Idiotizam dužnosničkih imovinskih kartica

Početkom 2020. godine nakon predsjedničkih izbora dogodila su se neka zanimljiva politička zbivanja. Ministar zdravstva podnio ostavku zbog navodno pogrešno ispunjene imovinske kartice. Na obrascu na koju se upisuju podaci o imovini državnih dužnosnika u rubriku "Približna tržišna vrijednost u trenutku podnošenja izvješća (HRK)" upisao je iznos koji je navodno niži od stvarne tržišne vrijednosti.

Iz ovoga se može zaključiti kako je obrazac sastavljao netko tko je intelektualno i ideološki formiran kao sljedbenik Karla Marxa.

U svom dijelu "Kapital" njemački filozof Karl Marx je 1867. objavio svoju analizu i ideje koje je razvijao prethodnih 40 godina radeći u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji i Londonu. U "Kapitalu" Marx je opisao svoju radnu teoriju vrijednosti koju je razvio pod utjecajem Thomasa Hodgskina, te svoju koncepciju viška vrijednosti i eksploatacije koja će, po njemu dovesti do padanja razine profita i do pada industrijskog kapitalizma. Ove ideje je razvio najviše u velikoj ekonomskoj krizi iz 1847. kada su britanski bankari u cilju financiranja željezničkih mreža izmislili kreditni novac kojim je masa novca na tržištu višestruko povećana, što je dovelo do stvaranja financijske oligarhije.

Dok je on pisao svoj Kapital kao ekonomsku analizu društva i gospodarstva jedan drugi ekonomski analitičar David Rikardo matematički je dokazao kako je radna teorija vrijednosti potpuno netočna. Marx je to znao, ali nije htio prihvatiti znanstvene činjenice, pošto bi tada morao revidirati sve što je radio čitavog života.

Po radnoj teoriji vrijednosti vrijednost robe ovisi o uloženom radu u proizvodnju te robe, od proizvodnje osnovnih sirovina do gotovog proizvoda. I tadašnji, a i današnji ekonomisti znaju kako su to troškovi proizvodnje, a ne vrijednost robe.

Troškovi proizvodnje su proizvodni fenomen, dok je vrijednost robe upotrebni fenomen.

Koliko neka roba vrijedi ovisi o kupcu, to jest korisniku.

Čovjek koji sjedi pokraj potoka za čašu vode neće ništa platiti, ali čovjek koji u pustinji umire od žeđi dat će sve za litru vode. Za drugu litru vode dat će puno manje. Prema tome, vrijednost neke robe ovisi o svojstvima robe, o potrebama kupca i o stupnju njegovog zadovoljenja te potrebe.

Treći osnovni ekonomski pojam je cijena koju je Marx također izjednačavao sa vrijednošću, tvrdeći kako cijena varira oko vrijednosti. Po njemu, vrijednost je u jednom trenutku malo veća od cijene, pa je malo manja, a dugoročno je ustvari jednaka cijeni. Do toga zaključka je došao stoga što su se u njegovo vrijeme izmjenjivali periodi inflacije i deflacije.

U stvarnosti, cijena je na tržištu veća od troškova proizvodnje i manja od vrijednosti, a ovisi o ponudi i potražnji.

Razlika između troškova proizvodnje i cijene je profit, a razlika između cijene i vrijednosti je korisnički višak.

Današnji ekonomisti ovo znaju, ali većina štrebera koji stvari uče napamet ne shvaćaju kako su ova tri fenomena kojima je mjerna jedinica novac temelj ekonomske znanosti. Ponašaju se upravo poput Marxa koji je umjesto prihvaćanja znanstvenih dokaza, poput većine filozofa, teorije stavio ispred dokazivih činjenica, te je tako stvorio vrlo zavodljivu ideologiju koja se kao virus počela širiti na njegove sljedbenike. A taj marksistički virus se u dvadesetom stoljeću kao pandemija proširio čitavim svijetom, te je ubio oko 120 milijuna ljudi.

Iz ove kratke analize moguće je zaključiti kako je ministar Kujundžić pogriješio, ali ne zbog toga što je upisao pogrešan iznos, već zbog toga što je upisao ikakav iznos. Ta rubrika je trebala ostati nepopunjena.

Kreatori obrasca su kod rubrike "Približna tržišna vrijednost u trenutku podnošenja izvješća (HRK)" vjerojatno mislili; "Približna tržišna cijena u trenutku podnošenja izvješća (HRK)". Da je to pisalo u obrascu tada bi ministar Kujundžić doista napisao pogrešan podatak.

Ovo je na prvi pogled mala greška, ali ta greška ima velike i mnogobrojne negativne posljedice.

Prva posljedica je negativan utjecaj na ekonomsku znanost.

Druga negativna posljedica je nagativan utjecaj na politički sustav.

Treća negativna posljedica pogrešno sastavljene čitave imovinske kartice je nemogućnost otkrivanje možebitnoga kriminala državnih dužnosnika.

Četvrta negativna posljedica pogrešno sastavljene čitave imovinske kartice je vrlo razoran utjecaj na sigurnost državnih dužnosnika i sigurnost državnih interesa.

Prva posljedica - negativan utjecaj na ekonomsku znanost sastoji se u relativiziranju znanstveno dokazanih činjenica, to jest izjednačavanje činjenica sa dokazano pogrešnim ekonomskim teorijama. A svi državni dužnosnici koji su u tu rubriku upisali bilo kakav iznos su nesvjesno prihvatili marksističku ekonomsku teoriju kao znanstveno relavantnu teoriju. Posljedica toga je produžetak indoktrinacije studenata ekonomskih fakulteta prevladanim ekonomskim teorijama zahvaljujući čemu naši ekonomisti izlaze sa fakulteta bez ikakvih sposobnosti za razumijevanje ekonomskih procesa i upravljanje njima. Zahvaljujući tome naši ekonomisti se mogu zaposliti u Hrvatskoj kao dobri knjigovođe, ali o borbi protiv tržišne konkurencije ne znaju ništa. To se najbolje može vidjeti po tome što prilikom odlaska u zapadne države mogu dobiti posao kao konobari ili građevinski radnici, a u svojoj struci mogu raditi samo ako osnuju svoje malo poduzeća.

Druga negativna posljedica - nagativan utjecaj na politički sustav je bio vidljiv prilikom kampanje za smjenjivanje ministra Kujundžića. Njegovi politički protivnici su jedan formalni obrazac iskoristili za njegovu smjenu. Da su ga smijenili zbog nekih konkretnih loših poteza na području zdravstvene zaštite, tada bi se to moglo iskoristiti za promjenu loše politike. Da su ga smijenili zbog dokazane krađe ili primanja mita, to bi bilo dobro za daljnju borbu protiv takvih pojava.

Ali smjenjivanje zbog forme, i to pogrešne forme je čisto farizejstvo.

Gospodin Isus Krist je najviše govorio protiv farizeja, daleko više nego protiv grešnika. Grešnici mogu spoznati svoje greške, te se nakon toga mogu pokajati. Ali farizeji su uvijereni kako su oni u pravu, te stoga ne mogu spoznati svoje greške, a bez toga se ne mogu ni pokajati.

Treća negativna posljedica pogrešno sastavljene čitave imovinske kartice je nemogućnost otkrivanje možebitnog kriminala državnih dužnosnika. Imovinske kartice su kreirana sa ciljem otkrivanja razlike u imovini dužnosnika sa početka mandata i one na kraju mandata. Ako se utvrdi kako je ta razlika u imovini veća nego što je dužnosnik legalno zaradio za vrijeme mandata tada je jasno kako je ili nešto ukrao, ili dobio mito. U realnosti, ovo nije moguće otkriti preko imovinske kartice.

Svatko može svoju nekretninu steći nasljeđivanjem, novcem od plaće, ranijom uštedom, kreditom, prodajom druge imovine ili dividendom od obveznica i dionice, a za vrijeme mandata na isti način može povećati tržišnu cijenu postojećih nekretnina, a to se kroz samu imovinsku karticu ne može otkriti. Čak i kada bi u imovinskoj kartici umjesto riječi "vrijednost" pisala riječ "cijena" ništa bitno se ne bi promijenilo.

Tržišna cijena neke nekretnine se može mijenjati dogradnjom, rekonstrukcijom ili dovršetkom ranije započetih radova, što se ne može utvrditi iz podatka o tržišnoj cijeni nekretnine. Ako dužnosnik ima namjeru varati on može na početku upisati puno viši iznos procijenjene tržišne cijene od trenutne tržišne cijene, kako bi tek kod završetka planiranih radova dostigli upisani iznos. Ovakve manipulacije bi se mogle puno lakše spriječiti slikanjem nekretnina (sa više strana) na početku i na kraju mandata, kako bi se usporedbom slika usporedilo jesu li se dogodila neka ulaganja veća od onog što je dužnosnik legalno zaradio za vrijeme svoga mandata. Ovakve snimke bi se vrlo lako u digitalnom obliku mogle priložiti imovinskoj kartici.

Tržišna cijena neke nekretnine se može povećati ako pokraj nje prođe neka nova cesta, ili se dovede priključak za vodu, kanalizaciju, ili telefon. A sve to se ne može otkriti iz imovinske kartice. Ako se to dogodi bez utjecaja dužnosnika onda to nije problem. Ali ako se to dogodi utjecajem dužnosnika tada bi to mogao biti problema, osim u slučaju ako je sve to postalo dostupno i drugim vlasnicima susjednih objekata i ako je dužnosnik u svojoj predizbornoj kampanji obećao kako će to napraviti.

Tržišna cijena neke nekretnine se može povećati i ako se promjeni urbanistički plan pa se oranica ili šikara pretvori u građevinsko zemljište. Na ovaj način tržišna cijene zemljišta se može povećati i stotinu puta. Ni ovo se ne može otkriti iz imovinske kartice. Ali ni ovo nije kriminal čak i ako je za to zaslužan dužnosnik koji tu ima nekretninu, ako se urbanistički plan promijenio većem broju susjeda i ako je to dužnosnik obećao u svojoj predizbornoj kampanji.

Četvrta negativna posljedica pogrešno sastavljene čitave imovinske kartice je vrlo razoran utjecaj na sigurnost državnih dužnosnika i sigurnost državnih interesa. Kada dužnosnici sve podatke o svojim nekretninama stave javnosti na uvid tada svaki špijun ili privatni istražitelj nekog industrijskog lobija može doznati sve podatke o lokacijama na kojima se povremeno može zateći državni dužnosnik. Na osnovu toga špijuni mogu za vrijeme izbivanja vlasnika u objekt podmetnuti špijunske uređaje, te naknadno snimiti sve što se govori na tom objektu. Ministri se preko vikenda znaju okupiti na svojim vikendicama gdje sa drugim dužnosnicima u neformalnom razgovoru mogu otkriti mnoge privilegirane državne tajne informacije koje industrijski agenti mogu dobro prodati. Kako bi se ovo spriječilo naše sigurnosne službe bi stalno morale pratiti sve državne dužnosnike koji raspolažu povjerljivim informacijama, te provjeravati sve objekte u koje ulaze svaki puta kad se u njih vraćaju. A tolike kapacitete nemaju na najjače obavještajne službe.

Zbog svega navedenoga imovinske kartice kao sredstvo za borbu protiv korupcije bi trebalo potpuno ukinuti, te zamijeniti drugim, sigurnijim i pouzdanijim metodama.

Dužnosnici bi morali navesti sve ono što bi ih moglo dovesti u sukob interesa. Ako netko ima znatan postotak dionica u nekom poduzeću to je sukob interesa samo ako on sklapa neki ugovor sa tim poduzećem i to bi morao prijaviti. Ako netko dobije novac na bankarski račun veći od plaće to bi banke morale prijaviti poreznicima. Osnovni posao u otkrivanju stjecanja nelegalne imovine dužnosnika bi morala imati porezna služba. Kada netko kupuje nekretninu oni obično provjeravaju izvor novca onoga tko kupuje, ali ne provjeravaju onoga tko prodaje. Ovaj postupak poreznika bi trebalo promijeniti. Kada bilo tko prodaje nekretninu poreznici bi morali provjeriti što se to prodaje, te to usporediti sa onim što je zapisano u zemljišnim knjigama. Ako otkriju razliku morali bi provjeriti kolika su ulaganja izvršena na objektu po tržišnim cijenama materijala i rada, te provjeriti kako je vlasnik objekta to platio i iz koje zarade, te jeli na tu zaradu platio porez. Ako je netko svojim radom nešto dogradio čak i tada se može provjeriti odakle mu materijal, i odakle mu novac kojim je materijal plaćen.

Ovakvim izmjenama u sustavu otkrivanja nepoštenih državnih dužnosnika znatno bi se poboljšala mogućnost otkrivanja lopova, a ojačala bi i zaštita državnih interesa.