kapitala moguć je razvoj novih ideja i brz gospodarski razvoj.

Vjerojatnost da će stvaratelji ideja naći ulagača ovisi o visini minimalno potrebnog kapitala, o broju informativno dostupnih potencijalnih ulagača, o motiviranosti potencijalnih ulagača, o prilikama za promociju ideje, te o razvijenosti pravne države i mehanizama za udruživanje ideja i kapitala. Velika većina ljudi voli stanje sigurnosti i ne voli nikakve nove ideje. Prosječan čovjek je spreman nešto uložiti u novu ideju tek kad dođe u stanje očaja, pa zahvaljujući takvom stanju često nije sposoban razlikovati dobru i korisnu ideju od loše i destruktivne ideje. Zahvaljujući ovakvim ljudskim osobinama profitabilne ideje koje zahtijevaju manja ulaganja najbrže se razvijaju u kompanijama koje se nalaze u situaciji stagnacije i vidljivoj perspektivi propasti koja ih dovodi do očaja, dok se ideje koje zahtijevaju velika ulaganja najlakše razvijaju u ratu i stanju velikog straha od rata. Prosječni investitori su spremni ulagati u nove ideje tek ako im se znanstveno dokaže kako su to ostvarive i profitabilne ideje, ne shvaćajući kako je svaka znanstveno provjerena ideja ekonomski zastarjela. Ulažući u takve znanstveno provjerene ideje nešto zaraditi mogu samo oni koji imaju najnižu cijenu radne snage, ili oni koji imaju nekakav lokalni monopol. Oni koji to nemaju zaradu mogu osigurati samo ako sami znanstveno provjere ideju, to jest ako sami naprave prototip, ili pilot projekt, te ako ga sami testiraju. Sve to moraju napraviti tajno, kako konkurenti ne bi mogli ništa doznati. Pošto je čitav taj postupak znanstvene provjere skup onaj tko donosi odluku o takvom ulaganju mora biti natprosječno sposoban za donošenje odluke na osnovu osobne procijene, mora biti vrlo motiviran za takvu odluku, te mora imati moć donošenja odluka. Najveći problem je motiviranost i spremnost na rizik, a najpogodnija situacija kad se investitor nađe u očajnoj situaciji kad mu je ulazak u rizik jedina mogućnost opstanka na tržištu. Zbog toga je očaj najvažniji faktor tehnološkog razvoja.

 

Životni vijek ideje možemo podijeliti na četiri razdoblja:

1. razdoblje nastanka i traženja kapitala za razvoj;

Ovo razdoblje počinje onog trenutka kad autor ideje smisli ideju. On tada počinje planirati kako realizirati tu ideju. Ako sam nema dovoljno kapitala za to, mora naći nekoga tko će uložiti svoj kapital. Hoće li autor ideje naći investitora ovisi o kvaliteti i razumljivosti ideje, o broju sposobnih i motiviranih investitora koji imaju dovoljno kapitala za razvoj ideje, o spremnosti stvaratelja ideja i ulagača za poštenu suradnju, te o efikasnosti mehanizama za udruživanje ideja i kapitala.

Jednostavne ideje koje predstavljaju malo poboljšanje postojećeg proizvoda, ili racionalizaciju postojeće tehnologije, brže mogu naći kapital potreban za razvoj i uvođenje u proizvodnju. Ideje koje predstavljaju potpuno novi proizvod ili tehnologiju vrlo teško, gotovo slučajno mogu naći kapital potreban za razvoj, najčešće u kompanijama koje se nalaze pred propašću svoje osnovne proizvodnje, a i kupce je teško uvjeriti u korisnost tog novog proizvoda. Ako taj novi proizvod ili tehnologija predstavljaju konkurenciju nekim postojećim proizvodima ili tehnologijama može se, od ugroženih vlasnika, konkurenata, očekivati i aktivni otpor, tj. bojkot krađe, sabotaže, ili otkup s namjerom zataškavanja svih podataka o nekoj konkurentskoj ideji, proizvodu ili tehnologiji. U ovome znatnu ulogu imaju i obavještajno sigurnosne službe razvijenih država koje se bave industrijskom špijunažom (bussines inteligence). Ovakve službe, između ostalog, prikupljaju informacije o novim tehnikama, tehnologijama i proizvodima, te utjecaj tih novosti na postojeće tehnologije. Ako otkriju kako postoji opasnost da nove tehnologije znatnije poremete postojeću ravnotežu i ugroze domaća radna mjesta one nastoje usporiti usvajanje tih novih tehnologija, dok se postojeće kompanije ne pripreme za novosti. Razvojne odjele velikih kompanija lako je kontrolirati, ali problem su im mali poduzetnici inovatori koji stalno nešto smišljaju i nije ih moguće kontrolirati. Kad otkriju kod njih neki «opasan» novi proizvod nastoje usporiti razvoj takvih poduzetnika. Takve poduzetnike nastoje marginalizirati u javnosti, otežati dobavu kredita, spriječiti kvalitetnu patentnu zaštitu i slično. Jedan patentni zahtjev zaštićen na svjetskom nivou košta oko 200.000. dolara, a jedan novi proizvod u prosijeku veže oko 50 patentnih zahtijeva (Potrebno je zaštititi svaki novi dio, te alat za te nove dijelove, kako ih konkurenti ne bi zaštitili na svoje ime.). Zbog tog za kvalitetnu patentnu zaštitu prosječnog novog proizvoda na svjetskom nivou potrebno je oko 10. milijuna dolara, a to mogu izdvojiti samo velike multinacionalne kompanije. Zbog troškova patentne zaštite mnogi inovatori propadaju i odustaju od razvoja svoje ideje. Onima koji ipak uspiju zainteresirati neku kompaniju za svoju ideju, obavještajne službe, preko «prijateljskih» kompanija nastoje otkupiti patent, te ga spremiti u ladicu. Ako ni to ne uspiju moguća je i fizička likvidacija takvog poduzetnika inovatora. Tek ako se radi o ideji korisnoj za vojnu uporabu obavještajne službe ju nastoje tajno razviti, osobito ako je zemlja u ratu, ili neposrednoj ratnoj opasnosti.

2. Razdoblje razvoja;

Ovo razdoblje je vrijeme u kojem autor ideje i vlasnik kapitala zajedno planiraju realizaciju ideje, ispitivanje i provjeravanje točnosti pretpostavke o vrijednosti ideje, te rješavaju nove nepredviđene teškoće itd. Dužina ovog razdoblja ovisi o samoj ideji i o raspoloživom kapitalu. Neke ideje moguće je realizirati za nekoliko trenutaka, a za neke je potrebno više stotina godina. S više kapitala moguće je angažirati više ljudi i materijala pa se realizacija ideje može donekle ubrzati. O vrijednosti ideje te o sposobnosti autora ideje i vlasnika kapitala ovisi hoće li ideja biti uspješno realizirana. Razvojem internetskih društvenih mreža pojavile su se aplikacije koje omogućuju prikupljanje kapitala za razvoj ideja što se vrši takozvanim Crowdfudning kampanjama. To je način prikupljanja, najčešće malih donacija od velikog broja ljudi. Postoje stotine platformi širom svijeta preko kojih se može predstaviti projekt, te iznos koji je potrebno prikupiti za početak serijske proizvodnje i prodaje. Donacije mogu biti dobrovoljna podrška projektu, donacije za nagradu, ili kao kupnja dionica. Da bi uopće došlo do udruživanja ideja i kapitala mora postojati povjerenje ulagača i u ideju, ali i u onoga tko ima najveći broj dionica, a samim time i najveći utjecaj na imenovanje menadžmenta. Do ovakvog udruživanja može doći samo u državama koje snažno pravnim sredstvima štite interese manjinskih dioničara kako ih većinski dioničari ne bi prevarili kada ideja počinje donositi zaradu. Tamo gdje manjinski dioničari moraju sami otkrivati prijevare i prikupljati dokaze vjerojatnost ulaganja u tuđu ideju je vrlo mala. U razvijenim državama sve službe, pa i obavještajne pomažu svojim poduzetnicima informacijama i na druge načine. U SAD postoji posebne službe, Ured za industriju i sigurnosti (BIS Bureau of Industry and Security) i Nacionalna agencija za usluge tehničkih informacija (NTIS national tehnical Information Service) koje pomažu razvoju novih proizvoda i poduzeća. BIS štiti američku konkurentnost, te štiti interese manjinskih dioničara. NTIS prikuplja informacije o znanstvenim, stručnim otkrićima ili inovativnim rješenjima, dijeli ih na 400 tema, te ih šalje na adrese 500 najvećih kompanija koje bi mogle biti zainteresirane za pojedine teme.

3. Razdoblje upotrebe i širenja;

Upotreba i širenje realizirane ideje počinje kad je ideja razvijena i provjerena, tj. materijalizirana. Ideja je postala gotova roba; o kupcima ovisi njeno dalje širenje. Hoće li će se neka nova roba širiti ovisi o kupcima koji nastoje ostvariti što veći korisnički višak pri zadovoljenju svojih potreba, a za to su potrebna velika sredstva za promidžbu novih proizvoda ili usluga, kako bi oni postali nova potreba. Ako kupci prihvate taj novi proizvod, stvaratelji proizvoda tj. autor ideje i investitor počinju ostvarivati profit koji nastoje uložiti u proširenje proizvodnje. U nove kapacitete ulaže se dok se ostvaruje natprosječna profitna stopa, a kad profitna stopa padne na prosječnu nastoji se održati postojeće kapacitete. Vrijeme širenja materijalizirane ideje ovisi o korisnosti, tj. vrijednosti ideje i o sredstvima komunikacije. Novi proizvod se širi dok ne osvoji čitav svijet ili dok se ne pojavi novi bolji proizvod koji s tržišta potiskuje lošiji. Svaka nova ideja u početku se širi polako, pa sve brže, a poslije brzina širenja polako opada.

4. Razdoblje zastarijevanja;

Novi proizvod počinje zastarijevati onda kad se na tržištu pojavi proizvod koji svojom funkcionalnošću nadmašuje promatrani i smanjuje interes kupaca za njim. Proizvođači promatranog proizvoda počinju ostvarivati sve manju profitnu stopu, smanjuju proizvodnju, a kad počnu raditi s gubitkom obustavljaju proizvodnju. Jedini način da ovo spriječe je taj da ponovo usavrše svoj proizvod, ili da bitno racionaliziraju proizvodnju te proizvod ponovo učine konkurentnim. U tržišnoj praksi proizvođači najčešće stalno usavršavaju nove proizvode i na taj način osiguravaju svoj opstanak na tržištu. Samo najsposobniji investitori velikih sposobnosti, znanja, i spremnosti za rizik sprema je za tajno ulaganje u razvoj novog proizvoda, kako konkurencija ništa ne bi otkrila prije vremena. Manje sposobni investitori, kao i njihovi znanstveni savjetnici najčešće pokušavaju ulagati u znanstveno provjerene ideje, ali to se obično pokaže kao poslovni promašaj na kojem mogu zaraditi samo oni koji imaju nekakav lokalni monopol barem na neke sirovine ili tržište, nižu cijenu radne snage, ili niže poreze.

 

Povijesni razvoj spoznaje o važnosti ideja.

U početku industrijske civilizacije filozofi su se podijelili oko pitanja vrijednosti ideja. Filozof Hegel i njegovi sljedbenici su "ideji" pridavali apsolutnu vrijednost, ne shvaćajući kako ideja vrijedi tek kad se materijalizira, a bez materije sama po sebi ostaje jalova, beskorisna. Nasuprot njima materijalisti su vrijednost pridavali samo materiji, kapitalu, a važnost ideja nisu shvaćali. Hegel je na osnovu svoga sakatog shvaćanja "ideja" razradio "filozofiju dijalektike", te je razvio i tri zakona te dijalektike, od kojih je najpoznatija jedna budalaština koju je nazvao "zakon negacija negacije". Po ovom tzv., zakonu svaka faza u razvoju apsolutne ideje negira jednu prethodnu fazu, te biva negirana slijedećom fazom, to jest, svaka faza je negacija negacije prethodnih faza. (Do ovakvih zaključaka vjerojatno je došao gledajući postupak proizvodnje nekog proizvoda, od sirovine do gotovog proizvoda, kroz različite faze proizvodnje, pa je pomislio kako jednostavnu plansku djelatnost proizvodnje može prenijeti na biološke i društvene strukture.)

Po ovoj teoriji svaki život je negacija prethodnog života, a dosljedno primjenjujući Hegelovu dijalektiku mogli bi reći; muško je teza, žensko je antiteza, a njihovo spajanje je sinteza, dok je dijete njihova negacija, odnosno negacija negacije vlastitih predaka. Zbog ovakvog ograničenog shvaćanja "ideje" Hegel nije mogao shvatiti ni kako "ideja" može biti i tehnički, tehnološki, organizacijski, ili biološki neostvariva, a i one koje su ostvarive mogu za ljude biti korisne, ili štetne. Po njegovim dijalektičkim pretpostavkama, kvalitetnije ideje su same po sebi proizlazile iz manje kvalitetnih ideja, iako ideja ne može stvoriti novu ideju, svaki maloumnik može smisliti neostvarivu, štetnu, ili zastarjelu ideju, ali samo vrlo rijetki pojedinci mogu ujediniti znanje, iskustvo, sposobnost i dovoljno kreativnog duha potrebnog za stvaranje nove, ostvarive i korisne ideje, kvalitetnije od postojećeg provjerenog stanja znanja.

Dijalektička teorijska glupost svidjela se filozofima materijalistima poput Marksa i Engelsa koji su na osnovu nje razradili teoriju o razvoju društvenih zajednica u nekakve čvrste faze prema, po njihovom mišljenju, prevladavajućim oblicima proizvodnje. Tako su te faze nazvali "proizvodni odnosi", a robovlasništvo je prema toj teoriji nastalo negacijom prvobitne zajednice, feudalizam je nastao negacijom robovlasništva, odnosno negacijom negacije prvobitne zajednice, dok je kapitalizam negacija feudalizma, odnosno negacijom negacije robovlasništva. I tako je Marxs prihvaćajući Hegelovu teoriju negacije negacije razvio tezu po kojoj je ideja nebitna, a materija je sve. I tako je nastala filozofska ideja koja je dovela do najvećeg idejnoga terorizma u ljudskoj povijesti, a sve zaodjenuto u plašt "znanosti".