Kako je nastala ideologija marksizma

Prije pojave marksizma glavna ekonomska teorija je bio liberalizam Adama Smitha koji je zagovarao društvo u kojem vlada slobodna tržišna konkurencija u kojem svi imaju jednake šanse. Smith nije izmislio slobodnu tržišnu konkurenciju već je samo opisivao ono što je vidio. U Europi su postojale mnoge kraljevine i kneževine u kojima su vladala različita pravila. Promatrajući ta društva primijetio je kako u nekim kneževinama gdje svatko može proizvoditi i prodavati što želi postoji gospodarski rast i povećanje bogatstva naroda i doseljavanje iz drugih regija. Istovremeno je u drugim kneževinama gdje su proizvođači i trgovci morali plaćati razne dozvole gospodarski rast puno manji, a stanovništvo se nastoji iseliti u druge regije. To je opisao u svojim djelima, te je slobodnu tržišnu konkurenciju opisao kao osnovni uvjet napretka. Međutim, ni on, a ni njegovi sljedbenici nisu shvaćali radi čega je društvo slobodne konkurencije uspješnije, te je njegova ekonomska teorija postala liberalna ideologija koja nije mogla objasniti negativne aspekte slobodne tržišne konkurencije. A negativno je to što je došlo do nagle podjele ljudi na malobrojne bogataše i puno sirotinje koja je živjela od prodaje svoga rada. Ova podjela je prirodna posljedica djelovanja tržišne konkurencije.

Tržišna konkurencija nije pijaca, to je vrlo složen mehanizam za selekciju između sposobnih i nesposobnih. Ovaj mehanizam selekcije je ponegdje postojao od antičkih vremena, a izumom dioničkih društava stvoren i mehanizam za udruživanje inovativnih ideja i kapitala. Ova dva mehanizma, mehanizam za selekciju sposobnih od nesposobnih i mehanizam za udruživanje ideja i kapitala tvore razvojni mehanizam koji je doveo do naglog razvoja industrijske civilizacije. Taj razvojni mehanizam ima svoju dobru stranu što kapital daje u ruke najsposobnijih inovacijama sklonih poduzetnika, ali i negativne posljedice kad pojedinci uspiju ostvariti monopol na proizvodnju, na prodaju, na dostupnost kreditima ili na zapošljavanje u svojoj okolini na svom lokalnom tržištu. Nakon stjecanja monopola u rukama pojedinca konkurenti više nemaju mogućnost svoga napretka. Tada monopolist počinju zarađivati puno više nego većina drugih.

Kako bi slobodna konkurencija doista bila slobodna nije dovoljno da država samo dozvoli slobodnu konkurenciju već mora vršiti svoju ulogu u djelovanju razvojnog mehanizma, to jest mehanizma selekcije i mehanizma za udruživanje ideja i kapitala. A ta uloga je vrlo jaka. Ne može poduzetnik utjerivati dug nad onima koji nisu platili; to mora raditi država. Ne može poduzetnik potjerati u stečaj one koji ne mogu platiti; to mora raditi država. Ne može većinski vlasnik varati manjinske vlasnike bez sudske kazne. Ne mogu se poduzetnici oružjem boriti protiv onih koji su na razne načine uspjeli steći nekakav monopol na sirovine, trgovačke lokacije, pristup kreditima i slično; protiv toga se mora boriti država. Ove svoje uloge većina država nije radila, te su se počele javljati deformacije u djelovanju slobodne tržišne konkurencije koje su dovele do stvaranja mnogobrojnih monopola, duopola i oligopola. Radi toga su se javile i velike razlike u distribuciji bogatstva i moći, pa su se počele javljati sukobi između bogatih monopolista i siromašnih radnika koji nisu imali izbora rada kod drugih poduzetnika.

Ekonomska nejednakost je postala i ranije kao podjela na bogate zemljoposjednike i siromašne seljake radi čega su se javljale česte seljačke bune. Ove bune nisu uspijevale zato što su bogati zemljoposjednici živjeli u utvrđenim dvorcima i bili su vojno iskusni ratnici. Bogaćenjem obrtnika i trgovaca oni su postali najsposobniji, a brojnija sirotinja je dobila mogućnost pobjede nad njima zato što su živjeli zajedno u gradovima u kojima bogati nisu bili zaštićeni ni zidinama dvoraca, a ni vojnim iskustvom. Težnja sirotinje za oduzimanje imovine bogatima je bila česta, ali im je nedostajala ideologija koja bi ih ujedinila. Ta ideologija je stvorena tek pojavom Karla Marksa.

Godine 1867. njemački pravnik i filozof Karl Marx (Moses Mordecai Heinrich Marx Levy ) objavio je prvi tom svoga djela "Kapital". U ovom djelu sakupio je sve svoje analize i ideje koje je razvijao prethodnih 40 godina radeći kao novinarski analitičar u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, da bi na kraju bio protjeran u London gdje je kao novinar pisao članke i političke pamflete. U "Kapitalu" Marx je opisao svoju "radnu teoriju vrijednosti" koju je razvio pod utjecajem Thomasa Hodgskina, i koju je nazvao "zakon vrijednosti" te svoju koncepciju viška vrijednosti i eksploatacije koja će, po njemu dovesti do padanja razine profita i do pada industrijskog kapitalizma. Ove ideje je razvio najviše u velikoj ekonomskoj krizi iz 1847. kada su britanski bankari u cilju financiranja željezničkih mreža izmislili kreditni novac kojim je masa novca na tržištu višestruko povećana, što je dovelo do inflacije, brzog tehnološkog razvoja i stvaranja financijske oligarhije.

Dok je on pisao svoj Kapital kao ekonomsku analizu društva i gospodarstva jedan drugi ekonomski analitičar David Rikardo matematički je dokazao kako je radna teorija vrijednosti potpuno netočna. U stvarnosti postoje tri osnovne ekonomske kategorije; troškovi proizvodnje, cijena i vrijednost.

Marx je to znao, ali nije htio prihvatiti znanstvene činjenice, zato što bi tada morao revidirati sve što je radio čitavog života. Umjesto prihvaćanja znanstvenih dokaza Marx je poput većine filozofa, teorije stavio ispred dokazivih činjenica, te je tako stvorio vrlo zavodljivu ideologiju.

Po radnoj teoriji vrijednosti vrijednost robe ovisi o uloženom radu u proizvodnju te robe, od proizvodnje osnovnih sirovina do gotovog proizvoda. I tadašnji, a i današnji ekonomisti znaju da su to troškovi proizvodnje, a ne vrijednost robe.

Troškovi proizvodnje su proizvodni fenomen, dok je vrijednost robe upotrebni fenomen.

Koliko neka roba vrijedi ovisi o kupcu, to jest korisniku. Čovjek koji sjedi pokraj potoka za čašu vode neće ništa platiti, ali čovjek koji u pustinji umire od žeđi dat će sve za litru vode. Za drugu litru vode dat će puno manje. Prema tome, vrijednost neke robe ovisi o potrebama kupca i o stupnju njegovog zadovoljenja te potrebe.

Treći osnovni ekonomski pojam je cijena koju je Marx izjednačavao sa vrijednošću, tvrdeći kako cijena varira oko vrijednosti. Po njemu, vrijednost je u jednom trenutku malo veća od cijene, pa je malo manja, a dugoročno je ustvari jednaka cijeni. Do toga zaključka je došao stoga što su se u njegovo vrijeme izmjenjivali periodi inflacije i deflacije. U stvarnosti, cijena je na tržištu veća od troškova proizvodnje i manja od vrijednosti, a ovisi o ponudi i potražnji.

Razlika između troškova proizvodnje i cijene je profit, a razlika između cijene i vrijednosti je potrošački višak.

Marxs je također tvrdio kako je slobodna tržišna konkurencija nepotrebno bacanje resursa zato što su svi ljudi jednako sposobni i inovativni u jednakom okolnostima, dok su ozbiljni ekonomisti tvrdili kako konkurencija razdvaja sposobne i inovativne od nesposobnih, te tako sposobni uništavanjem konkurencije koncentriraju kapital u svojim rukama i tako razvojem inovacija čitavo društvo vode naprijed. Danas svatko zna kako je inteligencija nasljedna osobina, a kako je sposobnost rezultat inteligencije, obrazovanja, motiviranosti i iskustva. A za razvoj inovacija je najvažniji očaj poduzetnika koji vide kako bi ih konkurencija mogla uništiti ako nešto bitno ne promjene u svojoj proizvodnji, odnosno ako bitno ne smanje svoje troškove, ili ako ne ulože u razvoj neke inovacije kojom će dobiti proizvod koji bolje zadovoljava potrebe potencijalnih kupaca.

Današnji ekonomisti sve ovo znaju, ali većina štrebera koji stvari uče napamet ne shvaćaju kako su ekonomski fenomeni; troškovi proizvodnje, cijena i vrijednost, kojima je mjerna jedinica novac temelj ekonomske znanosti.

Na temelju ovih pogrešnih ekonomskih teorija Marxs je smislio filozofsku tezu o sukobu rada i kapitala, a taj sukob se može riješiti samo obračunom između kapitalista, to jest poduzetnika sa jedne strane i radnika, to jest plaćenih najamnih sudionika u proizvodnji sa druge strane.

U stvarnosti, radnici kao sudionici proizvodnje naplaćuju svoj rad po tržišnoj cijeni, te njima odgovara što veća konkurencija između poduzetnika kako bi se oni otimali za radnike većom plaćom. Sukob postoji tek između krupnog kapitala i sitnog kapitala, to jest između velikih kompanija i sitnih obrtnika u kojem veliki nastoje sa tržišta istisnuti male, dok se mali nastoje održati na tržištu inovativnošću i pronalaženjem tržišnih niša koje velikima nisu zanimljive. Prirodna težnja svake velike kompanije je steći monopol, bez obzira jesu li vlasnici privatni dioničari, fondovi, država, ili jedna politička partija. Monopol je najgora pojava u gospodarstvu kada staje svaki razvoj. Kad steknu monopol dizanjem cijena mogu pokriti svaku neracionalnost na štetu kupaca i na svoju osobnu korist. A najgora situacija je mješovito gospodarstvo u kojima velika državna poduzeća imaju status državnih monopola dok se privatna inicijativa dozvoljava malim poduzećima. Privatni monopoli toleriraju male dobavljače kao svoje kooperante, dok državni monopoli kojima upravljaju korumpirani državni službenici osim malih dobavljača toleriraju i male kupce, trgovce koji preprodaju njihove proizvode zato što preko njih, kao i preko malih dobavljača najlakše izvlače novac iz državnih poduzeća u svoje privatne džepove.

Kada god u tržišnom sukobu veliki, uz pomoć bankarskih manipulacija ili lobističkom "kupovinom" zakona odnesu znatnu pobjedu nad malima dolazi do vala stečajeva u kojima najviše stradaju zaposlenici malih poduzeća kao i vlasnici tih poduzeća koji ostaju bez sredstava za život.

Marxs je vidio kako na početku industrijske civilizacije, kada je naglo rastao željeznički promet, naglo rastu i privatni monopoli, te je predviđao kako će svo gospodarstvo završiti u rukama privatnih monopola, zato što nije shvaćao značaj inovacija i sposobnost malih inovativnih poduzetnika. Zbog toga je smatrao kako monopol nad svime treba preuzeti država kojom trebaju upravljati radnici. Značaj inovativnosti nisu shvaćali ni njegovi sljedbenici komunisti koje je on i suradnici privlačio parolama o izgradnji društva u kojem će "svi raditi u skladu sa svojim mogućnostima, a trošiti ovisno o svojim potrebama". Privučeni ovom parolom pola stoljeća nakon izdanja Kapitala komunisti su osnovali prvu komunističku državu u svijetu u Rusiji, zahvaljujući ratnoj nestabilnosti i nezadovoljstvu naroda trenutnim stanjem. Kako su gospodarski temelji ove države bili pogrešni država je odmah počela zaostajati za svim konkurentskim državama.

Pred revoluciju Rusija je imala brži ekonomski rast od Britanije i Njemačke, te je proizvodila 20 posto svjetskog BDP-a. Nakon revolucije razvoj SSSR-a se sveo na kopiranje proizvoda razvijenih na zapadu i na prisilnom masovnom radu na izgradnji infrastrukture.

Autistični zidar koji ne razlikuje osnovne prostorne fenomene kao što su dužina, visina i širina ne može napraviti stabilnu kuću. Isto tako, ekonomisti koji ne razlikuju osnovne ekonomske fenomene; troškove proizvodnje, cijenu i vrijednost ne mogu izgraditi uspješno gospodarstvo. Zbog toga su se sva komunističko marksistička gospodarstva vremenom urušila, kao što se uruši svaka kuća postavljena na loše temelje. Sami ništa nisu mogli novog i korisnog smisliti zato što im se u um kao pečat urezala jedna ideja, ideja marksizma koju su slijedili kao svoju vjeru za koju su bili sve spremni uraditi žuljevitom i krvavom radničkom rukom desnicom. Marxsov "Kapital" im je izgledao vrlo slatko dok se nalazio u ustima govornika, ali im je postao vrlo gorak kada se spustio u stomak sljedbenika. Prezreni, potlačeni, gladni, naivni, zavidni i nesposobni zavedeni Marksovom ideologijom su slijedili marxsove parole, a posljedice su osjetili svi kroz strah, glad i masovno ubijanje.

Unatoč tome 150 godina nakon izdanja Marxovog kapitala još uvijek postoje ljevičarski filozofi koji tvrde kako je komunizam dobar, ali je propao zbog neodgovornih pojedinaca koji su vladali komunističkim državama. Takvi pojedinci koji ne shvaćaju kako je parola o društvu u kojem će "svi raditi u skladu sa svojim mogućnostima, a trošiti ovisno osvojim potrebama" ustvari običan mamac za naivce bez sposobnosti logičnog razmišljanja, te još uvijek šire svoje idejne zablude. Takvi zavedeni naivci su u svim komunističkim državama svojim revolucijama u kriznim situacijama uspjeli oko sebe okupiti gomilu polupismenih sljedbenika željnih vlasti pomoću kojih su stvorili zločinačke sustave. Sustave u kojima su mnoge žrtve ucjenama pretvarali u zločince, a mnoge nepouzdane zločince u žrtve. Komunističke države su u samom svome nastanku počele vršiti masovne zločine u prvom redu protiv vlastitog naroda, zločine kakvi nisu upamćeni nikada u povijesti ljudske civilizacije. Komunisti su uz pomoć svojih tajnih službi u 70 godina svoga zvjerskog divljanja uspjeli pobiti oko 120 milijuna ljudi, a jedna od uspješnijih tajnih službi koja se istakla u vršenju masovnih zločina je Jugoslavenska Udba koja je vremenom mijenjala imena, ali je uvijek zadržavala suštinsku spremnost na kršenje svih moralnih i zakonskih normi koji vrijede za obične ljude.